OPERACIJA “FINI MAGARAC”

1

Infinitus est numerus stultorum in Croatia. ( Neizmjeran je broj budala u Hrvatskoj )

[ad id=”93788″]

Ovaj članak objavljen je u jednim emigrantskim novinama prije 30ak godina. Iako na satiričan način, on uglavnom opisuje istinite događaje o životu ondašnjih hrvatskih emigranata pečalbara, njihov način “ingleskog” govora, velikosrbske i jugoboljševičke manipulacije s njima itd.

Iako je već jednom bio objavljen i u Dragovoljcu i nekim drugim hrvatskim medijima smatram da ga je, poslie ovoga zadnjega debakla na ‘demokratskim’ izborima, potrebno ponovno objaviti, jer sve ono što se uprošlosti događalo s akterima u ovoj priči, Ivom Mulcem i svim drugim starim hrvatskim mulcima, ponavlja se evo već 15 godina u današnjoj ‘Socijal-demokratskoj Republici Hrvatskoj’.

Ive Mulac stigao je u Ameriku – onu pravu, Sjevernu – koju godinicu iza 1. svj. rata.

Zahvaljujući našoj gospodi iz ‘Srpsko-hrvatske koalicije’, još za vrieme stare Austrije naučio je Ive da je Jugoslaven, Srbohrvat ili nešto slično – uglavnom ‘našinac’.

Sjećao se kako mu je mati pričala da je ‘Rvat i da se čuva rišćana i Vlaha; da su mu stari govorili kako su tu, u blizini njegovog rodnog sela iza Splita nekad stolovali ‘rvacki kraljevi – Tomislav, Krešimir, Držislav i drugi, kako je to sve nekada bilo veliko i moćno kraljevstvo ‘rvacko, koje je prkosilo i Latincima i Mlečićima.

Nu zahvaljujući napried spomenutoj gospodi i njihovim učiteljima, on je u pučkoj školi naučio puno više o Crrnom Đorđu, nego o Tomislavu, Krešimiru i Držislavu.

Taj Crni Đorđe a.k.a. Kara-Đorđe, bio je vilika junačina koji je iz silne ljubavi i milošte prema ‘Južnim Slovenima’ smlatio svog vlastitog ćaću, a svojoj materi na glavu nabio punu košnicu pčela.

Znao je naš Ive napamet nekoliko pjesmica o Marku Kraljeviću i njegovoj osebujnoj plemenitosti radi koje, kako vele u ‘srpskim narodnim pesmama’ ‘….reže dojke Arapki devojki’ – koja ga je izbavila iz turskoga robstva.

Posebno se sjećao Markovoga Šarca, s kojim je taj veliki delija dijelio vodu i vino

‘…pola pije, pola Šarcu daje’. Juf breeee..n’ko nema što srbin imade!!!

Čuo je i o bitci na Kosovu, o nekim Mrnjavčevićima, o caru Lazaru, Milošu Kobiliću, babi Sinđeliji i njezinom faćuhu ‘vojvodi’ Stevanu, vladiki Radi, o nekakvoj životinji, tovaru, psu ili vuku (nije siguran) Karadžiću, a uzput i o biskupu ‘velikom Jugoslovenu’ Joci Jurici Štrosmajeru.

Naučili su ga da se divi ‘čika-Peri Mrkonjiću’ čiji su junaci 1903. godine na sablje natakli i kroz prozor izbacili kralja Aleksandra Obrenovića i njegovu suprugu kraljicu Dragu, za to što su ‘želeli da Švabi prodaju lepu Srbiju….’.

Naučili su ga kako je taj čika-Pera poslije toga postao ‘naš kralj dobri čika-Pera oslobodioc’, koji je, zajedno s ‘veoma lepim’ sinom Acom, nekoliko puta potukao Turke i Švabe i sve naše narode oslobodio robstva i stvorio moćnu kraljevinu SHSaeziju – later Jugosramiju.

Istina, Ive je ubrzo opazio da su kad se radi o hrvatskim leđima, žandari nove i ‘preslobodne kraljevine’ žešći od Kraljevića Marka, da je svakim danom sve skuplje, da je posla sve manje a poreza sve više, da se jednostavno više ne da živjeti, pa je, na savjet ‘unih pametnijih’, nekom Vlaju – sada odjedared Srbinu, prodao svoju škrtu zemljicu, kupio ‘šipkartu’ i krenuo u obećanu zemlju Ameriku.

Kao i mnogi naši, u Americi Ive se nastanio u ‘Picburgu’ na ‘Ist Štrit’, (Pittsburg, East Street) koja nijje bila baš toliko famozna po ‘lipin’ kućama, čistoći itd.

Težko je radio na raznim poslovima po rudnicima, a jedina razonoda bile su mu vesele subotnje večeri i noći u ‘rvackom Salunu’ gdje se dugo pilo i pivalo, a poslije toga s bocama vina u rukama i džepovima i s zelenim dolarom zataknutim za šešir, s tamburašima na čelu promarširalo ulicama gradske radničke četvrti, e kako bi se iztaklo blagostanje u obećanoj zemljici Americi.

Premda je ‘Salun’ ponekad odjekivao psovkama na vlaškog kralja i na Pašićevu bradu, Ive se ‘pulitikon’ nikad nije bavio ni u ‘Staron, pa ni u novon kraju’.

Kadkada je čak s nekim drugima oduševljeno pjevao Ustani bane…i nazdravljao Stipici Radiću.

Tu i tamo prodali bi mu koje ‘rvacke novine koje bi Ive par put prevrnuo, pročitao po neku vijest iz Staroga kraja i neke naslove, a zatim ih uporabio za zamotavanje svoga prljavog rublja.

Slijedeći primjer drugih brojnih ‘iseljenika’, Ive je ubrzo postao Đani, što ga je činilo mnogo važnijim – gotovo pravim Amerikancem.

Upisali su ga u ‘Rvacku Bracku Zajednicu, kako bi u slučaju nesreće na poslu, imao nešto posmrtne ‘penžije’.

Sjeća se kako je nakon umorstva Radića i drugova prisustvovao na nekom velikom protestnom skupu na kojem je podpisao neku punomoć dokturu Anti Paveliću da istira Vlaje iz Staroga kraja.

Inače, naš se Đani sve više zanimao za dolar i štednu knjižicu, a i vino je zamienio viskijem.

Počeo je žvakati i ‘ćuving-gam’, kupio je svijetloplavo odielo, panama šešir i šimi cipele, u svom govoru sve više je razvlačio riječi i sve češće ubacivao ‘jes’, ‘šuuur‘, ‘o-kej’ i ‘dace-rajt’.

Ponekad bi mu se približili oni naši iz livog krila ‘Rvacke Bracke Zajednice’ i pričali mu kako je majčica Rusija jedini spas za ‘našu slavensku racu’, kako će samo brkati Joso Đugašvili, a.k.a. ‘Staljin’, spasiti slavenstvo i naš Stari kraj, koji će potom postati pravi radnički raj na zemlji.

Nu kako je Đani znao da američka policija ne gleda baš lipo na te ‘crvendaće’, izbjegavao je s njima veći dodir – iako su mu svašta lipog pričali i obećavali.

Dolazili su i oni drugi koji su se zvali domobranima, da bi mu prodali koji primjerak novina ‘Nezavisna Država Hrvatska’, ali ni oni ga nisu puno interesirali, jer na koncu konaca, to je sve koštalo novaca i vremena, a u Americi, kako je bivši Ive, sadašnji Đani, naučio od pragmatičnih Amerikanaca – ‘tajm is moni’ (time is money), što će reći , vrieme je novac.

Dolar je Đaniju sve više postajao svetijim od svega drugoga.

Istina, znao je ponekad s društvom potrošiti koju ‘paru’, pa kad se pročulo da je u Marselju ubijen vlaški kralj Aleksandar mnogi su se veselili pa tako i Đani, ako radi ničega drugog onda zato što je on uvijek bio uz većinu.

Došla je 1941. i Đani je čuo na ‘rediju’ da je proglašena Nezavisna Država Hrvatska na čelu s istim onim dokturom Antom Pavelićem kojemu je on podpisao punomoć i, nešto mu je zagrijalo oko srca – ali samo na časak.

Ubrzo se pročuše vijesti da Švabe, a još više Žabari, svašta rade po Starom kraju. Preko ‘redija’ i ‘fona’ se sve više čulo za nekog Mihaljevića, ili Mihailovića – đava bi ti ga zna kako se zove – koji da po planinama Srbije vodi svoje hrabre četinjake i, ‘k’o Panta pitu ili k’o volove u kupusu’, mlati Švabe i Žabare.

Čak se proglasilo da u brdima ima i svoje tajne ‘eroporte’ s kojih njegovi ‘eroplani’ dan i noć mlate po okupatorima.

Tu i tamo, ‘Jugoslovenska narodna odbrana’ bi mu za tog bradatog junaka s ‘glasesima na ajsima’ (naočalama na očima) uspjela izčupati koji dolar.

Iako naš bivši Ive, sadašnji Đani, nije volio davati dolare ipak mu je bilo drago da netko mlati Žabare koji čine zulume po njegovoj lipoj Dalmaciji.

Uzalud su ga pavelićevci poput Ante Došena i Rudolfa Erića uvjeravali da će Poglavnik prije ili kasnije sa svim ‘Rvatima iztjerati Žabare i baciti ih u more, te da je glavno da se uzpostavila Nezavisna Država ‘Rvacka.

Žabari su bili u njegovoj Staroj domovini Dalmaciji i on je za svakoga tko ih tako nemilosrdno mlati, neznajući bijedan da se ‘vojvode’ tog junačkog bradonje s glasesima na ajsima, u isti čas gospodski časte s žabarskim generalima, dijeleći s njima ono što su oteli ‘Rvatima.

Bio je Đani i na nekom sastanku na koji je došao i ‘rvacki ban Šugašić, Šumašić, Šubarić, Sublaznić – đava bi ti ga zna kako se točno zove, koji je pozvao sve ‘Rvate da podupru mladoga kralja Petricu i njegova bradatog vojvodu Dranžu, pa da će poslije rata nastati nova i pravedna Jugoslamija u kojoj će glavni problem biti kako se od’rvati tolikim sloboštinama koje će im dati lepi Petrica i njegov junački vojvoda.

A pošto Petrica ‘mnogo voli da pije’, za sve koji mu pomognu bit će napretek i vruće srbijanske šlljivovice, a.k.a. šumadinskoga čaja.

Ali, eto ti đavla! Odjednom američki ‘redijo’ i ‘njuspeperi’ počeše govoriti i pisati kako se pojavio neki novi i bolji borac za jugoslovensku demokratiju pod nekakvim misterijoznim imenom Pinto, Tinto,Tito – ili tako ništo slično, koji je, kako vele, sav nalik na nikadašnjeg američkog pridsidnika Linkolna.

Vele da je to čudo od čovika, koji sa svojim neustrašivim paciganima, papazjanima, patlidžanima – kako li se po đavlu već zovu, mlati Švabe ka’ đava grišnu dušu. Da u šahu drži 60 švabskih divizija, dnevno oslobađa četiri trećine Jugoslavije i živi samo da narodu donese pravu demokratiju.

On sa svojim tovarima, tovarčićima, tovarišćima – ili kako se već zovu na bolševičkon divanu, dili i zadnju konzervu od onih tona i tona ‘kornbifa’ i ‘spama’ koje mu svakodnevno u šume bacaju američki eroplani.

Kad su ga drugovi u Americi uvjerili da taj Tito dan i noć radi kako bi se narodu dala prava socijala, kao ona koju je Rusima donio tovariš Staljin; obilje kruha, ruha, zemlje i para za svakog siromašnog čovika, naš je Đani osjetio da mu je srce baš uz tog balkanskog Linkolna.

A onda te njegove lipe paciganke – pravo čudo od žena i divojaka.

One ti po danu neustrašivo skaču na švabske tenkove iz kojih golim rukama izvlače švabske vojnike, a po noći, samo zbog drugarske ljubavi, svojim guzicama griju svoje prozeble paciganske drugove.

Drago je Đaniju što ga sad ‘Jenkiji’ tapšaju po leđima i tepaju mu: ‘Very good Johnny boy! Tito good boy! Yugoslavs great guys!’

I on se malo po malo počeo osjećati narodnim herojem, kakvih je među braćom Srbima i Đugoslavima toliko da im se ni broj ne zna.

Čak je dao 100 dolara da se tovaru – ups! – tovarišu Titi kupi eroplan tipa ‘Mustang’ kako bi, osobno i lično, mogao mlatiti po Švabama.

Do konca rata Đani je mukotrpnim radom zaradio dosta ‘para’ i tako postao ugledan među Đugoslavima u Picburgu.

Nije mogao odbiti kada su mu ponudili neko odborničko mjesto u ‘Kroješin Fraternal Junionu’ na ‘Forbes Štritu u Picburgu, Picovenija, USA’.

Konačno je i on postao netko. Istina, koštalo ga je, ali za plemenitu stvar ništa nije teško dati.

Nu kad je ‘Efbiaj’ (FBI) počeo čeprkati po računima i razpitivati se za tajne komunističke sastanke u ‘Kroješin Fraternal Junionu’, a onaj luđak senator “Džo Mekarti” poslao Fišerovu komunističku družinu na 14 godišnji odmor u Sing Sing (strogi zatvor 50 km sjeverno od New Yorka), Đani se malo curiknuo i postao oprezan.

Nu za par godina sve je to zaboravljeno. Iako je neprestano Amerikancima očitavao lekcije, drug, tovatiš Tito je opet postao ‘veliki prijatelj Amerike’, a Amerika još veći prijatelj Tite zato što je odbio daljnju absolutnu poslušnost bivšem zajedničkom prijatelju, brkatom Kobi Stalinu.

U Brackoj zajednici na Forbes Štritu u Picburgu, opet su cvale crvene ruže.

Đani je sve više eskalirao iz pozicije u poziciju i jednoga dana njegovi drugovi mu predložiše da u jednoj velikoj dupetaciji, dipletaciji, deputaciji – kako li se to već pravilno zove – ‘čarter eroplanom’ krene u Stari kraj, gdje će ih primiti sam maršal i njegova lipa žena Jovanka. Čak ima izgleda da bi mogao dobiti i ‘orden bracva i jedincva’.

I, s još pedesetak ‘zajedničara’ krenu Đani Mulatz na put.

Na uzletištu Pleso dočekala ih je muzika i novi precednik ‘Matice iseljenika’, koji im je najprije održao dobrodošlicu na ‘ingleskom’, a kako nije bio siguran da su drugovi zajedničari razumili njegov ‘serbian style English’, za svaki slučaj, ponovio je to i na ‘srpsko-’rvackom’.

Za tim, se svi ukrcaše u omnibus i pravo na ‘Markov trg’ u nekadašnje Banske dvore , gdje im je netko šapnuo da je tu do nedavna sidio i unaj doktur Pavelić kojeme su oni jednom podpisali punomoć da izstira Vlaje u Srbiju.

Odatle su otišli u Sabor gdje je bio izvješen grb ‘Hrvatsko-srpske Bratske Zajednice’, a onda u Samobor, pa na more u Spljet. Na koncu su odpremljeni u Beograd gdje ih je primio drug maršal koji im je čisto naškim jezikom održao govor: “Tovari(šći), ja viđajet da ste vi harašo.

Ja dužo znajut o vama, jer vi bogato pomagajet naša oslobodilačkaja borba….

Ja vas sve odlikovajut ordenijem borotstvoje i odinstvoje.”

Tu, u ‘prestonici’ upoznao je Đani par simpatičnih Srba, koji mu samo žele ići na ruku i oni ga uvjeriše kako se s dolarima u Jugi može bolje zaraditi nego u Americi.

I, po povratku u Ameriku, Đani odluči likvidirati svu svoju imovinu, vratiti se u Stari kraj i opet postati Ive, ili Jovo, – svejedno.

Nu kako je kod Srba mulac i magarac jedno te isto, simpatični Srbalji, koji su svi redom bili bivši ‘narodni borci’, svoj plan kako će se dočepati Đanijevih dolara, pravo po vojnički, nazvaše “Operacija Fini magarac”.

I nije dugo uzelo. ‘Simpatični Srbi’ do gola operušaše jadnog Ivu Jovu Mulca.

I Đaniju nije ostalo drugo nego da se bijedan vrati nazad u Ameriku. Po dolazku u Pittsburg selio se u jednu skromnu sobicu i turoban, smršavio i pogrbljen, izbjegava dodir sa svim bivšim prijateljima i poznanicima.

O njegovim se doživljajima u ‘prestonici’ svašta pričalo. Jedni kažu da ga je ufatila neka Persa koju su mu predstavili oni simpatični Srbi.

Drugi kažu da je pa’ na lipak s nekakvim ulaganjem u hotele na Jadranu.

Treći vele da su ga ‘digli’ na kartama.

Izgleda da je bilo svega pomalo nu sigurno je da je naš Đani ostao bez svega.

Oni koji ga ponekad viđaju kažu da sada puno ide u crkvu, da živi vrlo skromno od mizerne ‘penžije’, da psuje Titu, Jovanku, Jugu, Beograd i kurvino bracvo i jedinctvo.

Priča se da je na putu iz Beograda orden bracva i jedincva bacio pod dunavski most.

Tješi ga malo samo to što on nije jedini od drugova zajedničara, sada Jugo-rvacke Bracke Zajednice koji je namagarčen u “Operaciji Fini magarac”.

Više ne želi biti član te lopovske Bracke Zajednice, a kako se priča po Picburgu, tamo ga i ne žele, jer se bracki precednik Đan Badovinac boji da bi ga taj ludi, sada ustaški nastrojeni, Đani Mulatz mogao ubiti samo zato što mu je za zasluge širenja bracva i jedinctva, drug maršal darovao neki dvorac između Samobora i Žumberka, koji su narodne vlasti oduzele nekom Židovu.

Na koncu, poslie dugog izpaštanja, Đani Mulatz je opet nekako sklonio nešto dolara za “šip-kartu” i podpuno “brok” (bez ijednoga dolara) vratio se u domovinu (ne sad više stari kraj) i odmah čim se izkrcao na rivi u Splitu bacio u more američki ‘paseport’ na kojem je pisalo, John Mulatz, born in Austria-Hungary,

izvadio staru putovnicu s kojom je mlad otišao u Ameriku i tako opet i zauvijek postao Ive Mulac.

Nu obrzo je tužan, gladan i odrpan umro jer ga nitko od njegove brojne rodbine Mulaca nije htio ni pogledati, najprije zato što nije donija dolara, a najviše zato što je svašta divanija proti braće Srba, Ljubičice bile i lipe države za koju su se oni zajedno s braćom Srbima u Titinim paciganima, kroz sve četiri godine rata, deset godina borili proti ustaške države.

Tako je završio naš jadni Ive Mulac, alias Đani Mulatz, ali iza njega je ostala čitava tola njegovih rođaka Mulaca, koji su se toliko razmnožili da ih evo u ovoj današnjoj olupini od Hrvatke ima skoro koliko svih drugih zajedno.

Razselili su se ti Mulci po čitavoj Hrvatskoj, od Umaga do Dubrovnika, od Žumberka do Vukovara, od Čakovca do Splita, a najviše ih se doklatilo u Zagreb gdje su kao odani Jugosloveni dobili najbolje poslove, stanove i plaće.

Eto, dragi moji Hrvati, ako niste znali koliko se od Đanijeve smrti tih Mulaca nakotilo vidjeli ste u prošlu nedjelju, kada su na “demokratskim” izborima svi ti Mulci glasali za svoju rodbinu – crvenu mulad.

Ali, opet će naša raja luperdati kako za sve naše nevolje nisu krivi oni, nego, kao i uvijek do sada, za sve su krivi svietski moćnici, svietska masonerija, globalizam, Europska Unija, Amerika etc. etc. etc. . Svi su krivi samo nismo mi!

Hoće li tim našim nevoljama ikada doći kraj? Možda. Ali tek onda kad shvatimo da smo za sve što nam se događa najviše krivi sami mi!

Perdito tua ex te, Croatia! Za propast svoju kriva si ti, Hrvatska! 

Zvonimir Došen

facebook komentari

  • Otporaš

    Bravi i čista petica za ovaj članak!