Opsada i konačni pad Prozorske kule

0

Pogled u povijest – Opsada i konačni pad Prozorske kule

Povijesna rekonstrukcija na temelju određenih povijesnih činjenica i narodne legende

Piše: mr. sc. Matej Škarica

Početkom druge polovice XV. stoljeća osmanlijska odnosno turska vojna sila sve više prodire u središnje dijelove Bosne. Dijelovi Hrvatske su isto tako na udaru. Stanje je doista alarmantno! Pješačko-konjički prijelazi preko rijeke Drine, a potom i Bosne više nisu samo jednom godišnje, već sada u manjim opsezima dolaze i po nekoliko puta tijekom proljeća i ljeta – kad je tlo suho, pogodno za kretanje, teže terete, transporte ratne opreme i slično. Osim turskog pješaštva i konjaništva koje je uglavnom lako oklopljeno, vrlo mobilno te prilagođeno upadima i pljenidbi neprijateljskih dobara, u vojnim transportima počeli su pristizati prvotno manji komadi vatrenog oružja, a u sljedećim godinama tu su i nešto veći bacači projektila, opsadna artiljerija namijenjena razbijanju zidina i sl. Domaći izviđači tako javljaju o pojedinim kolonama turske armije koje prijevoze i bombarde – jednostavno vatreno oružje, odnosno teške bacače kamenih ili metalnih kugli potrebnih za učinkovitije razbijanje utvrđenja, zidina i opkopa. Njihov prijevoz je spor ali dobro branjen janjičarskim i spahijskim odredima koji budno paze na zasjede, posebice u nebrojenim klancima i šumskim područjima gdje ih nerijetko znaju zaskočiti kršćanski feudalci potpomognuti seljačkom vojskom ili talijansko-ugarskim plaćenicima.

kula1Brojni utvrđeni gradovi po Bosni padaju u ruke osvajačima s istoka. Bosna je u plamenu, narod trpi progon i zastrašivanje, a oružani otpor kršćanskih velikaša sve je slabiji. U međuvremenu, Hercegovina se još drži i opire. Međašno područje između Bosne i Humsko-Neretvanskog kraja predstavlja zemljica Rama. No i ona uskoro sa svojim skromnim obrambenim mogućnostima dolazi na udar opće osmanlijske opasnosti. Sa sjeveroistoka se u nju se zalijeću prvotno turske izviđačke skupine, a potom i veći oružani odredi koji pale sela i plijene na području Šćipa, Kuta i Ljubunaca pa sve do granica franjevačkog samostana na Šćitu, spuštajući se od smjera Uskoplja u tankim kolonama niz gorski prijevoj Makljen. Ramski velikaši dižu puk na oružje. Zvone zvona na uzbunu. Ujedno se pozivaju i okolni feudalci u pomoć, poglavito oni s juga, od smjera Jablanice i Mostara. Svaka kmetska ili još bolje velikaška ruka s kopljem, mačem, običnom ili dvoglavom sjekirom, svaki luk i strijela krajnje su potrebni ako se želi ostati i opstati u Rami.

S druge strane, turski zapovjednici svaki su put sve okrutniji, lukaviji i predostrožniji. Osim što im je iznimno stalo da vojsku i teret prebace do zacrtane točke te se potom tamo dobro utabore oni se itekako boje za svoju glavu jer se svaka veća strateška pogreška sultanu plaća živom glavom! Za sad, Turci još uče postavke izrazito zahtjevnog brdskog bosanskog i tvrdo-kamenitog hercegovačkog terena upoznajući pritom slabosti domaćih velikaša koje se u svojim navikama puno i ne razlikuju mnogo od bizantinskih, bugarskih, ugarskih, srpskih itd. Od vremena velikog vojvode Hrvoja Vukčića, koji ih je nažalost negdje oko godine 1413-15. prvi pozvao da mu vojno pripomognu u borbi s ugarskim kraljem Sigismundom – Turci su dovoljno naučili o terenu ali i samom protivniku! Tako su znali kako će im razjedinjenost i častohleplje bosanskih Kotromanića, Ostojića, humskih Vukčića, Kosačića, Pavlovića i drugih…, itekako pogodovati u daljnjim osvajačkim kampanjama usmjerenima prema Zapadu.

Primjera radi, u stalnim vojnim okršajima Srbija je odavno oslabila tako da koliko-toliko ujedinjena kršćanska liga na Istoku više nije mogla odolijevati bujicama maloazijskih brzih jahača koji su sustavno širili paniku i teror. Udaraju brzim naletom, paleći, robeći i pljačkajući. Jednom riječju, šire ozračje straha pustošeći kršćanska naselja pred sobom. Njihovo naziv je akindžije i zaduženi su za stvaranje zbrke i konfuzije na neprijateljskim područjima taktikom „udri i bježi“. Tako su upadi islamskih vojnih grupacija sve učestaliji i brojniji te se postupno stvara dojam opće nestabilnosti na širokom potezu od Dunava do Save i Drine.

Na bosansko-humskom području tomu još više doprinose i međusobni kršćanski sukobi odnosno iskonska glad bosanske vlastele i humskog plemstva za posjedima, pravima i počastima… – tako da se Turcima počesto otvara slobodan prostor na širokom potezu tamo od Podrinja prema istočnim dijelovima Humske zemlje, a kasnije i dalje, prema Donjoj Neretvi gdje je trgovinska žila kucavica Južnih odnosno Donjih krajeva.

Početkom šezdesetih godina XV. stoljeća kraljevina Bosna je na rubu propasti. Ne pristiže ni obećana Papinska križarska vojska koja bi trebala osloboditi nesretno kraljevstvo i po mogućnosti međunarodno ujedinjena krenuti prema okupiranom Konstantinopolu. Bosna je nagrižena s istoka i nesumnjivo prijeti joj pad! – Na nesreću, to se kroz par godina i ostvaruje u najbolnijem obliku, paleža, rušenja, progona i zatiranja nemuslimanskog puka.

Ubrzo će pasti i slobodna područja Huma, a Kosače će se u nevolji i gorčini što im nitko ozbiljnije ne priskače u pomoć (kao da i sami nisu pripomogli očajnom stanju?!?) povlačiti prema primorju, dolje na jugoistok. U Herceg-Novom preminu tako i znameniti vojvoda Stjepan Kosača osamljen i tužan na pomisao da je sve osim malih krpica zemlje izgubljeno. Ubrzo će Turci zauzeti i stolni grad Blagaj te samo malo dalje na sjeveru ispod istaknutog brda Hum – dvije kule s visećim mostom na rijeci Neretvi. U Blagaju je rođena dična kraljica Katarina, hercegova kćerka, poznatija i kao posljednja bosanska kraljica. Ona je na samrti, papi Sikstu IV. i njegovim nasljednicima oporučno ostavila Bosnu u naslijeđe sve dok se ne oslobodi od Turaka. Bilo je to u Rimu, u jesen 1478. god.

Dalje od Blagaja i Mostara, Jablanice i Konjica, gore na sjeveru, glavobolju osvajačima zadaje i slobodno područje Rame sa jednom sasvim nevelikom kulom iznad još skromnijeg naselja Prozor. Posada tog osamljenog utvrđenja – smještenom na uglavnom kamenitom i doista za obranu zahvalnom položaju – uporno odbija pješačke napade sa sjeverne strane te kao nekim čudom –  još posjeduje svježe zalihe vode, što im daje mogućnost održanja tjednima i mjesecima… Većim dijelom oko kule duboki je usjek zarastao šumom i jedva prohodnom šikarom. Kroz šumu – na suprotnoj strani rječice Prozorčice koja jedva čujno šumi ispod kule – ide puteljak kojim prolaze trgovačke karavane iz Dubrovnika i Mostara dalje za Bosnu. Sasvim nasuprot puteljka, dakle s desne strane – u stijeni na kojoj stoji kula sa svojim skromnim pripojenim zidovima – nalazi se velika pećina, a svatko tko pokuša prići pećini ili pak kojom spretnošću zidinama, biva zasut rojevima strelica iz lukova, samostrela, potom kopljima, kamenjem, čime sve ne! Ispod stijene i same pećine nalazi se procijep koji nazivaju Ponir.

Turcima ovakvo prirodno okruženje zadaje glavobolju, dok sam položaj prozorske prometno-nadzorne utvrde mrsi daljnje osvajačke planove. Ovakva neosvojena područja čine žarišne točke koje mogu privući ratne grupacije hrvatsko-ugarskih velikaša iz smjera doline Vrbasa, Livna ili pak središnje Dalmacije. Katoličkih dobrovoljaca ima, također i novca što ga je prikupila Crkva, no, miješaju se političke struje iz Ugarske, Venecije, Austrije kojima nije u interesu nikakva akcija kojom bi se Bosnu povratilo pod izrazito hrvatski utjecaj. Istovremeno, pojedini gorljivi i borbeni velikaši iz Slavonije, Like i središnje Dalmacije žele poslati oružničke ekspedicije sastavljene od dobro opremljenih domaćih feudalaca, konjanika, kopljanika, samostrijelaca, vitezova i stranih plaćenika, a kako bi razbili Turke te ohrabrili stanovništvo da se ne povlači. Takve grupe manjih ali bolje opremljenih oružnika kasnije potpomognutih narodom podizali bi turske opsade u pojedinim župama i potom razbijale neprijatelja u zasjedama ili nešto rjeđe na otvorenom polju.

I doista, kroz širi pohod protiv Turaka, braniteljima tj. malobrojnoj posadi Ramske utvrde u pomoć je krajem 1481. godine pristigao jedan manji ogranak vojske po odredbi ugarsko-hrvatskog kralja Matijaša Korvina. Prije ovog, prešavši Savu kod Gradiške, kršćanska vojska se uz znatne poteškoće i zapinjanja probijala kroz sjevernu i središnju Bosnu. Usputni okršaji pratili su ih pohodom no glavnina se ipak koliko-toliko uspješno kretala prema unutrašnjosti. Turci su bili potučeni kod Travnika gdje su bili smjestili svoju upravu nad novoosvojenom pokrajinom. Vojska ugarsko-hrvatskog kralja svugdje je dočekivana s oduševljenjem preostalog puka i svećenstva. U Uskoplju i Rami površno organizirane turske opsade bijahu podignute. Turci se razbježaše ostavljajući mrtve i ranjene po Gornjoj Rami, no odlučiše se vratiti čim se priberu i sakupe jaču vojsku!

 kula

Imaginarni prikaz opsade Prozora i glinene cijevi kojima se kula opskrbljivala vodom nađene na području naselja Borovnica i Paljike, crtež, 2010.

Kako mu je uz snažnu utvrdu Zvečaj, Bočac, tvrdi grad Jajce i tvrđu Uskoplje trebao još jedan oslonac dalje prema jugu i Humu – odnosno jedna čvrsta zaštitna točka u promidžbeno važnoj povijesnoj regiji Rama – kralj Matijaš dao je naredbu da se nadogradi prozorska kula te opremi zalihama jer Turci očito neće lako odustati, a kršćanska liga mora zadržati jednu takvu stratešku točku na širem području regije Rame. Tako i bi učinjeno, a oko zidina su čak izvedeni i dodatni radovi utvrđivanja pod nadzorom ugarskih opkopara i vojnih inženjera. Kako je posao bio obavljen (istina samo djelomično) uskoro se vojska povukla natrag u Slavoniju, a u Prozoru je ostavljena jaka posada od dvjestotinjak oružnika koju su sačinjavali uglavnom domaći ljudi i strani kapetan s krilnicima.

No već sljedeće godine iz smjera Travnika i Sarajeva, pristigoše Turci s još većom vojskom i šarenolikim postrojbama, među kojima je bilo i kršćanskih vazala i izdajnika. Ovaj put imali su i nekoliko komada artiljerije, na sreću, uglavnom primjeraka srednjeg kalibra koje su zaplijenili u borbama s Ugarima i Švabama negdje oko Beograda. Utaboriše se potom na livadama oko grada spremajući se za napad na utvrdu.

Noću su promrzli i gladni branitelji gledali stotine baklji uz šatore i čuli sporu škripu kotača, zaprega, udaranje alatki od zemlju te tu i tamo zveckanje sablji ili kaciga. Povremeno bi svjetleća strijela proparala nebo dok je ledeni vjetar s Makljena zabacivao kneževski i kraljevski stijeg na kojoj je stajao grb s polu-ispruženom oklopljenom rukom koja drži sablju (svinutu oštricu drži desnica s bočnim štitnikom? za rame na vrhu). Na dva mjesta stijeg se proderao. Noć je postajala mučna i duga. Napeti stražari na zidinama grčevito su stezali koplja, mačeve, helebarde, štitove. Drugi su se pak grijali oko vatre i povremeno provirivali kroz uske otvore na zidinama. Iako su zalihe vode i hrane bile dostatne za dugu opsadu znali su da se ujutro sprema veliki napad kojeg je osobno nadzirao neki nemilosrdni paša iz Anatolije.

Voda je braniteljima u kulu pristizala plitko ukopanim glinenim cijevima s obronaka nasuprot – od gorskog mjesta Kolivret – gdje je bilo izvorište, udaljeno neka četiri kilometra. Bio je to jednostavan ali krajnje domišljat sustav opskrbe koji je funkcionirao na temelju principa ”spojenih posuda” te je kao takav nudio mogućnost održanja tjednima i mjesecima pod neprijateljskom opsadom. Glinene cijevi kojima je voda protjecala izrađene su prije nekih stotinu i pedeset godina u mjesnoj grnčarskoj radionici po uputama nekog nepoznatog nadzornika radova koji je vidio svijeta i razumio se u gradnju. Tada mu je kraljevski ili kneževski namjesnik u Rami naložio da izvede radove koji će omogućiti opskrbu kule pitkom vodom i samim tim zahtjevnim zahvatom naprave od nje skoro pa neosvojivo mjesto. Kad su bile oblikovane i ispečene, cijevi su se potom spajale čineći cjevovod. Jedna cijev bi imala širi kraj odnosno zglob, a druga – uža lako je upadala u proširenje koje bi se potom dodatno izoliralo kudjeljom i zemljom kako voda ne bi obilnije istjecala. Potom bi se tako cijevi, jedna po jedna spajale, idući od izvora pa sve do rezervoara te se ukopavale u zemlju zbog krajnje zaštite – izolacije. Visinska razlika i izjednačavanje tlaka dalje je ”radilo svoje”, omogućujući svakoj budućoj posadi učinkovit i za odražavanje minimalno zahtjevan sustav opskrbe vodom.

No svakako, Turci za to nisu znali ali su tjednima uporno tragali za točkom otkud bi voda mogla dolazit?!

– Sve dok je tako dobro je, i Bogu hvala, možemo se držati dok ne pristigne pomoć! – mislili su malobrojni ali na borbu spremni branitelji.

Ramska utvrda još je mjesecima odolijevala turskim napadačima nanoseći im neočekivane i ozbiljne gubitke u ljudstvu, sve dok jednog dana neprijatelj odjednom nije prekinuo dovod pitke vode prema utvrđenju!

Dalje potom nastupa legenda po kojoj je neka zla Dedića baba Turcima otkrila kako će uz pomoć žednog konja pronaći skriveni vodotok…

– No to je sada druga priča i tematika.

facebook komentari