Pratite nas

Povijesnice

Opsada i konačni pad Prozorske kule

Objavljeno

na

Pogled u povijest – Opsada i konačni pad Prozorske kule

Povijesna rekonstrukcija na temelju određenih povijesnih činjenica i narodne legende

Piše: mr. sc. Matej Škarica

Početkom druge polovice XV. stoljeća osmanlijska odnosno turska vojna sila sve više prodire u središnje dijelove Bosne. Dijelovi Hrvatske su isto tako na udaru. Stanje je doista alarmantno! Pješačko-konjički prijelazi preko rijeke Drine, a potom i Bosne više nisu samo jednom godišnje, već sada u manjim opsezima dolaze i po nekoliko puta tijekom proljeća i ljeta – kad je tlo suho, pogodno za kretanje, teže terete, transporte ratne opreme i slično. Osim turskog pješaštva i konjaništva koje je uglavnom lako oklopljeno, vrlo mobilno te prilagođeno upadima i pljenidbi neprijateljskih dobara, u vojnim transportima počeli su pristizati prvotno manji komadi vatrenog oružja, a u sljedećim godinama tu su i nešto veći bacači projektila, opsadna artiljerija namijenjena razbijanju zidina i sl. Domaći izviđači tako javljaju o pojedinim kolonama turske armije koje prijevoze i bombarde – jednostavno vatreno oružje, odnosno teške bacače kamenih ili metalnih kugli potrebnih za učinkovitije razbijanje utvrđenja, zidina i opkopa. Njihov prijevoz je spor ali dobro branjen janjičarskim i spahijskim odredima koji budno paze na zasjede, posebice u nebrojenim klancima i šumskim područjima gdje ih nerijetko znaju zaskočiti kršćanski feudalci potpomognuti seljačkom vojskom ili talijansko-ugarskim plaćenicima.

kula1Brojni utvrđeni gradovi po Bosni padaju u ruke osvajačima s istoka. Bosna je u plamenu, narod trpi progon i zastrašivanje, a oružani otpor kršćanskih velikaša sve je slabiji. U međuvremenu, Hercegovina se još drži i opire. Međašno područje između Bosne i Humsko-Neretvanskog kraja predstavlja zemljica Rama. No i ona uskoro sa svojim skromnim obrambenim mogućnostima dolazi na udar opće osmanlijske opasnosti. Sa sjeveroistoka se u nju se zalijeću prvotno turske izviđačke skupine, a potom i veći oružani odredi koji pale sela i plijene na području Šćipa, Kuta i Ljubunaca pa sve do granica franjevačkog samostana na Šćitu, spuštajući se od smjera Uskoplja u tankim kolonama niz gorski prijevoj Makljen. Ramski velikaši dižu puk na oružje. Zvone zvona na uzbunu. Ujedno se pozivaju i okolni feudalci u pomoć, poglavito oni s juga, od smjera Jablanice i Mostara. Svaka kmetska ili još bolje velikaška ruka s kopljem, mačem, običnom ili dvoglavom sjekirom, svaki luk i strijela krajnje su potrebni ako se želi ostati i opstati u Rami.

S druge strane, turski zapovjednici svaki su put sve okrutniji, lukaviji i predostrožniji. Osim što im je iznimno stalo da vojsku i teret prebace do zacrtane točke te se potom tamo dobro utabore oni se itekako boje za svoju glavu jer se svaka veća strateška pogreška sultanu plaća živom glavom! Za sad, Turci još uče postavke izrazito zahtjevnog brdskog bosanskog i tvrdo-kamenitog hercegovačkog terena upoznajući pritom slabosti domaćih velikaša koje se u svojim navikama puno i ne razlikuju mnogo od bizantinskih, bugarskih, ugarskih, srpskih itd. Od vremena velikog vojvode Hrvoja Vukčića, koji ih je nažalost negdje oko godine 1413-15. prvi pozvao da mu vojno pripomognu u borbi s ugarskim kraljem Sigismundom – Turci su dovoljno naučili o terenu ali i samom protivniku! Tako su znali kako će im razjedinjenost i častohleplje bosanskih Kotromanića, Ostojića, humskih Vukčića, Kosačića, Pavlovića i drugih…, itekako pogodovati u daljnjim osvajačkim kampanjama usmjerenima prema Zapadu.

Primjera radi, u stalnim vojnim okršajima Srbija je odavno oslabila tako da koliko-toliko ujedinjena kršćanska liga na Istoku više nije mogla odolijevati bujicama maloazijskih brzih jahača koji su sustavno širili paniku i teror. Udaraju brzim naletom, paleći, robeći i pljačkajući. Jednom riječju, šire ozračje straha pustošeći kršćanska naselja pred sobom. Njihovo naziv je akindžije i zaduženi su za stvaranje zbrke i konfuzije na neprijateljskim područjima taktikom „udri i bježi“. Tako su upadi islamskih vojnih grupacija sve učestaliji i brojniji te se postupno stvara dojam opće nestabilnosti na širokom potezu od Dunava do Save i Drine.

Na bosansko-humskom području tomu još više doprinose i međusobni kršćanski sukobi odnosno iskonska glad bosanske vlastele i humskog plemstva za posjedima, pravima i počastima… – tako da se Turcima počesto otvara slobodan prostor na širokom potezu tamo od Podrinja prema istočnim dijelovima Humske zemlje, a kasnije i dalje, prema Donjoj Neretvi gdje je trgovinska žila kucavica Južnih odnosno Donjih krajeva.

Početkom šezdesetih godina XV. stoljeća kraljevina Bosna je na rubu propasti. Ne pristiže ni obećana Papinska križarska vojska koja bi trebala osloboditi nesretno kraljevstvo i po mogućnosti međunarodno ujedinjena krenuti prema okupiranom Konstantinopolu. Bosna je nagrižena s istoka i nesumnjivo prijeti joj pad! – Na nesreću, to se kroz par godina i ostvaruje u najbolnijem obliku, paleža, rušenja, progona i zatiranja nemuslimanskog puka.

Ubrzo će pasti i slobodna područja Huma, a Kosače će se u nevolji i gorčini što im nitko ozbiljnije ne priskače u pomoć (kao da i sami nisu pripomogli očajnom stanju?!?) povlačiti prema primorju, dolje na jugoistok. U Herceg-Novom preminu tako i znameniti vojvoda Stjepan Kosača osamljen i tužan na pomisao da je sve osim malih krpica zemlje izgubljeno. Ubrzo će Turci zauzeti i stolni grad Blagaj te samo malo dalje na sjeveru ispod istaknutog brda Hum – dvije kule s visećim mostom na rijeci Neretvi. U Blagaju je rođena dična kraljica Katarina, hercegova kćerka, poznatija i kao posljednja bosanska kraljica. Ona je na samrti, papi Sikstu IV. i njegovim nasljednicima oporučno ostavila Bosnu u naslijeđe sve dok se ne oslobodi od Turaka. Bilo je to u Rimu, u jesen 1478. god.

Dalje od Blagaja i Mostara, Jablanice i Konjica, gore na sjeveru, glavobolju osvajačima zadaje i slobodno područje Rame sa jednom sasvim nevelikom kulom iznad još skromnijeg naselja Prozor. Posada tog osamljenog utvrđenja – smještenom na uglavnom kamenitom i doista za obranu zahvalnom položaju – uporno odbija pješačke napade sa sjeverne strane te kao nekim čudom –  još posjeduje svježe zalihe vode, što im daje mogućnost održanja tjednima i mjesecima… Većim dijelom oko kule duboki je usjek zarastao šumom i jedva prohodnom šikarom. Kroz šumu – na suprotnoj strani rječice Prozorčice koja jedva čujno šumi ispod kule – ide puteljak kojim prolaze trgovačke karavane iz Dubrovnika i Mostara dalje za Bosnu. Sasvim nasuprot puteljka, dakle s desne strane – u stijeni na kojoj stoji kula sa svojim skromnim pripojenim zidovima – nalazi se velika pećina, a svatko tko pokuša prići pećini ili pak kojom spretnošću zidinama, biva zasut rojevima strelica iz lukova, samostrela, potom kopljima, kamenjem, čime sve ne! Ispod stijene i same pećine nalazi se procijep koji nazivaju Ponir.

Turcima ovakvo prirodno okruženje zadaje glavobolju, dok sam položaj prozorske prometno-nadzorne utvrde mrsi daljnje osvajačke planove. Ovakva neosvojena područja čine žarišne točke koje mogu privući ratne grupacije hrvatsko-ugarskih velikaša iz smjera doline Vrbasa, Livna ili pak središnje Dalmacije. Katoličkih dobrovoljaca ima, također i novca što ga je prikupila Crkva, no, miješaju se političke struje iz Ugarske, Venecije, Austrije kojima nije u interesu nikakva akcija kojom bi se Bosnu povratilo pod izrazito hrvatski utjecaj. Istovremeno, pojedini gorljivi i borbeni velikaši iz Slavonije, Like i središnje Dalmacije žele poslati oružničke ekspedicije sastavljene od dobro opremljenih domaćih feudalaca, konjanika, kopljanika, samostrijelaca, vitezova i stranih plaćenika, a kako bi razbili Turke te ohrabrili stanovništvo da se ne povlači. Takve grupe manjih ali bolje opremljenih oružnika kasnije potpomognutih narodom podizali bi turske opsade u pojedinim župama i potom razbijale neprijatelja u zasjedama ili nešto rjeđe na otvorenom polju.

I doista, kroz širi pohod protiv Turaka, braniteljima tj. malobrojnoj posadi Ramske utvrde u pomoć je krajem 1481. godine pristigao jedan manji ogranak vojske po odredbi ugarsko-hrvatskog kralja Matijaša Korvina. Prije ovog, prešavši Savu kod Gradiške, kršćanska vojska se uz znatne poteškoće i zapinjanja probijala kroz sjevernu i središnju Bosnu. Usputni okršaji pratili su ih pohodom no glavnina se ipak koliko-toliko uspješno kretala prema unutrašnjosti. Turci su bili potučeni kod Travnika gdje su bili smjestili svoju upravu nad novoosvojenom pokrajinom. Vojska ugarsko-hrvatskog kralja svugdje je dočekivana s oduševljenjem preostalog puka i svećenstva. U Uskoplju i Rami površno organizirane turske opsade bijahu podignute. Turci se razbježaše ostavljajući mrtve i ranjene po Gornjoj Rami, no odlučiše se vratiti čim se priberu i sakupe jaču vojsku!

 kula

Imaginarni prikaz opsade Prozora i glinene cijevi kojima se kula opskrbljivala vodom nađene na području naselja Borovnica i Paljike, crtež, 2010.

Kako mu je uz snažnu utvrdu Zvečaj, Bočac, tvrdi grad Jajce i tvrđu Uskoplje trebao još jedan oslonac dalje prema jugu i Humu – odnosno jedna čvrsta zaštitna točka u promidžbeno važnoj povijesnoj regiji Rama – kralj Matijaš dao je naredbu da se nadogradi prozorska kula te opremi zalihama jer Turci očito neće lako odustati, a kršćanska liga mora zadržati jednu takvu stratešku točku na širem području regije Rame. Tako i bi učinjeno, a oko zidina su čak izvedeni i dodatni radovi utvrđivanja pod nadzorom ugarskih opkopara i vojnih inženjera. Kako je posao bio obavljen (istina samo djelomično) uskoro se vojska povukla natrag u Slavoniju, a u Prozoru je ostavljena jaka posada od dvjestotinjak oružnika koju su sačinjavali uglavnom domaći ljudi i strani kapetan s krilnicima.

No već sljedeće godine iz smjera Travnika i Sarajeva, pristigoše Turci s još većom vojskom i šarenolikim postrojbama, među kojima je bilo i kršćanskih vazala i izdajnika. Ovaj put imali su i nekoliko komada artiljerije, na sreću, uglavnom primjeraka srednjeg kalibra koje su zaplijenili u borbama s Ugarima i Švabama negdje oko Beograda. Utaboriše se potom na livadama oko grada spremajući se za napad na utvrdu.

Noću su promrzli i gladni branitelji gledali stotine baklji uz šatore i čuli sporu škripu kotača, zaprega, udaranje alatki od zemlju te tu i tamo zveckanje sablji ili kaciga. Povremeno bi svjetleća strijela proparala nebo dok je ledeni vjetar s Makljena zabacivao kneževski i kraljevski stijeg na kojoj je stajao grb s polu-ispruženom oklopljenom rukom koja drži sablju (svinutu oštricu drži desnica s bočnim štitnikom? za rame na vrhu). Na dva mjesta stijeg se proderao. Noć je postajala mučna i duga. Napeti stražari na zidinama grčevito su stezali koplja, mačeve, helebarde, štitove. Drugi su se pak grijali oko vatre i povremeno provirivali kroz uske otvore na zidinama. Iako su zalihe vode i hrane bile dostatne za dugu opsadu znali su da se ujutro sprema veliki napad kojeg je osobno nadzirao neki nemilosrdni paša iz Anatolije.

Voda je braniteljima u kulu pristizala plitko ukopanim glinenim cijevima s obronaka nasuprot – od gorskog mjesta Kolivret – gdje je bilo izvorište, udaljeno neka četiri kilometra. Bio je to jednostavan ali krajnje domišljat sustav opskrbe koji je funkcionirao na temelju principa ”spojenih posuda” te je kao takav nudio mogućnost održanja tjednima i mjesecima pod neprijateljskom opsadom. Glinene cijevi kojima je voda protjecala izrađene su prije nekih stotinu i pedeset godina u mjesnoj grnčarskoj radionici po uputama nekog nepoznatog nadzornika radova koji je vidio svijeta i razumio se u gradnju. Tada mu je kraljevski ili kneževski namjesnik u Rami naložio da izvede radove koji će omogućiti opskrbu kule pitkom vodom i samim tim zahtjevnim zahvatom naprave od nje skoro pa neosvojivo mjesto. Kad su bile oblikovane i ispečene, cijevi su se potom spajale čineći cjevovod. Jedna cijev bi imala širi kraj odnosno zglob, a druga – uža lako je upadala u proširenje koje bi se potom dodatno izoliralo kudjeljom i zemljom kako voda ne bi obilnije istjecala. Potom bi se tako cijevi, jedna po jedna spajale, idući od izvora pa sve do rezervoara te se ukopavale u zemlju zbog krajnje zaštite – izolacije. Visinska razlika i izjednačavanje tlaka dalje je ”radilo svoje”, omogućujući svakoj budućoj posadi učinkovit i za odražavanje minimalno zahtjevan sustav opskrbe vodom.

No svakako, Turci za to nisu znali ali su tjednima uporno tragali za točkom otkud bi voda mogla dolazit?!

– Sve dok je tako dobro je, i Bogu hvala, možemo se držati dok ne pristigne pomoć! – mislili su malobrojni ali na borbu spremni branitelji.

Ramska utvrda još je mjesecima odolijevala turskim napadačima nanoseći im neočekivane i ozbiljne gubitke u ljudstvu, sve dok jednog dana neprijatelj odjednom nije prekinuo dovod pitke vode prema utvrđenju!

Dalje potom nastupa legenda po kojoj je neka zla Dedića baba Turcima otkrila kako će uz pomoć žednog konja pronaći skriveni vodotok…

– No to je sada druga priča i tematika.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

21. rujna 1991. – “Obadva! Oba su pala!” – riječi koje su obilježile Domovinski rat

Objavljeno

na

Objavio

‘Obadva, obadva, oba su pala!’

Kada se Filip Gaćina 21. rujna 1991. godine glasno zaderao ‘Obadva! Oba su pala’, nije ni slutio koliki će odjek njegov glas ostaviti u glavama brojnih Hrvata, kojima se nakon toga vratila nada da se mogu oduprijeti srpskoj agresiji.

Mnogi ni ne znaju da je Zečevo, malo mjesto između Rogoznice i Vodica, poprište jedne od najpoznatijih scena iz Domovinskog rata.

Naime, upravo je tamo 21. rujna 1991. godine, u trenucima kad se činilo da se Hrvatska neće moći oduprijeti srpskoj agresiji, Filip Gaćina povikao “Obadva, obadva! Oba su pala!”

Rušenje srpskih ratnih aviona kamerom je zabilježio snimatelj amater Ivica Bilan, a snimka je postala moralna vodilja za brojne hrvatske dragovoljce i vojnike.

Kultna snimka koja je isti dan prikazana na HRT-u, izazvala je opće oduševljenje i euforiju, te predstavlja svojevrsnu prekretnicu Domovinskog rata kao jedna od prvih značajnih pobjeda nad tehnički znatno nadmoćnijim neprijateljem.

Uzvik koji je Filipu Gaćini zauvjek donio legendarni status danas ima posebno mjesto u sjećanju hrvatskog naroda, a snimka je jedan od najvažnijih prizora iz tih vremena, koji zorno svjedoče o hrabrosti hrvatskih branitelja.

Filip je preživio cijeli Domovinski rat, da bi 19. rujna 1998. godine. poginuo u miru prilikom razminiravanja terena od eksplozivnih sredstava kao zaposlenik postrojbe za razminiravanje “Mungos”.

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

Tovarnik i Ilača – herojska istinita priča o rijetko viđenom junaštvu

Objavljeno

na

Objavio

Ovo je jedna inspirativna, herojska istinita priča o rijetko viđenom junaštvu koja nakon čitanja raznih svjedočanstava, zatitra srce u drugačijem ritmu.

Tijek borbi za Tovarnik i Ilaču, hrvatska sela u Zapadnom Srijemu na putu za Vukovar, ostao je nepoznat hrvatskoj javnosti do danas.

Iako se radi običnom čovjeku o začuđujućoj hrabrosti i junaštvu o kojoj bi trebalo snimiti i cjelovečernji film, Hrvati jedva da znaju za postoje ova dva izuzetna sela-heroja.

Panika u redovima JNA, a bile su kolone tenkova, kamiona, topova i tisuće vojnika, bila je takva da su lupali po seoskim kapijama Ilače tražeći i moleći predaju, a JNA je počela sama pucati po svojoj koloni.

Pokojni svećenik profesor Ivančić izjavio je na jednom svom predavanju da se to sve dogodilo kada su neke osobe iz državnog vrha došle k njemu znajući za kolone tenkove u Tovarniku i Ilači u kretanju prema Vukovaru i rekli da je situacija u zemlji gotovo izgubljena, a on je u miru odgovorio: „Organizirat ćemo veliki molitveni lanac i Bog će nam pomoći!“. Tako je i bilo, osim hrabrih branitelja i Bog je pomogao Hrvatima, olupine kamiona i tenkova JNA su ležale uz cestu uništene od vlastitih granata.

I ovaj puta: divljenje za naše hrvatske vojnike i vječno im hvala!

„Gotovo istodobno s borbama za Slakovce započele su i borbe za Tovarnik i Ilaču, sela na samoj granici s Vojvodinom i na vrlo važnoj komunikaciji kojom su do grada Šida u Hrvatsku dolazile cjelokupne tehnike i neprijateljske vojne snage. Procijenjeno je da za zaustavljanje neprijatelja neobično važan Tovarnik, ali da su oni i doista dobro organizirani i nešto bolje naoružani od drugih sela.

U Tovarniku je tada bilo tridesetak policajaca iz Slavonskog Broda i Varaždina, te tristotinjak mještana koje je vodio Marijan Popović. Tovarničani su se počeli organizirati i naoružavati odmah nakon događaja u Borovu Selu, no zajedno s lovačkim naoružanjem, kompletnim naoružanjem sela, mogla se opremiti tek polovica ljudi. Problem su rješavali tako da su postavili desetak obrambenih točaka, na prilazima selu, te tamo dežurali, a svaki je dobivao oružje kada bi stigao na položaj.

U Tovarniku su, iz Vukovara, dugo dolazile naredbe da se ne upušta u borbu s vojskom koja je prolazila selom. Sve su kolone kontrolirane i u Vukovar su dostavljani podaci o njihovoj veličini i sadržaju, no, osim manjih incidenata, sukoba nije bilo. Koliko je tzv. JNA Tovarnik bio osjetljivo pitanje, vidi se iz slučaja vojne kolone koja je 14. rujna dovozila smjenu u vukovarsku vojarnu. U njoj je tada još uvijek boravio ročni sastav vojnika, a kao smjena stizali su srpski dragovoljci i rezervisti. Vidno uplašen, na pregovore s Tovarničanima o prolasku kolone došao je osobno zamjenik zapovjednika Novosadskog korpusa, pukovnik Davor Košut. Molio je Tovarničane da “ne gledaju neke koji će provocirati, jer bit će ih pijanih”. Ovakav odnos prema lokalnom stanovništvu nije bio uobičajena praksa, pa je bilo očito kako je tzv. JNA veoma stalo da kolona prođe bez poteškoća. Jedan svjedok iz Tovarnika ovako opisuje kolonu:”Bilo je barem trideset autobusa punih srbijanskih rezervista, kamiona, kombija, osobnih automobila, i sve to uz pratnju tenkova i oklopnih transportera, a većina vozila imala je zakvačeno neko topničko oružje. Prepoznali smo i domaće Srbe iz Tovarnika i okolnih sela u uniformi jugovojske. Koloni kao da nije bilo kraja, a kada je napokon prošla, Tovarničani su u Vukovar javili što ih stiže.” Dedaković (zapovjednik obrane Vukovara) je, opet, u svojem stilu, bez i malo nervoze, odvratio: “Neka ih, nek’ oni samo dolaze, svi će oni dobiti što zaslužuju…”

No “velika narodna armija” nije završila sa slanjem pojačanja, a nije niti mogla niti željela sebi dopustiti da za svaku kolonu strahuje i pregovara s “tamo nekim seljacima”. Već 19. rujna iz Beograda je prema Šidu krenula nova kolona tenkova. Sljedećeg jutra, s punktova smještenih nasuprot Šidu i Ilincima, u tovarnički krizni štab stigla je obavijest kako su pred selo počeli stizati tenkovi i kao se slažu u borbeni položaj. Bilo je jasno da je Tovarnik došao na red.

U 8,30 tenkovi raspoređeni ispred sela zasuli su vatrom željezničku postaju, a iz Šida je, ravno u selo, krenulo nekoliko tenkova praćenih pješaštvom. Jedan od tovarničkih branitelja, Marko Đambo, odlučio se, s pomoću konopca, podvući ispod tenka protutenkovsku minu. Kada je tenk odletio u zrak, nastala je pomutnja u neprijateljskim redovima, a braniteljima su porasla krila i razvila se žestoka borba. Tovarničani, višegodišnji prvaci u streljačkim natjecanjima, brzo su se riješili neprijateljskog pješaštva. Napadači su se počeli povlačiti iz sela. Tada je iz Šida i s neprijateljskih položaja iz okolice grada započela strahovita topnička paljba. Prve uništene zgrade bila je pravoslavna, a zatim i katolička crkva. Iako je u selu bilo oko dvije tisuće ljudi nitko nije poginuo. To se može zahvaliti činjenici da je Civilna zaštita u Tovarniku na vrijeme organizirala skloništa. Prema smjerovima iz kojih je dolazila topnička vatra moglo se zaključiti da je selo u okruženju, a stanovnici su prestali brojati granate kad ih je palo tri stotine. Noć je donijela zatišje, pa su branitelji napokon mogli procijeniti vlastiti učinak: tri uništena tenka i jedan transporter, te dva napuštena tenka. Jedan je od njih selom provozao Marin Vuković, a zatim su “spremljeni” na mjesta s kojih će im u daljnjim borbama biti znatno topničko pojačanje.

U jutro u devet sati ponovno je započela topnička kanonada po selu, no u selo nitko nije pokušavao ući. Tijekom dana neprijateljskom su se topništvu pridružila i dva zrakoplova, koji su, među ostalim, uništili odašiljač Tovarnik. Oko 18 sati istog dana, prema selu je krenulo 40 tenkova pod zapovjedništvom pukovnika Slobodana Kembera. U pratnji tenkova, kao pješaštvo, krenula je i “specijalna” kažnjenička postrojba iz Valjeva, sastavljena od kažnjenika srpskih zatvora osuđenih na dugogodišnju robiju. Tenkovi su u selo nadirali sa nekoliko strana, a nakon što su potrošili sedam zolja koliko su još imali, branitelji su se morali povući. Iste noći tenkovi su uspjeli prodrijeti u selo. Pod okriljem mraka branitelji su iz sela izvukli dva zarobljena tenka i odvezli ih prema Lovasu, u šumu Jelaš.

Po koloni su nastavili pucati iz pješačkog oružja kako bi bar spriječili posade da izlaze iz oklopnjaka i ulaze u kuće, a s pješaštvom su se još mogli nositi.

Nadiranje je zaustavljeno kada se na oštroj, dvostrukoj krivini na izlazu iz Tovarnika k Ilači prevrnuo jedan tenk. Kolona se zaustavila, a dio koji je uspio proći nastavio je k Ilači gdje je vruće dočekan. Koristeći se ovom prilikom Tovarničani su odlučili iz sela izvući civile u manjim skupinama. Dio će ih se izvlačiti k Nijemcima, a dio k Lovasu i dalje k Iloku. Što na jednu, a što na drugu stranu, izvuklo se oko dvije tisuće ljudi. Izvlačenje civila bilo je moguće samo tako da se južni dio sela izvuče k Nijemcima, a sjeverni k Lovasu i Iloku. Prvo što su zauzeli neprijateljski vojnici bila je glavna ulica kroz Tovarnik, koja je zapravo cesta Vinkovci-Šid, pa je do odlučilo o smjeru povlačenja.
Istodobno sa napadom na Tovarnik, 20.9.1991., napadnuta su i gotovo sva slobodna Hrvatska sela na istoku. U selo Nijemce, iz smjera Ilinaca, također su nadirali tenkovi.

Prvi je naletio na minu, a iz drugog je posada pobjegla. U selu se tad zatekla skupina boraca iz prve gardijske brigade – “Tigrova” koji su iz Zagreba vozili oružje u Ilok, pa su, zajedno sa Mungosima zapovjednika Meseljevića, odbacili napad.  Napadače su od namjere odvratile mine koje je postavio Janko Katić kod poljoprivrednog dobra Nijemci u poljoprivredne strojeve – tanjurače. Na te je mine naišao tenk kojemu su oštećene gusjenice. Vidjevši to, posada je pobjegla, a slijedila ju je i posada drugog tenka. Tako su Nijemčani došli do dva tenka.

Ova skupina Tigrova na svojem je putu u Ilok stigla u Ilaču 22.9.1991., točno na vrijeme na još jedan okršaj. Tamo ju je već bila pristigla još jedna skupina “Tigrova” iz Iloka, manje skupine boraca iz drugih mjesta, kao i skupina iz Tompojevaca koju je vodio Željko Živanović – Plavi Nula. Šef kriznog štab Ilače, Jakob Asić, uspio je nagovoriti zapovjednika skupine koja je prevozila oružje, Vlatka Delača, da ostane u selu i pomogne Ilačanima u obračunu s kolonom koja je stizala k selu.

U 15 sati istog dan, iz susjednih Šidskih Banovaca, Asiću je, preko Ilačkog gostioničara Antuna Tunjiča, stigao ultimatum pukovnika tzv. “JNA”( Milovanoviča ili Milutinoviča ) da mu se donese i preda sve oružje iz Ilače, pa im se ništa neće dogoditi. Ako ne sravniti će ih sa zemljom. Zapovjednik obrane Ilače, Josip Gelemanović, imao je tada dosta posla obilazeći i minirajući punktove oko sela, a Asić na ultimatum nije reagirao.

Znajući kao se priprema okršaj, a budući da su znali da ni tijekom okršaja, a ni nakon njega neće biti vremena za brigu o civilima, Ilačani su počeli izvlačiti prema Nijemcima sve one koji nisu bili potrebni obrani. Tijekom ljeta napravljena je cesta između ovih dvaju sela, koja je zaobilazila sela Šidske i Vinkovačke Banovce, sada pod nadzorom Srba. Prvotna namjena bila samo alternativa cestama koje su blokirali Srbi, no sada je bila i te kako dobro došla za dopremanje oružja i izvlačenje civila.

Već u subotu 21.9.1991. kolona iz Tovarnika ušla je, kasno poslije podne, u selo i došla do njegova drugog kraja. Bili su stigli gotovo do groblja na izlazu iz sela kada je jedan transporter otvorio vatru po krovovima kuća u glavnoj ulici. Branitelj sela koji su pratili kretanje kolone uzvratili su na vatru. Vozač jednoga kamiona, koji je vukao haubicu 152 mm, pogođen je i u koloni se dogodila najgora moguća stvar, morala je stati. Dio se vozila uspio izvući i krenuti k Šidskim Banovcima, no glavnina nije mogla više ni naprijed ni natrag. Pucnjava se navečer smirila, a tad su branitelji donijeli odluku da te noći, od prilike pola sata nakon ponoći, napadnu kolonu koja je stajala. Vinkovcima i Vukovaru javili su što namjeravaju i zatražili pomoć.

Pola sat nakon ponoći približili su se koloni. Iz nje je otvorna vatra, jer se napad očekivao no silina napada izazvala je taku paniku da se dobar dio ljudstva razbježao na sve strane, a kada ih je dočekala vatra, lupali su po kapijama i vratima kuća vičući da se predaju. Topništvo iz kolone nastojalo se braniti, no u panici, dio granata ispalilo je na vlastite snage u Šidskim Banovcima. Bitka je trajala do pet sati u jutro, a onda se dogodilo nešto nevjerojatno. Začuli su se VRB-ovi i topovi iz Ilinaca, a granate koje su počele padati pogađale su ljude i vozila u djelu kolone koji je stajao između Tovarnika i Ilače. Ilačani su u čudu gledali, a onda pretpostavili kako su se neprijateljski zapovjednici uplašili da će “ustašama” u ruke pasti dalekometni topovi i haubice iz kolone kojim će moći gađati kolone koje su se od Sremske Mitrovice kretale k Šidu, pa i po samom Šidu, na čijem su sajmištu bile smještene tisuće vojnika čekajući raspored. Ako su se Hrvati usudili napasti kolonu sa tisućama vozila, znači da ih ima mnogo i da imaju čime tući. Istina je da su Ilačani, zapravo, kolonu tukli s nekoliko minobacača i protuoklopnim oružjem.

Poslije će Željko Živanović – Plavi Nula posvjedočiti kako se zapravo radilo o dobroj korekciji vatre iz centar veze Vukovarskog štab obrane, majstor specijalnog ratovanja, specijalisti za ubacivanje u neprijateljske veze, Julije Novak, uspio se ubaciti u vezu i “navodio” neprijateljsko topništvo na vlastitu kolonu. Naši su uvjerili njihove na vezi da je to čelo kolone zapravo “ustaško”, koje je krenulo njih zaustaviti. Kada se razdanilo, Ilačani su da je učinak napada na kolonu, što s njihove, što s druge strane bio razoran. Stotine mrtvih neprijateljskih vojnika ležalo je u hrpama uništenih vozila i tehnike. Među njima branitelji su pronašli tijelo Zorana Milašinovića, poručnika, zapovjednika topništva Valjevskoga korpusa. Kod njega su pronašli ratni dnevnik, malu crvenu knjižicu, u kojo je za 19.9.1991. bilo napisano doslovce:”nalazimo se između Tovarnika i Šida, pouzdano znam da se iza nas nalazi kolona od trideset kilometara, što rezervista, što aktivne vojske. Nitko od njih ne zna kamo idu. Mislim da nas netko vodi u rat, a ja se pitam zašto, zašto, zašto…?” Iz knjižice se doznalo kako su posade topova sastavljene od po pet rezervista, koji su uglavnom Srbi, te još četiri člana topničkog odjeljenja koji su redovni vojnici, Hrvati, Albanci, Makedonci, Mađari…

Te su noći poginula i trojica Ilačkih branitelja: jedan domaći čovjek, Đuro Balić, te dvojica momaka iz okolice Zagreba, Robert Močiljanin i Marijan Kornet. Močiljanin je te noći prije pogibija uništio, sigurno, desetak vozila. Učinio je to tako što se u mraku došuljao kanalom uz cestu izvan sela prema Tovarniku te skidao neprijateljska oklopna vozila kao glinene golube napadajući iz bočno. Branitelji su iz kolone uzeli vozila i topove kojim su mogli uporabiti. Među njima bila su sačuvane i tri haubice 152 mm. One su mogle nadomjestiti nedostatak oklopnih sredstava, no topova je bilo toliko da za njih nije dovoljno posada. Oko podneva, u selo je stigao Tompojevčanin Željko Živanović – Plavi Nula, te tridesetak «Tigrova» iz Iloka, s Draganom Basićem na čelu. Bila je to skupina koju je Jastreb poslalo kao ispomoć. O onome što se dogodilo u Ilači kaže: “Događalo se nešto što je nama bilo iznimno drago – tako male snage zadržavaju te njihove snage gotovo pet dana. U toj njihovoj koloni, kako znamo, bilo ja deset tisuća različitih vozila i najveća je nesreća što smo mi, zapravo, ostali bez protuoklopnih sredstava. Samo je budala mogla takvu masu tehnike i vojske poslati u napad jednom jedino komunikacijom.

Selo nije bilo mirno. Po njemu su cijelog dana padale rasprskavajuće granate što ih je ispaljivao jedan oklopni transporter iz Šidskih Banovaca. Stizale su vijesti kako se gardist, Goran Balić i Stjepan Perić, koji su iz Svinjarevaca donijeli Josipa Božića, Ilačanina, koji je poginuo braneći Svinjarevce. Dok su Ilačani pokopavali svoje i neprijateljske mrtve, Perić i Balić krenuli su u Bokšić kako bi uspostavili vezu s Jastrebom i zatražili da ostanu i pomognu u Ilači. Asić im je rekao da traže ispomoć, jer, osim grupe «Tigrova» iz Iloka, u pomoć nije došao nitko. Nakon ovoga u selo je stigla grupa boraca iz Donjega Novog Sela, potpuno nenaoružana. Budući da su i u njihovu selu imali malo oružja, a znali su kako ja u Ilači uništena vojna kolona, pretpostavljali su da će ih Ilačani opremiti. O haubicama koje su zarobili nešto je znao Stjepan Perić, pa ih je postavio u položaj za paljbu i usmjerio na Šid, na područje Sajmišta. Prema podacima srpskog ne ovisnog tjednika «Vreme» od 17.10.1991. i članka Dragana Todorovića, objavljenog u njemu, bio je to dobro odabran cilj: “U jesen 1991. Šid je bio sabiralište jedinica JNA. Odavde se u konvojima išlo prema Vinkovcima i Vukovaru. Vojska je, uglavnom rezervisti, bila smještena na livadi zvanoj vašarište, a ceo Šid bio je pravo vašarište. Vladao je zakon sile i Srbina, a opštinska vlast je aktivno učestovala u osvećivanju Srba u Hrvatskoj. Oružje su isporučivali mahom kriminalci i ljudi sumnjivih karakteristika, koji su zauzvrat bili zaštićeni pri obavljanju poslova za koje su jedino stručni – pljačku i maltretiranje.” (tekst u originalu na srpskom jeziku)

Ipak, iz Vinkovaca je stigla naredba da se iz tih haubica puca samo ako selo ponovno bude napadnuto. Asić je uspostavio vezu sa Nijemcima i zamolio tamošnje borce da s ona dva tenka udare na Šidske Banovce kad napad na selo ponovo krene. Sedamdesetak – osamdesetak ljudi čekalo je nakon toga da tenkovi ponovno krenu na selo. Doznali su kako je Treći kanal srpske televizije objavio da su srpske snage kod Tovarnika i Ilače doživjele katastrofu, a vojnici su u popratnoj reportaži tvrdili kako su bili izdani. Reportaža je hvalila Hrvate i govorila o njima kao nadljudima, pa su i njihovim susjedima u Šidskim Banovcima živci popustili. Dvadeseti drugoga rujna poslijepodne, kolnim putovima pokraj Ilače, oni su počeli iseljavati civile Srbe prema Iincima i Ivancima.

Koliki su šok doživjele neprijateljske snage govori i činjenica da se sljedeći napad na Ilaču dogodio tek nakon nekoliko dana priprema – 25.9.1991.. Tog poslijepodneva više nije bilo srljanja, bahatosti i šepurenja. U napad je krenulo sedam tenkova T-84, koji su sa ceste mogli izgurati silne olupine i prepreke. Za njima su išli oklopni transporteri iz kojih je izašlo pješaštvo i tada je započela bitka. Po dogovoru, iz Nijemaca je ispaljeno nekoliko tenkovskih granata na Šidske Banovce, a ispaljene su tri pripremljene haubice. Tragedija je bila u tome što ih nitko nakon toga nije znao napuniti, pa su, uz hrpu streljiva, ostale neuporabljive.

Nikola Salapović uspio je zoljom uništiti jedan tenk T-84 pogodivši ga u spremnik. Ljudi sa toliko mnogo srca, a s tako malo znanja, istrčavali su pred tenkove sa zoljama. Budući da su bili odveć blizu – one nisu djelovale , a oni su bili očajni jer su mislili da im je netko podmetnuo neispravno oružje.

Ukratko bitka je brzo završila. Branitelji su se povukli u šumu Jelaš te odatle krenuli ili u Nijemce ili u Ilok. Neprijatelj je ovladao Ilačom.

Nakon 20. rujna 1991. godine u mjestu Tovarnik civilno stanovništvo hrvatske i nesrpske nacionalnosti raseljavali, mučili i ubijali. Stravične su posljedice srpske okupacije Tovarnika. Ubijeno je 68 mještana, od kojih su 53 pokopani u masovnu grobnicu, među njima i župnik tovarnički vlč. Ivan Burik, a ostali su nađeni u pojedinačnim grobnicama. Protjerano je bilo više od 95 posto od 2500 Hrvata koliko je prije rata živjelo u Tovarniku, a srušeno je ili oštećeno više od 70 posto kuća i gospodarskih zgrada. Ono malo Hrvata koji su ostali živjeti na svojim ognjištima, a većinom se radilo o starcima i ženama, bili su prisiljeni – poput Židova za vrijeme nacizma – nositi oznake na rukavu: bijele krpe, kao znak predaje. Istim su znakom obilježene i njihove kuće, da bi pijane bande pljačkaša lakše znale gdje smiju ući pljačkati i zlostavljati, pa i ubijati ako im se prohtije.

Nakon okupacije sela vojnici JNA, rezervisti i četnici zarobljavaju prve mještane Tovarnika. Zarobljenike iz podruma odvode u kuću pokojnog dr. Đorđa Cvejića, koja postaje mjesni zatvor, logor i strašno mučilište. Tim zarobljavanjem, maltretiranjem, deportiranjem u Šid i koncentracijske logore po Srbiji, najviše u logor Begejci kod Zrenjanina i Sremsku Mitrovicu, te okrutnim ubojstvima bez suda i milosti, otpočinje prva faza genocida nad tovarničkim Hrvatima. Već te nedjelje ispred pravoslavne Crkve ubijeni su pucnjima u leđa Željko Vrančić, Berislav Šimunić i Antun Šimunić, a kod svojih kuća Manda i Mato Živić, Mladenka i Franjo Kuzmić i Janko Budim. Svjedoci bilježe ubojstva i idućih dana. U srijedu 25. rujna ubijeni su Petar Bilić i Jozo Šišić, Stjepan Matić te Stjepan Kovačević i Ivo Adamović.

Početkom listopada skupina od 30 Tovarničana iz logora u Sremskoj Mitrovici vraćena na zahtjev u Tovarnik i odmah po dolasku uslijedila su nova mučenja i egzekucije, tako da su u utorak 1. listopada ispred srušene katoličke Crkve ubijeni: Filomena Glibo, Ivan Maloševac, Đuro Grgić, Ivan Đankić, Ilija Džambo, Vojislav Selak, a Antu Markanovića do smrti su u zatvoru premlatili zločinci Miloš Stanimirović, Stevan Srdić i Željko Krnjajić. Tijekom listopada i studenog 1991. okupator u Tovarniku uspostavlja vlast koja se očituje odredbama o policijskom satu, radnoj obvezi i rasističkoj odredbi o obilježavanju Hrvata i njihovih kuća. Ubijanje se nastavilo tijekom listopada i studenog, a sva ubojstva, potvrđuju svjedoci, počinili su pripadnici rezervnog sastava JNA i četnici. Mnogi od njih bili su domaći Srbi mještani Tovarnika.”

narod.hr/drol.ratkodragovic.from.hr

facebook komentari

Nastavi čitati