Pratite nas

Iz Otporaševe torbe

OPTUŽNICA PROTIV ANTE PAVELIĆA: O CERJU JESENJSKOM

Objavljeno

na

ante pavelić

Okružno javno tužioštvo za grad Zagreb, Broj: B 124/51, Zagreb, dne 7.V.1956. Okružnom sudu u Zagrebu. Na temelju čl. 44 st.2 t.2 Zakonika o krivičnom postupku

OPTUŽUJEM

Pavelić dr. Antu, sina Mile i Marije r. Šojat, rođ 14. jula 1889. u Bradini, Konjic, oženjenog, oca troje djece, Hrvata, državljanina FNR Jugoslavije i NR Hrvatske, svršio pravni fakultet, bivšeg advokata, neosuđivanog, nije pod istragom za drugo krivično djelo, sa zadnjim boravištem u zemlji u Zagrebu, sada u bjegstvu sa boravištem u Buenos Airesu, Republika Argentina. (…) da je dana 1. decembra 1943. godine prolazeći kroz sela Cerje, Pašnik i Jesenje, kotar Krapina naredio da se navedena sela popale, imovina stanovnika opljačka, a stanovnici na licu mjesta ubiju “[1]

Pišu: M. Koić, Blanka Matković, Nikola Banić i R.M.

Ekskluzivno objavio Hrvatski tjednik, 2.2.2017.

Ante Pavelić u Krapini
Ante Pavelić u Krapini

Događaji u Cerju Jesenjskome druga su točka optužnice[2] odmah nakon optužbe da je osnovao Ustašku nadzornu službu (UNS) i dao poubijati tisuće ljudi u logorima. To znači da se radi o jednoj od najvažnijih točaka optužbe. Pavelić je automatizmom u optužnici proglašen državljaninom FNR Jugoslavije i NR Hrvatske, a sve ne bi li mu se sudilo u Zagrebu, premda je po toj logici bilo elemenata da se optužnica podigne u novostvorenoj NR Bosni i Hercegovini. Naravno, komunisti su željeli političko suđenje usred Zagreba kao što su kasnije ostvarili na suđenju Andriji Artukoviću, a u nezavisnoj Hrvatskoj na suđenju Dinku Šakiću.

U optužnici se spominju pokolji u trima selima Cerju, Pašniku i Jesenju, a poimenično se navodi 40 imena navodnih žrtava i svi su iz Cerja.[3] To je za 5 više nego što se danas tvrdi da je bilo žrtava u Cerju. Čak 24 žrtve iz optužnice tj. njih 60 posto imaju prezime Bosak. Trojica se prezivaju Čižmešija, po dvoje su Hlevnjak, Kučko i Kojić, a sve ostale žrtve različitih su prezimena. Među žrtvama je gotovo tri četvrtine muškaraca. Od toga preko 40 posto muških žrtava su, prema godinama starosti, potencijalno vojno sposobni muškarci. U pet slučajeva iz optužnice su po dvije žrtve istoga imena, a u jednome od tih slučajeva i iste godine rođenja pa je pretpostavka da bi se u tom slučaju moglo raditi o kloniranome podatku. U slučaju oca i sina Stjepana i Josipa navodi se za Hrvatsko zagorje netipično prezime Kojić. Jedan od svjedoka u istrazi navodi prezime Kojinić, a jedna svjedokinja prezime Konjić. Prezime Konjić se, zatim, navodi u svim kasnijim spominjanjima ovoga slučaja. To prezime nije domicilno u Cerju Jesenjskome i u tome kraju, već ga se može naći nešto zapadnije u okolici Đurmanca, sjeverno od Krapine. U iskazima svjedoka, koje je 1956. uglavnom saslušavao sudac Zvonko Šeparović, navodi se 35 imena žrtava, 5 manje nego u optužnici i taj broj se s manjim oscilacijama upotrebljava i danas. Broj žrtava u komunističkim publikacijama varira, pojavljuju se nova udvojena imena[4], a to se naročito zapaža kod žrtava s prezimenom Bosak koje se u kasnijim publikacijama djelomično navodi kao Bosek.[5] Prvobitni broj od 24 Bosaka iz optužnice vremenom je znatno varirao i u novije vrijeme spominje se 13 Bosaka i čak 9 Boseka.[6] Ako je porastao udjel Boseka, na jedan se smanjio broj žrtava prezimena Hlevnjak, Kučko i Konjić. Naravno, u optužnici su uobičajena odstupanja godina rođenja, tj. navedene starosti kod pojedinih žrtava i svjedoka u odnosu na stvarne podatke. Cijela istraga i optužnica odrađeni su i pripremljeni u standardnome komunističkom stilu  – ne držati se činjenica kao pijan plota.

Iskazi svjedoka

Iskaz svjedoka Petra Bosaka
Iskaz svjedoka Petra Bosaka

Prema dostupnim podacima iz Pavelićeva dosjea osim dvaju svjedoka koje su saslušala druga dva sudca, sve ostale saslušao je sudac Kotarskoga suda u Krapini Zvonko Šeparović.[7] Polovica je svjedoka potpuno nepismena i upitno je jesu li uopće znali u što upiru prstom. Od saslušanih svjedoka četvero ih uopće nije bilo u selu tijekom borbe, već u Zagrebu i drugim selima, a jedanaestoro ih je bilo u zaseocima udaljenima od borbe tako da su vidjeli malo ili ništa i pričaju samo što su čuli ili vidjeli naredih dana. U iskazima različitih svjedoka ponavljaju se iste fraze, primjerice, „iz vlastitoga opažanja“ ili da je došlo do „neke borbe“.[8] To i srbizmi potpuno netipični za taj kraj ukazuju da je osim lektoriranja vjerojatno bilo i značajnijih zahvata u smisao izjava. Od sedam svjedoka koji u iskazima spominju nazočnost poglavnika Pavelića u selu, petoro ih je to čulo od nekoga drugog iz sela, ili su to pred njima navodno pričali ustaše. Samo dvoje svjedoka tvrde da su osobno vidjeli Pavelića u selu. Svjedoci August Kučko i Dragica Čižmešija, oboje nepismeni, tvrde kako su Pavelića vidjeli u autu, a svjedokinja Čižmešija ga je navodno vidjela i kad je izašao iz auta.[9] To bi izvučeno iz konteksta bio vrlo optužujući iskaz pa treba navesti više detalja iz tog iskaza koji u nekim elementima graniči s fantastikom. Dragica Čižmešija je, prema iskazu, 1. prosinca 1943. bila u kući zajedno s mužem Izidorom i s troje male djece. Skrili su se u podrum, ali unatoč tome, vidjeli su da ustaše pale po selu. U podrumu je bio i otac njezina muža. On je prvi izašao iz podruma, ustaše su ga zgrabili, bacili na pod i ubili iz strojnice. Muž je počeo bježati, ali je nakon 50-ak metara pogođen pao. Tu počinju čudesa u iskazu. Svjedokinja je s tromjesečnim djetetom na rukama dotrčala do muža prije od ustaša, ali su ga oni trima metcima ubili. Kad je odlazila od ubijenog muža, jedan ustaša joj je htio oteti dijete iz ruku i baciti ga u vatru, ali ona se uspjela obraniti. U tom trenutku je ona ili „lektor“ iskaza valjda uvidio svu stupidnost te priče pa se u iskazu navodi da su toga ustašu i suborci sprječavali u njegovu naumu. Svjedokinja Čižmešija dalje navodi: „Kad su ustaše vršili ta ubistva, čula sam lično da su govorili da im je njihov poglavnik dao naredjenje da pale i ubijaju.“[10] Vrlo optužujuće, ali to nije jezik kojim bi govorila nepismena seljanka iz okolice Bednje pa je razvidno da je tekst prilagođen potrebama i to ne samo jezično već i sadržajno. Ipak, da se stalo samo na tome, teško bi se to moglo osporiti, međutim nastavak iskaza prelazi granicu uvjerljivosti. Prema iskazu, svjedokinja je kasnije s djetetom pobjegla izvan sela. Sve to vrijeme uopće ne spominje što je bilo s ostalo dvoje djece koje spominje na početku iskaza. Izvan sela je vidjela Pavelića kako iz auta promatra kako ustaše pale po selu. Pavelić se nakon toga odvezao dalje autom, a kasnije mu je „neki oficir davao raport“, nakon čega je Pavelić rekao da treba prestati s paležom i ubijanjem „jer je već bilo dosta“.[11] To znači da je žena s djetetom na rukama kojoj su upravo ubili muža i svekra, a za dvoje djece ne zna gdje su, duže vrijeme pratila Pavelića u stopu i slušala njegove razgovore, pri čemu nitko iz osiguranja nije reagirao. Sve to se događa u selu u kojemu traje navodni masakr nad civilima i to po naređenju toga istog čovjeka kojega ona uporno prati. Prema njezinu iskazu, to se sve događa 1. prosinca 1943., dan prije nego što je Pavelić krenuo na put u Hrvatsko zagorje.

U iskazima svjedoka mogu se zapaziti vrlo čudni obrasci ponašanja ustaša. Primjerice, spominje se kako ustaše namjeravaju ubiti dijete, neke odrasle muškarce ili žene, a u jednome slučaju navodno su već postrojili cijelu skupinu od 15 do 20 seljaka, no uvijek u stilu deus ex machina stiže neki ustaša i to sprječava u najvećem broju slučajeva frazama kako je poglavnik rekao da je dosta bilo ubijanja, u jednom slučaju čak i s biblijskim citatom „mir ovome selu, nemoj više ubijati ni paliti“.[12] Zanimljivo je da ustaše kad ubijaju, obavezno ostave svjedoke. Nejasno je zašto bi to činili ako su imali naređenje da poubijaju cijelo selo zbog odmazde. Isto tako je pitanje zašto bi naprasno prekinuli ubijanje ako se radilo o odmazdi? U jednome iskazu iz Pavelićeva dosjea navodi se kako je muž rekao: „ja sam vaš“, ustaše ga poštede, ali mu ubiju ženu. Zašto bi njega poštedjeli, a ženu ne? Ako je sintagma „ja sam vaš“ bila dovoljna da se nekoga poštedi, to je mogao svatko izreći.

Tragedija ili farsa?

Iskaz svjedokinje Agate Brlić
Iskaz svjedokinje Agate Brlić

Kao žrtve spominju se Josip Kučko rođen oko 1898. i Josipa Kučko rođena oko 1939. Nisu se mogli naći podatci koji bi potvrdili da su to stvarne osobe, ali jedna Josipa Kučko rođena je 1898. u jednome selu petnaestak kilometara zračne linije južnije od Cerja Jesenjskog, a umrla je u dubokoj starosti nakon Drugog svjetskog rata. Ove sumnje neizravno potvrđuje i recentno spominjanje samo jedne žrtve prezimena Kučko.[13] Otac i sin Stjepan i Josip spominju se u optužnici pod prezimenom Kojić, potpuno nepoznatim u Hrvatskome zagorju. Jedan svjedok spominje prezime Kojinić, a jedna svjedokinja prezime Konjić, a to prezime se spominje u većini novijih tekstova o događajima u Cerju. Od nekadašnjih dviju žrtava prezimena Konjić u recentnim prilikama spominje se samo jedna.[14] U iskazima i optužnici spominje se Marko Čižmešija (1880.), a svjedoci spominju Mirka Čižmešija (1880.) i to se čini kao točan podatak. Alojzija Bosak poseban je slučaj. U optužnici se spominje kao da je muško.[15] Svjedokinja Barica Bosak, koja je tijekom događaja u Cerju bila dvanaestogodišnja djevojčica, u iskazu navodi kako je njezina majka Alojzija bila ranjena i kako je umrla tjedan dana kasnije. Po drugim izvorima Alojzija Bosak umrla je 3 dana kasnije[16], a isti podatci mogu se naći i u naizgled ozbiljnim radovima.[17] Ono što baca sumnju na cijelu tu priču jest podatak da je Alojzija Bosak iz Brda Jesenjskog rođena 1892., a to po starosti u potpunosti odgovara istoimenoj žrtvi iz optužnice, a  umrla je više od 40 godina nakon Drugoga svjetskog rata. Time se derogira vjerodostojnost nekoliko svjedoka koji navode da je umrla od rana nekoliko dana nakon ustaškoga strijeljanja. Adam Šoštarić je 1956. dao iskaz sudcu Zvonku Šeparoviću o događajima u Cerju, a umro je iduće 1957. godine. Unatoč tim dvjema činjenicama njegovo se ime počelo pojavljivati na listama ubijenih u Cerju. Ime Adama Šoštarića možemo naći ne samo u kvaziznanstvenoj literaturi izdanoj za vrijeme komunizma, već i u nekim novijim radovima i knjigama izdanima u 21. stoljeću u nezavisnoj Hrvatskoj gdje se navodi da je ustaška žrtva iz Cerja Jesenjskog strijeljan i uboden nožem.[18] Prema optužnici protiv Pavelića, jedna od žrtava iz Cerja Jesenjskoga je Ljubica Bosak (1913.). [19]Prema iskazu njezina muža Petra on je našao svoju ženu Ljubicu Bosak: „ubitu, a bila je u 8 mjesecu trudnoće. Ona je zapravo bila teško ranjena od bombe, a onda još priklana.“.[20] Ovaj opis iz iskaza muža Ljubice Bosak na prvi pogled čini se kao neoboriv dokaz još jednoga strašnog ustaškog zločina, međutim prema dostupnim podatcima Ljubica Bosak rođena 1913. u Brdu Jesenjskom, umrla je 2000. Moguće je, ali uz vrlo malu vjerojatnost, da se radi o dvjema različitim istoimenim osobama, iste starosti iz dvaju susjednih zaselaka istog sela. Da nešto nije u redu s tim svjedočenjem, može se vidjeti i u diskrepancijama koje se pojavljuju u drugim interpretacijama ovoga navodnog zločina u kojima se razlikuju pojedinosti o trudnoći i načinu ubojstva[21] , ili o broju hitaca i ulozi pojedinaca u tom događaju.[22]

Kako je sve počelo

Ustaški vojničari u Hrvatskom zagorju
Ustaški vojničari u Hrvatskom zagorju

Zagrebački partizanski odred djelovao je u Prigorju i Hrvatskome zagorju od sredine rujna 1943. Prema podatcima, imali su 272 borca, po nekim interpretacijama i oko 500, a samo 167 komada vatrenoga oružja.[23] To znači da je najviše 60 posto „boraca“ bilo naoružano, a možda i samo jedna trećina. Takvi su mogli biti prijetnja uglavnom samo seljacima i sebi, a ne elitnim vojnim postrojbama kao što se može vidjeti u slučaju Cerja. U komunističkim publikacijama opis borbe u Cerju više izgleda kao opis želja nego kao stvarnost. U tekstu Vlade Stopara o događajima u Cerju Jesenjskome 1943. godine, pogrešno se navodi da je cijeli Poglavnikov tjelesni sdrug (PTS) bio u Zagorju za osiguranje puta Paveliću koji se prema toj inačici vraćao iz Lepoglave.[24] Prema tome opisu, partizanski je bataljun razbio elitnu bojnu PTS-a koja je imala 40 mrtvih, spominje se i smrt ustaškoga pukovnika, ali stranicu kasnije broj mrtvih ustaša pada na 30. Zanimljivo je da se u tome tekstu navodi čak i što su u Cerju govorili ustaše. Primjerice, nebuloze poput „Majku vam židovsku“. Kad su već „drugovi“ uspjeli saznati takve pojedinosti, kako nisu uspjeli saznati i ispravno napisati imena stvarnih i navodnih žrtava. Tako se navodi Obradić umjesto Obadić, Hajstor umjesto Hajster, Kuško umjesto Kučko, Tumbak umjesto Turibak, Božek umjesto Bosak tj. Bosek. Prema tom izvoru, ustaše su poubijale 34 mještana, a ne 40 kako se navodi u optužnici iz 1956., ali taj broj će postupno varirati i uglavnom rasti u nadolazećim godinama. U starijim tekstovima partizanski bataljun je stigao u zaselak Kranjčeci iznad Cerja jer su imali obavijest da se u selu nalazi 60 slabo naoružanih ustaša. Partizani su ujutro napali, došlo je do žestoke borbe s jednom ustaškom bojnom u kojoj su partizani ubili 40 ustaša, među njima i ustaškoga pukovnika, a 80 ustaša je nestalo. Prema navodima „čini se da su se razbježali svojim kućama, ili ostali negdje mrtvi na položaju.“ [25]Teško je raspravljati o ovoj satiri i postavljati pitanja kako su ustaše mogli klati po selu kad su ih hrabri partizani uništili jer odgovor je jasan. Marx je bio uvijek u krivu pa i kad je tvrdio da se povijest ponavljaju dvaput, prvi puta kao tragedija, a zatim kao farsa. Kod komunista je sve farsa, a onda dolazi do tragedije. Dvadesetak godina kasnije u drugoj komunističkoj knjizi o Hrvatskome zagorju tijekom Drugog svjetskog rata valjda uviđajući da je prvotna inačica najobičnija smijurija, pojavljuje se nova, ali koja samo potvrđuje onu staru incidit in scyllam qui vult vitare charybdim.[26] U novijoj, partizani s položaja nekoliko kilometara južno od Cerja trebali su se po planu prebaciti u Sloveniju preko Klanjca, dakle trebaju ići generalno prema zapadu. Umjesto toga, oni kreću na sjever prema Jesenju Gornjem koje se nalazi zapadno od Cerja. Tamo saznaju da se u Cerju nalazi oko 60 ustaša i valjda odlučuju skrenuti s puta i napasti ustaše, ali umjesto s jednom manjom postrojbom sukobili su se, prema njihovim izvješćima, s čitavom bojnom PTS-a, elitne ustaške postrojbe. U ovoj inačici broj mrtvih ustaša je narastao na 42, nestalo je onih 80 nestalih, a kao zamjena se nudi podatak o „više ranjenih“. [27]

Ante Pavelić na putu prema Lepoglavi
Ante Pavelić na putu prema Lepoglavi

U kasnijim interpretacijama događaja iz Cerja u selu je došla postrojba PTS-a od 60 ustaša kao osiguranje puta Paveliću do Lepoglave.[28] Po ovoj inačici bataljun partizana razbio je neprijatelja koji je imao gubitke od 42 mrtva i više ranjenih, a ustaše su onda za odmazdu ubili oko 30 žena djece i staraca. Na komemoraciji u selu 2013. cijela se borba predstavlja u potpuno drugome svjetlu. Prema toj inačici, iz sela se pucalo na ustaše koji su išli cestom prateći Pavelića.[29] Komunistički radikalizam i iskrivljavanje povijesti s godinama samo raste pa je na skupu pred nekoliko tzv. antifašista 2016. u Cerju rečeno kako je u odmazdi Pavelićeva tjelesnoga zdruga poslije napada partizana na ustašku kolonu zapaljeno 36 mještana.[30] Po ovome obrascu može se očekivati da će svake tri godine biti jedna žrtva više. Prema jednoj interpretaciji, partizani su se nakon napada na pogrešnu kuću razbježali po selu, a neki se i skrili po obližnjim zaseocima.[31] Prema jednoj interpretaciji, nekoliko partizana zabarikadiralo se u podrumu u zaselku „Turibaki-Bosaki“.[32] To prikazuje cijelu situaciju navodne odmazde kao akciju čišćenja sela od zabarikadiranih terorista baš kao i u sličnim akcijama Hrvatske vojske i policije protiv srpskih terorista u Domovinskome ratu. Činjenica da je 60 posto svih žrtava iz sela prezimena Bosak, može se objasniti tako da su bili kolateralne žrtve borbe s partizanima koji su se sklonili u njihovim kućama.[33] Da je dio seljaka stradao uslijed borbenih djelovanja, može se nazrijeti u iskazu Terezije Bosak.[34] Prema tim navodima, njezina je obitelj s dvjema pastorkama za vrijeme borbe bila skrivena u podrumu. Onda je jedan ustaša bacio ručnu bombu u podrum pa je njezina pastorka Štefanija bila ranjena po leđima. Tada je njezin muž izašao iz podruma i rekao ustašama da ne pucaju, a oni su ga ustrijelili. Ovo je nevjerojatan iskaz jer bi bomba u podrumu svakako izazvala mnogo veće posljedice, a preživjeli bi bili dezorijentirani i gluhi. Pojedinosti iz iskaza više sliče na posljedice granatiranja i rane od šrapnela i otkinutih komada pogođene kuće nego na eksploziju ručne bombe u zatvorenome prostoru. Prema iskazima svjedoka, neki od poginulih seljaka, sve redom muškarci, stradali su dok su usred bitke navodno puštali životinje na pašu ili se kao u nekoliko slučajeva penjali „stepenicama“ tj. ljestvama koje vode na tavan.[35] To su vrlo neuobičajene radnje za civile tijekom bitke pa su iskazi o njihovoj smrti sumnjivi, ali ne i za tadašnji sud. Međutim, to otvara pitanje radi li se stvarno o nedužnim civilima ili o sudionicima u sukobu.

Zdravo, drugovi, i ovdje je Brač

Prema napisima u tadašnjim novinama znamo da su 1. prosinca 1943. brojni pripadnici PTS-a bili zauzeti završnim športskim igrama pa se može zaključiti da je nevjerojatno da poglavnik putuje izvan Zagreba, a njegova pratnja taj dan igra nogomet na igralištu Concordije.[36]

Ante Pavelić u Lepoglavi
Ante Pavelić u Lepoglavi

Da vidimo kako izgleda priča o događajima u Cerju s druge strane. Iz starih brojeva Hrvatskog naroda znamo da je Poglavnik Pavelić dana 2. prosinca 1943. posjetio Hrvatsko zagorje.[37] U tekstu se navodi cijeli itinerar puta koji je počeo rano ujutro na mitnici u zagrebačkome Črnomercu pa preko Oroslavlja i Krapine vodio do krajnjeg cilja posjete – Lepoglavi. Nakon Krapine kolona s poglavnikom krenula je prema Bednji i na tome putu koji vodi i preko Cerja Jesenjskoga sreli su se s vojnom izvidnicom pod zapovjedništvom ustaškoga zastavnika Vidovića. Prema tome novinskom članku, poglavnika su ustaše izvijestili da su tijekom noći sve do četiri sata u jutro vodili borbu s partizanima u jačini 150 do 200 ljudi. Prema tome, može se zaključiti da se radi o postrojbi veličine partizanskoga bataljuna. Ustaše su u borbi imali samo tri lakše ranjena, a partizani 22 mrtva prije nego što su se razbježali. U izvješću poglavniku zapovjednik ustaške postrojbe navodi kako je znao da će partizani napasti pa je postavio zasjedu i zauzeo sve dominantne kote. Borba je ovako počela: „Kad su došli blizu, vikali su nam ‘zdravo drugovi’, a i mi smo njima odgovarali: ‘zdravo drugovi’. A onda, kad su došli još bliže rekoše nam: Ovdje je ‘Brač’, a mi smo im odgovorili : ‘i ovdje je Brač’, pa udri po njima. Grdo su prošli, …“ Nije tema ovoga teksta, ali iz navedenog se može zaključiti da su partizani možda imali informacije o kretanju i došli su postaviti zasjedu i ubiti poglavnika Pavelića. Iz istoga teksta može se doznati da je borbu s partizanima u Jesenju vodio Željeznički prometni sdrug, a ne PTS i da su tijekom noćne borbe minobacačima gađali kuće iz kojih su pucali partizani.[38] Navedeni tekst u Hrvatskome narodu opremljen je fotografijama s toga susreta na kojima se vide uredni vojnici s kacigama na glavi i niti jedan nije dugokos kako je jedna svjedokinja opisala napadače na selo. Treba još navesti da prema podatcima Matice umrlih PTS-a, koja se čuva u fondu Ustaške vojnice u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, PTS tih dana nije imao gubitaka, što dodatno potvrđuje citiranu novinsku priču i derogira komunističke interpretacije da su partizani u Cerju vodili borbu s PTS-om.[39]

Dugokosi banditi

Ustaški vojničari popravljaju cestu - "dugokosi banditi"?
Ustaški vojničari popravljaju cestu – “dugokosi banditi”?

Svjedok Stjepan Hajster (Gabrin) u iskazu navodi kako je vidio da su odveli njegova brata Augusta Hajstera, Stjepana i Josipa Kojinića[40], Miju Brlića i Stjepana Hajstera (Jakobov).[41] Odvedeni su na Brdo i kasnije je saznao da su ubijeni svi izuzev Stjepana Hajstera koji je bio ranjen, ali je preživio. Isti je slučaj opisala i Agata Brlić, ali uz jednu neobičnu pojedinost. Njezina muža Miju Brlića, Stjepana Hajstera te Stjepana i Josipa Konjića prema obližnjoj šumi odvela je skupina „ustaša koji su strašno izgledali, obrasli dugom kosom (…)“. Kasnije su ih našli postrijeljane, osim Stjepana Hajstera koji se teško ranjen spasio. Svjedok Stjepan Hajster (Gabrin) umro je relativno mlad, u 45. godini života samo, dva mjeseca nakon davanja iskaza. Čini se da za istragu nije bio previše zanimljiv drugi Stjepan Hajster (Jakobov), onaj koji je preživio strijeljanje i prema tome je trebao biti potencijalno najbolji mogući svjedok događaja u Cerju. Opis dugokosih bandita koji su odveli četvoricu iz sela i usput ih na rubu šume poubijali pobuđuje sumnju tko su bili ti ubojice. Taj opis ne odgovara izgledu elitne postrojbe kao što je bio PTS koja štiti poglavara jedne države. Fotografije u novinskome tekstu iz Hrvatskoga naroda prikazuju uredne vojnike s kacigama na glavama i također ne odgovaraju opisu svjedokinje Agate Brlić.[42] Opis naoružanih dugokosih vojnika bolje bi odgovarao opisu šumskih bandita tj. partizana. Razumno je postaviti pitanje je li jedan svjedok slučajno mlad umro samo dva mjeseca nakon iskaza u istrazi, a drugi potencijalni svjedok bio nezanimljiv i dostupan je samo njegov šturi iskaz.[43] Te pojedinosti bude sumnju u službenu komunističku inačicu događaja. Kao da se dobro pazilo da se ne  potkopaju temelji optužbe koja se pripremala, ali nikada nije realizirana.

Ne treba čuditi ako su dio seljaka u Cerju smaknuli partizani, a onda svoj zločin pripisali ustašama. Kakvo su mišljenje o Hrvatima iz Zagorja imali komunisti, može se vidjeti i u recentnim razmišljanjima nekih autora o karakteru Zagoraca, gdje su sramotno prikazani kao ksenofobični, neuki pijanci.[44] Ksenofobični su valjda zato što nisu bespogovorno htjeli slijediti stevane, ljubane i jovice u ubijanju Hrvata.[45]

Od Cerja do Macelja

Ante Pavelić u Hrvatskom zagorju
Ante Pavelić u Hrvatskom zagorju

Prema optužnici, pokolj u Cerju dogodio se 1. prosinca 1943. Prema novinskim člancima iz toga razdoblja može se zaključiti da Ante Pavelić tog dana nije putovao u Lepoglavu, već dan kasnije. Ovime se pokazuje da je jedna od glavnih točaka optužnice protiv Ante Pavelića na vrlo klimavim nogama. Optužba je nepripremljena, nedorečena, manjkavih ili nedostatnih dokaza, činjenično pogrešna, oslanja se na sumnjive, moguće frizirane iskaze velikoga broja nepismenih svjedoka. Treba uzeti u obzir da su svjedoci možda bili u strahu jer su partizani, sadašnji antifašisti, samo desetak kilometara sjeverno od Cerja u šumama Macelja nakon rata poklali na tisuće Hrvata, a seljaci su to vjerojatno znali.[46] Prema navedenome, može se zaključiti da je ustaška postrojba teško porazila partizane pa nije bilo povoda za odmazdu. Prema činjenici da je osim Bosaka kod većine ostalih samo po jedna žrtva istoga prezimena, to ukazuje na slučajnost, a ne na sustavnost stradanja. Da je bilo planiranoga ubijanja, bilo bi mnogo više ubijenih obitelji različitih prezimena. I svakako se ne bi ostavljala gomila svjedoka. Dio civila, a tu se prvenstveno misli na Bosake, vjerojatno su stradali kao kolateralne žrtve akcije čišćenja zabarikadiranih komunističkih terorista, bilo kao žrtve unakrsne vatre ili djelovanja topništva ili, kako se spominje u tadašnjim novinama, od djelovanja minobacača po u kućama zabarikadiranim partizanima.[47] Veliki broj od 40 posto stradalih muškaraca u dobi za vojnu službu ukazuje da su neki možda zamijenjeni za teroriste, a neki su možda to i bili. Za dio navodnih žrtava ima podataka koji ukazuju na mogućnost da uopće nisu stradali u inkriminiranome razdoblju u Cerju, a za neke postoje podatci da su umrli nakon Drugoga svjetskog rata, neki i nakon Domovinskoga rata. Iz nekih podataka može se zaključiti kako su neke od seljaka u povlačenju ubili partizani, a onda nakon rata to pripisali ustašama. Partizani su, čini se, imali informacije o Pavelićevu kretanju i spremali su zasjedu, ili su bar mislili opstruirati njegov put u Lepoglavu. Na žalost partizana, njihove vojne vještine bile su daleko ispod propagandnih. Znakovito je da se u nezavisnoj Hrvatskoj izdaju radovi i knjige u kojima se recikliraju komunističke propagandne laži i tako se na kvaziznanstveni način pokušava stvoriti privid da se radi o neupitnoj istini. Postavlja se pitanje zašto je baš Cerje Jesenjsko izabrano kao jedna od najvažnijih točaka optužnice. Dio odgovora vjerojatno leži u činjenici da su komunisti htjeli suditi Paveliću i za navodne pokolje nad Hrvatima, a drugi dio odgovora leži zakopan u nedalekim šumama Macelja.

Pišu: M. Koić, Blanka Matković, Nikola Banić i R.M./Croatiarediviva

BILJEŠKE:

[1] Bogdan Krizman, Pavelić u bjekstvu, Globus, Zagreb, 1986., s. 463-464
[2] Iako optužnica na kraju nije podignuta pa se strogo gledano može govoriti o istražnim radnjama i eventualno pripremi optužnice, u literaturi se za konkretni Pavelićev slučaj često eksplicitno rabi upravo samo riječ optužnica, npr. u Bogdan Krizman,Pavelić u bjekstvu,  Zagreb, 1986., s. 466., 467., 469., 495. i drugim izvorima poput Optužnice Pavelić-Artuković u Hrvatskom državnom arhivu
[3] Bogdan Krizman, Pavelić u bjekstvu, Globus, Zagreb, Globus, 1986., s. 463-466
[4] Hrvatsko zagorje u Narodno oslobodilačkoj borbi, Epoha, Zagreb 1959. http://www.znaci.net/00003/648.htm
[5] Hrvatsko zagorje u revoluciji, Školska knjiga, Zagreb, 1981., http://www.znaci.net/00003/647.htm
[6] http://www.jesenje.hr/content.aspx?content_ID=u-spomen-na-stradanja-civila-cerje&ispis=DA
[7] HR-HDA-1561. SDS RSUP SRH šifra 013.0.4 (Dosje Ante Pavelića)
[8] HR-HDA-1561. SDS, Dosje Ante Pavelića
[9] HR-HDA-1561. SDS, Dosje Ante Pavelića
[10] HR-HDA-1561. SDS, Dosje Ante Pavelića
[11] HR-HDA-1561. SDS, Dosje Ante Pavelića
[12] HR-HDA-1561. SDS, Dosje Ante Pavelića
[13] http://www.jesenje.hr/content.aspx?content_ID=u-spomen-na-stradanja-civila-cerje&ispis=DA
[14] http://www.jesenje.hr/content.aspx?content_ID=u-spomen-na-stradanja-civila-cerje&ispis=DA
[15] Bogdan Krizman, Pavelić u bjekstvu, Globus, Zagreb, 1986., s. 463-466
[16] Bojan Mirosavljev, Cerje Hrvati – žrtve ustaške odmazde. https://www.sabh.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=1302:cerje-hrvati-rtve-ustake-odmazde&catid=5:novosti&Itemid=14
[17] Filip Škiljan, Hrvatsko zagorje u Drugom svjetskom ratu 1941.-1945. Opredjeljivanja, borbe, žrtve, Plejada Muzeji Hrvatskog zagorja, Zagreb, 2012, http://znaci.net/00003/668.pdf
[18] Filip Škiljan, Hrvatsko zagorje u Drugom svjetskom ratu 1941.-1945. Opredjeljivanja, borbe, žrtve, Plejada Muzeji Hrvatskog zagorja, Zagreb, 2012, http://znaci.net/00003/668.pdf
[19] Bogdan Krizman, Pavelić u bjekstvu, Globus, Zagreb, 1986., s. 464-466
[20] HR-HDA-1561. SDS, Dosje Ante Pavelića
[21] “(… ) u podrumu , Ljubica Bosak, trudna šet mjeseci dobila je više hitaca i izašla iz kuće sa kćerkom Dragicom, starom 7 godina – obje su ubijene“. https://www.sabh.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=1302:cerje-hrvati-rtve-ustake-odmazde&catid=5:novosti&Itemid=14
[22]u podrumu, gdje je dobila devet hitaca” (Ljuba Bosak, trudna šest mjeseci, op.a.), “izašao iz kuće sa svojom kćerkom Dragicom, starom 7 godina, koju je držao na rukama, te su oboje od ustaša pobijeni” (Dragica i Izidor Bosak, op.a.)” Filip Škiljan, Hrvatsko zagorje u Drugom svjetskom ratu 1941.-1945. Opredjeljivanja, borbe, žrtve, Plejada Muzeji Hrvatskog zagorja, Zagreb, 2012, http://znaci.net/00003/668.pdf
[23] https://hr.wikipedia.org/wiki/Zagreba%C4%8Dki_partizanski_odred
[24] Vlado Stopar, Tragovi ostali u srcima, Hrvatsko zagorje u Narodno oslobodilačkoj borbi, Epoha, Zagreb 1959., http://www.znaci.net/00003/648.htm
[25] Hrvatsko zagorje u Narodno oslobodilačkoj borbi, Epoha, Zagreb 1959. http://www.znaci.net/00003/648.htm
[26] Izbjegavajući Haribdu stradat češ od Scile. U grčkoj mitologiji Scila je morska neman ili stijena , a Haribda morski vrtlog
[27] Hrvatsko zagorje u revoluciji, Školska knjiga, Zagreb, 1981., http://www.znaci.net/00003/647.htm
[28] Hrvatsko zagorje u revoluciji, Školska knjiga, Zagreb, 1981., http://www.znaci.net/00003/647.htm
[29] http://jesenje.hr/u-spomen-na-stradanja-civila-cerje
[30] http://uaba-jug-zagreb.hr/wp/2016/12/15/obiljezena-sedamdeset-treca-obljetnica-ustaskog-zlocina-u-cerju/
[31] Filip Škiljan, Hrvatsko zagorje u Drugom svjetskom ratu 1941.-1945. Opredjeljivanja, borbe, žrtve, Plejada Muzeji Hrvatskog zagorja, Zagreb, 2012., http://znaci.net/00003/668.pdf
[32] Filip Škiljan, Hrvatsko zagorje u Drugom svjetskom ratu 1941.-1945. Opredjeljivanja, borbe, žrtve, Plejada Muzeji Hrvatskog zagorja, Zagreb, 2012., http://znaci.net/00003/668.pdf
[33] HR-HDA-1561. SDS, Dosje Ante Pavelića
[34] HR-HDA-1561. SDS, Dosje Ante Pavelića
[35] HR-HDA-1561. SDS, Dosje Ante Pavelića
[36] članak pod naslovom Završna športska natjecanja pripadnika PTS-a, Hrvatski narod broj 899 od 1. prosinca 1943., u tekstu se navodi: “Sutra u sriedu 1. prosinca održat će se na igralištu “Concordie” završna športska priredba za pripadnike svih postrojbi Poglavnikovih Tjelesnih Sdrugovaca i Jurišnike.
[37] U Hrvatskom narodu broj 901 od 3. prosinca 1943. objavljen je veliki članak pod naslovom Poglavnik je od zore do mraka boravio medju svojim narodom o posjeti Poglavnika Pavelića Hrvatskom zagorju 2. prosinca 1943. godine.
[38] Hrvatski narod broj 901 od 3. prosinca 1943.
[39] HR-HDA-250, Ustaška vojnica, Matica umrlih PTB-e i PTS-a
[40] u drugom iskazu navedeni kao Konjić, a u optužnici kao Kojić
[41] HR-HDA-1561. SDS, Dosje Ante Pavelića
[42] Hrvatski narod broj 901 od 3.12.1943.
[43] Bogdan Krizman, Pavelić u bjekstvu, Globus, Zagreb, 1986., s. 499
[44] Filip Škiljan, Hrvatsko zagorje u Drugom svjetskom ratu 1941.-1945. Opredjeljivanja, borbe, žrtve, Plejada Muzeji Hrvatskog zagorja, Zagreb, 2012, s. 141, http://znaci.net/00003/668.pdf
[45] “istaknuti zapovjednici” partizanskih snaga na području Zagreba i sjeverozapadne Hrvatske Stevan Došen, Ljuban Čolak, Jovica Mandić. https://hr.wikipedia.org/wiki/Zagreba%C4%8Dki_partizanski_odred
[46] http://www.vecernji.hr/sjeverozapadna-hrvatska/macelj-gora-zlocina-410508
[47] Hrvatski narod, broj 901. 3.12.1943.

Najava: U PRIPREMI KNJIGA O POSLIJERATNOM LOGORU JASENOVAC

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Iz Otporaševe torbe

BRUNO BUŠIĆ: ZAŠTO SAM OTIŠAO IZ DOMOVINE

Objavljeno

na

Objavio

IN MEMORIJAM 39-toj OBLJETNICI MUČENIČKE SMRTI BRUNE BUŠIĆA

Napustiti domovinu ili ostati, to je pitanje koje zaokuplja mnoge Hrvate. Suverena sociologija je ustanovila da svaki čovjek, svaka ljudska jedinka poprima ritam društva u kojemu je postala svjesna sama sebe. Tako je svaki čovjek dio čudesnog ritma svoga naroda, kroz taj ritam on se oslobadja straha i ostvaruje svoje ljudsko dostojanstvo.

Nu, narodi, osobito mali narodi, počesto doživljavaju tragične povijesne trenutke u kojima im se silom natura ritam drugog naroda, drugi, njima strani sustav vrijednosti i ponašanja. razumljivo je da stoga mnogi pojedinci moraju napustiti domovinu, u uzaludnoj nadi da će u drugoj slobodnijoj sredini ostvariti svoju puninu, svoje ljudsko dostojanstvo.

Kad sam se odlučio na izbjeglištvo, sve mi je to bilo jasno, ali se preda mnom uopće više i nije postavljalo pitanje ostati ili otići. Morao sam ići. naravno, ilegalno. O odlasku u emigraciju razmišljao sam još o Starog gradiški. Tada mnogo manje nego po izlasku s robije. U Staroj Gradiški bilo nas je stotinjak političkih osudjenika, i nismo se mnogo bojali zatvorske uprave, slobodnije, nebojaznije smo razgovarali unutar zatvorskih zidina nego što to razgovaraju ljudi na zagrebačkim ulicama i kavanama.

Svi ti zatvorski stražari u biti su zapravo velike kukavice. Za vrijeme upada hrvatskih gerilaca u Bugojno bili su neobično dobrohotni prema nama, pa i oni najgori, a mi nismo znali odkuda ta iznenadna promjena, te poplava dobrote, dok nismo pročitali u novinama vijest da je “hrabra” jugoslavenska vojska i policija razbila malobrojnu skupinu gerilaca. U Staroj Gradiški nas je spašavao naš veliki broj, mi nismo imali šta izgubiti.

Na “slobodi” je bilo drugačije. Ljudi se nastoj prilagoditi, zamorno je i neuzbudljivo svaki dan biti heroj. Ipak, nije teško zamijetiti da je sada solidarnost medju ljudima daleko, čak i neuporedivo veća nego prijašnjih godina. Za vrijeme prijašnjih tamnovanja i izlaska na “slobodu” hrvatski prognanici su gladovali, a što je još gore, ljudi su ih se klonuli. Sada toga više nema, a to je njabitnije. Bez medjusobne solidarnosti, nema ni zajedničke slobode.

U domovini više nisam mnogao ništa učiniti, nisam se mogao ni maknuti, a da mi Udba nije bila za petama. Pri kraju prošle godine u Dubrovniku nasred Straduna – kako kažu, najljepše ulice na svijetu – napalo me je petnaestak meni potpuno nepoznatih osoba. Oborili su me s ledja snažnim udarcem u zatiljak, a onda su me udarali nogama u glavu. Sa mnom u društvu bio je Joseph Levy, student iz Jeruzalema. Njega nisu dirali. Njemu sve to nije išlo u glavu. Poslije mi je tvrdio da ih je bilo najmanje dvadeset.

Sve su to promatrala dva milicionera, ali nisu ništa poduzimali. Mnogobrojni prolaznici su se zgražali, ali se nitko nije usudio da mi pritekne u pomoć. Podnio sam tužbu protiv dubrovačke policije, ali mi javni tužitelj nije na nju uopće odgovorio, te mi je tako bilo onemogućeno da vodim privatni sudski postupak protiv policije. naime, privatni sudski postupak se može voditi tek kad javni tužitelj odbije tužbu, a moju on nije ni odbio ni usvojio.

Nije bilo ni govora o tome da u Hrvatskoj dobijem bilo kakav posao. Dosta sam obilazio po knjižnicama i prikupljao razpoložive podatke o policijskim i političkim progonima u Hrvatskoj od godine 1945. do 1966. Namjeravam napisati knjigu o tome, svojevrsnu povijest hrvatske u tom vremenskom razdoblju. Imam dosta podataka i iz Arhiva Građanskog komiteta Saveza komunista u Zagrebu. Dok sam radio u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske, dobio sam uvid u sve zapisnike gradskog komiteta od 1945-1966. (Naravno da Bruno tada kada je ovo pisao 1975. godine nije mogao iznijeti ime osobe koja mu je sve te podatke dao, ali se danas za sigurno zna da je to bio sada pok. dr. Franjo Tuđman. Mo. Otporaš.) Naravno, na svemu tome treba još mnogo raditi, upotpuniti materijalima do kojih nisam mogao doći u domovini. I to je takodjer bio jedan od važnih razloga radi kojega sam se odlučio otići u emigraciju.

Mislim da se ovdje dade mnogo toga načiniti. U emigraciji se nalazi oko jedna četvrtina (danas još više, mo.) hrvatskog nacionalnog bića, tu su i mnogi moji nekadašnji prijatelji i mnogi supatnici iz prijašnjih policijskih progona. (Svakako bi trebalo s ovim opisom Brune Bušića usporediti neke (i mnoge izvadke) iz knjige Rudolfa Arapovića “TOP SECRET – DL 2295O3 – HB PRESS . Washington, D.C. Za bolje razumijevanje ovog opisa Brune Bušića, ja ću iznijeti s korice naslovne strane samo ovaj uvod u spomenutu knjigu:

“Ova knjiga sadrži tajna izvješća suradnika, ustvari doušnika UDB-e u zemlji i inozemstvu, dojave jugoslavenskih ambasada u Beču, Buenos Airesu, Washingtonu, D.C, konzulata u Chicagu, dojave i neke elaborate savezne UDb-e u Beogradu te “operativni dnevnik za obradu” iz Dosija ličnosti (DL) 229503, što su nastali koncem šesdesetih i sedamdesetih godina minulog stoljeća. Izvješća ne “obrađuju” samo “lice” pod brojem dosjea 229503, nego, dapače, daju određeni presje događaja, osoba i organizacija toga vremena u hrvatskom pokretu otpora protiv jednog zločinačkog i terorističkog režima i njegove tvorevine, što taj materijal čini zanimljivim za širu publiku. U ovoj će knjizi, zato, “svatko” naći ponešto za sebe ili o sebi. Knjiga, ipak, najvećma govori o karakteru UDB-e i njenih suradnika (doušnika)…”
Moja opaska, Otporaš.) Bilo bi ih zaista teško sve ovdje nabrojiti. Znao sam da u emigraciji redovito izlaze hrvatska glasila: “Hrvatska Revija” i “Nova Hrvatsa”. Još dok sam bio u parizu, u tijeku 1970. i 1971., redovito sam pratio “Republiku Hrvatsku”, “Hrvatski Glas”, “Hravtsku Državu” i druga hrvatska glasila u inozemstvu i u svima njima sam nalazio vrijednih članaka, izvanrednih zapažanja.

Bruno Bušić, Franjo Mikulić i Zlatko Markus

Hrvatska je emigracija potpuno jedinstvena u jednoj stvari: hoće svoju suverenu hrvatsku državu. To je najbitnije, sve drugo je od sporednog značenja. Nijedna dosad poznata emigracija u svijetu nije mogla bez medjusobnih svadja, sumnjičenja, nepovjerenja, pa tako ne može bez toga ni hrvatska emigracija. Dovoljno je pročitati uspomene davnog ruskog prognanika Hercena. To sve spada u folklor. Ljudi u domovini nisu ništa manje frustrirani. medjutim, čim se intezivira borba za hrvatsku državnost, čim ona pokaže neke rezultate, te medjusobne emigrantske, odnosno domovinske, nesnošljivosti i sumnjičenja nestaju.

Ljudi troše svoje sposobnosti, svoj najčišći idealizam na medjusobne svadje, jer se moraju nekako osloboditi viška vlastite snage i slabosti. Razumljivo je da će i mnogi najplemenitiji ljudi biti sumnjičeni kao udbaši sve dok ne počne svakodnevna aktivna borba za hrvatsku državnost. Čim se borba za hrvatsku državnost afirmira, prestat će emigrantske svadje, a udbaške zvijeri će tek tada pokazati svoj trag. To je povijesna neminovnost.

Bilo bi zamorno, a i nepotrebno, po tko zna koji put nabrajati i raščlanjivati one prijelomne povijesne trenutke kad smo se mi Hrvati zbog vlastitih, počesto tako teško razumljivih antagonizama nalazili na suprotnim stranama istoga tragičnog razbojišta. Sva hrvatska povijest pokazuje i dokazuje da hrvatski narod nitko nije mogao potčiniti, ako on to nije sam sobom učinio. Vlastitim smo snagama umanjivali veličinu svoga nacionalnog bića i prostor svoje domovine. (Točno Bruno! Ugledajmo se na sve ono što se je reklo o onim Hrvatima koji su svoje živote dali za obranu Hrvatske Države, a njihove žrtve i živote omalovažavalo, klevetalo, ocrnjivalo do tolike mjere da i danas ima takozvanih Hrvata kojima se koža ježi čim se njihova imena, znakovlje, pozdrav i odore spomenu. Mo. Otporaš.) Tragično povijesno sjećanje trajno je bilo obnavljano u svakodnevnu zbilju.

Godina 1971. bila je u mnogočemu prijelomna. Vizija hrvatske državnosti, oslobodjena fikcija i zabluda prošlosti, poprimala je svoje konačne oblike. Iz neodgonetnutih dubina prošlosti uzdizao se ritam hrvatskog naroda sve uskladniji s njegovim povijesnim i etničkim prostorom. Hrvatski narod oslobadjao se straha i tragičnog prokletstva, koje vjerojatno nikada i nije bilo izrečeno. Prebrzo su nestali antagonizmi i padale stare opreke unutar hrvatskog nacionalnog bića, a da bi to moglo promaknuti neprijateljima hrvatske državnosti i slobode.

Bilo je dosta simbolike u pojedinim sudskim procesima koji su održani nakon Karadjordjeva. Zbog istog čina – razbijanja Jugoslavije i uspostave države Hrvatske – sudilo se meni kao prvooptuženom, koji sam godine 1957. za sva vremena bio izbačen iz svih gimnazija u Jugoslaviji, zato što sam te godine, zajedno s još desetak imotskih i širokobrijeških gimnazijalaca sudjelovao u osnivanju ilegalne antijugoslavenske, antikomunističke organizacije; sudilo se kao drugooptuženom Dragutinu Šćukancu, koji je bio predratni komunista i prvoborac; i kao trećeoptuženom dr. Franji Tudjmanu, partizanskom generalu i hrvatskom povjesniku. To zajedništvo sudbina i nastojanja htjeli su na sudu potvrditi i braniti Miroslava Krleža i generala armije Ivana Rukavina, ali im to nije bilo omogućeno. kao dokazni materijal protiv Tudjmana čitani su dugi odlomci iz “Hravtskih razgovora o slobodi”, (novina, mo.)  “Obrane”, “Republike Hrvatske”, “Hravtske revije”. Htjelo se dokazati duhovna veza izmedju emigracije i domovine.

Zapravo u tu duhovnu vezu, to zajedništvo osjećaja i nastojanja i nije trebalo dokazivati, ono je očito, jer svaki Hrvat bez obzira u kojem se dijelu svijeta nalazio, bez obzira na osobna politička naziranja, prijašnje zablude i promašaje, danas želi i hoće uspostavu svoje suverene slobodne države Hrvatske.

Kad sam stekao uvjerenje da ja osobno mogu više pripomoći tom zajedničkom nastojanju ako se pridružim iseljenom i izbjeglom dijelu hrvatskog naroda, otišaso sam iz domovine. Uvjeren sam i siguran sam: ne zauvijek!

Neka ovaj opis bude:

IN MEMORIJAM 39-toj OBLJETNICI MUČENIČKE SMRTI BRUNE BUŠIĆA!

Prepisao Mile Boban, Otporaš za Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Iz Otporaševe torbe

Preminuo hrvatski filozof i političar Mladen Schwartz

Objavljeno

na

Objavio

U Zagrebu je jučer nakon duge i teške bolesti u 70. godini života preminuo hrvatski filozof i političar Mladen Schwartz.

Mladen Schwartz rođen 1947. u Zagrebu u obitelji hrvatskih Židova, a odrastao je i školovao se u Beogradu. Nakon završenog studija filozofije, 1973. je emigrirao u Njemačku gdje se uključio u redove hrvatske političke emigracije, pa je tijekom 1980-ih bio visoki dužnosnik Hrvatskog državotvornog pokreta Nikole Štedula i glavni urednik Hrvatskog lista

Nakon demokratskih promjena 1990. vraća se u domovinu te uključuje u Hrvatsku stranku pravu, za koju je jedno vrijeme uređivao stranačko glasilo Hrvatsko pravo, piše maxportal.hr

Održavao je kontakte i suradnju s desničarskim strankama i pojedincima u Europi i svijetu, primjerice s Nationaldemokratische Partei Deutschlands (NPD) u Njemačkoj. Kritizira hrvatsku službenu politiku zbog prihvaćanja liberalno-demokratske ideologije i prakse te podređenosti zahtjevima međunarodne zajednice. Osuđivao je i američke ratove u Afganistanu i Iraku kao imperijalne pohode usuglašene i s ciljevima cionizma.

U svojoj knjizi Što je to – desnica? predlaže fašističku ideju kao sredstvo i poticaj u otporu globalizaciji, demokratizaciji te inim zlima ovoga vremena. Kao političar i publicist, zastupao je stajalište blisko Konzervativnoj Revoluciji, Novoj Desnici te neofašizmu. Ljevičare u njegovu nastupu osobito smeta uporaba nacionalističkih sintagmi. Kritizira liberalnu parlamentarnu demokraciju, navlastito političke stranke (višestranačje), kao i “civilno društvo”, piše maxportal.hr

Zbog svoje kritike liberalne demokracije i cionizma te promicanja hrvatskog nacionalizma u hrvatskim je medijima često ridikuliziran.

Zagovara provođenje nacionalne revolucije te uvođenje radikalne nacionalističke diktature,  niječući holokaust, zbog čega ga se često optužuje za antisemitizam, unatoč tome što je i sam podrijetlom Židov.

Od 1994. do 2003. vodio je Novu hrvatsku desnicu (NHD), radikalno desnu političku organizaciju, i bio glavni urednik lista Ultimatum. Nakon gašenja NHD bavi se publicističkim radom, objavljuje više političko-filozofskih knjiga i nekoliko stotina članaka u domoljubnom tisku.

Od 2010. do 2013. vodio je internetski blog Schwartze Garde.

facebook komentari

Nastavi čitati