Pratite nas

Kolumne

Orjunaši opet jašu

Objavljeno

na

Da čovjek u najboljim godinama šakom u nos može udariti staricu od gotovo osamdeset godina, mora biti sačinjen od onog istog materijala od kojega i kruna kojim je prije nekoliko mjeseci okrunjen Ante Tomić. U obranu 77-godišnje Ružice Ćavar neće se javiti ni jedna civilna udruga za zaštitu ženskih prava, nijedna udruga za promicanje tolerancije i ljudskih prava, a bome ni udreuga ”Glas razuma”. Koja je, uz još neke slične nevladine aspirante na državne jasle, organizirala skup na kojemu je gospođa Ćavar brutalno pretučena.

A i kako bi kad je hrabri udarač njihov pristaša, cvijet ”urbane mladeži” u poodmaklim srednjim godinama. Oni se sada, doduše, ograđuju od nasilnika koji nije bio dovoljno lukav da umakne policiji, štoviše pokušavaju preko svojih medija proturiti vijest da je riječ o ”prolazniku” iako je prvotno javljeno da je riječ o sudioniku protukatoličkog skupa na Cvjetnom trgu. Jer, pošteno je skup nazvati protukatoličkim ako se već gospođu Ćavar napadno naziva ”katoličkom aktivisticom”.

cvjetni_prosvjed9_F

Incident na Cvjetnom po svojoj biti i nije incident nego je već postao svojevrsno pravilo. Orjunaši već dugo posežu za nasiljem protiv neistomišljenika. Lani su napadali i palili štandove inicijative ”U ime obitelji”, a valja se prisjetiti i miniranja pruge u Podsusedu, komandira Šamila, razbijene glave branitelja Pejčića, nedavnog oskvrnuća spomenika hosovcima u Splitu i brojnih drugih provokacija. Definitivno, orjunaši opet jašu. I batinaju. Za sada starice i aktivistice konzervativnih udruga, no ne stane li im se na put, ohrabrit će se i za ozbiljnije napade. A smiješne ograde huškačkih udruga kako batinaši s njima nemaju veze, možemo uzeti u koliko-toliko ozbiljno razmatranje tek kada oni sami priznaju da statisti u ustaškim odorama na Thompsonovim koncertima nemaju nikakve veze s Thompsonom. Ako oni ne odgovaraju za stotinjak okupljenih na svojim skupovima, kako bi Thompson mogao odgovarati za stotinjak tisuća ljudi na svojim koncertima!?

Neku večer gledam egzaltiranu Tomićevu družinu u HTV-ovu dokumentarcu o Miloradu Bibiću Mosoru. Pjevaju raspojasani ”utorkaši” partizanske pjesme u nekom otužnom birtijskom okružju. Naspram kojega su i ”minhenske pivnice” pristojna mjesta. Godine su ih, vidi se, načele, ali ne daju se stari mladići, još je živ u njima duh Mosora i zloduh ”mosorske pojate”, i pjevaju li, pjevaju, o tome kako će ”život, mladost itd.” dati za tekovine ”bolje prošlosti”. Iskreno, gledajući ih, čovjeku je odmah jasno da nemaju što dati, ako su nešto i imali, to je davno potrošeno. A pjesma im toliko lijepo zvuči koliko i Tomićeva ”kruna” lijepo miriše.

Ipak, zlo nikada ne treba podcjenjivati. Dadne li mu neočekivani splet okolnosti priliku, ono se razmaše. Sjetimo se 1918., 1941., 1945., 1991.!  Jer: čovjek koji je spreman nokautirati 77-godišnju staricu, spreman i na još štošta. Ako mu se pruži prilika. I, da se razumijemo, ništa bolji od njega nije onaj pijanac koji je u Dubrovniku namlatio devetnaestogodišnju djevojku pitajući je gdje je bila ’91. Riječ o komplementarnim aberacijama hrvatske tranzicijske zbilje. A što se tiče zahtjeva za raskidom ugovora Republike Hrvatske s Vatikanom, prvi sam zato da Katoličku crkvu poreznim doprinosom financira onaj tko to želi, ali isto pravilo onda neka vrijedi i za ostale crkve i građanske udruge. Pa tko želi neka njegov porez ide Crkvi ili kojoj drugoj organizaciji po izboru, a ne ovako da razni ”Bauci” i razne ”Zlatarke” odlučuju gdje će ići naš novac. Ta nekoliko godina u Hrvatskoj bi se stvari razbistrile, a Cvjetni trg bi opet postao mjesto ugodno za šetnju ili kavicu s društvom. Bez da čovjeka živciraju raznorazni kreštavci, udarači po loncima, performeri i drugi nezasitni aspiranti na državne i gradske novce. Naime, Crkva bi opstala, dok za raznorazne udruge, bojim se, ne bi. U svakom slučaju, ne bi im padalo na um da traže neku NGO-ovsku žnjoru kako bi slali kćeri na rekreacijsko jahanje u Mongoliju ili koju drugu egzotičnu destinaciju.

Naime, vrijedi se prisjetiti da je Vesna Mihoković Puhovski, predsjednica udruge ”Protagora”, jedne od udruga koje su organizirale prosvjed na Cvjetnom, svojedobno razaslala svojoj ”udrugaškoj” bratiji email sljedećeg sadržaja: ”Ima li netko ikakvu NGO-ovsku vezu u Mongoliji? Moja kći Tamara, nakon volontiranja u Bocvani i lanjske biciklijade po Islandu, sad bi malo volontirala i jahala po Mongoliji.” Ne znam gdje Tamara trenutno jaše, no ORJUNA, kako rekoh, opet jaše.

Damir Pešorda/hrsvijet

kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Mladen Pavković: Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, a zbog čega se ubio njegov sin?

Objavljeno

na

Objavio

21. rujna 1991. – Ubijen Ante Paradžik

Sjećate li se Ante Paradžika (Ljubuški, 10. veljače 1943.-Zagreb, 21. rujna 1991.), hrvatskog političara, jednog od osnivača HDZ-a, dopredsjednika HSP-a  i načelnika Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)?

Ubijen je pod još nerazjašnjenim okolnostima nadomak Zagrebu, kad se vraćao sa stranačkog skupa. Ne, nisu ga ubili četnici, ubili su ga na žalost hrvatski policajci, koji su ga navodno „zamijenili“ za hrvatskog neprijatelja!?

Bio je među najprogonjenijim Hrvatima, poglavito u vrijeme „Hrvatskog proljeća“ (1971.). Tada je bio predsjednik Saveza studenata Hrvatske, jedan od vođa studentskog pokreta i organizator poznatog studentskog štrajka.

Zbog toga je 1972. osuđen na tri godine zatvora, koji je u cijelosti izdržao u Lepoglavi. Kasnije je bio još nekoliko puta hapšen. Kad bi Tito dolazio u Zagreb on bi po četiri-pet dana završavao u ćeliji. Inače, kazne je izdržavao u Ljubuškom, Mostaru, Zagrebu i Lepoglavi. Sve do početka devedesetih bio je praćen, proganjan, šikaniran, ne samo on nego i cijela njegova obitelj, prijatelji, poznanici.

Devetnaest godina nije mogao dobiti putovnicu.  Često se i sam pitao- zašto njega toliko progone? Razlog je vidio i u tome što mu je otac bio u vojsci i poginuo u Bleiburgu. U razgovoru s ovim hrvatskim mučenikom, među ostalim smo došli do saznanja da je mislio da su tada komunističke službe i Udba u njemu pronašle osobu kao jednog od simbola.

„Ja sam inače malo tvrdi Hercegovac“ – kazao mi je jednom od niza naših susreta. „Bio sam po zatvorima, bez posla, putovnice, dok su dio mojih kolega imali kuće, vile i dok su materijalno bili dobro situirani, a ja nisam, tako da su mi moja žena i djeca znali govoriti: tata, ti nemaš ništa, daj se malo smiri, možda oni tebe proganjaju što si malo tvrđi, daj nekome pruži ruku i tome slično.

Meni su takvi razgovori teško  padali, nisam ih prihvaćao, jer sam se uvijek nadao da će istina pobijediti, da će doći na vidjelo prava borba, da ćemo dobiti slobodu u onom smislu da će svaki čovjek, bez obzira kojoj pripada struji, dobiti upravo ono što mu pripada, ali po svojim sposobnostima i zaslugama.

Svoju političku borbu smatrao sam ispravnom i produktivnom, a najviše su me kočili oni koji su me najviše voljeli“ – govorio je Paradžik, kojeg su na robiju u Lepoglavu dovezli zajedno sa Ivanom Zvonimirom Čičkom.

Njegov san o Hrvatskoj državi je ostvaren, ali njega više nema. Nema ni njegova sina, jedinca Mislava, koji je također pod nerazjašnjenim okolnosti izgubio život u Kanadi, navodno skočivši iz zgrade u kojoj je stanovao i to na Božić, 2014.. U Kanadu je otišao baš da ne doživi očevu sudbinu.

Tijekom Domovinskog rata Ante je dao  izniman doprinos u oslobođenju hrvatske države. Bio je odličan organizator i iznimno hrabar. Međutim, ono što nisu uspjeli četnici, uspjeli su neki drugi.

Što bi danas ovaj Junak Domovinskog rata rekao o spomen ploči HOS-a, odnosno o uskliku „za dom spremni“ i onima koji ponovno proganjaju ljude koji su bili prvi kad je trebalo, gledajući u njima više „ustaše“ nego osloboditelje ove države?

Mladen Pavković / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Na robiju za ZDS? Onda zatvor i za ‘smrt fašizmu’

Objavljeno

na

Objavio

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava

Ljudi moji, je li stvarno moguće da je jedan katolički svećenik javno rekao da se obradovao smrti Slavka Goldsteina?!?

Naravno, dežurni antiteistički jurišnici na to odgovaraju “oh, da, itekako je moguće”, a riječi zabludjelog hvarskog župnika savršeno im služe kao samo još jedan povod za novi opći napad na Crkvu i sve “desničare”.

No, prije svega, takav izljev najnižih strasti iz usta čovjeka koji sebi to ni u napadu ludila ne bi smio dozvoliti, šokirao je i mnoge katoličke vjernike – bez obzira na to poštovali li Goldsteina ili ne. Nažalost, nije to je samo jedan u nizu takvih incidenata kojima su društvene mreže savršeno pogodno tlo za nekontrolirano divlje bujanje.

Da, nepojmljivo je kako neki barem iz osnovnog ljudskog poštovanja prema obitelji nisu mogli suzdržati javno pokazati zluradost na vijest o smrti Slavka Goldsteina. Jednako kao što je nevjerojatno kako neki nedavno nisu ni pokušavali sakriti zlobni smiješak na mogućnost da se kardinal Bozanić ne vrati iz bolnice. Gdje smo to? Kamo ide ova Hrvatska?

Jučer demonstrativno odbijamo političkom protivniku uljudno čestitati rođenje djeteta, tražimo ostavke samo zato što je netko “neprijatelju” kurtoazno čestitao vjenčanje, danas se javno radujemo što se netko razbolio i želimo mu da crkne ili pak sladostrastimo nakon što je umro, a sutra ćemo ga valjda s glogovim kolcem u ruci proklinjati u nekoliko koljena, “neprijatelja” i njegovu djecu te zazivati da mu se sjeme zauvijek zatare.

Gnušamo se takvog divljanja samo kad je meta “onaj naš”, a napada ga “onaj njihov”. Mene ipak boli i jedno i drugo, ali još malo više kad tako govori netko tko bi barem teoretski trebao ipak biti malo više “moj”.

Ne, ne mislim da trebamo biti dvolični i neiskreni, da moramo glumatati, pa ni bježati od podjela jer ideologije nisu samo navijačke zastave zavičajnih klubova, već valjda znaju imati i neki stvaran i opipljiv sadržaj za koji se valja boriti, ali doista sve javno pitam – želimo li da nam domovina bude bojno polje na kojem između političkih neprijatelja, pa i običnih suparnika, ne može biti zatišja, primirja, a kamoli pomirbe?

Dok su jedni na-baš-sve-za-dom-spremni, drugi baš sve političke protivnike i one koji razmišljaju drukčije automatski proglašavaju fašistima te im odmah zatim dosuđuju već isprobanu sudbinu uzvikujući: Smrt fašizmu! Je li to budućnost kakvu priželjkujemo našoj djeci? Kako može ova sve pustija Hrvatska biti tako mala da u njoj ima mjesta “za samo jednog od nas”? U stvarnosti, Hrvatska je već sad prevelika za ovoliko koliko Hrvatića danas ima.

Optimalan broj dostatan za dugoročnu samoodrživost bio bi barem dvostruk, oko 8 milijuna. Umjesto toga, Hrvatska će već 2019. pasti ispod 4 milijuna! Ne prema procjenama kompromitiranog DZS-a, već prema tvrdnjama relevantnih demografa, Hrvatska danas ima svega 4,05 milijuna stanovnika. A gledajući trenutačni ritam odljeva radne snage u Irsku i druge zemlje, tih 50 tisuća iscurit će poput pijeska iz pješčanog sata – u manje od dvije godine.

Čak i ako dođe do nekakvog usporavanja, na pad ispod 4 milijuna neće trebati čekati dulje od 2020.!Zašto masovno odlaze Hrvati? Prvi odgovor mogao bi biti lakonski: zato što mogu. Drugi je realističniji: zato što ovdje ne mogu preživjeti bez posla ili s blokiranim računima.

No treći je porazan: odlaze čak i oni koji još uvijek nisu na samom rubu egzistencije, ali vide da se u ovom društvu ne nazire nikakav oblik suživota, već da moraju pobjeći što dalje od te atmosfere kronično zagađenih ljudskih odnosa koji ne pokazuju nikakav znak napretka. Naprotiv, uporno režemo po ožiljcima, otvaramo stare rane.

Takav je i prijedlog da se zatvorom kažnjava uzvikivanje ZDS, koji nipošto nije osmišljen kao način da se krvava prošlost ostavi za nama. Posve suprotno, to je savršen recept za njezino oživljavanje! Oni koji to predlažu zapravo žele da taj slogan sutra iz pukog inata uzvikuju i oni koji nikad prije nisu, da se ori na stadionima, da se zbog toga prekidaju utakmice. To bi za njih bio dokaz da su oni sami ovom društvu nužni. A pri tom se sami nikad neće odreći svojih ustaških kuna.

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava. No varaju se ako misle da se može zabraniti obilježje jednog krvavog totalitarizma, a da pri tom ostanu pošteđena obilježja drugog krvavog totalitarizma.

Ako doista ovo društvo toliko posrne da odustanemo od slobode govora i mišljenja, tad u povijest moraju zajedno otići i ZDS i crvena petokraka. Možda ne u istu ćeliju – ali u isti zatvor.

Ivan Hrstić / Večernji list

facebook komentari

Nastavi čitati