Osmijeh Hrvata

    0
    Za one kojima je to vrijeme pretpotopno, ovo će izgledati kao priča umornog starca. Oni drugi će prepoznati i djeliće sebe u riječima, rečenicama, slikama.
    Nisam mogao dočekati rujan i početak škole. Skoro svi su već išli u školu, čak i moj brat koji se odjednom počeo svako jutro umivati i ostavljati me kući. Jedva sam čekao da dođe iz škole i, kako nisam imao pametnijeg posla, s njim sam učio slova, crtao i pomagao mu ispunjavati nastavne listiće. On je prošao s pet, a ni ja nisam bio slabiji, iako bez ocjena.
    osmjeh_hrvataBila je godina 1974-a. Polovica sela je bila asfaltirana,nekih 3 km ukupno, a odatle u svim smjerovima, najbliži asfalt bio je na nekih 20 km. Asfaltna cesta je selu donijela strašne probleme. Nijedan konj nije znao ići po asfaltu, klizali su se,a seoski kovači su morali češće mijenjati potkove i domišljati se inovacijama u stavljanju potkova. U cijelom selu radilo je “u poduzeću” tek dvoje-troje ljudi koji su jutrom odlazili čekati autobus, odnosno Đoku vozača iz petog sela čija sestra se udala u naše, a svi su je zvali Rišćanica jer je bila pravoslavka. Po Đoki su se slale poruke, Đoko je donosio stvari iz grada koje bi tko naručio,a znao je i ići u bolničke posjete seljacima koji bi tamo završili (“Đoko,ne bud’ t’ teško, ajd’ mi poviri maloga,eno ga tamo na dičjen odjelu”).

    Novac je bio potreban za vrlo malo stvari. Novcem se morala plaćati struja inkasatoru koji bi bučno dolazio Tomosom svaka dva mjeseca. Inkasator Tome je tako poznavao svakoga i svatko je njega poznavao. Ako tko ne bi imao novca, što nije bila rijetkost, Tome bi znao naštimavati brojke čekajući tako slijedeći dolazak za dva mjeseca kako bi seljaci prikupili potrebnu sumu. Osim za struju, novac je još bio potreban za platno od kojeg se šivala odjeća, ona svečanija (a moja mater je bila sa svojom Bagat “mašinom” najpopularnija krojačica, inače se prala vuna, od nje pravilo predivo i plela odjeća), za obuću, bolje rečeno za trike (jedna vrsta sandala) koje su se radile po narudžbi. U selo bi dolazio biciklom “gumašar” s nanizanim trikama za isporuku već naručenog. Onda bi nama djeci uzimao mjeru, ako bi roditelji naručili. (Mi djeca baš nismo voljeli trike jer u njima nismo mogli igrati nogomet. Udariš loptu i umjesto u lijevi kut branke, lopta završi u drači na sasvim suprotnoj strani. Zato smo uglavnom igrali bosi. I zapravo cijelo ljeto išli bosi. Po polju, po kršu. Na kraju ljeta svatko od nas je mogao bosom petom zgaziti trn)

    Novac je bio potreban još za rijetke stvari iz trgovine, a do novca smo dolazili na razne načine.

    U proljeće bismo prodali rakiju i vino, došao bi stric Jure iz grada s nekakvim kombijem u kojem je bila bačva pa bi tako odvozio u grad gdje je imao Tavernu. Na ljeto bi došle višnje koje bismo prodali zadarskoj Marasci, a pred školu suhu kadulju koju smo brali tijekom cijelog ljeta. Kadulja se brala jutrom, pred zoru kad je poskocima bilo još hladno za kretanje.

    Sijali smo kukuruz, pšenicu, sadili svo povrće, jeli kruh ispod peke, a o Uskrsu, Velikoj Gospi i Božiću smo obavezno pekli janjce na ražnju iz našeg tora.

    Radilo se prosječno dva-tri sata dnevno, a svaka večer je završavala pjesmom. Preko dana bismo tu i tamo sjeli pod koji orah gdje su stariji ljudi “ljudikali” i pričali priče koje smo upijali. Pa i onu kako je stric Pere išao u Francusku tamo 1920 i neke. Slušali smo i o žandarima koji su tukli ljude pod izlikom kako imaju dojavu o njihovom posjedovanju oružja. Kako se sadila konoplja, pamuk, duhan koji se švercao u “Italiju”,a “Italija” nije bila preko mora, nego preko brda.

    Kuće su se gradile od klesanog kamena, a za vezivo se koristio “klak iz klačarni” (vapno). Vapno se dobivalo od kamena koji bi se poslagao na poseban način za što su bili odgovorni majstori (klačari) kojeg bi se potom izložilo vatri par dana i noći, bez prestanka. U vezivo se još dodavala i “pržina” (sitni šljunak) s primjesama gline koja se iskapala s obližnjih nalazišta. Sve se prevozilo konjskim zapregama.

    Rad, bilo onaj u polju, bilo onaj na izgradnji kuće – plaćao se uglavnom – radom! Valuta se zvala “dnevnica” i postojao je točno određen omjer vrijednosti dnevnica ovisno o znanju potrebnom za rad (tako je npr. zidarska dnevnica vrijedila dvije težačke dnevnice).

    Najveće akumulirano bogatstvo kojeg je netko mogao imati mimo posjeda u zemlji, stoci, bili su odnosi s ljudima. Koliko je tko razvio prijateljstava, na toliko je pomoći u bilo čemu mogao računati.

    Tragedije, katastrofe koje bi eventualno koga zadesile (a to su bile štete u gubitku stoke, kad bi uginuo konj ili kad bi se što požarom uništilo) bile su alarm za pomoć. Susjedi bi se organizirali i razletili po okolnim selima skupljajući milodare pa bi nerijetko unesrećenom namirili i više od pretrpljene štete. Svatko se odazivao na molbe za pomoć znajući kako sutra može i sam biti tražitelj pomoći.

    Na taj način, preživjeli smo tisućljeća. Bez novca, bez nafte, bez liberalizma, bez WTO, MMF, UN,i ostalog smeća.

    Danas imam 43 godine i ovo pišem na laptopu proizvedenom u Japanu, a pišem o sjećanjima iz svog djetinjstva. U kući je ADSL priključak, tekuća voda, svugdje uokolo asfalt, javna rasvjeta, smeće odvozi komunalno poduzeće i za sve, ama baš sve – potreban je novac. Kuća se nalazi na istom mjestu gdje i 1974., samo što je nova umjesto stare. U manje od 30 godina način života se izokrenuo naglavce. Znanja umiru s ljudima, a zamjenjuju ih industrijska znanja i posvemašnja ovisnost ljudi o posjedovanju novca. U vremenskom intervalu manjem od treptaja oka u usporedbi s vremenom provedenom u tradicijskom životu, kao ljudi postali smo lak plijen za manipulatore svih vrsta.

    Povijest, odnosno budućnost nije morala ići u ovom smjeru. Bilo bi suludo ignorirati sve tehnološke novitete koji su olakšali život ljudima, ali jednako suludo bi bilo i tvrditi kako se povijest morala ovako razvijati.

    Kao i na osobnoj razini, tako i na kolektivnoj razini – budućnost je i zbroj odluka i izbora iz prošlosti.

    Uhvaćeni u mrežu “moranja”, trošimo posljednje zalihe žara pradavnog Sunca – tzv.fosilnih goriva, hranimo se industrijskom hranom, liječimo farmaceutskim pripravcima, pijemo industrijski pripravljena pića, zagađujemo vodu, trošimo enormne količine mesa za čije dobivanje angažiramo većinu raspoloživog zemaljskog poljoprivrednog zemljišta. Posljedice “razvoja” se broje u porastu sebičnosti, pohlepe, moralne izopačenosti i kronične osamljenosti pojedinca. Kolektivna svijest danas je suma osobnih strahova i osamljenosti.

    Na nama je da je obogatimo empatijom, prijateljstvom, povezanošću, ljubavi prema bližnjemu i prema daljemu; svijesti kako smo djeca Zemlje na kojoj provodimo komadić vremena i na kojoj svoj komadić vremena moraju proživjeti i oni iza nas.

    Iako zvuči krajnje jednostavno doći do te razine odnosa prema svijetu i ljudima,odnosno vratiti se na razinu predaka, to je najteži dio promjena u nama samima koje moramo napraviti, svatko osobno iz ljubavi prema SVOM djetetu jer se ona jedino manifestira na takav način. Svaka druga je lažna i surogat ljubavi.

    Počnimo se mijenjati danas. Jer ovaj dan je prvi dan ostatka našeg života.

    Ljubav prema vlastitoj djeci uključuje ljubav prema domovini, ljubav prema svojoj naciji ne negira poštovanje i ljubav prema drugima. Ne moramo se odreći nacije kako bismo bili građani svijeta, naprotiv – kao oni rođeni u krilu nacije smo dužni pridonositi svijetu svojim talentima. Obogaćivanjem sebe obogaćujemo obitelj, obogaćivanjem obitelji obogaćujemo lokalnu zajednicu, obogaćivanjem lokalne zajednice obogaćujemo državu. To su stepenice našeg hoda ovako maleni ispod zvijezda.

    Ako smo maleni ispod zvijezda Svemirskih, ne moramo biti i ispod žutih zvijezda, kao što smo odbili u prošlosti biti i ispod crvene zvijezde.

    Umjesto zvijezda, birajmo osmijeh. Osmijeh Hrvata.

    otporaš

    facebook komentari