Pratite nas

Osmijeh Hrvata

Objavljeno

na

Za one kojima je to vrijeme pretpotopno, ovo će izgledati kao priča umornog starca. Oni drugi će prepoznati i djeliće sebe u riječima, rečenicama, slikama.
Nisam mogao dočekati rujan i početak škole. Skoro svi su već išli u školu, čak i moj brat koji se odjednom počeo svako jutro umivati i ostavljati me kući. Jedva sam čekao da dođe iz škole i, kako nisam imao pametnijeg posla, s njim sam učio slova, crtao i pomagao mu ispunjavati nastavne listiće. On je prošao s pet, a ni ja nisam bio slabiji, iako bez ocjena.
osmjeh_hrvataBila je godina 1974-a. Polovica sela je bila asfaltirana,nekih 3 km ukupno, a odatle u svim smjerovima, najbliži asfalt bio je na nekih 20 km. Asfaltna cesta je selu donijela strašne probleme. Nijedan konj nije znao ići po asfaltu, klizali su se,a seoski kovači su morali češće mijenjati potkove i domišljati se inovacijama u stavljanju potkova. U cijelom selu radilo je “u poduzeću” tek dvoje-troje ljudi koji su jutrom odlazili čekati autobus, odnosno Đoku vozača iz petog sela čija sestra se udala u naše, a svi su je zvali Rišćanica jer je bila pravoslavka. Po Đoki su se slale poruke, Đoko je donosio stvari iz grada koje bi tko naručio,a znao je i ići u bolničke posjete seljacima koji bi tamo završili (“Đoko,ne bud’ t’ teško, ajd’ mi poviri maloga,eno ga tamo na dičjen odjelu”).

Novac je bio potreban za vrlo malo stvari. Novcem se morala plaćati struja inkasatoru koji bi bučno dolazio Tomosom svaka dva mjeseca. Inkasator Tome je tako poznavao svakoga i svatko je njega poznavao. Ako tko ne bi imao novca, što nije bila rijetkost, Tome bi znao naštimavati brojke čekajući tako slijedeći dolazak za dva mjeseca kako bi seljaci prikupili potrebnu sumu. Osim za struju, novac je još bio potreban za platno od kojeg se šivala odjeća, ona svečanija (a moja mater je bila sa svojom Bagat “mašinom” najpopularnija krojačica, inače se prala vuna, od nje pravilo predivo i plela odjeća), za obuću, bolje rečeno za trike (jedna vrsta sandala) koje su se radile po narudžbi. U selo bi dolazio biciklom “gumašar” s nanizanim trikama za isporuku već naručenog. Onda bi nama djeci uzimao mjeru, ako bi roditelji naručili. (Mi djeca baš nismo voljeli trike jer u njima nismo mogli igrati nogomet. Udariš loptu i umjesto u lijevi kut branke, lopta završi u drači na sasvim suprotnoj strani. Zato smo uglavnom igrali bosi. I zapravo cijelo ljeto išli bosi. Po polju, po kršu. Na kraju ljeta svatko od nas je mogao bosom petom zgaziti trn)

Novac je bio potreban još za rijetke stvari iz trgovine, a do novca smo dolazili na razne načine.

U proljeće bismo prodali rakiju i vino, došao bi stric Jure iz grada s nekakvim kombijem u kojem je bila bačva pa bi tako odvozio u grad gdje je imao Tavernu. Na ljeto bi došle višnje koje bismo prodali zadarskoj Marasci, a pred školu suhu kadulju koju smo brali tijekom cijelog ljeta. Kadulja se brala jutrom, pred zoru kad je poskocima bilo još hladno za kretanje.

Sijali smo kukuruz, pšenicu, sadili svo povrće, jeli kruh ispod peke, a o Uskrsu, Velikoj Gospi i Božiću smo obavezno pekli janjce na ražnju iz našeg tora.

Radilo se prosječno dva-tri sata dnevno, a svaka večer je završavala pjesmom. Preko dana bismo tu i tamo sjeli pod koji orah gdje su stariji ljudi “ljudikali” i pričali priče koje smo upijali. Pa i onu kako je stric Pere išao u Francusku tamo 1920 i neke. Slušali smo i o žandarima koji su tukli ljude pod izlikom kako imaju dojavu o njihovom posjedovanju oružja. Kako se sadila konoplja, pamuk, duhan koji se švercao u “Italiju”,a “Italija” nije bila preko mora, nego preko brda.

Kuće su se gradile od klesanog kamena, a za vezivo se koristio “klak iz klačarni” (vapno). Vapno se dobivalo od kamena koji bi se poslagao na poseban način za što su bili odgovorni majstori (klačari) kojeg bi se potom izložilo vatri par dana i noći, bez prestanka. U vezivo se još dodavala i “pržina” (sitni šljunak) s primjesama gline koja se iskapala s obližnjih nalazišta. Sve se prevozilo konjskim zapregama.

Rad, bilo onaj u polju, bilo onaj na izgradnji kuće – plaćao se uglavnom – radom! Valuta se zvala “dnevnica” i postojao je točno određen omjer vrijednosti dnevnica ovisno o znanju potrebnom za rad (tako je npr. zidarska dnevnica vrijedila dvije težačke dnevnice).

Najveće akumulirano bogatstvo kojeg je netko mogao imati mimo posjeda u zemlji, stoci, bili su odnosi s ljudima. Koliko je tko razvio prijateljstava, na toliko je pomoći u bilo čemu mogao računati.

Tragedije, katastrofe koje bi eventualno koga zadesile (a to su bile štete u gubitku stoke, kad bi uginuo konj ili kad bi se što požarom uništilo) bile su alarm za pomoć. Susjedi bi se organizirali i razletili po okolnim selima skupljajući milodare pa bi nerijetko unesrećenom namirili i više od pretrpljene štete. Svatko se odazivao na molbe za pomoć znajući kako sutra može i sam biti tražitelj pomoći.

Na taj način, preživjeli smo tisućljeća. Bez novca, bez nafte, bez liberalizma, bez WTO, MMF, UN,i ostalog smeća.

Danas imam 43 godine i ovo pišem na laptopu proizvedenom u Japanu, a pišem o sjećanjima iz svog djetinjstva. U kući je ADSL priključak, tekuća voda, svugdje uokolo asfalt, javna rasvjeta, smeće odvozi komunalno poduzeće i za sve, ama baš sve – potreban je novac. Kuća se nalazi na istom mjestu gdje i 1974., samo što je nova umjesto stare. U manje od 30 godina način života se izokrenuo naglavce. Znanja umiru s ljudima, a zamjenjuju ih industrijska znanja i posvemašnja ovisnost ljudi o posjedovanju novca. U vremenskom intervalu manjem od treptaja oka u usporedbi s vremenom provedenom u tradicijskom životu, kao ljudi postali smo lak plijen za manipulatore svih vrsta.

Povijest, odnosno budućnost nije morala ići u ovom smjeru. Bilo bi suludo ignorirati sve tehnološke novitete koji su olakšali život ljudima, ali jednako suludo bi bilo i tvrditi kako se povijest morala ovako razvijati.

Kao i na osobnoj razini, tako i na kolektivnoj razini – budućnost je i zbroj odluka i izbora iz prošlosti.

Uhvaćeni u mrežu “moranja”, trošimo posljednje zalihe žara pradavnog Sunca – tzv.fosilnih goriva, hranimo se industrijskom hranom, liječimo farmaceutskim pripravcima, pijemo industrijski pripravljena pića, zagađujemo vodu, trošimo enormne količine mesa za čije dobivanje angažiramo većinu raspoloživog zemaljskog poljoprivrednog zemljišta. Posljedice “razvoja” se broje u porastu sebičnosti, pohlepe, moralne izopačenosti i kronične osamljenosti pojedinca. Kolektivna svijest danas je suma osobnih strahova i osamljenosti.

Na nama je da je obogatimo empatijom, prijateljstvom, povezanošću, ljubavi prema bližnjemu i prema daljemu; svijesti kako smo djeca Zemlje na kojoj provodimo komadić vremena i na kojoj svoj komadić vremena moraju proživjeti i oni iza nas.

Iako zvuči krajnje jednostavno doći do te razine odnosa prema svijetu i ljudima,odnosno vratiti se na razinu predaka, to je najteži dio promjena u nama samima koje moramo napraviti, svatko osobno iz ljubavi prema SVOM djetetu jer se ona jedino manifestira na takav način. Svaka druga je lažna i surogat ljubavi.

Počnimo se mijenjati danas. Jer ovaj dan je prvi dan ostatka našeg života.

Ljubav prema vlastitoj djeci uključuje ljubav prema domovini, ljubav prema svojoj naciji ne negira poštovanje i ljubav prema drugima. Ne moramo se odreći nacije kako bismo bili građani svijeta, naprotiv – kao oni rođeni u krilu nacije smo dužni pridonositi svijetu svojim talentima. Obogaćivanjem sebe obogaćujemo obitelj, obogaćivanjem obitelji obogaćujemo lokalnu zajednicu, obogaćivanjem lokalne zajednice obogaćujemo državu. To su stepenice našeg hoda ovako maleni ispod zvijezda.

Ako smo maleni ispod zvijezda Svemirskih, ne moramo biti i ispod žutih zvijezda, kao što smo odbili u prošlosti biti i ispod crvene zvijezde.

Umjesto zvijezda, birajmo osmijeh. Osmijeh Hrvata.

otporaš

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Suočavanje s Todorićem

Objavljeno

na

Objavio

Kada je Ivica Todorić prije nešto više od pola godine prihvatio Plenkovićev „Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku“ te svoju tvrtku predao na upravljanje i restrukturiranje Vladinu izvanrednom povjereniku Anti Ramljaku, bilo je jasno da se Agrokoru crno piše.

Samo se nije znalo koliki su dugovi. Todorić je u toj prigodi uznosito priopćio naciji: „Četrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam danas ponosan čovjek jer sve što sam izgradio danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi.“ Kako je odjeknuo taj priopćaj?

Odjeknuo je kao opća uvrjeda.

Danas znamo i približnu dubinu te uvrjede: dvadesetak milijarda kuna!

Policija je u skladu s tim znanjem krenula u potragu za dokazima o mogućim nezakonitostima u Agrokorovu poslovanju. Krenula je silovito. Drugi vele: spektakularno! Dobro, ali moglo je biti i spektakularnije da policija nije svoju akciju najavila samo probranim medijima. Što točno radi policija? Kako: što?! Pa „provodi izvide“! Dakle, „izviđa“. Pola godine nakon predaje? I to – gdje i kako? Istodobno na mnogo mjesta, po dvorima, kućama, stanovima. Pretresa, uhićuje, privodi, ispituje.

Najmršaviji nalaz bio je u Kulmerovim dvorima. U dvorcu ponad Zagreba policija nije našla nikoga i ništa. Ivica Todorić i njegovi sinovi Ante i Ivan odavno nisu u Hrvatskoj. Nagađalo se da su u Nizozemskoj, u Srbiji, u Rusiji. Najobavješteniji od njihovih odvjetnika, Čedo Prodanović, veli da je Ivica već druže vrijeme poslovno u Londonu te da su mu i djeca tamo zaposlena. Todorićevu izvanobiteljsku upravljačku elitu policija je zatekla na logu. Pretresla je kuće i stanove dvanaestero ljudi, ništa nije našla, ali je ljude pouhićivala i privela u istražne urede i podnijela kaznene prijave. Akcija je izazvala silan dojam u javnosti.

S pravom, tvrde znalci. Razvoj događaja, koji je Plenkovićeva Vlada spriječila u zadnji čas, bio je neusporedivo gori od „bujanja ustaštva i fašizma“. Kako to? Jednostavno, tobožnje ustaštvo i tobožnji fašizam ne ugrožavaju nikoga, ni najzadrtije jugane. Te su floskule u stanovitom smislu blagotvorne. One svakodnevno služe gubitnicima hrvatskoga Domovinskog rata za razbijanje frustracije, a nerijetko i za izbijanje kakve-takve kunske utjehe iz državnoga proračuna.

A stečaj Agrokora? To bi bilo nešto nalik na smak svijeta.  Stečaj bi ugrozio opstanak 40-ak tisuća Agrokorovih zaposlenika i njihovih obitelji. Stoga je mudra Plenkovićeva Vlada, da spasi Agrokor, izradila onaj zakon kojim je privremeno suspendirala liberalni fetiš nepovrjedivosti privatnoga vlasništva i uvela prisilnu upravu svoga povjerenika Ante Ramljaka u Todorićevu tvrtku. A kako je Agrokor u proizvodnji, preradi i distribuciji poljoprivrednina alfa i omega u Hrvatskoj i „regiji“, Plenković je tim potezom stekao naslov spasitelja hrvatske poljoprivrede.

Uostalom, da je Agrokorov kašalj za hrvatsko društvo pogibeljniji od tobožnjega ustaštva i fašizma, pokazuju i reakcije vlasti na te pojave. Zbog bujanja „ustaštva i fašizma“ Plenković je osnovao doduše elitnu, ali ipak izvanparlamentarnu (savjetodavnu) ideološku komisiju pod umiljatim imenom „Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“. Vijeću predsjeda predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akad. Zvonko Kusić. A na drugoj strani HDZ-ovi su i SDP-ovi [narodni] zastupnici u Hrvatskomu [državnom] saboru osnovali parlamentarno „Istražno povjerenstvo za Agrokor“, koje predvodi bivši ministar pravosuđa Orsat Miljenić. Na prvi je pogled jasno da su ta dva tijela po zakonskoj snazi i ugledu u društvu nesumjerljiva.

Izneseni su argumenti pozitivno šuškavi. Ništa manje nego Plenkovićevo obećanje da spašavanje Agrokora ne će i zahtjev Predsjednice Republike da spašavanje Agrokora ne smije hrvatske državljane stajati ni jednu kunu. Zar smo zaboravili da nas je to spašavanje već stajalo barem 5.000.000 puta više, koliko je Vlada dala istražnim tijelima za osnaženje istrage?

Na što će sve to izaći? U ovom času nitko to ne zna. Ne znamo ni što će istraživati Miljenićevo „Povjerenstvo“ ni hoće li uopće išta istraživati ako uskoro počne sudbeni postupak. Kusićevo je „Vijeće“ malo preširoko fokusirano na „posljedice vladavine nedemokratskih režima“. Hrvatskom su naime od njezina postanka do uspostave Republike Hrvatske vladali nedemokratski režimi. Zato su i tu rezultati neizvjesni. U tomu je mraku jedina vedra stvar hrvatska pravosudna praksa. Iz predmeta Ive Sanadera i Tomislava Horvatinčića može se gotovo sa sigurnošću zaključiti:  ima nade za Ivicu Todorića.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

facebook komentari

Nastavi čitati

Intervju

Plenković: Rasprava u Saboru pokazala kritizerstvo bez argumenata

Objavljeno

na

Objavio

U povodu prve godine rada svoje Vlade, premijer Andrej Plenković Hrvatskom je saboru podnio izvješće.

U jednosatnom govoru spomenuo je mnoge probleme s kojima se Vlada susrela u protekloj godini. Oporbeni klubovi žestoko su kritizirali njegov govor.

U razgovoru za HRT premijer Plenković je rekao kako je rasprava u Saboru pokazala jedno kritizerstvo bez argumenata koje nije bilo na razini jedne konstruktivne rasprave. Meni se čini da smo na sva četiri ključna stožerna programa naše vlade odgovorili. Unijeli smo gospodarsku sigurnost, rast i društvenu solidarnost.

Naglasio je činjenicu da nije bilo trećih izbora u manje od 24 mjeseca, a to bi bilo jako loše i za institucije i za političke stranke. S te strane sam jako zadovoljan da su kolege iz HNS-a prepoznali poruku važnosti stabilnosti, koja je bila poruka međunarodnim financijskim, gospodarskim institucijama.

Pogledajte gospodarski rast, smanjenje javnog duga, proračunskog manjka, najnižu stopu nezaposlenosti, najbolju turističku sezonu… Svi pokazatelji idu u pozitivnom smjeru, istaknuo je Plenković.

Govoreći o problemu iseljavanja iz Hrvatske, premijer je rekao kako to nije problem nastao 16. listopada 2016. godine, već problem koji traje već nekoliko godina. Naš je cilj demokratska revitalizacija zemlje i u tom smislu smo poduzeli niz mjera. Sve njih sam pobrojio u godišnjem izvješću pred zastupnicima. Od rodiljnih naknada, porezne reforme, sufinanciranja stambenih kredita.

Sve su to mjere koje idu za demografskom obnovom, a sadržane su u našem programu. One će ići za tim da našim mladim obiteljima stvorimo preduvjete da ostanu u Hrvatskoj, kazao je. Istaknuo je kako je jučer na užem kabinetu Vlade odlučeno da će se pronaći sredstva za svih 2400 zahtjeva koji  su podneseni za stambeno sufinanciranje.

Premijer je istaknuo kako su početkom godine prepoznali probleme u Agrokoru i na njih reagirali na najbolji mogući način. To je kompanija koja je u privatnom vlasništvu i koja je imala velik utjecaj na hrvatsko gospodarstvo. Nismo imali drugog scenarija nego ići s posebnim zakonom koji bi spriječio gospodarski i financijski krah ne samo te kompanije već i kompanija koje su s njom povezane, rekao je. Dodao je i da je to bila politička odluka i jedini mogući politički odabir.

Kolege iz oporbe ne prepoznaju ono što smo učinili i dobili s Lex Agrokorom. Ispadamo kao netko tko je napravio neki potez koji nije bio dobar. Nismo radili populistički, nismo radili napamet. Na nama je bilo da utvrdimo činjenice, a na savjetnicima da pomognu u dogovoru s vjerovnicima kako napraviti  put prema nagodbi i dugoročnoj održivosti kompanije i očuvanju radnih mjesta, istaknuo je Plenković.

Na pitanje je li potrebno utvrditi političku odgovornost kad je u pitanju Agrokor, premijer je kako im je u interesu da se se rasvijetle sve okolnosti koje su dovele do ove situacije u Agrokoru. Hoće li to biti istražno povjerenstvo ili neki drugi način rasprave u Saboru pred nekim saborskim odborom – to je pitanje u vezi kojega smo otvoreni.

Ono što je važno reći je to da samo istražno povjerenstvo regulirano zakonom te da njegov Članak 4 ne ostavlja baš previše mjesta za interpretaciju. Prema mišljenju mnogih pravnih autoriteta ukoliko se pokrene kazneni postupak istražno povjerenstvo prestaje s radom. To ne znači da Vlada i HDZ ne žele da se rasvijetli sve vezano uz Agrokor. Upravo obrnuto, mislim da bi to bilo zdravo za hrvatsko društvo, naglasio je Plenković.

Plenković: Ova godina bila je za Hrvatsku jedna od najizazovnijih nakon Domovinskog rata

facebook komentari

Nastavi čitati