Pratite nas

Povijesnice

Na današnji dan 27. lipnja 1358. godine osnovana je “Dubrovačka republika”.

Objavljeno

na

Dubrovačka Republika. O kontinuitetu života na području današnjega Dubrovnika svjedoče materijalni tragovi iz prapovijesti te iz helenističkog i rimskog doba. Naselje se počelo razvijati tek od kasne antike, a na prijelazu iz VI. u VII. st. na hridinastom se poluotoku (Laus, Lave) oblikovala jezgra naselja koje se poslije spominje kao Kaštel (castellum). Još prije avarsko-slavenskog naleta na početku VII. st. Dubrovnik je od Epidaura postupno preuzeo njegovu ulogu.

Prvi je put Dubrovnik spomenut (Epitaurum id est Ragusium) u tekstu tzv. Anonima iz Ravenne (početak VII. st.). Grad se nastavio razvijati na romanskoj i slavensko-hrvatskoj etničkoj podlozi pod višestoljetnom bizantskom zaštitom (VI–XI. st.). U X. st. Dubrovnik je bio važno trgovačko i političko središte na istočnoj jadranskoj obali; obuhvaćao je poluotočnu jezgru i predio Pustijerne. Na izmaku XII. st. bilo je urbanizirano podgrađe (burgus) pod Kaštelom, a potom Prijeko pod Srđem. Potkraj XIII. st. gradski prostor zaokružen je zidinama. Izvangradski teritorij (Astareja) prostirao se isprva od Višnjice do Kantafiga, a do X. st. proširen je na područje od Cavtata, preko Župe i Rijeke dubrovačke do Zatona sa svim Elafitskim otocima. Iznimno važan događaj za civitet Dubrovnika zbio se potkraj X. st., kada je papa Grgur V. uzdigao Dubrovačku biskupiju na rang nadbiskupije i metropolijskoga sjedišta, s Kotorskom, Barskom i Ulcinjskom biskupijom kao sufraganskima, a papa Benedikt VIII. potvrdio je 1022. jurisdikciju dubrovačkoga nadbiskupa.

Prema dubrovačkim analistima, grad je 972. dobio i svoga parca – sveca zaštitnika – sv. Vlaha. U XI. i XII. st. Dubrovnik je u najduljim intervalima priznavao bizantsko (1018–69; 1167–71; 1192–1205), u kraćim rasponima mletačko (1000–18; 1171–72) i normansko (1081–85; 1172–92) vrhovništvo, a u nekoliko navrata bio je i formalno samostalan, napose nakon 1069., kada je bio u tijesnoj vezi s Hrvatskim Kraljevstvom. Od toga doba izvori potvrđuju hrvatsku etničku pripadnost Dubrovčana. Tijekom XII. st. Dubrovnik je sklopio niz trgovačko-političkih ugovora s gradovima, sredozemnim lukama i susjednim vladarima, s Molfettom (1148), Pisom (1164), Ravennom (1188), Fanom i Anconom (1199), sporazum o čvrstom miru s Kotoranima (1181). Nakon poraza kraj Poljica (1184) veliki župan Stefan Nemanja sklopio je s njima 1186. mir, a Stefan Nemanjić zajamčio 1215. slobodnu trgovinu po Srbiji. Ban Kulin je 1189. odobrio dubrovačkim trgovcima slobodu trgovanja u Bosni, omiški knezovi Kačići zajamčili su Dubrovčanima nesmetanu plovidbu Jadranom (1190), a bizantski car Izak II. Angel 1192. slobodnu trgovinu po Bizantu i Bugarskoj. U XIII. st. uslijedili su sporazumi s gradovima: Monopoli i Bari 1201., Termoli 1203., Recanati 1206., Bisceglie 1211., Ferra i Rimini 1231., te Split i Šibenik 1234., Ulcinj 1242., Senj 1248. i Trogir 1250. Povlastice za trgovanje po Albaniji potvrdio im je 1210. vladar Kroje (Krujë), a po Bugarskoj 1230. car Ivan Asen II. Tako su Dubrovčani učvrstili svoj trgovački monopol u širem balkanskom zaleđu, a tijekom XIII. st. trgovali su još s Egiptom, Tunisom i ostalim krajevima sjeverne Afrike. Dubrovnik je od 1205. priznavao vrhovništvo Venecije, koja je gradu birala i postavljala knezove i nadbiskupe te nastojala kontrolirati dubrovačku trgovinu i pomorstvo. Protiv mletačke vlasti raslo je nezadovoljstvo, koje je kulminiralo sukobima 1231., 1235. i 1251., ali su je Mlečani i nakon njih uspijevali zadržati.

U drugoj polovici XIII. i na početku XIV. st. dubrovačka posrednička trgovina bila je u stalnom usponu. Njihovi trgovci posredovali su u trgovini tekstilom, drvom, stokom, stočnim i poljoprivrednim proizvodima, solju, rudama, zlatom i drugom robom. Zahvaljujući razvoju kreditne trgovine i novčarstva Dubrovnik je od 1337. počeo kovati novac, posjedovao je velik fontik (žitnicu), a izgrađen je i lučki arsenal. Razvoj grada usporila je velika epidemija kuge 1348., u kojoj je stradala gotovo polovica stanovništva. Zbog suzbijanja kuge, koja je poharala grad 1348., 1357., 1366. i 1374., Dubrovčani su među prvima u svijetu 1377. izgradili lazarete i uveli karantenu za brodove i putnike. Dubrovačka općina (comunitas ragusina prvi se put spominje 1181) sustavno je razvijala samostalne upravne i sudbene institucije. Narodni je zbor 1272. potvrdio Statut (zakonik u osam knjiga), 1277. donesen je carinski statut, a 1335. nove su zakonske odredbe bile sabrane u Knjizi reformacija. Poslije su važniji zakoni bili skupljeni u dvjema zbirkama, tzv. Zelenoj (Liber Viridis, 1358–1460) i Žutoj knjizi (Liber Croceus, 1460–1803). Oblikovanje komunalnoga društva pratilo je socijalno raslojavanje na patricijat (nobiles) i na puk (populus). Potkraj XIII. st. patricijat je u potpunosti preuzeo vlast u vijećima komune. Staleška je diferencijacija zakonski bila učvršćena 1332. »zatvaranjem« Velikoga vijeća. Dubrovčani su nastojali diplomatskom vještinom i novcem proširiti svoj teritorij. Prije 1272. stekli su Lastovo, 1333. Ston i Pelješac, 1345. Mljet, a 1357. dijelove gornje Župe, Šumeta i Rijeke dubrovačke. U sukobima sa susjednim velikašima – knezom Vojislavom Vojinovićem (1359–62) i županom Nikolom Altomanovićem (1370–71) Dubrovčani su vojno potvrdili svoje granice.

Od bosanskog kralja Ostoje kupili su 1399. Primorje od Kurila (Petrova Sela) do Imotice, i Konavle od Sandalja Hranića i Radosava Pavlovića (1419. i 1426). God. 1358. bila je prijelomnica u dubrovačkoj povijesti. Višegradskim ugovorom s Ludovikom I. (27. V. 1358), Dubrovnik je priznao vlast hrvatsko-ugarskog kralja. Stekavši postupno sve atribute državnosti, teritorij, grb, zastavu i vlastiti monetarni sustav, dubrovačka se komuna od polovice XIV. st. počinje nazivati republikom (Respublica Ragusina). Njezin je teritorij obuhvaćao 1092 km². U gradu je živjelo 5 do 10 000, a na teritoriju cijele Republike 35 do 45 000 st. Državno-pravnim ustrojem ozakonjen je aristokratsko-republikanski sustav, koji se nije bitno mijenjao sve do sloma Republike. Sva vlast u Gradu i Republici bila je načelno u rukama Velikoga vijeća (Consilium maius), zbora punoljetne vlastele. To je tijelo donosilo zakone, rješavalo državnopravna pitanja i biralo sve magistrate i službenike. Vijeće umoljenih (Consilium rogatorum), tj. Senat, djelovalo je kao operativno političko tijelo, koje je određivalo smjernice i vodilo konkretne poteze u unutarnjoj i vanjskoj politici. Malo vijeće (Consilium minus) bilo je izvršno tijelo, koje se bavilo prvenstveno unutarnjim komunalnim poslovima.

Dubrovački knez (Rector) predsjedavao je svim vijećima predstavljajući svojom funkcijom državni suverenitet. Mandat kneza trajao je samo mjesec dana. Lokalne teritorijalne jedinice bile su knežije (Konavle, Župa dubrovačka, Dubrovačko primorje, istočni dio Pelješca, Mljet, Lastovo i Elafitski otoci) i kapetanije (Cavtat, te Janjina i Trstenica na srednjem i zapadnom dijelu Pelješca), kojima su se granice tijekom stoljeća donekle mijenjale. Upravnu i sudbenu vlast u knežijama i kapetanijama obnašali su plemići – kneževi i kapetani, izabrani na godinu dana. Najsnažniji gospodarski, politički i kulturni uspon Republike uslijedio je početkom XV. st. Od 1406. do 1413. posljednje drvene kuće bile su zamijenjene novim kamenim građevinama, u skladu s urbanističkim propisima. Nakon eksplozije baruta 1435. obnovljen je i dograđen Knežev dvor s vijećnicom. Od 1436. do 1438. Dubrovnik je dobio javni vodovod prema projektu Onofrija de la Cave, a 1444. gradio se novi gradski zvonik. Kula Minčeta bila je izgrađena 1461–63., tvrđava Bokar 1462–64., a lukobran Kaše 1484–86. God. 1347. bio je otvoren prvi hospital, 1420. utemeljena ljekarna Domus Christi, a 1432. otvoreno nahodište i 1435. prva javna škola. Dubrovački procvat nastupio je u doba prodora Osmanlija.

Republika je na početku XV. st. dobila od kralja Sigismunda posebne povlastice, a Bazelski koncil odobrio joj je 1433. ekskluzivno pravo trgovine sa zemljama pod vlašću islamskih vladara. Dubrovčani su već od 1458. počeli plaćati sultanu godišnji tribut, koji se od 1478. ustalio na 12 500 dukata. Za vladavine Sulejmana II. Kanunija (1520–66), dubrovačka posrednička trgovina s Istokom ponovno je zaživjela. Osim toga, Porta je uglavnom tolerirala dobre odnose Republike sa Španjolskom; kralj Karlo V. (1516–56) potvrdio je Dubrovčanima stare i odobrio mnoge nove povlastice na zapadnom Sredozemlju i u Napuljskome Kraljevstvu, a njegov nasljednik Filip II. (1556–98) nastavio je podupirati Republiku koristeći se njezinim brodovljem u trgovačke i vojne svrhe. Svi procesi vezani za gospodarski uspon od polovice XVI. st. i znakovi slabljenja potkraj stoljeća bili su tijesno vezani uz održavanje neutralnosti Dubrovačke Republike. Osim španjolske politike te uspona i kriza Osmanskoga Carstva, na Dubrovnik su bitno utjecali odnosi s Francuskom i Venecijom, s kojima je Republika više puta bila u diplomatskim sporovima, pa čak i pravim sukobima, a od XVI. st. Republika je uživala povlašten status kod Svete Stolice. Neutralna politika, povoljan geopolitički položaj i slabljenje mletačke mornarice postavili su Dubrovačku Republiku u prvoj polovici XVI. st. u središte posredničke trgovine između Istoka i Zapada. Dubrovačka trgovačka mreža u balkanskoj unutrašnjosti carinskim je privilegijima ojačala, a dubrovački su trgovci ondje uglavnom nabavljali poljodjelske proizvode i sirovine: vunu, kožu, stoku, vosak, sir, žito, rude itd., koje su preko Dubrovnika izvozili u druge europske krajeve. Karavanskim putom iz Dubrovnika su se u Carstvo uvozile velike količine soli i europske manufakturne robe, ponajviše sukno i tkanine. Sol su prodavali u Slanom, Neretvi i na Pločama, u samome gradu. Kopnena se trgovina tako vezivala za pomorsku. Pomorske i carinske dažbine te monopol nad trgovinom solju donosili su Republici najviše državnih prihoda.

Dinamika političkih kriza i ratova na Sredozemlju u XVI. st. stavljali su Republiku pred niz iskušenja i problema, koje je uglavnom uspješno rješavala dubrovačka diplomacija. U mletačko-turskom ratu (1538–40) Mlečani su plijenili i uništavali dubrovačke brodove, unatoč tomu što se Republika držala neutralno. Za Ciparskoga rata (1570–73) Mlečani su nagovarali članice Svete lige da zauzmu Dubrovnik, pod izgovorom da se njegovom lukom koriste Osmanlije, ali diplomatskom akcijom, posebno poklisara Frana Gundulića, taj je njihov zahtjev bio odbijen. Simboličan izraz potpore kršćanskim silama pružili su Dubrovčani sudjelujući pričuvnim brodovljem u bitki kraj Lepanta 1571. Nakon razdoblja dobrih odnosa i povlastica koje su pružali Dubrovčanima, francuski su vladari u polovici stoljeća prestali obnavljati privilegije. Kralj Franjo I. sklopio je od 1536. više ugovora (tzv. kapitulacija) s Osmanlijama, nametnuvši tako Francusku za zaštitnicu svim kršćanskim trgovcima na osmanskom području. Naime, Dubrovnik je 1516. i 1519. postigao da u Kairu i Aleksandriji ima svojega posebnoga konzula s istom jurisdikcijom kakvu su imali mletački i genoveški konzuli, ali su od 1588. morali plaćati pristojbe francuskom konzulu u Aleksandriji. Otvaranjem splitske skele 1592. dio je trgovačkih karavana počeo zaobilaziti Dubrovnik, što je nanijelo znatnu štetu dubrovačkoj trgovini solju; uslijedilo je postupno povlačenje kapitala iz gospodarske djelatnosti u strane bankarske kuće. Dubrovačka su se vlastela postupno povlačila iz aktivnoga gospodarskog života i oslanjala na zemljišne prihode i rentu od novčanih pologa, a ulaganjem u brodarstvo i posebice kopnenu trgovinu sve su se više bavili pučani. Potraj XVI. st. okončano je dvjestogodišnje gospodarski i politički najuspješnije razdoblje dubrovačke povijesti. Društvena situacija u Dubrovačkoj Republici bila je tijekom XVI. st. obilježena političkim, gospodarskim i demografskim promjenama. Već potkraj XV. i na početku XVI. st. na dubrovačke je granice pred naletom Osmanlija nahrupila masa izbjeglica. Nakon te migracije iz Bosne i Hercegovine Republika je na početku XVI. st. imala između 80 i 90 000 st., kao nikad prije i nikad poslije. Uslijedilo je spontano uspostavljanje demografske ravnoteže čemu su pridonijele i mnogobrojne epidemije, nerodne godine i druge nepogode, tako česte u tom stoljeću najvećega dubrovačkog uspona. Najpogubnija bila je ona 1526–27., kada je umrlo 20 000 ljudi, među kojima i 164 vlastelina. Stanovništvo je stradalo i tijekom osmanskih, mletačkih, uskočkih i crnogorskih pohara dubrovačkoga pograničnog pojasa, a njegovu smanjenju pridonijela je i pomorska i trgovačka konjunktura.

Ravnoteža stanovništva ponovno je dosegnuta u polovici XVI. st., kada je Republika imala nešto više od 50 000 ljudi. Državni i gospodarski uspon bio je praćen i dinamičnijim društvenim raslojavanjem. Građanima su se (cives, cittadini) počeli od XVI. st. u društvenom smislu smatrati samo bogatiji pučani, uglavnom trgovci i brodovlasnici. Nasuprot njima bili su obrtnici (artigiani), koji su ujedno bili i sitni trgovci, te svi ostali populani, mornari, manualni radnici, i gradska sirotinja (popolo minuto). Uz vlastelu kao jedini potpuno oblikovan stalež s političkom vlašću, opravdano je odvojiti građane, kao elitu bogatih trgovaca, od pučana – obrtnika i pomoraca. Mnogi su ugledni građanski rodovi potjecali iz dubrovačkih sela, ali su se tijekom više naraštaja uspjeli uzdignuti trgujući po Levantu i Sredozemlju. Važnu ulogu stekle su bratovštine; iz najuglednije trgovačke bratovštine sv. Antuna (osnovane 1432) odvojili su se 1521. trgovci s Levantom i osnovali vlastitu bratovštinu sv. Lazara. Iz njihovih su se redova birali državni činovnici, konzuli i izaslanici. Materijalno jačanje Republike i njezinih stanovnika odrazilo se i na izgledu grada i njegove okolice, pa su se tijekom XVI. st. podizale impozantne javne zgrade i gospodarski objekti, poput Sponze, glavne carinarnice (1516), tvrđave Revelin (1539), prostranih skladišta soli u Stonu (1581) i Rupa, golemih javnih žitnica (1543–90).

Gospodarska stagnacija koja je zahvatila Republiku potkraj XVI. st. u idućem se stoljeću pretvorila u krizu, praćenu mnogim političkim problemima i općom recesijom na Sredozemlju. Pobunjeni stanovnici Lastova protjerali su 1602. kneza i pozvali Mlečane. Mlečani su na početku 1603. zaposjeli otok i držali ga do 1606. Sporovi s Mlečanima nastavljeni su, njihova je flota blokirala dubrovačke vode, zauzela 1623. otočić Molunat, a 1631. otok Lokrum i zaprijetila samomu gradu. U sukobima s Venecijom Dubrovnik se najviše oslanjao na svoje tradicionalne saveznike Svetu Stolicu, Španjolsku i Austriju. U teškim i promjenljivim političkim okolnostima dubrovačko je brodarstvo slabilo pa je u prvoj polovici XVII. st. donosilo samo trećinu prihoda iz prethodnoga stoljeća. Unatoč povremenomu poboljšavanju gospodarskih prilika zbog dubrovačke neutralnosti u Kandijskome ratu (1645–69), nastavilo se povlačenje efektivnoga kapitala. Oko 1640. dubrovačke su zaklade i pojedinci u stranim bankama imali položeno 680 000 dukata. Republika je na recesiju pokušala odgovoriti nizom defenzivnih zakonskih i monetarnih mjera, bili su povećani porezi na novčane rente, uvedeni već u XVI. st., povećane su carine, pristojbe i cijene luksuzne robe, a doneseni su i posebni zakoni protiv pretjerane raskoši i luksuza. S druge strane, država je maksimirala cijene osnovnih živežnih namirnica i smanjila sve javne investicije. Gospodarski oporavak Republike bio je 6. IV. 1667. prekinut katastrofalnim potresom (stradalo oko 1200 st.), koji je označio prekretnicu u dubrovačkoj povijesti. Ostatke grada poharao je veliki požar. Osim zidina, Sponze, Kneževa dvora te nekoliko crkava i kuća, cijeli je Dubrovnik bio pretvoren u ruševine, a teško je stradao i otok Lopud. Seoska su područja manje stradala, pa su postala metom pljačkaških skupina iz istočne Hercegovine i Crne Gore. Dio stanovništva privremeno je bio evakuiran u Ston i na Pelješac, a preživjela vlastela i građani organizirali su život u teškim uvjetima. Dubrovnik je čekala dugogodišnja obnova i obrana teritorijalnog integriteta pred osmanskim i mletačkim pritiscima, koji su tada dosegnuli svoj vrhunac. Zbog opasnosti da Osmanlije ili Mlečani iskoriste priliku i zauzmu grad, Republika se obratila za pomoć gotovo svim europskim državama, ali su se odazvali tek Španjolska, Austrija, Napuljsko Kraljevstvo i mala Republika Lucca.

Položaj Dubrovnika bitno su određivali ishodi protuturskih ratova. Kada se Porta počela 1678. spremati za rat s Austrijom i Poljskom, veliki je vezir Kara Mustafa-paša zatražio od Republike 2 150 000 talira, koje ona nije mogla platiti, pa joj je on zaprijetio uništenjem. Njihovi su se odnosi još više pogoršali kada je u silistrijskoj tamnici umro dubrovački izaslanik Nikola Bunić. Republika je na sve strane tražila vojnu, političku i financijsku pomoć, koju su joj u hrani, oružju i stručnom osoblju za utvrđivanje i obranu grada pružili samo Španjolska, Napulj i papa Inocent XI., koji je dopustio Dubrovčanima da podignu svoj novac u rimskim i napuljskim bankama. Budući da se užurbano pripremao za osvajanje Beča, Kara Mustafa-paša pristao je na trećinu prvobitno tražena iznosa. God. 1681. vezir je dopustio otvaranje dubrovačke skele, a prije samoga početka rata 1683. pušteni su zatočeni dubrovački izaslanici. Krizno razdoblje nastavljeno je izbijanjem austro-turskog rata (1683–99) i porazom Osmanlija pod Bečom 1683. Njime su se bitno promijenili odnosi u jugoistočnoj Europi. Na osmansko povlačenje i pristupanje Mlečana kršćanskoj Svetoj ligi 1684. Dubrovačka je Republika reagirala odlučnom promjenom vanjskopolitičke orijentacije priklanjanjem Habsburgovcima, a u kolovozu 1684. dubrovački izaslanik Rafael Gučetić sklopio je s carem Leopoldom I. u Beču sporazum kojim se na Habsburgovce prenijela obveza zaštite Republike uz godišnji tribut od 500 dukata i dužnost izdržavanja carskoga rezidenta. Zbog prijeteće osmanske opasnosti sporazum je trebao ostati tajan, a plaćanje tributa otpočeti tek nakon osmanskog poraza i oslobođenja Bosne, Hercegovine, Slavonije i Ugarske.

U toj novoj situaciji Republika se vidjela u položaju vodećega trgovišta i luke za cijelo srednjoeuropsko i podunavsko područje. Međutim, nakon francuske objave rata Austriji 1690. postalo je jasno da će Osmansko Carstvo opstati, pa je uslijedilo ponovno približavanje Dubrovčana Osmanlijama, kojima su 1695. platili sav zaostali danak te nastavili voditi politiku neutralnosti. Za Dubrovčane je bilo dramatično mletačko-osmansko ratovanje u Morejskome ratu (1684–99), kada su Mlečani, potpomognuti domaćim stanovništvom, preko Donje Neretve, osvojili područje od Neretve do Novoga, pa se Republika našla u višegodišnjem mletačkom okruženju. U takvu položaju Dubrovčani su bili prisiljeni na borbu za opstanak, trgovina je bila potpuno obustavljena, a mletačke i osmanske trupe u više su navrata pljačkale dubrovačka sela. Preliminarnim mirovnim pregovorima bilo je predviđeno razgraničenje po načelu uti possidetis, čime bi sudbina Dubrovnika bila zapečaćena. Uslijedila je brza diplomatska akcija, u kojoj su ključnu ulogu odigrali dubrovački pouzdanici L. F. Marsigli i Giulio Palazzuolo u Beču te konzul Luka Barca i poklisar Vladislav Buća u Carigradu. Oni su pridobili Osmanlije i Austrijance da s dubrovačkih granica udalje Mlečane i vrate Osmanlije.

Dubrovački su zahtjev za pregovora 1699. u Srijemskim Karlovcima izložili i poduprli osmanski i austrijski predstavnici pa je mirovnim ugovorom bilo određeno da dubrovačko-osmanska granica ostane neprekinuta: Mlečani su se morali povući prepuštajući Osmanlijama i uske obalne koridore u Sutorini i Kleku. Dubrovačko je gospodarstvo u drugoj polovici XVII. st. najvećim dijelom stagniralo i nazadovalo, a to je bilo povezano i sa širom društvenom krizom. Mlečani su još 1676. dobili posebno pravo pomorskog dovoza soli u Neretvu, ali su definitivno potisnuli Dubrovčane tek nakon Morejskoga rata (1684–99), kada su zavladali Donjom Neretvom. Za rata su stradale sve preostale dubrovačke kolonije na osmanskom području, ispražnjena je državna blagajna, a pomorstvo i trgovina Republike bili su dovedeni na rub propasti. Društvena kriza očitovala se daljnjom selekcijom stanovništva, koje je za Kandijskoga rata i zbog sudjelovanja u zaraćenim vojskama i haračenja u graničnim područjima, zatim zbog katastrofalnoga potresa i nekoliko epidemija (posebno kuga 1691) s približno 48 000 u godini 1610., potkraj stoljeća palo na nešto više od 25 000 ljudi. Zbog smanjena prirasta i strogih endogamijskih zakona vlasteoskomu je staležu prijetio biološki nestanak. Tomu je također pridonio i veliki potres iz 1667., kada se plemićki korpus sveo na samo 27 rodova, pa je od 1666. do 1678. u dubrovačko plemstvo, uz veliki otpor dijela vlastele, primljeno deset bogatih i uglednih građanskih obitelji. Gubeći razvojnu gospodarsku podlogu vlasteoski je stalež sve više propadao održavajući se ipak potpunom kontrolom nad političkim i državnim aparatom. Istodobno je sve više nestajalo i staro građanstvo.

Nakon potresa Senat je sve češće morao popunjavati redove antuninske i lazarinske bratovštine novim članstvom. Pritom je glavni kriterij bio cenzus. Bogatiji dubrovački građani mogli su posjedovati i trgovati nekretninama i zemljom na području Republike te ih davati u zakup kmetovima po istom pravu kao i vlastela. Osim privilegija u trgovini, samo su antunini i lazarini birani na glavne administrativne dužnosti tajnika, notara, kancelara i konzula. Zahvaljujući kratkoj konjunkturi tijekom Kandijskoga rata i daljnjoj poslovnoj pasivizaciji vlastele, građani su do kraja XVII. st. u potpunosti preuzeli primat u pomorstvu i trgovini. Nakon dugotrajnih pregovora s Portom Dubrovčani su 1703. s Osmanlijama zaključili novu, povoljniju nagodbu o plaćanju tributa, koji se u starom iznosu od 12 500 dukata otada plaćao svake treće godine. Dolazak Burbonaca na španjolsko (1700) i napuljsko (1734) prijestolje nagnao je Dubrovčane da se priklone Luju XIV., ali je on 1705. optužio Republiku za savezništvo s Habsburgovcima i naredio zapljenu njihovih brodova i imovine; ipak, sukob je ubrzo bio diplomatski riješen. Bez čvrstih oslonaca na Sredozemlju Republika se uskoro sve tješnje stala vezivati za austrijsku politiku. Tijekom austro-turskog rata (1737–39) Dubrovčani su polagali velike nade u austrijsku pobjedu i pružali su znatnu obavještajnu potporu, ali Austrija ne samo što nije uspjela doći do dubrovačkih granica, nego se povukla i iz osvojenih područja u Srbiji. Austrijski odnos prema Republici ostao je blizak i pokroviteljski sve do kraja stoljeća. Napetosti s Mlečanima nastavljene su i na početku XVIII. st. U novome ratu protiv Osmanlija (1716–18) Mlečani su osvojili sav njihov teritorij uz dubrovačku granicu, spojivši tako Dalmaciju sa svojim posjedima u Boki. Prije početka mirovnih pregovora u Požarevcu 1718.

Senat je poduzeo niz diplomatskih poteza kako bi obnovio prijašnje stanje, naročito nastupom dubrovačkoga konzula u Carigradu Luke Kirika, koji je izravno utjecao na Osmanlije i Austrijanace da se granice definirane Karlovačkim mirom, uključujući i koridore, trebaju obnoviti (povučene su tek 1721). Dubrovačko-mletački odnosi poboljšali su se nakon 1754., kada su uz posredovanje Osmanlija za dubrovačke brodove ukinute pristojbe za plovidbu Jadranom. Početak XVIII. st. doba je potpunoga sloma dubrovačke kopnene trgovine. Tek su neznatne skupine trgovaca ostale u Novome Pazaru, Ruščuku i Sofiji. Trgovina solju odvijala se uglavnom preko mletačkih skela u Splitu, Herceg-Novom, Makarskoj i Risnu, pa je njihovim radom znatno umanjeno dubrovačko poslovanje. Dubrovnik se pretvorio u tranzitno trgovište, kojemu su preostale samo carinske i lučke pristojbe. Od polovice 1730-ih vidljiv je napredak pomorstva. U okvirima jadranske plovidbe Republika je jačala svoje veze s Rijekom i Bakrom. Konzulat u Rijeci bio je otvoren već 1690., a u Trstu 1738., dok su manje skupine dubrovačkih trgovaca djelovale u svim lukama od Trsta do Bakra, ali i u unutrašnjosti sve do Zagreba. Dubrovački brodovi izvozili su podunavsko žito, stočne i agrarne proizvode, a za vlastite potrebe Dubrovčani su nabavljali drvo i građevni materijal, nužan za obnovu grada, u kojem su se ponovno podizale reprezentativne građevine.

Pomorski uspon doveo je Dubrovčane ponovno u kontakt s europskim silama; reaktiviran je francuski konzulat 1757., sklopljen je 1776. dubrovačko-francuski trgovački ugovor, relativno nepovoljan za Republiku, ali njime su ipak stabilizirani odnosi s vodećom silom na Sredozemlju. Sukob s Rusijom, koje se flota 1760-ih pojavila na Sredozemlju, ozbiljno je zaprijetio Republici. Nakon dubrovačke pljenidbe ruskog broda 1769. u Genovi ruski zapovjednik A. G. Orlov proglasio je dubrovačko brodovlje neprijateljskim i naredio njegovu pljenidbu, što je ruska flota činila više godina, a Orlov je zaprijetio i opsadom grada. Uz pomoć Austrije Republika je povela s Rusima pregovore u Genovi. Pri sklapanju ugovora u Pisi 1775. dubrovački predstavnik Frano Ranjina predao je Orlovu 20 000 dukata odštete, a Republika se obvezala na primanje ruskog konzula. Međutim, ruski je konzulat otvoren tek 1788. Posljednja dva desetljeća XVIII. st., do sloma Mletačke Republike 1797., za Dubrovnik su protekla u razmjerno mirnim političkim okolnostima. Neutralnost Republike u čestim ratovima na Sredozemlju pogodovala je još bržem razvoju pomorstva i jačanju međunarodne pozicije Dubrovačke Republike. Nakon stalnoga pada stanovništva tijekom XVII. i u prvim desetljećima XVIII. st. (manje od 25 000 stanovnika) 1730-ih demografski su se trendovi promijenili, pa je potkraj XVIII. st. Republika imala oko 32 000 st. Da bi zaustavila odlazak sa sela, Republika je potkraj XVIII. st. zabranila Konavljanima ukrcaj na brodove.

Vlasništvo nad pomorskim kapitalom prelazilo je sve više u ruke građana, ali je plemstvo i dalje nadziralo pomorsko poduzetništvo kao glavni izvor državnih prihoda. Nemogućnost vođenja nove i konzistentne politike bila je uvjetovana i »krvnom« podjelom plemstva te nizom političkih i ideoloških razlika među staležima. Kriterij »čiste krvi« u borbi salamankeza (stariji rodovi) i sorboneza (novo plemstvo i stari rodovi koji su im se ženidbenim vezama priklonili), počeo se potkraj XVIII. st. dodatno zaoštravati. Tako se među vlastelom i građanima javlja frankofilska, austrofilska i rusofilska struja. Unutarnju stabilnost narušavala je društvena diferencijacija na politički konzervativnu skupinu zemljovlasničkoga plemstva (barnabotti) i manju grupaciju bogate aristokracije orijentirane na pomorstvo (marittimi), kojoj je cilj bio uskladiti državni ustroj s vlastitim gospodarskim probitkom. Među vlastelom je sve više rastao utjecaj karatista, tj. vlasnika i suvlasnika brodova i tereta, čime je jačala skupina marittima. Oni su u Senatu promicali i građanske interese, jer su vlasnici brodovlja pretežito bili građani, a uz njih se interesno počeo vezivati i dio osiromašenih plemića, kojima je služba u državnim magistraturama bila glavni izvor prihoda. Osim toga, nekolicina je kozmopolitski orijentiranih plemića prihvaćala suvremene prosvjetiteljske tečevine. Svi su ti procesi doveli do imovinskog i ideološkog rascjepa među pripadnicima nekoć jedinstvenoga patricijata, što se posebno očitovao za posljednjih godina Republike. Građanski je stalež također prolazio kroz oštro imovinsko raslojavanje. Iako su u formalnopravnom smislu svi pučani bili izjednačeni u odnosu na državnu vlast, gornji su slojevi građanstva zbog svoga bogatstva mogli utjecati na politička zbivanja.

Vještom kontrolom nad učlanjivanjem i radom glavnih bratovština antunina i lazarina, Senat je držao pod paskom gospodarski najmoćnije građanske rodove. Pučani (oni koji su za život zarađivali zanatskim i manualnim radom) još od ranijih vremena dijelili su se na srednje trgovce i obrtnike te na sitne trgovce i preprodavače, a najniže slojeve činili su sluge, mornari, pomoćni radnici i sl. Seljačko-kolonatski sloj nije bio kompaktan ni jednako tretiran. U raznim dijelovima Republike bilo je slobodnjaka, poluslobodnih seljaka i kmetova. U načelu su samo vlastela i građani mogli posjedovati nekretnine, a u Astareji i na otocima bilo je to dopušteno i slobodnim seljacima. Konzervativni dio vlastele malo je ulagao u pomorstvo i živio je najviše od zemljišnih prihoda i državnih službi pa je nastojao što čvršće vezati seljake za zemlju, iako siromašniji među njima nisu za to mogli osigurati sve zakonske uvjete. Sa staleškom krizom vlastele tijekom XVIII. st. rasla je i radna renta. God. 1715. povećana je na 75 dana, a 1800. čak na 90 dana, što je najzad dovelo do otpora seljaštva. Poduzetna su vlastela, naprotiv, zbog potrebe za novcem dopuštala otkup kmetova. Pravo na stjecanje nekretnina dobili su 1800. Cavtaćani i Orebićani, jer se u njihova mjesta počeo slijevati znatan pomorski kapital, pa su mnogi kapetani otkupljivali zemlju svojih predaka. Nezadovoljstvo seljaštva kulminiralo je ustankom u Konavlima 1799/1800. i manjim nemirima u Župi i na Lastovu. Izravan povod pobuni bio je namet obvezne kupovine soli, koji je dubrovačka vlada uvela u srpnju 1799. Stanovnici Konavala odbili su taj namet, a vlasti su kolovođe osudile na smrt.

Ratne prilike nosile su velik rizik, što je za posljedicu imalo porast troškova i obustavu plovidbe. U uvjetima vezanosti Dubrovčana za pomorstvo kao jedinu gospodarsku djelatnost spomenute okolnosti nepovoljno su djelovale na razvoj Republike. Zbog rigidnosti dubrovačkoga političkog sustava, tijekovi kapitala nisu bili usmjereni u druge gospodarske djelatnosti, pa je od pomorstva kao osnovne gospodarske grane ovisilo ne samo blagostanje već i sam opstanak države. Zbog nedostatka klasičnoga privatnog vlasništva i kapitala slabo su se razvijali svi oblici manufakturne proizvodnje. Zarađeni novac uglavnom se polagao u strane banke, trošio na proširenje flote ili na kupovinu luksuznih proizvoda. Veći dio tih pologa pripadao je crkvenim i državnim zakladama, ali je bilo i prilično privatnih računa. Po visini društvenog proizvoda i bogatstvu po stanovniku, Republika se potkraj XVIII. st. ubrajala među najrazvijenije europske zemlje, a tada se građanski sloj počeo pretvarati u vlasničku elitu bez političke vlasti. Najviši sloj građana (uglavnom antunini i lazarini) držao je u svojim rukama 75% vlasništva brodskoga prostora, ali nije stekao veći utjecaj na upravljanje državom. Stoljećima oblikovan sustav privilegija stvorio je mješavinu starih iura i novih leges. Putem zakonodavstva patricijat je usporavao razvoj privatnoga vlasništva, onemogućavajući građanskom sloju slobodu udruživanja i organiziranja. Umjesto klasičnoga privatnog vlasništva u Dubrovniku je prevladalo vlasništvo korporativnoga tipa na dioničarskoj osnovi. Obiteljski je kapital jamčio sigurnost i smanjivao poslovni rizik. Senat se 1790-ih nastojao politički prilagoditi situaciji u Francuskoj i steći povjerenje nove građanske vlasti, a istodobno suzbijati sve revolucionarne i demokratske ideje u vlastitoj okolini. Dubrovnik se nakon pada Mletačke Republike 1797. najprije pretvorio u poprište diplomatskih, a potom i vojnih sukoba. Mirom u Požunu 1805. Austrija je prepustila Francuzima Dalmaciju i Boku, a na putu povezivanja tih područja našla se Dubrovačka Republika. U utrci za vlašću nad istočnom jadranskom obalom francuske trupe doprle su do sjevernih granica Republike, a ruska Baltička flota zauzela je Boku.

Unatoč neutralnoj politici, Senat se našao u bezizlaznoj situaciji. U opasnosti od ruskog zauzeća, Dubrovnik se 27. V. 1806. bez otpora predao francuskim postrojbama. Uslijedila je opsada grada i borbe Francuza s Rusima i Crnogorcima. Pritom je teško stradao sam grad i njegova okolica, a štete su procijenjene na 9 milijuna dubrovačkih dukata. General, poslije maršal A. F. L. V. Marmont porazio je Ruse i Crnogorce, produljivši okupaciju dubrovačkoga područja, koja je potrajala gotovo dvije godine. Francuski su zapovjednici postupno preuzimali civilnu vlast u gradu, a konačni im je cilj bio da raznim pritiscima što više iscrpe Republiku i prisile Senat da se sam povuče s vlasti na koju je imao sve manji utjecaj. Goleme francuske kontribucije i nameti za izdržavanje mnogobrojnih trupa, financijski i materijalno potpuno su iscrpili Republiku. Dubrovačko brodovlje bilo je uništeno ili zaplijenjeno u sredozemnim lukama, a trgovina sa zaleđem prekinuta. Marmont je 31. I. 1808. naredbom raspustio Senat i ukinuo dubrovačku neovisnost.

enciklopedija.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Sjećanje na 35 hrvatskih mučenika, visokih časnika i generala NDH

Objavljeno

na

Objavio

“Fašisti budućnosti nazivat će se antifašistima!” – (Winston Churchill, (1874. – 1965.)

35 hrvatskih mučenika, visokih časnika, generala i pukovnika Hrvatske vojske NDH, koji su nakon Bleiburga, 7. srpnja 1945., iz zagrebačkog zatvora Nova Ves, uz sva usputna ponižavanja i vrijeđanja, otpremljeni vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno tzv. suđenje, i gdje je 18 generala osuđeno na smrt, što je, uz teška mučenja (i) izvršeno upravo 24. rujna 1945. Za tjelesne ostatke im se ne zna.

Ostali su osuđeni na tešku robiju, gdje ih je većina umrla ili ubijena.

Ti hrvatski časnici – mučenici bijahu:

 Artur Gustović, Đuro Grujić, Tomislav Sertić, Ivan Markulj, Ivan Tomašević, Slavko Skoliber, Zvonimir Stimaković, Mirko Gregorić, Bogdan Majetić, Franjo Dolacki, Muhamed Kromić, Antun Nardelli, Julio Fritz, Josip Šolc, Vladimir Metikoš, Rudolf Lukanec, Miroslav Schlacher, Ivan Severović, Romuald Manola, Ivan Kurelac, Dragutin Mesić, Rudolf Setz, Mićo Mičić, Zvonimir Jakšić, Vladimir Majer, Petar Sabljak, Anđelko Grabić, Ivan Pojić, Nikola Mikec, Zlatko Šintić, Franjo Džal, Antun Schuh, Hinko Hubl, Julio Niderlender, Dragutin Čanić.

Svjedočanstvo: Kako su nas ubijali…

            Mjesec svibanj u domovini Hrvata je najljepši mjesec u kojemu sve cvjeta i rađaju se novi životi. Ali na žalost hrvatski narod nikada neće moći zaboraviti najstrašniji svibanj 1945. kada je cijela Hrvatska pretvorena u stratište i poprište pokolja jugokomunističkog, ustvari velikosrpskog, genocida nad Hrvatima. Kao jedna od potvrda tome slijedi i ovaj zapis jednoga od rijetkih preživjelih. Njegovi zapisi ostaju u crnoj kronici hrvatskoga naroda tih zločina nad Hrvatima.

            “Dana 7. 7. 1945. svanulo je divno jutro. Kroz rešetke malih prozora “Nove Vesi” u Zagrebu tek se nazirala zora. U sobi tiho disanje hrvatskih uznika. Tek pokoji bi se trznuo u snu vjerojatno sanjajući o svojima kod kuće koji ne znaju što se s njima dogodilo niti gdje se sada nalaze, da li su na životu ili ne. “Diži se, brže, ustajte koljači!”, prolama se najednom hodnikom i već se otključavaju teška vrata uzničke sobe. Jedan partizan od kojih petnaestak godina, sa šmajserom ulazi u sobu i nastavi nas buditi najpogrdnijim psovkama i lupanjem kundakom po nogama. Začuđeni što to ima značiti, jer do sada su one koje su odvodili na strijeljanje u grupama prozivali i odvodili uvijek oko ponoći. Dižemo se još sneni i užurbano oblačimo ono malo odjeće što nam je još ostavljeno. Isto nas je začudilo kada je komesar stigao i počeo prozivati:

            l. Artur Gustović, 2. Đuro Grujić, 3. Tomislav Sertić, 4. Ivan Markulj, 5. Ivan Tomašević, 6. Slavko Skoliber, 7. Zvonimir Stimaković, 8. Mirko Gregorić, 9. Bogdan Majetić, 10. Franjo Dolacki, 11. Muhamed Kromić, 12. Antun Nardelli, 13. Julio Fritz, 14. Josip Šolc, 15. Vladimir Metikoš, 16. Rudolf Lukanec, 17. Miroslav Schlacher, 18. Ivan Severović, 19. Romuald Manola, 20. Ivan Kurelac, 21. Dragutin Mesić, 22. Rudolf Setz, 23. Mićo Mičić, 24. Zvonimir Jakšić, 25. Vladimir Majer, 26. Petar Sabljak, 27. Anđelko Grabić, 28. Ivan Poić, 29. Nikola Mikec, 30. Zlatko Šintić, 31. Franjo Džal, 32. Antun Schuh, 33. Hinko Hubl, 34. Julio Niderlender, 35. Dragutin Čanić. Ukupno nas 35. Bili smo svi visoki časnici Vojske NDH. Sami generali i pukovnici koji smo se tada nalazili u Novoj Vesi u Zagrebu. Ostali su samo pukovnici Švarc, Gestaldić i Lorin te mlađi časnici.

Nakon proziva podijeliše nam svakome po pola kile kruha i po jedan komadić marmelade. Potom nas odvedoše u dvorište zatvora koje je bilo načičkano s partizanima sa šmajserima i torbicama za kruh, po čemu smo odmah zaključili da se radi o nekom maršu. O maršu u nepoznato, vjerojatno na strijeljanje. Ali zašto po danu i to s kruhom i marmeladom? Pa niti komesarovo mitingovanje nije nam objasnilo cilj našega puta. I da će svatko biti na licu mjesta strijeljan koji se ne bude pokoravao nalozima pratnje.

            Iz zgrade smo pošli jedan iza drugoga u jednoredu, na razmaku od dva koraka, a pored svakoga po jedan partizan s lijeva i jedan s desna. Na zagrebačkoj katedrali je upravo otkucavalo četiri sata ujutro. Ulice su bile puste. Naši koraci odzvanjaju uobičajenim ritmom, jedan-dva. Jer smo još uvijek bili vojnici. Ako netko od nas pogleda lijevo ili desno, prolazeći pored kuće kojega znanca, ne bi li ugledao poznato lice i u nadi da ga dotični vidi i javi njegovima da je još živ, odmah dobiva kundakom u rebra, uz najpogrdnije psovke i prijetnje da će ga strijeljati ako samo još jednom pogleda na stranu.

            Na Jelačićevu trgu skrećemo prema Zrinjevcu. Sada znamo, idemo prema kolodvoru. Dakle, nekamo ćemo putovati. Ali kuda? Na kolodvoru nas strpaše u jedan vagon za stoku. Zatvoriše vrata i prozore. Uskoro nas priključiše za jedan vlak koji nas odmah nekuda poveze. To je za mnoge bio posljednji rastanak sa Zagrebom. Naš vlak vrlo sporo napreduje. Svaki čas zastajemo. Na kolodvorima se čuje kako se plešu partizanska kola. Drugoga dana pred večer stigosmo u Osijek. Ovdje nas po prvi put puštaju iz vagona da se napijemo vode i ostalo, jer smo bez ičega – kupajući se u znoju ljetne žege. Nakon jednoga sata krećemo dalje. Sada nam ostavljaju prozore otvorene, pa nam je ipak malo udobnije. Ali i to nam se osveti. Skoro na svakoj postaji viču žene i muškarci: “Ustaše vode na sud. Da im oči iskopamo. Mi ćemo im suditi!” To sve bacajući kamenje i blato na naše prozore, tako da smo sakrivali glave rukama.

            Tako je išlo sve do slijedećega podneva, kada stigosmo u Zemun, na kolodvor. Sada nam tek posta jasno da nas vode u Beograd na suđenje, da nam sude Srbijanci, u čijoj zemlji kao hrvatski vojnici nismo nikada bili. Kada smo izišli iz vagona, skupila se oko nas masa srbijanskog naroda. Svi mlataraju štapovima i šakama, pljujući po nama hrvatskim časnicima, uz najpogrdnije srbijanske psovke, tražeći da nam oni odmah sude. Slučajno se okrenuh prema našemu vagonu i tada mi posta jasno zbog čega ono po kolodvorima pri prolazu našega vagona. Na vagonu je bilo bojom ispisano “Vodimo ustaške koljače na suđenje!”, “Smrt Ustašama!”, kao i druge slične parole. I to sve ogromnim slovima. Stražari su očito uživali sa srbijanskom masom koja nas je dočekala na kolodvoru u hrvatskom Zemunu. I jedva su nas uspjeli čuvati od te gomile. I tako krenusmo u koloni po dva put zemunskog mosta. Ispred naše kolone vozi se jedan partizanski oficir koji stalno pojačalom ponavlja: “Narode vodimo ustaše, dođite ih vidjeti!” I zaista narod se skupljao sa svih strana cijelim našim putem do beogradskog kolodvora pa i dalje do našega zatvora. U početku se čuje samo pokoje mrmljanje i povik protiv nas. Što smo se više približavali središtu Beograda to masa postaje sve veća i otrovnija. Pred samim beogradskim kolodvorom dođe do vrhunca napetosti strasti i psovki.  Počeše nas zasipati kamenicama od kojih jedna pogodi i stražara. Tek tada komesar naredi stražarima da potjeraju ljude od nas, ali kamenice sipaju po nama kao kiša. Jedan oveći kamen pogodi Julija Niderlendera i pukovnik odmah pade. Iza smrtnog udarca po Julija stražari uzeše oružje “na gotovs” po naredbi komesara. Po nama kamenje prestade padati, niti više ima smrtnih slučajeva. Tako stigosmo u logor na Banjici. Pukovnik Julio umre pola sata nakon našega dolaska u Banjicu. Jedva smo ga nosili, jer smo bili na izmaku snaga. U logoru na Banjici nas svakoga dana posjećuju neki Srbijanci sa psovkama i najpogrdnijim uvredama, a Srbijanke su još prostije. Nakon nekoliko dana premjestiše nas u Dobrinjčevu ulicu, a potom u Đusinu u sudski zatvor. “Posjete” ne prestaju. Konačno početkom rujna, dođe nas posjetiti i javni tužitelj partizanski pukovnik Crnogorac Malović. I reče nam kako čaršija traži da nam sudi kao što se sudilo i nekakvom četničkom centralnom komitetu Srbijanaca, te da više nismo zarobljenici nego ratni zločinci. To nas naivne malo i ohrabri, jer smo mislili da će nas ipak na sudu suditi čemu do sada nismo bili navikli. Pored toga suđenje četničkom komitetu nije bilo drastično. Samo jedan je bio osuđen na smrt i pomilovan, a koliko nam je poznato nekima su bile izrečene minimalne kazne od šest mjeseci zatvora.

            Dana 13. rujna počelo je suđenje sada trideset i četvorici hrvatskih generala i visokih časnika Vojske NDH u Beogradu. I to suđenje je bilo javno. Gradska općina stavila je na raspolaganje svoju veliku dvoranu za suđenje hrvatskim časnicima u Beogradu. Dovode nas u maricama. Masa srbijanskog naroda s obje strane, sve do prvog kata gdje nam sude. Ulaze suci. Na čelu im predsjednik partizanski pukovnik Hrnčević, bivši domobranski sudski časnik. Dodijelili su nam čak i branitelja i sudi se “po zakonu”… Javni tužitelj je Crnogorac pukovnik Malović. On traži za svakoga od nas osim apotekarskog pukovnika Pajića, smrtnu kaznu. Nakon pročitane optužnice koju nismo mogli niti shvatiti, niti razumjeti slijedi ispitivanje pojedinaca. Neki od nas su se počeli pozivati na svjedoke, što se nikome nije dopustilo. Samo je sud dovodio nekakve svoje svjedoke koje nitko od nas nije nikada niti očima vidio. Tako je to išlo punih sedam dana, cijeli tjedan. Još uvijek smo vjerovali da ćemo se ipak moći braniti. Neki se počeše žaliti protiv novinarskih izmišljotina dočim nas pukovnik Hrnčević uvjerava da ćemo to moći reći kasnije u obrani. Na kraju sedmoga dana svi su rekli svoje. Jedino se pukovnik Miletić drži svoje uloge branitelja i na kraju hoće dokazati kako djela navedena u optužnici uglavnom ne postoje niti u dokazima i da se nama zapravo ne bi smjelo niti suditi, jer da smo vojni zarobljenici. Svi ostali branitelji govore kao i javni tužitelj. Jedan poručnik poče riječima kako ga je sram braniti nas hrvatske ustaše, najzloglasnije koljače. Njega pukovnik Hrnčević ne prekida kao pukovnika Miletića, kojemu je zabranio govoriti. Nakon te sudske ceremonije pozvaše prvo generala Gustovića. “Da li se osjeća krivim?” Odlučnim: “Ne!” odgovori ovaj hrvatski general. “Dobro, sjednite!” Više mu ništa ne dozvoli reći general Hrnčević, osim te jedne jedine riječi “Ne”. Osamnaest hrvatskih generala osudiše na smrt, dok je najmanja kazna bila tri godine strogog zatvora. One koje osudiše na smrt odmah povezaše lancima i staviše u smrtne okove smrtne ćelije u Đusinoj ulici. Pri povratku srpska masa u Beogradu nas tuče i pljuje po nama, kao i po svima od rodbine koji su bili došli na suđenje. Sve molbe za pomilovanje su odbijene. Smrtne presude su izvršene 24. rujna. Ostali smo otpremljeni u zatvor Srijemske Mitrovice. Nakon odsluženih godina robovanja ili s pomilovanjima pušteni. U zatvoru su umrli general Dolacki i pukovnik Šintić, dok je u zatvoru ubijen pukovnik Čanić. Odmah poslije izlaska iz zatvora umro je general Lukanec. I zemni ostaci pobijenih hrvatskih generala i visokih časnika leže u Beogradu i Srbiji. Kada će biti vraćeni i dostojno sahranjeni u svojoj zemlji Hrvatskoj!?”

 Anonimni sudionik događaja

Poštovatelji ovih hrvatskih časnika – mučenika u svom Proglasu su pozvali sve hrvatske rodoljube i sve Hrvate u Domovini i svijetu da se u svojim molitvama i sv. Misama zadušnicama prisjete,tj. prisjetimo ovih uzor-časnika, Hrvata, beogradskih mučenika

Vinko Ostojić – Vice i prijatelji: Kako su nas ubijali

facebook komentari

Nastavi čitati

Najave

Vinko Ostojić – Vice i prijatelji: Kako su nas ubijali

Objavljeno

na

Objavio

Sveta misa zadušnica u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31 u Zagrebu služit će se u NEDJELJU, 24. rujna 2017. u 17.00 sati

Za 35 hrvatskih mučenika, visokih časnika, generala i pukovnika Hrvatske vojske NDH, koji su nakon Bleiburga, 7. srpnja 1945. godine, iz zagrebačkog zatvora Nova ves,

uz sva usputna ponižavanja i vrijeđanja, otpremljeni vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno takozvano suđenje, i gdje je 18 generala osuđeno na smrt, što je uz teška mučenja izvršeno, upravo 24. rujna 1945. godine. Za tjelesne ostatke im se ne zna.  Ostali su osuđeni na tešku robiju, Gdje je većina umrla ili ubijena.
Hrvatski rodoljubi, dođite na Sv. Misu i pozovite prijatelje!

Svi Hrvati Domovine i svijeta, sjetimo se Sv. Misama zadušnicama, hrvatskih mučenika ubijenih u Beogradu

Kako su nas ubijali

Mjesec svibanj u domovini Hrvata je najljepši mjesec u kojemu sve cvjeta i rađaju se novi životi. Ali na žalost hrvatski narod nikada ne će moći zaboraviti najstrašniji svibanj 1945. kada je cijela Hrvatska pretvorena u stratište i poprište pokolja jugokomunističkog, ustvari velikosrpskog genocida nad Hrvatima. Kao jedna od potvrda tome slijedi i ovaj zapis jednoga od rijetkih preživjelih. Njegovi zapisi ostaju u crnoj kronici hrvatskoga naroda tih zločina nad Hrvatima. Dana 7. srpnja 1945. svanulo je divno jutro. Kroz rešetke malih prozora Nove Vesi u Zagrebu tek se nazirala zora. U sobi tiho disanje hrvatskih uznika. Tek pokoji bi se trznuo u snu, vjerojatno sanjajući o svojima kod kuće koji ne znaju što se s njima dogodilo niti gdje se sada nalaze, jesu li na životu ili ne. »Diži se, brže, ustajte koljači!«, prolama se najednom hodnikom i već se otključavaju teška vrata uzničke sobe. Jedan partizan od kojih petnaestak godina, sa šmajserom ulazi u sobu i nastavi nas buditi najpogrdnijim psovkama i lupanjem kundakom po nogama. Začuđeni što to ima značiti, jer do sada su one koje su odvodili na strijeljanje u skupinama prozivali i odvodili uvijek oko ponoći. Dižemo se još sneni i užurbano oblačimo ono malo odjeće što nam je još ostavljeno.
Isto nas je začudilo kada je komesar stigao i počeo prozivati:

1. Artur Gustović, 2. Đuro Grujić, 3. Tomislav Sertić, 4. Ivan Markulj, 5. Ivan Tomašević, 6. Slavko Skoliber, 7. Zvonimir Stimaković, 8. Mirko Gregorić, 9. Bogdan Majetić, 10. Franjo Dolacki, 11. Muhamed Kromić, 12. Antun Nardelli, 13. Julio Fritz, 14. Josip Šolc, 15. Vladimir Metikoš, 16. Rudolf Lukanec, 17. Miroslav Sacher, 18 Ivan Severović, 19. Romuald Manola, 20. Ivan Kurelac, 21. Dragutin Mesić, 22. Rudolf Setz, 23. Mićo Mičić, 24. Zvonimir Jakšić, 25. Vladimir Majer, 26. Petar Sabljak, 27. Anđelko Grabić, 28. Ivan Pojić, 29. Nikola Mikec, 30. Zlatko Šintić, 31. Franjo Džal, 32. Antun Schuh, 33. Hinko Hubl, 34. Julio Niderlender, 35. Dragutin Čanić.

Ukupno nas 35. Bili smo svi visoki časnici Vojske NDH. Sami generali i pukovnici koji smo se tada nalazili u Novoj Vesi u Zagrebu. Ostali su samo pukovnici Švarc, Gestaldić i Lorin te mlađi časnici. Nakon proziva podijeliše nam svakome po pola kile kruha i po jedan komadić marmelade. Potom nas odvedoše u dvorište zatvora koje je bilo načičkano partizanima sa šmajserima i torbicama za kruh, po čemu smo odmah zaključili da se radi o nekom maršu. O maršu u nepoznato, vjerojatno na strijeljanje. Ali zašto po danu i to sa kruhom i marmeladom? Pa niti komesarovo mitingovanje nije nam objasnilo cilj našega puta. I da će svatko biti na licu mjesta strijeljan koji se ne bude pokoravao nalozima pratnje.

Iz zgrade smo pošli jedan iza drugoga u jednoredu, na razmaku od dva koraka, a pored svakoga po jedan partizan s lijeva i jedan s desna. Na zagrebačkoj katedrali je upravo otkucavalo četiri sata ujutro. Ulice su bile puste. Naši koraci odzvanjaju uobičajenim ritmom, jedan-dva. Jer smo još uvijek bili vojnici. Ako netko od nas pogleda lijevo ili desno, prolazeći pored kuće kojega znanca, ne bi li ugledao poznato lice i u nadi da ga dotični vidi i javi njegovima da je još živ, odmah dobiva kundakom u rebra, uz najpogrdnije psovke i prijetnje da će ga strijeljati ako samo još jednom pogleda na stranu. Na Jelačićevu trgu skrećemo prema Zrinjevcu. Sada znamo, idemo prema kolodvoru. Dakle, nekamo ćemo putovati. Ali kuda?

Na kolodvoru nas strpaše u jedan vagon za stoku. Zatvoriše vrata i prozore. Uskoro nas priključiše za jedan vlak koji nas odmah nekuda poveze. To je za mnoge bio posljednji rastanak sa Zagrebom. Naš vlak vrlo sporo napreduje. Svaki čas zastajemo. Na kolodvorima se čuje kako se plešu partizanska kola. Drugoga dana pred večer stigosmo u Osijek. Ovdje nas po prvi put puštaju iz vagona da se napijemo vode i ostalo, jer smo bez ičega kupajući se u znoju ljetne žege. Nakon jednoga sata krećemo dalje. Sada nam ostavljaju prozore otvorene, pa nam je ipak malo udobnije. Ali i to nam se osveti. Skoro na svakoj postaji viču žene i muškarci: »Ustaše vode na sud. Da im oči iskopamo. Mi ćemo im suditi!« To sve govore bacajući kamenje i blato na naše prozore, tako da smo sakrivali glave rukama.

Tako je išlo sve do sljedećega podneva, kada stigosmo u Zemun, na kolodvor. Sada nam tek posta jasno da nas vode u Beograd na suđenje, da nam sude Srbijanci, u čijoj zemlji kao hrvatski vojnici nismo nikada bili. Kada smo izišli iz vagona, skupila se oko nas masa srbijanskog naroda. Svi mlataraju štapovima i šakama, pljujući po nama hrvatskim časnicima, uz najpogrdnije srbijanske psovke, tražeći da nam oni odmah sude. Slučajno se okrenuh prema našemu vagonu i tada mi posta jasno zbog čega ono po kolodvorima pri prolazu našega vagona. Na vagonu je bilo bojom ispisano »Vodimo ustaške koljače na suđenje!«, »Smrt Ustašama!«, kao i druge slične parole. I to sve ogromnim slovima. Stražari su očito uživali sa srbijanskom masom koja nas je dočekala na kolodvoru u hrvatskom Zemunu. I jedva su nas uspjeli očuvati od te gomile. I tako krenusmo u koloni po dva put zemunskog mosta. Ispred naše kolone vozi se jedan partizanski oficir koji stalno pojačalom ponavlja: »Narode, vodimo ustaše, dođite ih vidjeti!« I zaista, narod se skupljao sa svih strana cijelim našim putem do beogradskog kolodvora, pa i dalje do našega zatvora.

U početku se čuje samo pokoje mrmljanje i povik protiv nas. Što smo se više približavali središtu Beograda to masa postaje sve veća i otrovnija. Pred samim beogradskim kolodvorom dođe do vrhunca napetosti strasti i psovki. Počeše nas zasipati kamenjem od kojih jedan pogodi i stražara. Tek tada komesar naredi stražarima da potjeraju ljude od nas, ali kamenje sipa po nama kao kiša. Jedan oveći kamen pogodi Julija Niderlendera i pukovnik odmah pade. Iza smrtnog udarca po Julija, stražari uzeše oružje »na gotovs« po naredbi komesara.

Po nama kamenje prestade padati, niti ima više smrtnih slučajeva. Tako stigosmo u logor na Banjici. Pukovnik Julio umre pola sata nakon našega dolaska u Banjicu. Jedva smo ga nosili, jer smo bili na izmaku snaga. U logoru na Banjici nas svakoga dana posjećuju neki Srbijanci s psovkama i najpogrdnijim uvredama, a Srbijanke su još prostije. Nakon nekoliko dana premjestiše nas u Dobrinjčevu ulicu, a potom u Đusinu u sudski zatvor. »Posjeti« ne prestaju. Konačno, početkom rujna, dođe nas posjetiti i javni tužitelj, partizanski pukovnik, Crnogorac Malović. I reče nam kako čaršija traži da nam sudi kao što se sudilo i nekakvom četničkom centralnom komitetu Srbijanaca, te da više nismo zarobljenici nego ratni zločinci. To nas naivne malo i ohrabri, jer smo mislili da će nas ipak na sudu suditi, čemu do sada nismo bili navikli. Pored toga suđenje četničkom komitetu nije bilo drastično.

Samo jedan je bio osuđen na smrt i pomilovan, a koliko nam je poznato nekima su bile izrečene minimalne kazne od šest mjeseci zatvora. Dana 13. rujna počelo je suđenje, sada trideset i četvorici hrvatskih generala i visokih časnika Vojske NDH u Beogradu. I to suđenje je bilo javno. Gradska općina stavila je na raspolaganje svoju veliku dvoranu za suđenje hrvatskim časnicima u Beogradu. Dovode nas u maricama. Masa srbijanskog naroda, s obje strane, sve do prvog kata gdje nam sude. Ulaze suci. Na čelu im predsjednik partizanski pukovnik Hrnčević, bivši domobranski sudski časnik. Dodijelili su nam čak i branitelja i sudi se »po zakonu«.

Javni tužitelj je Crnogorac pukovnik Malović. On traži za svakoga od nas, osim apotekarskog pukovnika Pajića, smrtnu kaznu. Nakon pročitane optužnice koju nismo mogli niti shvatiti, niti razumjeti slijedi ispitivanje pojedinaca. Neki od nas su se počeli pozivati na svjedoke, što se nikome nije dopustilo. Samo je sud dovodio nekakve svoje svjedoke, koje nitko od nas nije nikada niti očima vidio. Tako je to išlo punih sedam dana, cijeli tjedan. Još uvijek smo vjerovali da ćemo se ipak moći braniti. Neki se počeše žaliti protiv novinarskih izmišljotina, dočim nas pukovnik Hrnčević uvjerava da ćemo to moći reći kasnije u obrani. Na kraju sedmoga dana svi su rekli svoje. Jedino se pukovnik Miletić drži svoje uloge branitelja i na kraju hoće dokazati kako djela navedena u optužnici uglavnom ne postoje niti u dokazima i da se nama zapravo ne bi smjelo niti suditi, jer da smo vojni zarobljenici. Svi ostali branitelji govore kao i javni tužitelj. Jedan poručnik poče riječima kako ga je sram braniti nas hrvatske ustaše, najzloglasnije koljače. Njega pukovnik Hrnčević ne prekida kao pukovnika Miletića, kojemu je zabranio govoriti.

Nakon te sudske ceremonije pozvaše prvo generala Gustovića. »Osjeća li se krivim?« Odlučnim »Ne!«, odgovori ovaj hrvatski general. »Dobro, sjednite!« Više mu ništa ne dopusti reći general Hrnčević, osim te jedne jedine riječi »Ne«. Osamnaest hrvatskih generala osudiše na smrt, dok je najmanja kazna bila tri godine strogog zatvora. One koje osudiše na smrt odmah povezaše lancima i staviše u smrtne okove smrtne ćelije u Đusinoj ulici. Pri povratku srpska masa u Beogradu nas tuče i pljuje po nama, kao i po svima od rodbine koji su bili došli na suđenje. Sve molbe za pomilovanje su odbijene. Smrtne presude su izvršene 24. rujna. Ostali smo otpremljeni u zatvor Srijemske Mitrovice. Nakon odsluženih godina robovanja ili s pomilovanjima pušteni smo. U zatvoru su umrli general Dolacki i pukovnik Šintić, dok je u zatvoru ubijen pukovnik Čanić. Odmah poslije izlaska iz zatvora umro je general Lukanec. I zemni ostatci pobijenih hrvatskih generala i visokih časnika leže u Beogradu i Srbiji.

Kada će biti vraćeni i dostojno pokopani u svojoj zemlji Hrvatskoj?
Anonimni sudionik događaja

U svrhu ovog događaja služit će se SVETA MISA ZADUŽNICA u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31, u Zagrebu , dana 24.09.2017 u 17:00

facebook komentari

Nastavi čitati