Osobni stečaj: Spas u zadnji čas ili tek metak u potiljak za prezadužene Hrvate?

    0

    Jedino gore od pljačke koju poreznom presijom i blokadama posljednje dvije godine država provodi nad građanima ove države može biti samo pljačka koju Vlada u preostale dvije godine svog mandata planira provesti dok građane bude tješila kako im u stvari pomaže. Bilo je jasno da je Ovršni zakon, kojeg je osmislila HDZ-ovoj Vladi pridružena ministrica pravosuđa Vesna Škare Ožbolt, a do besprijekornog dovođenja ljudi u očaj usavršili njezini nasljednici Ana Lovrin i Dražen Bošnjaković, zamišljen tako da dugoročnom blokadom iscrpi dužnika do mjere kad on i zbog sasvim malih dugova mora početi prodavati svoje nekretnine, a samo kako bi preživio.

    Kod izrade tog Ovršnog zakona sasvim je zanemarena, u većini europskih država prisutna praksa, da se dužnika natjera otplaćivati dugove i to tako što će mu biti ostavljena mogućnost da prima svoju zaradu, ali se drugim mehanizmima osigura da dio zarade ide vjerovniku. Naši vrli zakonodavci su izabrali pristup osude na smrt svakog dužnika. Vjerovnicima su omogućili potpunu blokadu svih primanja i tako dužnika onemogućili u stjecanju nove zarade kojom bi mogao riješiti svoje obveze.

    A onda su ti isti krojači zakona svojom jednako pametnom politikom doveli do toga da je većina dužnika ostala i bez posla. Sad je rješenje samo jedno – prodavati nekretnine, a njih će kupiti ona manjina koja se bavi politikom i koja još jedino u državi ima novca i može sve to kupovati. I mafija, naravno. Ako uopće postoji razlika između jednih i drugih. Naravno, kupovat će ispod cijene kad se zbog duga za režije budu prodavali stanovi i kuće.

    Nekom će se možda učiniti predrastičnom tvrdnja da nema razlike između mafije i onih koji kroje ovakve zakone, a sve da bi se zajedno sa svojim partnerima debelo okoristili. Ako zagrebemo samo malo po površini dugogodišnje pripreme i provedbe ovakvih zakonskih propisa čije finale sad najavljuje pomoćnika ministra financija Boris Lalovac kroz zakon o osobnom bankrotu građana i zakon o predstečajnoj nagodbi građana, vidjet ćemo da je sve to do sad imalo samo jedan cilj, a on nije da građani vrate svoje dugove i iskopaju se iz dužničkog ropstva.

    Naime da je cilj bilo kojeg od autora Ovršnog zakona u bilo kojoj dosadašnjoj Vladi bio taj da građani vraćaju svoje dugove, onda nikad nitko ne bi predvidio mogućnost potpune blokade računa. To je isto kao da očekujete da biciklist vozi svoj bicikl po prilično velikoj uzbrdici, ali mu skinete pedale s bicikla i onda se još čudite kad izgubi ravnotežu i padne, pa ga optužite daje on običan prevarant koji izbjegava svoje obveze. Upravo tako meni izgledaju ideje našeg važećeg Ovršnog zakona koji predviđa provođenje ovrhe u beskonačno dugom roku. Sve je postavljeno tako da odvjetnici mogu što dulje naplaćivati svoje usluge, a i bankari gomilaju zatezne kamate koje su puno veće od onih redovnih za kredite koje i onako nemaju kome plasirati. Zar to nije tako zgodna sprega? A takav zakon smeta jedino onima koji su dužnici.

    To nisu ljudi koji su živjeli iznad mogućnosti, kako ih optužuju prorežimski mediji. To su ljudi koji su nekad radili u svojim poduzećima dok je BDP u državi rastao po stopi od 3, 4 ili više posto, a oni na temelju svoje pristojne zarade digli kredit da više ne budu podstanari ili da djeci mogu kupiti namještaj za sobu, netko je digao kredit i za auto, a onda su preko noći ostali bez posla jer se neki ministar nada, on vjeruje, ali on ne zna. No, zanimljiva je baš ta medijska hajka kojom se te ljude nastoji prikazati kao nekoga koga ne treba žaliti, tko je obični neodgovorni lopov. Vojničkim rječnikom rečeno, počela je topnička priprema. Ono što se dalje sprema bit će genocid koji će biti proveden u ime oslobođenja. Dok dužnosnici tvrde da će građanima omogućiti otpise dugova, u stvarnosti spremaju nešto sasvim drugo.

    Čim je pomoćnik ministra Lalovac rekao da država priprema zakon po kojem bi građani koji duguju manje od 100.000 kuna mogli dobiti oprost dijela duga, javio se Josip Bohaček iz Hrvatske udruge banaka i izrazio sumnju u to hoće li to tako ići. Dug treba vratiti, kaže Bohaček. I tu dolazimo do najzanimljivijeg dijela kojeg svi akteri ove priče rado zaobilaze, naravno, osim dužnika. Zašto država nije ograničila vrijeme unutar kojega vjerovnik može provesti ovrhu i tako spriječila banke da unedogled gomila zatezne kamate na računima građana koji su blokirani pa im je oduzet sav manevarski prostor, baš kao što bi spriječila i odvjetnike da zarađuju na bezbrojnim ponovljenim radnjma i podnescima? Ne treba ovoj državi nikakav zakon o predstečajnoj nagodbi građana niti zakon o osobnom bankrotu. Ovoj državi trebaju samo dvije stvari. Prva je dosljedno provođenje zakona po kojem niti jedan vjerovnik ne smije građaninu s redovnim primanjima zaplijeniti više od jedne trećine primanja, dok nezaposlenima računi uopće ne bi smjeli biti blokirani. Druga stvar neophodna za rješavanje ove dužničke krize jest poništavanje svih ovrha koje nisu završene u razumnom roku, a on ne bi smio biti dulji od tri godine. I tako bi država s dva svoja poteza riješila nagomilanu dužničku krizu i omogućila građanima da opet dišu i nešto zarađuju, pa i troše, što bi moglo malo pomoći i državnoj blagajni.

    Nažalost, našra država je odabrala drugi put. Mi ćemo dobiti zakon o predstečajnoj nagodbi gdje će građani morati prodavati nekretnine kako bi pokrili dugove za režije. Pri tome im se obećava oprost dugova, iako je većina dugova prema državi već na pragu zastare, ako uzmemo razdoblje otkad je počela masovna blokada računa. Dakle, država nam ništa ne oprašta. Ona zna što gubi pa nam laže nastojeći se predstaviti barem malo socijalno osjetljivom. Oni koji su imali neki obrt pa uletjeli u dugove veće od 100.000 kuna, ti će morati proglasiti osobni stečaj. U nekom dosta dugom razdoblju životarit će na minimalcu nakon što ostanu bez svega za što su radili i što će biti prodano po nižim cijenama od stvarnih, kako to već ide u stečajnim postupcima.

    Na koncu ostaje pitanje zašto država ne želi Ovršni zakon napraviti manje drastičnim za građane? Odgovor je jednostavan. Hrvatski političari, kojoj god stranci pripadali, u kojem god razdoblju su vladali, pokazivali su i pokazuju kronični strah od mogućnosti da naprave nešto na dobrobit svojih građana. Nažalost, mi posljednjih dvadesetak godina imamo državu čija je socijalna politika ravna onoj iz razdoblja ranog imperijalizma. Zar nije znakovito kad se ministar rada Mirando Mrsić veseli što ćemo dobiti zakon po kojem će biti lakše otpuštati radnike? Zar od takvih političara treba očekivati nešto dobro?!

    Ono što Lalovac danas najavljuje kao spas za prezadužene građane ravno je onom spasu kojeg doživljava ranjenik kad dobija metak u potiljak.

    Je li ova usporedba drastična? Nije.

    Otkad je ovakav Ovršni zakon na snazi u Hrvatskoj postoji stotine tisuća ljudi osuđenih na smrtnu kaznu gladovanjem. Neki nisu izdržali i počinili su suicid. Nitko u društvu nije reagirao na to. Ovo društvo je, nažalost otupilo na tuđu nevolju.

    Krojači naše konačne propasti kroz spomenute zakone o osobnom bankrotu i predstečajnoj nagodbi građana računaju baš s tim.

    U zemlji u kojoj se veća frka diže oko Lepe Brene nego oko masovne pljačke građana, ne treba očekivati ništa dobro ako ne pripadaš političkoj eliti ili mafiji. Svejedno!

    Autor: Ante Gugo

    facebook komentari