Pratite nas

Kronika

Osveta uvrijeđene medijske frajle: Babić ‘hrabro’ udario po svojoj partiji jer mu ne da predstečajnu nagodbu za Index

Objavljeno

na

Babićev razlog za prozivanja partije na vlasti vrlo je jednostavan: njemu i njegovim poduzećima predstečajna nagodba nije omogućena. Dapače, Babić je otvarao i zatvarao firme, mjenjajući formalnog vlasnika portala Index, sve kako ne bi otišao u likvidaciju. Spas je vidio u predstečajnoj nagodbi, no apetiti ljudi s Indexa su bili toliki da su bili odbijeni. Nakon toga Babić i Index počinju falangu na Vladu, pod formom borbe za pravednost.

[dropcap]M[/dropcap]edijska rasprava o predstečajnoj nagodbi pretvorila se u klasični sektaški obračun unutar ‘lijevih’ medija. Najprije je Jutarnji list Ninoslava Pavića objavio ponešto prljavog veša iz sudstva, očigledno se udvarajući vladajućima. Razlog-javna tajna! Nekoliko tvrtki Nina Pavića je u pokretanju predstečajnog postupka, tako da im, razumljivo, odgovara što labaviji pristup sudstva u ovakvim slučajevima. Plus, od države se očekuje da tijekom ovog postupka oprosti velika dugovanja. Kao odgovor na Pavićeve pamflete javio se Matija Babić na svome Indexu, prozivajući EPH za sve ovo gore napisano. I ne bi u tome bilo ništa problematično da je to napravljeno zbog javnosti. A ne zbog medijskog reketarenja Vlade.

Jer, Babićev razlog za prozivanja je jednostavan: njemu i njegovim poduzećima predstečajna nagodba nije omogućena. Dapače, Babić je otvarao i zatvarao firme, mjenjajući formalnog vlasnika portala Index, sve kako ne bi otišao u likvidaciju. Spas je vidio u predstečajnoj nagodbi, no apetiti ljudi s Indexa su bili toliki da su bili odbijeni. Nakon toga Babić i Index počinju falangu na Vladu, pod formom borbe za pravednost, a zapravo se radi tek o osveti uvrijeđene medijske frajle.
Nekad veliki prijatelj partije, koji je uspjeh svog portala na početku i gradio na uspjehu SDPa, tako je udario po svojima!
Koliko god politička slizanost bila bitna, Babić je još jednom dokazao – novac mu je ipak bitniji.

Reketarski uradak Matije Babića pod naslovom ‘Kriminalistička partija i medijsko podzemlje’ prenosimo u cjelosti:

‘AKO NISI uz SDP, neće te biti. Centralnom komitetu Kriminalističke Partije više ne treba UDBA za likvidacije. Imaju Ninoslava Pavića i Jutarnji list.

Ono što su Pavić i Jutarnji donedavno suptilnije odrađivali za Sanadera i krupni kriminal, (sjetimo se samo udarnog pera Miljenka Jergovića zadivljenog Sanaderom, ili zamjenika urednika Nine Đule zadivljenog Todorićem), danas odrađuju za SDP.

Pavić to dakako ne čini besplatno. Linić Pavića plaća našim novcem.

A narod će i dalje pljeskati popularnom ministru Liniću, kao što je jučer pljeskao popularnom premijeru Sanaderu. Isti onaj narod koji voli da ga se gazi i pljačka, naučen da političari takvi trebaju biti.

Narod nesposoban razaznati neukog od bahatog, nesposobnog od principijelnog, krupnog kriminalca od socijaldemokrata, poštenog utjerivača poreza od korumpiranog fiskalnog praseta.

Ponavljajući mantru “Linić jedini nešto radi, Linić jedini nešto radi”, na koju su ih partijska glasila naučila. Radi Linić, ali ne za vas gospodo – već na vaš račun! A za svoje partnere Todorića, Ježića i Pavića.

Narod slijep pred činjenicom da Linić gazi male dok hrani velike, kažnjava par kuna viška u džepovima malih ugostitelja dok tolerira milijune viška u džepu Todorića, i iživljava se na kumicama dok hrani kumove.

Treba zapamtiti datum na današnjoj naslovnici Jutarnjeg, jer se radi o jednom od najcrnijih dana hrvatske demokracije: Datum u kojem je vladajuća partija otvoreno iskoristila medijsko podzemlje s namjerom da pošalje poruku svakom tko se njihovoj samovolji spreman suprotstaviti: ako si protiv SDP-a neće te biti.

Prljavi poslovi partijskog glasila

Jutarnji list danas je krenuo u akciju profesionalnog i privatnog uništenja suca koji se suprotstavio Partiji. Za ovu priču posve je nebitno je li sudac u krivu ili u pravu.

Način ponašanja Partije, kao i partner kojeg su odabrali za izvršenje prljavog posla sve drugo bacaju u sjenu. Recimo to ovako: Ako se suprotstavite partiji i njihovim tajkunskim sponzorima, sutra se ovo može dogoditi vama. Bili sudac, kumica ili preprodavač paprike.

Partija neprijatelje likvidira. Vremena su se promijenila i Linić više na raspolaganju nema Udbu za fizičke likvidacije, pa je “neprijatelja” odlučio likvidirati medijski. Kao što Milanoviću i Liniću baš ništa nije prenisko, nije niti njihovom partneru Paviću.

Jutarnji tako izvlači najgori krimen suca koji se suprotstavio Partiji: sudac Kolakušić u slobodno vrijeme, zamislite, voli fotografirati žene! Na zgražanje moralne Hrvatske kojoj je pička prljavija riječ nego puška, da parafraziram Vedranu Rudan.

Ovakav način postupanja za Jutarnji list nije ništa novo. Sličnom tretmanu nedavno je bio izložen i Radovan Dobronić, koji je presudio protiv banaka u procesu koji je pokrenula udruga Franak. Njega je Jutarnji list predstavio kao pretjerano pedantnog čudaka koji i dalje, poodmaklim godinama usprkos, živi s majkom. Tada je Jutarnji štitio interese krupnog kapitala. Sada odrađuje prljavi posao za ministra Linića.

Aktualni slučaj utoliko je perfidniji kada se u obzir uzme da je i Jutarnji list u čitavoj priči zapravo zainteresirana strana. Među firmama koje se nadaju da će svoje dužničke probleme riješiti procesom predstečajne nagodbe je i EPH Ninoslava Pavića. Krajem svibnja je Pavić, kako smo već pisali, Linićevoj Fini podnio prijedlog za otvaranje predstečajne nagodbe za svoje firme EPH, Gloria Grupa, 4 Media EPH, EPH Media, Media nexus i EPH Magazini.

U ekspresnom su roku nakon toga računi Pavićevih firmi deblokirani, iako se procjenjivalo da njihov ukupni dug iznosi oko 600 milijuna kuna. U predstečajnoj nagodbi dobar dio tog duga bit će otpisan.

Linić će Paviću omogućiti preživljavanje njegovog medijskog imperija, koji je već neko vrijeme na koljenima. Zauzvrat mu gazda Pavić, čini se, samo mora tu i tamo “posuditi” naslovnicu Jutarnjeg. Odličan “deal” za Pavića i Linića.

No podsjetimo Linića da je isti deal s Pavićem, kao i obrazac ponašanja, imao i Sanader. Ne treba sumnjati da će Linić i njegovi suradnici Sanaderovim stopama kročiti do kraja.

Sve ovo piše vam čovjek koji je zbog Sanadera žrtvovao karijeru, ostao bez plaće i posla, uz podsmjeh okoline koja je Sanaderu tada pljeskala. Znam prepoznati kriminalce na vlasti kad ih vidim. Vjerujte dame i gospodo, vidim ih opet’.

dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kronika

Kapetan Dragan pobjesnio u sudnici: ‘Ovo je fašistički progon, pa mene je i JNA mrzila’

Objavljeno

na

Objavio

Dragan Vasiljković, poznatiji kao kapetan Dragan, kojega optužnica Županijskog državnog odvjetništva tereti za ratne zločine nad hrvatskim vojnicima i civilima u četvrtak je iznoseći svoju obranu na splitskom Županijskom sudu odbacio krivnju za sve što mu se optužnicom stavlja na teret

Vasiljković je iznio obranu, ali nije želio odgovarati na pitanja sudskog vijeća, optužbe i obrane. Kazao je da je cijeli sudski proces ‘opsesivno fašistički progon‘, a nakon što ga je sudac Damir Romac upozorio da ne vrijeđa nastavio je da od procesa ne bi ostalo ništa ‘kada bi isključili fašizaciju Hrvatske‘.

Odbacio je tvrdnje da je ikada imao veze sa zatvorom na kninskoj tvrđavi upitavši kako netko može biti ratni zarobljenik prije rata s obzirom da je rat u Knin došao 1995.

‘Ja sam dao prijedlog da se zatvor izmjesti i napravi mokri čvor. Ne znam kome je palo napamet da me predstavi kao čuvara zatvora kada je tamo bilo toliko puno policije. Želim reći kako sam 12 godina zatvoren od čega 11 godina bez optužnice. Oduzeli su mi 12 godina života. Čak su i Alojzija Stepinca držali u kućnom pritvoru, a ja sam 12 godina u zatvoru’, kazao je Vasiljković.

U svojoj je obrani kazao i da je Glinu napustio 27. srpnja u 14 sati, a u optužnici ga se tereti da je djela počinio 30. srpnja. Istaknuo je kako je ‘komično’ sve ono što o tom slučaju pišu novine.

‘Veće su šanse da sam zapovijedao Anti Gotovini nego JNA. Pa oni su mene mrzili. Ne samo da nisam počinio ratni zločin nego se zapitajte zašto sam postao to što jesam’, rekao je Vasiljković na kraju svoje obrane.

Vasiljković je optužen da je kao zapovjednik Jedinice za posebne namjene u sastavu paravojnih srpskih postrojbi, odnosno zapovjednik Nastavnog centra za obuku pripadnika specijalnih postrojbi Alfa, postupao protivno odredbama Ženevske konvencije.

Na teret mu se stavlja da je tijekom lipnja i srpnja 1991. u zatvoru na kninskoj tvrđavi te tijekom veljače 1993. u Bruškoj kod Benkovca mučio, zlostavljao i usmrćivao zarobljene pripadnike hrvatske vojske i policije.

Uz to je optužen i da je tijekom srpnja 1991. u Glini, u dogovoru sa zapovjednikom tenkovske jedinice JNA, izradio plan napada na tamošnju policijsku postaju te prigradsko naselje Jukinac, sela Gornji i Donji Viduševac, a potom i njihovo zauzimanje.

Tijekom napada su oštećeni i uništeni civilni objekti, stanovništvo natjerano na bijeg, opljačkana je imovina, a ubijeni su i ranjeni civili od kojih i jedan strani novinar.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

Žepče (Kiseljak) – zločin Armije BiH nad Hrvatima i kako se hrvatski grad junački obranio u okruženju?

Objavljeno

na

Objavio

Dana 16. kolovoza 1993., prije točno 24 godine, u malom bosanskom selu Kiseljaku pored Žepča počinjen je javnosti gotovo nepoznat ratni zločin nad Hrvatima. Zločin su počinili pripadnici Armije BiH, točnije diverzanti 303. i 304. brigade 3. korpusa Armije BiH.

Vojnici Armije BiH, među kojima je prema tvrdnjama žepačkih Hrvata bilo i mudžahedina, upali su preodjeveni u vojnim odorama HVO-a u Kiseljak. Za vrijeme dok su se vojnici HVO-a i stanovnici Kiseljaka snašli i konsolidirali već je vatrenim i hladnim oružjem život izgubilo 43 vojnika i civila.

Sliku užasa toga dana u selu Kiseljak opisala je jedna svjedokinja, rođena 1958. godine ovako:

“Kad smo došli možda deset metara od ceste, zapucali su vojnici Armije BiH po nama. Svi smo popadali po tom putu. Moj se sin bacio malo u stranu i nije niti ranjen. Kad je došao sebi podigao je malu Ivanu i pitao me; ‘Majko, što je ovo?’ A mala Ivana govorila je: ‘Joj, što ću…’ to su bile njene zadnje riječi. Ja sam samo govorila: ‘Dijete, ne daj se!’ Florijan nije progovorio nijednu riječ kao ni majka mu Kata. Mala Ivana Širić je rođena 11. ožujka 1980., Kata Krezić 12. rujna 1933., Franjo Krezić 2. veljače 1934., a Florijan Krezić 27. veljače 1963. Svi su oni u jednom trenu ubijeni. Janja Bulajić je teško ranjena i poslije je ostala u bolnici u Banja Luci. To se sve dogodilo pored mene. Ležala sam medu njima mrtvima. Onda sam se, u toj svojoj panici, sjetila Boga i to mi je jedinu snagu dalo. Tad sam izmolila ‘Pokajanje’, za mrtve. Franjo Krezić je nakon pucnjave još davao znakove života i sin mi je rekao: ‘Mama, odoh ga ja pokušati spasiti, samo ako ga uspijem dolje prenijeti’. Pitao me jesam li ja ranjena, ja sam rekla da jesam, ali da ne krvarim puno… 

Tad sam se morala nasloniti na mrtvog Florijana Krezića. Pazila sam da ne ugazim u njegovu krv i tad sam vidjela njegov mozak u toj krvi. Onda sam dopuzila natrag do svoje kuće i kad sam došla do zida, naslonila sam se na njega. Tada sam ranjena i u drugu nogu te sam pala. To je bila samo prostrjelna rana. Ostala sam ležati ispod terase. Sin je odnekud došao do mene i rekao. ‘Mama, od Franje nema više ništa. Mrtav je.’ 

Nije bilo nikakvih nagovještaja da će nas Muslimani napasti. Mi smo odmah uz rijeku Bosnu. Spremali smo zimnicu, ništa nismo znali. Baš sam spremala paradajz za zimnicu, pilili smo i drva. E, da smo znali što će nas snaći. Florijan Krezić je pogođen u glavu, točno iza uha. Vidjela sam kako mu je mozak iscurio iz glave. Mala Ivana Šarić je pogođena u lijevu stranu tijela. Od naprijed je rana izgledala kao crvena ruža na njenoj majici. Lice i tijelo su joj dobili plavu boju, a na prsima se ‘otvorila’, baš kao rascvjetana ruža. Kata Krezić je svukud pogođena, krv joj je curila iz usta, iz prsa, iz ruku i nogu. Franjo Krezić je pogođen u trbuh i u leđa. Ja sam pogođena u noge. Kad sam došla u Teslić, vidjela sam još naših ljudi koji su tog dana stradali. Rekli su mi da su Zovko i Božo Širić ubijeni. Jedna moja susjeda leži u bolnici, ostala je bez ruke i noge”. 

Ratni zločin pripadnika Armije BiH nad hrvatskim pučanstvom u selu Kiseljaku, općina Žepče, u svjetskoj javnosti nije bio zapažen.

Žepče – hrvatski grad koji su prvo napali Srbi, a onda i Muslimani

Srednjobosanski gradić Žepče leži na rijeci Bosni, na cestovnoj i željezničkoj prometnici Sarajevo-Doboj. Sjedište je istoimene općine. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine općina Žepče imala je 22.966 žitelja, od toga Muslimana-Bošnjaka 10.820 ili 47,11 posto, Hrvata 9.100 ili 39,62 posto, Srba 2.278 ili 9,91 posto, a ostalih 768 ili 3,34 posto. U odnosu na popis stanovništva iz 1971. godine udio Hrvata u ukupnom broju žitelja spao je se 42,4 na 39,6 posto, a Srba čak sa 16,9 na 9,9 posto. Samo je rastao udio Muslimana-Bošnjaka. Njih je 1971. godine u ukupnom broju stanovništva bilo 44,5.

S početkom srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu žepački kraj zajednički brane žepački Hrvati i Muslimani-Bošnjaci organizirani i politički i vojno kroz HVO. Muslimani-Bošnjaci i Hrvati su imali zajedničku ratnu bolnicu, zajedničke ratne medicinske ekipe, borili se skupa na bojišnicama. S prvim ratnim okršajima između Muslimana-Bošnjaka i Hrvata i u Žepču rastu međusobne napetosti. Muslimani-Bošnjaci napuštaju bojišnice, čak bježe iz rovova pa zbog toga neke linije “pucaju” i ginu hrvatski vojnici, a mnogi su ranjeni. Kada je formirana Armija BiH i u Žepču, napetosti su još veće. Na katolički blagdan Sv. Ivana Krstitelja, 24. lipnja 1993. godine, dok se služila sveta misa, počeo je napad muslimansko-bošnjačkih snaga na Žepče. Napadnut je grad Žepče, ali i sela Papratnica, Bistrica, Ljeskovica i Novi Šeher.

Žepče u okruženju Srba i Muslimana

Žepački kraj je od toga sukoba u potpunom okruženju srpskih snaga s jedne i Armije BiH s druge strane. Borbe su žestoke, s mnogo ranjenih i poginulih vojnika je na sve tri strane.

Dan sv. Ivana, 24. lipnja 1993., hrvatski je praznik, pa se i te godine većina žepčanskih Hrvata spremala na misu kad je bez ikakva upozorenja uslijedio udarac što ga je svojedobno najavio Ivo Lozančić. Zapravo, prva provala sukoba zabilježena je još 23. lipnja uvečer, kad su mudžahedini iz Željeznog Polja napali hrvatsko selo Golubinja. Sutradan ujutro dijelovi pet muslimanskih brigada – oko 12.500 ljudi – napredujući u dvije kolone s jugozapada (Zenica) i jugoistoka (Kakanj), krenuli su u glavni napad sjeverno od Željeznog Polja i ubrzo opkolili Žepče. Muslimanske su snage zauzele uzvisine zapadno, južno i istočno od Žepča, a u sljedećih nekoliko dana hrvatski živalj iz područja na južnoj obali rijeke Bosne kojima su dominirali Muslimani, izbjegao je u većinska hrvatska područja. U samom Žepču vatra se začula oko 9:15, kad su paljbu na grad otvorili topništvo i minobacači ABiH-a, a muslimanske „Zelene beretke” opkolile stožer vojne policije HVO-a u hotelu Balkan.

Za bitke obje su strane nemilosrdno bombardirale grad. Postrojbe ABiH-a izvan Žepča držale su uzvisine zapadno, istočno i južno od grada, ali nisu ulazile u sam grad, prepuštajući oštre ulične borbe lokalnim muslimanskim snagama. Jedan je svjedok tvrdio kako je grad bombardiran sedam dana uzastopno. Razaranja grada uzrokovana borbama bila su zapravo strahovita; vjerojatno je svaka druga zgrada izgorjela u borbama. Ljudske žrtve na obje strane također su bile goleme, među civilima i vojnim osobljem.

Velika pobjeda HVO-a i predaja dvije brigade Armije BiH!

Naposljetku, HVO je nadvladao i uspio potisnuti Muslimane do južne obale rijeke, odnosno do mjesta poznatog pod imenom Papratnica. Do 30. lipnja HVO je uspio očistiti od muslimanskih napadača najveći dio zapadne obale rijeke Bosne i zapadni dio Žepča. Bitka je završila 30. lipnja uvečer predajom 305. i 319. brigade Armije BiH. Zapovjedniku ABiH-a Galibu Derviševiću poziv na predaju upućen je još 25. lipnja, ali ga je on odbio. Dok se bombardiranje pojačavalo 26. lipnja, HVO je polako uspostavljao kontrolu nad gradom, a Muslimanima je počelo nedostajati streljiva. Dervišević je predaju dogovorio s Božidarom Tomićem 30. lipnja, pristavši na predaju glavnine svojih snaga u gradu u 17 sati.

Prema knjizi „Muslimansko-hrvatski građanski rat u Srednjoj Bosni“ Charlesa Shradera herojska 111. Xp žepačka brigada imala je čak 450 poginulih od 1992. do 1994. godine.

Kao rijetko gdje, ovdje u ovom hrvatskom gradu su poginula i šestorica mladih zapovjednika HVO-a.

facebook komentari

Nastavi čitati