Osvetničke podvale baštinika komunističkoga totalitarizma

2

Zašto je bio potreban Lex Perković?

[dropcap color=”#dd3333″ font=”0″]N[/dropcap]eokomunistička rekonkvista pokušava ukloniti preostale tragove diktature koja je vladala našom zemljom u drugoj polovici prošloga stoljeća. Skrivajući se pod maskama liberala i demokrata i danas upravlja znatnim dijelom medijskoga prostora i mnogim javnim institucijama u Hrvatskoj. U tim pokušajima opravdavanja i obrane temeljnih dogmi komunističke diktature, uporno u javni život unose neistine, izmišljaju i prešućuju sve što im ne konvenira, kako bi i dalje odgađali potpuno suočenje s istinom o zloj naravi te protudemokratske vlasti.

U ovom tekstu govorimo o jednoj operaciji koja im je očigledno posebno važna. Da nije tako ne bi bilo Lex Perkovića. „Vidite, već se pojavila priča da smo mi iz Udbe s Tuđmanom pravili neku strategiju stvaranja države, da smo ga čak prisiljavali na to. Netko je čak izvalio da nam je morao popustiti jer bismo ga inače likvidirali.” Tako danas govori čovjek iz Udbe. Uskoro treba očekivati i dodatak, izvješće o tomu kako su Tuđmana bacali u lepoglavsku tamnicu (1972. i 1982.) da bi duhovno i fizički ojačao za te buduće Udbine zadaće. A priča se iznenada počela plesti oko zasluga za vraćanje jedne obične putovnice. Da je obrana Josipa Perkovića započela svoj hrabri ples po žici govoreći najprije o uhođenjima, prisluškivanjima, milicijskim zapisnicima, sudskim presudama i oduzimanjima putovnica, a ne s izmišljenom pripovijesti o povratu putovnice Franji Tuđmanu, u finalnoj verziji javnost ne bi bila izložena pokušajima takvih besramnih prijevara. Kasnije ćemo doći i do tvrdnji tih ljudi kako je Udba stvorila i – Hrvatsku demokratsku zajednicu. O simbiozi i međuovisnosti komunističke vlasti i tajne političke policije i slabije upućen čitatelj ovoga teksta zna dovoljno.

Od kad se bila pojavila ozbiljna prijetnja iz Njemačke da će zbog zlodjela neki Udbini ljudi stvarno biti izvedeni pred sud, njihova je obrana, da bi pridobila naklonost javnosti, pokušavajući uz to kompromitirati Tuđmana, počela ispipavati kako bi se u javnosti dočekala tvrdnja da je upravo iz Udbe, iz same jezgre komunističke strahovlade, krenula potpora hrvatskim disidentima i njihovim separatističkim političkim idejama. Pokušavalo se „dokazati” (bar pričom) da Udba i nije samo okrutna represija prema neistomišljenicima. Drugim riječima, obrana jednoga od optuženih ponudila je ultraradikalni preokret u razumijevanju novije hrvatske povijesti. Za tu su se tezu odmah uhvatili mnogi projugoslavenski nostalgičari (pod jugoslavenskom je zastavom i petokrakom razoren Vukovar i mnoga druga mjesta po Hrvatskoj, za vojskom, koja se zvala JNA, ostale su tisuće grobova, tisuće ranjenih i nestalih) kojima ne nedostaje emocija ali im manjka znanja, snošljivosti i poštovanja prema hrvatskoj žrtvi. Udba kao eminentno jugoslavenska snaga, još iz vremena dok se zvala Ozna, unutarnji je ustroj, narav i svrhu crpila iz staljinskoga koncepta Revolucije. Valjda bi na sve na svijetu mogla pristati osim na stvaranje hrvatske države. I sam spomen na mogućnost uspostave te države jugoslavenska je tajna politička policija okrutno kažnjavala. Hrvatska Udba nikad nije postojala.

Međutim obrana Josipa Perkovića odlučila se na ekstreman govor. Najprije su se „vijesti” o zaslugama Udbe za Hrvatsku, dozirano ubacivale u javnost, a danas se već na tu temu nude opsežne knjige. Ako ne mogu dokazima potkrijepiti svoje teze, postoji bar fotoshop i raznovrsna sredstva obmanjivanja javnosti. Udba se u tomu itekako izvještila. Računali su da se uz Tuđmanovu fotografiju na naslovnicu bilo kakve knjige uvijek može prikrpati neki lik kome je, tko zna za što, potrebno Tuđmanovo društvo kako bi sebe uzdigao a Tuđmanu pokušao naštetiti. Perković je uz Tuđmana osvanuo na koricama knjige pod naslovom Tuđman i Perković. Kritičkim stavovima prema takvu pristupu novijoj hrvatskoj povijesti, u kome ćemo spominjati i neke osobe, ne želimo umanjiti važnost onoga dobroga i pozitivnoga što je vrlo vjerojatno Josip Perković za Hrvatsku napravio, od devedesetih godina prošloga stoljeća.

Koliko se dade vidjeti u dijelu hrvatske javnosti započeo je odlučan boj za njegovu bolju prošlost, ili – bilo kakvu prošlost koja ne će biti obična udbaška inventura. Problem bi mogao biti u tomu što njegovi branitelji u javnom govoru ne razlikuje Perkovićevo djelovanje u Udbi od onoga u hrvatskim sigurnosno-obavještajnim službama za vrijeme obrane od agresije. Kao da im je ovo osnovno polazište: najprije po svaku cijenu napraviti dobru javnu sliku optuženika, a kasnije ćemo vidjeti što i kako. Nitko Perkovića ne sumnjiči za kakva nezakonita djela u Domovinskom ratu. Zbog toga nije dobro prikaz toga djelovanja povezivati s onim što je bilo u vremenima dok je Udba imala posebnu moć. Ne vjerujemo da itko želi hrvatsku borbu za slobodu stavljati na istu razinu s Udbinom borbom protiv slobode.

Danas se na temelju priča, nagađanja, pretpostavki i govorkanja (koristimo se terminima najčešće korištenim u knjizi, kad nema ni dokaza ni razborita razloga da bi se moglo u neke tvrdnje povjerovati) pokušava složiti priča o tomu tko je 1987. Franji Tuđmanu dao putovnicu. Drugo, pomalo smiješno pitanje, koje se nastoji učiniti osobito važnim, govori o tomu tko je koga dočekao u zagrebačkoj zračnoj luci u veljači 1990. Dvije su svrhe takva postupanja. Prikriti što se događalo prije toga, a nekim likovima promijeniti prošlost i pokušati ih naknadno učiniti kudikamo važnijim nego što su zapravo bili izvan svoga izvornoga miljea. I naravno, trivijalnosti u kojima udbaši nisu bad boysi, prikazati epohalno važnim pothvatima. Kažimo odmah: u svojim dnevnicima iz onoga vremena Franjo Tuđman nigdje ne spominje Josipa Perkovića, niti Perković potvrđuje da je tada poznavao Tuđmana. Montaža na naslovnici može učiniti da samo izgleda kako činjenice stoje drukčije? Netko će već pasti na taj trik. Nema dokaza ni dokumenata koji bi potvrđivali tadašnju Tuđmanovu vezu s Udbom. A kad bi i bilo drukčije, što bi se time dokazivalo? Da je Udba „stvorila” samostalnu hrvatsku državu, a ne hrvatski narod koga je predvodio Franjo Tuđman? Čak i kad bi to bila teza odvjetnika Nobila, bilo bi previše za dobar ukus. Bi li toj podvali bilo važnije to što je Tuđman poznavao jednoga udbaša ili to što je bio partizanski general? Dakle, dodira je s Udbom i Kosom imao bar deset godina dok je bio u Beogradu. Je li Tuđman ikad poricao da je u jednom razdoblju svoga života bio na Titovoj strani? Može li se s tim godinama i vezama uspoređivati poznanstvo s jednim čovjekom, s Perkovićem bilo kad?

Marginalne stvari

U silnim pokušajima da se marginalne stvari učine odlučujućim, nastoji se zamagliti ili izbrisati, svako pitanje o tomu zašto je Tuđman, kao i tisuće drugih pod vlašću komunista, ostao bez putovnice, zašto su im uskraćivana osnovna ljudska prava, zašto su ti ljudi obilježeni i zašto nisu smjeli putovati preko granice, zašto su drugi morali bježati iz svoje zemlje i zašto se mnogi od njih nisu smjeli vratiti? Zašto su političke oponente progonili i ubijali? Kome i zašto se sudi u Njemačkoj?

Anto NobiloRekli smo da udbaško-komunistička rekonkvista već nastupa bez ikakva susprezanja i obzira prema žrtvama. Važno je znati da iza nje stoji respektabilna financijska moć u Hrvatskoj i izvan nje. U vrijeme koje je prethodilo padu Berlinskoga zida, kroz tvrtke koje su osnivali u inozemstvu iz države su iznijeli veliki kapital, a dio uložili u ovdašnja poduzeća skrivajući ga iza različitih paravana. Treba li se zbog toga čuditi što se pred hrvatskom javnošću iz dana u dan sve razgovjetnije prepoznaje modificirani lik komunističkoga totalitarizma? Po tomu se danas ni jedna postkomunistička država u Europi ne može usporediti s Hrvatskom. Dobro upućeni su znali da i pored slavlja i ispečenih volova 1990, komunistički totalitarizam nije potpuno nestao s povijesne scene. Doista, na žalost, nije potpuno nestao ni iz svijesti običnih ljudi u koje se desetljećima na različite načine utiskivao. Neko se vrijeme prikrivao u svojim vanjskim nastupima, a onda je promijenio boju zastava, nazivlje i jedan oblik podčinjavanja obespravljene većine postupno zamjenjivao drugim. Sadržaj se u biti nije mijenjao. Pogodna tla za prikrivanje u Hrvatskoj je imao u izobilju, već i zbog toga što se u našoj zemlji pod njegovu koru zavuklo militantno jugoslavenstvo i istisnulo sve druge „revolucionarne” sadržaje. Jugoslavenstvo se izjednačavalo i izjednačava s revolucionarnošću i „naprednošću”.

Da bi u Hrvatskoj započeo bilo kakav ozbiljan razgovor o tranziciji, trebao bi minimum otvorenosti za razgovor o naravi komunizma, a time i njegove tajne političke policije. Tamo gdje postoji volja za takav razgovor, nema ozbiljnijih pretpostavki da bi javnost to mogla čuti, a u glavnim medijima, obazrivo govoreći, nema volje da bi se otvoreno razgovaralo o relevantnim pitanjima naše nedavne prošlosti. U tim medijima na sceni je „dobra Udba”. U njihov žrvanj, koji pokušava samljeti istinu, sve više se gura i Domovinski rat. Neki se pribojavaju da bi se u njemu, ako se nastave procesi koje oko sebe gledamo, uskoro mogla naći i hrvatska država.

Danas se, u hrvatskoj javnosti već pronose tvrdnje kako nije Udba slala svoje agente u inozemstvo da bi uhodili, progonili i ubijali protivnike komunističkoga režima nego za to da bi financijski pomagala hrvatske antikomuniste i nacionaliste i tako ojačala borbu protiv terorizma. To se već može nazvati produktom nesabrana i vrlo zlonamjerna uma. Treba očekivati i tvrdnje kako tisuće protivnika jugoslavenskoga komunizma od Stepinca do Gotovca, Tuđmana, Budiše, Veselice i drugih, nisu bacani u tamnice zbog svojih političkih nazora nego zbog toga što su pripremali mine za teroriste koji će ih raznositi po Hrvatskoj. A ako bi „teroristi” zaboravljali na svoj glavni naum, agenti Udbe su umjesto njih sve uspješno činili pa i eksplozivne naprave razmještavali na prikladna mjesta. Dobro, ako su onima u inozemstvu slali financijsku pomoć, zašto su ove u zemlji slali u zatvore, kad zbog bomba nisu ni optuživani (ne mislimo sad na davni „bombaški proces” JBT-u)?

Osim što se Udba, kako tvrde njezini današnji zastupnici u Hrvatskoj, umjesto hrvatskih kontrarevolucionara izlagala u takvim pothvatima, uz to što im je nosila novac u inozemstvo, hranila ih i oblačila, pronašla je i ljude s kojima se pripremala uspostaviti hrvatsku državu. Izabrali su dvojicu posebnih. Jednoga iz inozemstva – Gojka Šuška, a drugoga iz Hrvatske – Franju Tuđmana. Tuđmanu su godinama nakon izlaska iz zatvora, u kome je bio zbog neslaganja s komunističkom historiografijom i praksom, posebno onom u kojoj je živio hrvatski narod, nakon višekratnih traženja, dali putovnicu i tako mu omogućili da se pripremi za ono što mu je namijenjeno, a Gojku Šušku je u veljači 1990. Udbin čovjek u Ilici, kupio košulju, sako i hlače kako bi mogao nastupiti na Prvom Sabor HDZ-a. Ne treba ni govoriti o tomu kako uopće nije imao vizu za ulazak u zemlju pa su ga, naravno, na poseban ulaz uveli Udbini ljudi. Udba tako, u fikciji i propagandi njezinih današnjih zagovornika, odjedanput postaje hrvatskom Majkom koja je rodila suvremenu hrvatsku državu.

Franjo TuđmanNetko će pomisliti da je neprimjeren ovaj ironični ton. Ali kako razgovarati o tim bijednim pokušajima obmanjivanja i varanja? Pokazat ćemo da su sve te tvrdnje koje nalikuju podrugljivu štivu iz humorističnih rubrika, preuzete iz knjige koja je u Zagrebu objavljena u vrijeme početka suđenja Udbinim ljudima u Njemačkoj (Tuđman i Perković, istina o tajnoj vezi koja je formirala Hrvatsku, Profil, Zagreb, 2014). O karakteru i dometima knjige podnaslov govori sasvim dovoljno i o njoj ne bi trebalo ništa više reći. Po izboru građe, naglascima, propagandnom stilu i fikcionalnim umetcima čini se bliskom javnim nastupima Perkovićeva odvjetnika Ante Nobila. U tim nevjerojatnim simplifikacijama i izmišljanjima koje knjiga nudi, oslanjajući se na „govorkanja”, na medijske prikaze i razgovore, u glavnoj ulozi su agenti Udbe prikazani kao ljudi koji imaju svu moć i nakon sloma režima koji im je omogućio da budu to što su bili.

Samo su naizgled njegovom propašću ostali bez svega što im je komunistički totalitarizam nudio. Njihovi branitelji pred sudom (u Njemačkoj) svoje klijente u Hrvatskoj prikazuju kao ljude čiji život ima samo svoj drugi dio zrele dobi. O onome što je tomu prethodilo, prije preobraćenja na hrvatsku stranu, ništa se ne govori. Nema ni slova o nužnom razlikovanju funkcija obavještajno-sigurnosnih služba u demokratskim državama od funkcija tajnih političkih policija koje su djelovale u Jugoslaviji po uzoru na Lenjinovu ČEKU ( osnovana u prosincu 1917, glavna sila u borbi protiv stvarnih i izmišljenih političkih protivnika komunističke partije, 1922. se transformirala u OGPU i konačno u NKVD. Staljin je Titu poslao svoje ljude koji su radili na ustrojavanju OZN-e, koja djeluje od svibnja 1944. do ožujka 1946. kad se preoblikovala u civilnu UDB-u (Upravu državne bezbednosti; bezbednost, na srpskom, sigurnostt) i KOS (Kontraobavještajnu službu jugoslavenske vojske)).

Igra imenima

Branitelj Josipa Perkovića pred sudom u Njemačkoj, zagrebački odvjetnik Nobilo odlučio se, dakle, poigrati imenima dvojice ljudi. Prema svojim kriterijima koji su nerazumljivi izvan udbaško-komunističkoga pogleda na svijet, jednoga je htio uniziti (Tuđmana) a drugoga (Perkovića) uzvisiti kako bi ih učinio ravnopravnim na povijesnoj i političkoj sceni. Iz te je vratolomije izvlačio zaključke o odnosima komunističkoga totalitarizma i demokratskoga društva. Tuđman je, naime, izabran demokratskom voljom birača na slobodnim izborima. Vjerujemo da Udba na to nije mogla utjecati. Odvjetniku se čini da je jedan Udbin prvak (Josip Perković) bio toliko moćan da je mogao stvarati i uništavati države, pa pokušava hrvatsku javnost uvjeriti u to da je njegov klijent imao baš takvu moć. Ali odakle mu takva moć? Iz pretpostavke da Udba nije ni izgubila pojedine segmente svoje prijašnje moći, ni u nešto suženim okvirima, kad se stjecajem povijesnih okolnosti (slom komunizma), a ne voljom svojih prvaka u Hrvatskoj, izdvojila iz tijela jugoslavenske matice.

Nobilo izravno i neizravno šalje poruke hrvatskoj javnosti da njegov klijent upravlja procesima u ovoj državi jednako uspješno kako je upravljao i u komunističkoj, samo su sad etikete i zastave drukčije. Ponavljamo, kad bi Perkovićev branitelj bio u krivu, usvajanje Lex Perkovića u srpnju 2013. ne bi bilo moguće.

Kako se grade veze između Udbinih prvaka i hrvatske demokratske države? Rekli smo – spaja ih, kako je u aktualnom Udbinu scenariju napisano, Tuđmanova putovnica iz 1987. Druga je stvar kako ta konstrukcija stoji u odnosu na istinu. O tomu bi trebalo više pisati. Ovdje ćemo spomenuti samo tri stvari. Prvo, Franjo Tuđman je imao pravo na putovnicu u vrijeme kad mu je vraćena 1987; drugo, i mnogim drugim disidentima u to su vrijeme vraćene putovnice; treće, odluku o tomu da se više ne onemogućuje posjedovanje putovnice ni Franji Tuđmanu donesena je u Zagrebu, 17. veljače 1987. na 6. sjednici Savjeta za zaštitu ustavnoga poretka Predsjedništva SRH na kojoj su bili Ante Marković, predsjednik Predsjedništva RH, Tomislav Kovač, Ilija Borić, Mira Korkut-Slatković, Vilim Mulc, Antun Milović, Zvonimir Novak, Veljko Mihovilović i Đuro Pešut. Tada je odlučeno da će se putovnice vratiti i Vladimiru Šeksu i Živku Kustiću.

komunizamNeoudbaškoj fronti i onima koji je izravno i neizravno podupiru nije bitno pitanje zašto su u vrijeme komunističkoga totalitarizma ljudima oduzimane putovnice, zašto su zbog svojih ideja zatvarani u tamnice, zašto je san o socijalnom i nacionalnom oslobođenju zgažen okrutnom diktaturom koja je svoj zločinački nastup obilježila već odmah nakon svršetka Drugoga svjetskoga rata. Zašto je uopće osnovana tajna politička policija i koje su bile njezine mjerodavnosti? Teror, zastrašivanje i ubojstva političkih oponenata. Umjesto razgovora o tomu i iskorjenjivanju svih ostataka totalitarističke vlasti, u javnost se danas instalira priča o putovnici koju je Udba vratila jednom čovjeku. Kakav ekvivalent!

Autorica „zna” da sve to u vezi s putovnicom nije bilo onako „ležerno ni jednostavno” kako Franjo Tuđman piše u svojim dnevnicima iz toga vremena. Ona zna da se u „pozadini svega toga mjesecima odvijala (se) politička drama.” (str. 119). Autori današnje drame znaju i to da bi prejednostavna priča mogla biti neuvjerljiva, pa zato treba dodati još likova. Na scenu se dovodi i Mika Špiljak (partizan, komunist, političar, predsjednik Predsjedništva SFRJ 1983 -1984, po školovanju postolar): „Da ja sam Tuđmanu omogućio da dođe do putovnice! Bilo je to 1987., 1988. Ili 1989. – nisam siguran” (za pojačavanje dramske radnje posuđen je taj zapis novinara D. Hudelista koji je razgovarao sa Špiljkom).(str. 119). Dakle, 1987, 1988. Ili 1989? Zbilja, kad je Mika Špiljak vratio Tuđmanu putovnicu? Zašto autori priče o Tuđmanovoj putovnici dopuštaju da o ljudskim pravima i sudbinama, pod vlašću komunista, ne odlučuju mjerodavne državne institucije nego pojedinci, a kad se radi o napadima na hrvatske emigrante onda o toj stvari, kako se danas brane, mora odlučivati desetak različitih državnih tijela od Beograda do Zagreba, kako bi nestao svaki trag pojedinačne odgovornosti.

Mika Špiljak

Od kud Mika Špiljak u priči? Njegova je uloga „sudbonosna”. Ne samo da je, prema učenju današnje neoudbaške škole, Franji Tuđmanu dao putovnicu nego ga je baš on odlučio poslati u Kanadu i SAD kako bi tamo „parirao Srbima” koji posvuda promoviraju ideje iz Memoranduma SANU. To je ista ona prohrvatska politika koja je Udbine agente slala u Njemačku s torbama punim novca za hrvatsku političku emigraciju. Mika Špiljak je, kako se u knjizi navodi, doduše mislio i na to da bi bilo korisno nešto dobra Tuđmanu napraviti da ne bi kasnije, kad na vlast dođu nekomunisti, trpio „zbog revanšizma i šikaniranja”. (str.121). „Znao” je on što će Tuđman postati! Ali autorima Udbine priče o zaslužnima za Tuđmanov slobodan život, s putovnicom u džepu, nije nepoznato što je Savjet za zaštitu ustavnoga poretka RH odlučio u veljači 1987. (ali ne 10. kako pišu nego 17 veljače). O tomu postoji dokaz a ne priča. Što će im dokument kad oni istinu traže u pričama i govorkanjima. Udbina propaganda ima svoja pravila. U javnost su, dakle, plasirali pitanje „važno” za sudbinu hrvatske države: je li Franjo Tuđman prije 1990. poznavao spominjanoga prvaka Udbe? U Tuđmanovim tajnim dnevnicima taj se lik nigdje ne spominje, ali onima koji i danas pletu Udbinu čipku to i nije baš važno.

Mika ŠpiljakU knjizi pod naslovom Tuđman i Perković na str. 125 citira se Perkovićeva izjava koju smo dijelom na početku naveli: „Vidite, već se pojavila priča da smo mi iz Udbe s Tuđmanom pravili neku strategiju stvaranja države, da smo ga čak prisiljavali na to. Netko je čak izvalio da nam je morao popustiti jer bismo ga inače likvidirali. To je izvan pameti, izvan pameti. Ja ću to jednog dana ispričati ali ne još.” Ali zašto ozbiljan čovjek govori o tomu što je tko izvalio, ili da se pojavila priča kako su oni iz Udbe prisiljavali Tuđmana da pravi „strategiju stvaranja države”. Kakva je vrijednost priče u tom svjedočenju? Kad se odbaci to što je „izvan pameti”, kad se zaboravi preglupa priča o tomu kako je Udba prisiljavala Tuđmana stvarati hrvatsku državu, moglo bi bar ostati to da se pri stvaranju hrvatske države Perković tomu nije protivio (jer ga o tomu nitko ništa nije ni pitao). Znači, čovjek i nije tako loš? Klasična je jugoslavenska Udba bila skončala s Berlinskim zidom. Tuđman je usmjeravao političke procese tako da je hrvatski narod, a ne ovaj ili onaj udbaš, ova ili ona Udba, mogao skupa sa svim hrvatskim državljanima odlučiti o hrvatskoj sudbini. Izašli su na referendum i odlučili – bez Udbe.

Međutim ni Josip Perković ne svjedoči o svom poznanstvu s Franjom Tuđmanom ali on bar zna „da se pojavila priča” o tomu. Kaže da postoji priča, čovjek ne bi htio lagati, a zna i to da postoje ljudi koji vrlo lako i priču mogu pretvoriti u „argument”, fikciju u „dokaz”. Priča neokomunističke fronte kaže da je Udba surađivala s Franjom Tuđmanom „ali autentičnih povijesnih dokumenata i svjedočanstava iz prve ruke nema, ili možda ima, ali nisu dostupni javnosti”.(str. 127). Pa ne će im valjda takva „sitnica” srušiti priču o tomu kako je Udba uspostavila suvremenu hrvatsku državu. Kao da je važno što nema dokaza. Udba to od još 1946. lako rješava. Ona se i danas, njezinim suvremenim apologetima, čini svevremenom i svemoćnom. (Dugogodišnji šef Udbe Aleksandar Ranković 1951. je rekao : “Likvidirali smo 568.000 narodnih neprijatelja, a kroz logore od 1945. do 1951. prošlo je 3.777.776 zatvorenika”. (Politika, Beograd, 1. veljače 1951). Mnogi izvori uz ove podatke navode su u tim komunističkim čistkama većinom stradali Hrvati.)

Mogli su Tuđmanu „uskratiti izdavanje putovnice” „bez obzira na to što mu je zabrana izdavanja bila istekla”.(str. 129). Mogli su a nisu! Kakva milost gospodara života i smrti! Mogli su a nisu? Zašto su mu, zapravo, dali putovnicu? Zbog toga „jer je on ideolog”, rekao je Perković Vilimu Mulcu (str. 131). Dali su mu je da bi „ideolog” mogao otići u Kanadu. Ali ne samo da bi „agitirao” protiv srpskoga Memoranduma. Udba je morala saznati s kime se tamo sastaje i što će sa sobom donijeti u Hrvatsku. Sve je to sporedno, čini se danas g. Nobilu i njegovu društvu. Osnovni razlog zbog koga su gospoda iz Udbe „poslali” Tuđamana u Kanadu je – priprema stvaranja hrvatske države!

Odlazak u Kanadu

Ipak, Tuđman je konačno opet imao putovnicu i otišao u Kanadu. Ne mislite valjda da mu je samo to bilo dovoljno i da mu je Udba prestala pomagati? Međutim, zašto je pobijedio na prvim slobodnim izborima 1990? Pa većina hrvatskih birača njemu i njegovoj stranci dala je glas. Ne. Udbini fanovi danas tvrde da je to zbog toga što su mu Perković i njegovi davali „informacije”! Informirali su ga o snazi Službe, o snazi Vojske, o situaciji u vanjskoj politici i diplomaciji. Tu su bile i važne informacije” koje su pokazivale da je službena politika komunista htjela onemogućiti stvaranje stranaka koje će se boriti za uspostavu samostalne hrvatske države”. Pozornost zaslužuje i ovaj autorski zaključak: „A upravo je Josip Perković, kao osoba visoko pozicionirana u tajnim službama, imao detaljne informacije i o stanju i u Hrvatskoj i u Jugoslaviji kao i o stanju među hrvatskom emigracijom. Tuđman je kontakte s pripadnicima Službe, ako ih je bilo, morao skrivati ne samo zbog svoje sigurnosti nego i kako se ne bi kompromitirao kod nacionalno orijentiranih hrvatskih snaga.” (str. 133) Morao je skrivati kontakte „ako ih je bilo”, a ako ih nije bilo nije ih morao skrivati! Sjajno zaključivanje.

Gojko ŠušakPri kraju, sažeto rečeno: tri su najvažnija razloga zbog kojih je Tuđmanu vraćena putovnica i upućen u Kanadu: 1. Špiljkove zadaće za Tuđmana, kontrapropaganda nakon pojave srpskoga Memoranduma; 2. susreti i prikupljanje novca u Norvalu i, 3. omogućavanja Tuđmanu da upozna Gojka Šuška. E, to je bio glavni motiv Udbi da ga „pusti” u Kanadu. A tko je u toj priči Gojko Šušak? Drugi tajni Udbin agent koji radi na stvaranju hrvatske države! „Počelo se govoriti da je on zapravo bio suradnik Udbe koja je najprije zavrbovala njegovu suprugu.” (str.138) „Počelo se govoriti” – kud ćete jačega argumenta. Najprije imamo „priču” o Tuđmanovim „vezama” s Udbom, a sad se „počelo govoriti” i o Gojku Šušku. Tko je to počeo govoriti? Nije to valjda baš glas Udbe? U knjizi se na str. 138. eksplicite tvrdi i ovo:”Prema takvim interpretacijama, hrvatska Udba je zapravo povezala Tuđmana i Šuška”. Sad „govorkanja” i „takve interpretacije” utemeljuju drugi nosivi stup Udbinih zasluga za stvaranje hrvatske države. Dva čovjeka najzaslužnija za njezinu uspostavu, obranu i oslobođenje spojila je – Udba.

Naivno bi bilo pomisliti da uz ta grandiozna djela za hrvatsku sudbinu nema još dobroga i velikih djela koje je za nju učinila Udba. Udba je, naime, prema interpretaciji njezinih današnjih najvjernijih sinova, organizirala i osnutak HDZ-a i sve učinila što je trebalo učiniti da na čelo Saveza komunista Hrvatske dođe „mekša struja” kako bi Tuđmanu i njegovom novom društvu bilo lakše osvojiti vlast. Uz sve to „Perković je bio među ljudima koji su u hrvatskoj službi (sigurnosti, op.a) pripremali otpor prema politici srpskoga vodstva i vrha JNA. Oni su imali zadatak „spriječiti djelovanje tih snaga na teritoriju Hrvatske”. (str. 155)

Današnja apologija Udbi prikazuje prvi Sabor HDZ-a u Lisinskom kao mjesto susreta hrvatske političke emigracije s pripadnicima Udbe i drugoga represivnoga sustava u tadašnjoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj. Udbini apologeti ne uspijevaju vidjeti susret dvaju svjetova i političkih orijentacija, susret demokratskih nagnuća sa svijetom totalitarističke svevlasti koja mora konačno napustiti povijesnu scenu. Krah jednoga i početak drugoga društvenoga ustroja. Vrijeme Udbe je prošlo, ona ne može podupirati demokratske procese jer je njezina izvorna priroda protudemokratska i protuljudska. Demokratskoj državi treba drukčija sigurnosno-obavještajna služba. Ali Hrvatskoj je trebao svatko tko joj je u obrani bio spreman pomoći i tko bi mogao pomoći. Ta nužda, nužda samoobrane zahtijevala je da se doista zažmiri i ne vidi sve što se dalo vidjeti. Između toga susreta 1990. u Lisinskom i današnjega vremena stoji krvava hrvatska drama – obrambeni rat i sve ono što agresija vuče za sobom. To je ukupnu hrvatsku tranziciju iz totalitarizma u demokratski poredak učinilo poptpuno nesličnom tranziciji drugih zemalja koje su napustile komunizam. Zbog toga je moguće da glorifikatori „hrvatske” Udbe odjedanput zaborave o čemu se i o komu uopće razgovara. Može li ta metoda kamufliranja i zametanja tragova dati kakva ploda? Hoće li tko povjerovati u priču kako je neki fikcionalni susret dvojice ljudi na Trgu udario temelje demokratskoj državi? Hrvatski je totalitarizam ipak uspio zamagliti svoje djelo i svoj lik i tako izmijenjene fizionomije ponovno se vratiti na povijesnu scenu.

JugoslavijaUdbaši su čuli i zapamtili kako im je netko 1990. rekao: svi ostajete raditi, nema Hrvatska drugih policajaca. Nova je vlast i tada predobro znala da policija mora postojati, sigurosne i obavještajne službe moraju postojati, ali tajna politička policija koja baštini metode i političku filozofiju Lenjinove ČEKA-e i Staljinova NKVD-a u slobodnoj, demokratskoj državi ne može postojati. Međutim, agresija na Hrvatsku je učinila svoje i RH je tek koncem1992. počela obilikovati sigurnosni i obavještajni sustav bez metoda i ljudi iz prošloga sustava. Ono što se u njemu prikrilo i ostalo, djeluje i danas. Sjeme boljševičke diktature, kao sjeme neslobode, je posijano, a kad će i gdje ponovno proklijati nije lako unaprijed predvidjeti.

Udbini moderatori novije povijesti, pokušavaju dodatno istaknuti Perkovićeve zasluge za Hrvatsku pa evociraju uspomene o Kosovoj operaciji Labrador kojom se 1990/91 pokušavalo Hrvatskoj zadati smrtonosne udarce. Prema tvrdnjama Perkovićeva odvjetnika, Kosovi teroristi nisu spremali atentat ni na Tuđmana ni na druge hrvatske prvake nego na – Josipa Perkovića. Evo izjave Ante Nobila: „Operacija Labrador bila je najveća operacija tajne službe koja je išla prema čelnicima Hrvatske. I činjenica je da su oni izabrali Perkovića (koga su, kako pripovijeda odvjetnik, trebali ubiti već pripremljeni Kosovi snajperisti, op. a), a ne Tuđmana ili Manolića ili nekoga drugoga. Zašto? Pretpostavljam da im je on bio najveća opasnost.” (str. 224).

Sad znamo i to. Kad g. odvjetnik govori o „tajnoj službi” on ovdje misli na jugoslavenske tajne službe kojima je njegov branjenik pripadao dok su formalnopravno osiguravale i „sigurnost” RH. K tome odvjetnik Nobilo unaprjeđuje Josipa Perkovića u hrvatskoga „čelnika”, a on to u RH nikad nije bio. Kao pripadnik državne službe u RH dogurao je najpriije do podtajnika, pa do pomoćnika sekretara i savjetnika. Ali opet, kako ga ne bi htjeli ubiti kad Nobilo prikazuje da je baš on učinio sve bitno za uspostavu hrvatske države. „Jer, znate, Državna sigurnost ne samo da je imala veliku moć sama po sebi, nego je imala i velik utjecaj na javnu sigurnost, na policiju, a to je bila jedina organizirana oružana snaga koju smo mi imali na samom početku jer vojska još nije postojala.” (str. 224). Udba je u SFRJ mogla biti „moć sama po sebi” ali u demokratskom poretku to ne može biti.

Formalni prelazak

Profilova knjiga o Perkoviću govori i o još nekim važnim ljudima koji su formalno napustili jugoslavensku stranu i prešli na hrvatsku. Zbog nekih je razloga bilo važno ispričati kakav su stav prema Perkoviću imala dvojica generala. Nije, dakle, samo Josip Perković došao iz onoga dijela jugoslavenskih služba koje su imale „moć same po sebi” nego su u hrvatske sigurnosne i obrambene snage, nakon uspostave demokratskoga poretka, došli i neki generali. Pošto se očito s razlogom uvode u priču o Perkoviću kratko ćemo se zadržati na prikazu nekih njihovih veza koje se u knjizi aktualiziraju. Tko je što zapravo radio? General koji je do početka 1991. bio zapovjednikom jednoga od rodova JNA, nakon svega pita: „Je li se on (Josip Perković) postavio da nama pomogne koji smo se suprotstavljali službenoj (hrvatskoj, op. a) politici u određenim situacijama?” To je pitanje hrvatskoga generala Antona Tusa postavljeno post festum, Josipu Perkoviću zašto se u ratu i on nije suprotstavljao hrvatskoj službenoj politici.

ŠešeljPitanje bi moglo biti razumljivo gledajući ulogu JNA u Jugoslaviji kojom upravljaju komunisti. Posebne uloge za ovladavanje društvom dane su Udbi, Kosu i oružanoj sili. (General Tus je u rujnu 1991. pristupio HV-u, nakon čega je postao prvi načelnik Glavnoga stožera. Na toj je dužnosti ostao do studenoga 1992.) Što bi moglo u ratu značiti otkazivanje poslušnosti službenoj državnoj politici jednoga generala? I u kojim to vojskama generali odlučuju o politici? Kako se to u demokratskim društvima naziva? I još jedan general, prebjeg iz JNA u Hrvatsku vojsku imao je vrlo ozbiljne zamjerke na službenu državnu politiku. Posebno je prema toj politici postao neraspoložen nakon što njegov „plan” o osvajanju vojarni JNA u Hrvatskoj predsjednik Tuđman nije dobro ocijenio. U vrijeme kratkotrajnoga sukoba u Sloveniji u lipnju 1991. Špegelj je zagovarao napad na vojarne JNA. Tuđman je znao da je to klopka pa nije htio dati povod za već pripremljeni opći napad na Hrvatsku višestruko jačeg neprijatelja. Plan je odbačen glasovanjem u kojem su za njegovu provedbu bili samo Špegelj i Mesić. Dokumenti su kasnije pokazali da je vodstvo JNA i Srbije priželjkivalo hrvatski napad. Špegelj izjavljuje da ne može cijeniti Perkovića „koji s odobravanjem prihvaća” Tuđmanovu politiku. (str. 260). Ovaj bi konflikt Perkovića i dvojice generala bio manje važan kad ne bi implicirao neke spoznaje o izvršavanju sigurnosno-obavještajnih zadaća. U knjizi nema baš jasna odgovora na pitanje zašto se zapravo oni ljute na Perkovića, zbog toga što im se nije priključio ili zbog toga što su hrvatske službe saznale više nego što su trebale saznati. Druga je stvar što se o mnogim sličnim saznanjima u ratu šutjelo, kao što se u to vrijeme nije otvarala rasprava ni o tomu što je Udba od 1945.do 1990. po svijetu činila hrvatskoj emigraciji koja nije prihvaćala ni komunizam ni Jugoslaviju.

Zašto je,dakle, bio potreban Lex Perković? Bi li, na kraju, mogla biti bar malom utjehom pomisao da bi puštanje iz pritvora u Haagu Vojislava Šešelja moglo usporiti nastupanje udbaške rekonkviste u našoj zemlji? Šešelj će vjerojatno podsjetiti na neke stvari koje bi zagovornici komunističkoga jugoslavenstva najradije zaboravili i učinili sve što mogu da to i drugi zaborave. Samo tomu služi i knjiga „Tuđman i Perković”.

Ivan Bekavac/ Portal Hrvatskog Kulturnog Vijeća (HKV.hr)

facebook komentari

  • Gabro Vuskic

    Vrlo dobro!

  • zato

    Gojko,Šešelj, i ekipa..a danas Čova…zato nas je sve manje.Perković je tu mala maca.
    Odličan i hrabar tekst.