Osvrt britanske tiskovine na Hrvatsku…

0

The Economist svrstao je Hrvatsku u skupinu 65 zemalja kojima u 2014. postoji visoki i vrlo visoki rizik od socijalnih nemira. U zoni visokog rizika je 46 zemalja, među kojima i Hrvatska. Uglavnom su to “ekonomski bolesnici” poput Bugarske, Cipra, Portugala, Rumunjske i Španjolske, piše The Economist.

U Vladi nema trzavica, a glavni nam je posao kako smanjiti deficit, izjavila je u petak potpredsjednica Vlade i ministrica socijalne politike i mladih Milanka Opačić, odgovarajući na novinarsko pitanje o navodnom sukobu ministara Slavka Linića i Gordana Marasa.

Najvažnija nam je stvar kako smanjiti deficit, rekla je Opačić nakon predstavljanja kampanje “Ne govoru mržnje na internetu – Dislajkam mržnju”, ponavljajući kako ne može komentirati navodne sukobe ministara.

Novinari su je zamolili i za komentar članka britanskog The Economista po kojem je Vlada nezainteresirana za gospodarstvo u zemlji s previše nezaposlenih.

opacic

“Ova Vlada je u dvije godine napravila puno više posla od dvije prethodne Vlade u osam godina, od toga da smo uveli red, neke stvari počeli u smislu reformi, neke smo već i završili. Nije uopće riječ o tome da smo nezainteresirani za bilo što. To je uvredljivo za Vladu koja doista radi dvostrukim kapacitetima, u odnosu na sve prethodne koje su nas uvalile u ove probleme i koje deset godina ništa nisu radile”, odgovorila je Opačić.

[dropcap]O[/dropcap]svrt britanske utjecajne novine „The Economist” na katastrofalno stanje u Hrvatskoj i nije neka posebna novost. Svi mi dobro znamo kojim nas putom vodi sadašnja hrvatska vlast, te kako i zašto to čini. Osim nekompetencije i nesposobnosti na svim razinama, na djelu je i otvorena unutarnja agresija protiv vlastitoga, hrvatskog naroda, braniteljske populacije, katoličke crkve, a Vlada i predsjednik države već su odavno zaštitnici i promotori nacionalnih manjina i manjinskih zajednica dok im je sve drugo manje važno. Sve je to još uokvireno ideologijom propalog, i u Europskoj Uniji osuđenog totalitarnog društvenog sistema-komunizma, te tzv. regije kao nove inačice rigidnog jugoslavenstva kojemu redom pripadaju svi aktualni državni dužnosnici, Josipović, Milanović i Leko, kao i njima vjerni moguli glavnih medijskih kuća.dne koje su nas uvalile u ove probleme i koje deset godina ništa nisu radile”, odgovorila je Opačić.

Iz navedenog osvrta britanske tiskovine potrebito je, međutim, proanalizirati njen uvodni dio koji glasi: “Neki se (u Hrvatskoj, op.a.) poigravaju fašizmom, a zemlja je rascjepljena netolerancijom prema onima koji drugačije misle, žive, mole se, pišu i govore! Opis nije bojni poklič oporbenog čelnika, već procjena predsjednika Josipovića.”

Da je upravo Ivo Josipović hrvatski problem broj jedan, ovaj autor je pisao gotovo odmah po njegovoj inauguraciji na mjesto predsjednika RH. Josipović je intelektualizirani nastavak palanačke politike njegovog predhodnika Mesića, uz Sanadera svakako glavnog krivca cjelokupnog moralnog, socijalnog i političkog stanja hrvatske nacije. Josipović je, ne jednom, otvoreno kazao kako provodi britanske nacionalne interese što je bilo gdje u svijetu potpuno neprihvatljivo.

josipovic

Štoviše, nema primjera moderne političke prakse da neki predsjednik javno izjavljuje kako provodi tuđe nacionalne interese. Čak da je Josipović takav svoj nedopustivi stav i ublažio izjavom kako on provodi interese EU čija smo članica, i tada bi to bilo neprihvatljivo s pozicije naroda i države koju on po Ustavu predstavlja i zastupa u inozemstvu. Povjerenje naroda nije dobio za ovo što radi jer takve stavove nije zastupao u svom predizbornom programu. Čak je i onu svoju odurnu i degutantnu izjavu o tome kako će se “čitava Hrvatska uskoro zacrveniti” dao nedugo nakon svoga izbora na mjesto šefa države.

No, vratimo se navedenom članku i citiranim izjavama. Bez obzira što je taj komentar britanskom listu dao Josipovićev savjetnik Dejan Jović, a ne glavom i bradom sam predsjednik na koga se list i pozvao, isto niti malo ne umanjuje Josipovićevu odgovornost za neviđeno ocrnjivanje vlastite zemlje i njenih građana. Još nekako bi se, eventualno, mogle i tražiti pokoje olakotne okolnosti kada bi izrečeno odgovaralo istini. Međutim, Josipović se služi podlim izmišljotinama kada govori o fašizmu kojega u Hrvatskoj nema, bar ne u obliku koji je nazočan u mnogim članicama EU ili, primjerice, njemu tako bliskoj Srbiji. Taj „fašizam” o kojem on govori jest samo obrambena reakcija izluđene većine hrvatskih građana na njegovu i Vladinu politiku koju sustavno provode. Govoreći o netoleranciji hrvatskih građana (očito Hrvata, op.a.), Josipović ignorira gorku činjenicu da je upravo on taj, kao i cjelokupna Vlada RH, koji ne tolerira referendumske inicijative građana kao najviši oblik demokracije, a što je još gore, ne prihvaća rado niti njegove rezultate već zahtijeva izmjene Ustava koje bi išle u smjeru sužavanja mogućnosti za otvoreno izražavanje volje građana o bilo kom pitanju. Josipović je taj koji, skupa sa Vladom, ne tolerira mišljenja većine niti kada su u pitanju gay parade, neprihvatljivi spolni odgoj u našim školama, „silovanje” Vukovara i njegovih žrtava kroz uvođenje ćirilice i još podosta toga.

Josipović, kao inteligentni i lukavi političar sve navedeno olako pravda zaštitom ljudskih i manjinskih prava (a gdje su tu prava većine?) i zakonskim odredbama, tumačeći ih ovako ili onako jer su prečesto i nedorečene, ali pri tome gubi iz vida ono bitnije, a to je njegov apsolutno hladan i bezosjećajan stav za osluhivanje bila hrvatskoga naroda i većine hrvatskih građana.

Dala bi se analizirati i činjenica zašto je Josipović za svoga savjetnika uzeo baš Dejana Jovića, jednog od deset najutjecajnijih Srba u svijetu, kako ga mediji vole predstavljati. Radi se o ortodoksnom jugoslavenu, branitelju Tita i cjelokupnog državnog i društvenog ustroja propale zloćudne državne tvorevine. Iz iste činjenice nije teško zaključiti koji je smjer Josipovićeve državne politike, ali ga je potrebno upozoriti na nešto drugo. Hrvatski je narod na referendumu 1991. g. plebiscitarno odbacio dotadašnji savez sa svim narodima koji su tvorili bivšu državu te se izjasnili za neovisnu Republiku Hrvatsku. Politički djelovati izvan okvira navedenog referenduma kao i Ustavne odredbe po kojoj je Hrvatska država hrvatskoga naroda i nacionalnih manjina (da ne nabrajam redom koje su navedene), značilo bi kršiti Ustav RH. Je li, i ako jest, u kojoj mjeri Josipović prekršio Ustav zemlje koju predvodi nije na meni da odlučim. Ali da se isti nalazi na “skliskom terenu”, to svakako stoji. Zato bi hrvatski narod i svi hrvatski građani na nadolazećim predsjedničkim izborima krajem ove godine trebali konačno početi razmišljati kao politički zreo narod i odgovorno donijeti odluku o svojoj sudbini ali i o sudbini svoje zemlje.

 Zoran Meter/dnevno

facebook komentari