Osvrt na knjigu: Miljenko Stojić, Halo, ovdje Herceg Bosna

    2

    Osvrt na knjigu: Miljenko Stojić, Halo, ovdje Herceg Bosna, Naklada Bošković – HRsvijet – Gral, Split – München – Široki Brijeg, 2012.

    Kolumne fra Miljenka Stojića, objavljene na portalu hrsvijet.net, svojevrstan su ljetopis jednog vremena, kaže netko na koricama knjige što objedinjuje tu godinu dana zapisa marnoga fra Miljenka. I nije baš moj naslov posve tematski fundiran na tim zapisima, nema tu polemike u smislu teologije, strogo kontroliranih religijskih raspri, ne; Isus se nalazi u nekoj nevidljivoj nazočnosti u obliku pravednosti, istinitosti i nade koja prožima ovu knjigu. Knjiga opisuje život na ovoj zemlji laži, nedaća, podlosti i spoznaje nepravde i to je drugi dio naziva moga omanjega osvrta – BBC. Zašto baš taj informativni svijetu poznati centar? Zar nisu njegove emisije iz prirodoznanstva, povijesti, umjetnosti i inoga ovozemaljskoga blaga poznate po kvaliteti? Zar taj engleski div nije slavan?

    Njegova je domovina poslala predstavnike u ove naše bijedne čaršije Mostar, Sarajevo, u ovaj naš jadni »vilajet« Bosne i Hercegovine, da nam oni svojom snagom duha demokracije, koju su širili stoljećima po »vascelom svetu«, prosvijetle zaostale umove. I mi pristadosmo, kaže fra Miljenko. Osjećaj kolonijalne bijede, usađene još onomad kad je bilo agino da vežeš konja gdje ti aga kaže, taj isti ili sličan osjećaj gura nas u zagrljaj studenih šapa koje su zgazile Afriku, Aziju, Južnu i sjevernu Ameriku, Oceaniju, Indiju. Gdje god su stupile svojom čizmom i korbačem, uništile su život kulture i civilizacije tamošnjih ljudi, opljačkale  i pretvorile u roblje slobodne i ponosne. Sad su bogati, odavno su bogati, imaju parlament i svoju kraljicu, kraljeviće i princeze, hoduckaju po svijetu da »ušićare« ono što im izmiče otkada se njihov svijet suzio na Otok. Imaju slabo obrazovane poslanike koji nisu znali naći na zemljopisnoj karti tu bijedu od BiH, ali su znali na nekoj opskurnoj salveti prepoznati zloćudnoga Franju koji dijeli tu zemljicu, pa se Salvetko, zvani Paddy, kasnije javlja kao svjedok na sudu u mračnom gradu Malus Haagu… Koliko li je samo tih pametnjakovića koji su svoje mjesto našli u ovim zapisima: neki Inzko, Bog mu dao sve najbolje kao i ostalima, holbrucima, petričima, košnicima, karingtonima, ovenima, bildtima… Bili tu u čudnoj zemlji BiH i primali masnu plaću od 25.000 eura, provaljivali u banke oružjem, odnosili novac, bacali na pod fotografiju pape Ivana Pavla II., gazili nogama i urinirali po njoj! Donijeli nam civilizaciju dobronamjernih timaritelja zvijeri, kao onomad kad je Italija ispisivala svoje parole: ROMA DOMA! Rim kroti! Jer mi smo za njih uvijek bili primitivni Balkan, pa i kad smo osvojili svjetsko prvenstvo u nogometu, napisa važni engleski list da smo »fašistički rektum Europe«!

    22c3c93c0d70ef7d75f5975bb2878d55Sve to prati gotovo umiljato fra Miljenko u svojim osvrtima na svakodnevnu politiku, ali više ga boli što naši, zapravo »naši«, spadaju u to isto kolo, pa se vrte u kozaračkom kolu s trorogom kapom razni jergovići, lovrićke, pusići, mesići, kajini i ini. Britak je ponegdje naš »fra«, ali isto tako i realan, pouzdaje se u Božju providnost, zna da je vlast prolazna, a zemlja koju netko ljubi vječna. Zna on dobro da treba oprezno prema onima koji se busaju u hrvatska prsa, crna osobito, dok »narod sluša cajke i drijema«.

     Obiđoh nekoliko puta zemlju BiH, nedovoljno da ju upoznam u dubinama, ali dovoljno da vidim njene rane i ljepote. Samo to. Malo je, znam, a opet mislim da mi je jasnija od mnogih zemalja pa i moje uže Hrvatske. Kaže fra Miljenko kako su Amerikanci čestiti: eno došli po svoga jednoga još iz onoga rata, sviraju svoju himnu (gdje li je naša?!) i nose ostatke u svoju slobodoljubivu zemlju – sve što je naš svijet davno zakopao s tim jednim Amerikancem – nedirnutom lisnicom, novcem, krunicom i križićem, jer očito je bio katolik. Ali nema svećenika na tom ispraćaju. Svi su ti »bilderbergovci« ateisti, kako i pristoji pristojnom svijetu, jer oni su se dogovorili, a BBC (eto mi prilike!) objavio nedavno da se više ne će spominjati ime Isusa Krista kad bude govor o vremenu, nego će reći »prije i poslije nove ere«. Čije, pobogu? Čime je počela ta nova era?

    Sve smo to slušali pedesetak godina u crvenom carstvu, ali ono ode, a Krist ostade. Otići će i opskurni i ljudima nepoznati Goldman Sachs koji drži multinacionalnu najveću bankovnu tvrtku i gospodari. Svi ljudi su smrtni, samo Zlo je besmrtno i bit će pobijeđeno. Tako je narečeno. Ono je tu oko nas, u nama, ali Isus nikoga ne napušta i putuje stranicama i danima ovih zapisa zajedno s fra Miljenkom. Zna Isus što fra Miljenka boli, to je put Križa, Križni put, ne prvi ni posljednji u osobnom i narodnosnom životu. Ali mudri znaju: na koncu puta velika Svjetlost i Kraljica Mira.

    Eto, ne izdržah ne pisati satirično i pomalo humoristično kao što to čini u ovoj knjizi fra Miljenko Stojić. To je neka vrsta obrane od zla, podlosti, grabeži i beščašća koje kapilarno prožima njegovu i moju zemlju, jer su vezane tisućljetnim sponama, podzemnim čudesnim ponornicama, drhti li BiH, Herceg Bosna, drhtim i ja. Kad se one 1999.(?) nađoh u Zenici, priđe mi jedan mališan u školi i potegnu za rukav: »A teta, ti si iz Zagreba?!« Velikim i zadivljenim pogledom pogledale me njegove oči, a ja rekoh srameći se: »Da, iz Zagreba«. A već smo napuštali naše u tom istom gradu. Znala sam da će biti bolji od »naših« olinjalih političkih nakaza koje nikako da siđu s trona. I odoh sa suzama u očima.

    Nevenka Nekić

    facebook komentari

    • peppermintt

      “Kad se one 1999.(?) nađoh u Zenici,
      priđe mi jedan mališan u školi i potegnu za rukav: »A teta, ti si iz
      Zagreba?!« Velikim i zadivljenim pogledom pogledale me njegove oči, a ja
      rekoh srameći se: »Da, iz Zagreba«. A već smo napuštali naše u tom
      istom gradu. Znala sam da će biti bolji od »naših« olinjalih političkih
      nakaza koje nikako da siđu s trona. I odoh sa suzama u očima.”

    • peppermintt

      “Kad se one 1999.(?) nađoh u Zenici,
      priđe mi jedan mališan u školi i potegnu za rukav: »A teta, ti si iz
      Zagreba?!« Velikim i zadivljenim pogledom pogledale me njegove oči, a ja
      rekoh srameći se: »Da, iz Zagreba«. A već smo napuštali naše u tom
      istom gradu. Znala sam da će biti bolji od »naših« olinjalih političkih
      nakaza koje nikako da siđu s trona. I odoh sa suzama u očima.”