Otajstvena brojidba

0

Nekoć davno, prije više od dvije i pol tisuće godina, vrcnula je s vrha Heraklitova pisala ova misao: „Mnogoznalost [πολυμαθίη] ne uči pameti. Da uči, naučila bi Hezioda i Pitagoru, zatim Ksenofana i Hekateja“ (Fr. B 40). Na stranu ona trojica, ali zašto Heraklit tako ošinu Pitagoru?

Teško je to dokučiti.

Bit će da mu se mistika brojeva činila budalaštinom. Nije ga se drukčije mogla dojmiti ni iz nje izvedena životna mudrost. A lako je moguće da je mesoljubnog Efežanina zapravo prenerazilo ono što se od Platona naovamo učeno zove „pitagorski način života“ (Πυθαγόρειος τρόπος τοῦ βίου).

Vidim, vrtite glavom. Nezgodno je, mislite, počeo. Propast će u nekakav antički bezdan. No, ne bojte se! Nema ovdje takve pogibelji. Ne stoga što bih i ja, po uzoru na suvremenike, svisoka gledao na bît i bivstvo broja, na vječna počela od kojih je sazdan svijet, na harmoniju sfera, na selidbu duša, na zlostavljanje pasa, na blagovanje boba… Ne, ni govora! Ja visoko cijenim, dapače – žarko ljubim grčko-rimsku antiku. Antika je djetinjstvo naše uljudbe. Pogibelji međutim nema stoga što ovdje i sada nije ni mjesto ni vrijeme za antiku. Heraklita potegnuh, onako, iz obijesti, a o Pitagoru se ne očešah otmjeno – zbog mistične ontologije brojeva, nego upravo vulgarno – zbog brojidbe! Obostrano se sramim. Ali gajim nadu da će mi te nepodopštine biti oproštene jer me je na njih nagnala ljuta nevolja.

Oduvijek se naime smatralo da je za pitanje o biću i kakvoći broja potrebna stanovita umnost i plemenitost duha. S tim će se, premda ne zvuči demokratski, i danas složiti svaka šuša. A što je sa svagdanjim, najprizemnijim, „demokratskim“ životom broja? Onim životom kojim broj jednako služi svima a da nitko ne pokreće pitanje o njegovu biću i kakvoći? Broj tako živi u – brojidbi. U golom utvrđivanju kolikoće istovrsnih bića. Tako dijete broji prste, pastir ovce, ratar tone žita, bankar novce – svi isto. Brojidba je dakle djelatnost koja ne iziskuje ni osobitu umnost ni osobitu plemenitost. Za brojidbu su dostatni zdrav razum i obično poštenje. A brojiti se, kao što znamo, jednostavno mora. Kako u životu pojedinca tako u životu države.

Stoga je strašno ono što je Hrvatskoj učinio Arsen Bauk. Taj je kukurikavac već tri godine ministar uprave. Odgovoran je među ostalim za ispravnost i čistoću popisa birača. Na upit „Koliko je 10 posto od ukupnoga broja birača u Hrvatskoj?“ s ministarskog je mjesta ustrajno odgovarao: 450.000! Sve dok nije nastao prijepor oko broja potpisa što ih je za svoju referendumsku inicijativu skupila građanska udruga U ime obitelji. A tada je priziv na Ustavni sud urodio jednako neuvjerljivim pravorijekom: Deset posto od ukupnoga broja birača u Hrvatskoj čine 404.252 birača! Kazneno je zanimljivo pitanje: Zašto je Bauku trebao onaj višak od 45.748 glasova? A dvostruko bi – i aritmetički i juridički – bilo slatko doznati kako je Ustavni sud utvrdio desetinu od neznane mu ukupne količine.

Žalosno. Državni zavod za statistiku i demografija hoće brojeve na sunce, a državna uprava ne da. Zašto? Očito, drži da je poštena brojidba nezgodna stvar. Budući da je naravno nastrojena protiv mistike i mistifikacije, poštena brojidba ne uvažava političke interese. A kako ne zahtijeva nikakvo znanje, demokratske vlasti vole same upravljati brojidbom. Taj posao one znaju bolje nego itko drugi. Pogledajte samo kao su nam, kao nigdje drugdje u Europi, naši ustavopopravljači u Izvorišnim osnovama Ustava lijepo poimence usidrili 22 „nacionalne“ manjine. A nitko ih, pa ni Vladimir Šeks, ne može napamet nabrojiti. Divljenja je međutim kudikamo vrjednija brojidba Hrvatinova DIP-a. Ona je nakon referenduma o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji bila tako savjesna da je točno, u dvije decimale, izbrojila dvotrećinsku većinu glasova za ulazak u Uniju.

Eto, vidite! Ne znam kolika je vjerojatnost takva ishoda. No bio taj ishod vjerojatan ili nevjerojatan, on je raspisivaču referenduma donio ustavotvornu većinu glasova. I sad smo tu gdje jesmo. Naučili smo da vlast može i golu brojidbu pretvoriti u otajstvenu znanost. Nije to mnogo. Ali, kao što reče Heraklit, mnogoznalost [πολυμαθίη] i onako ne uči čovjeka pameti; nije, naravno, u toj stvari pouzdanija ni maloznalost (ολιγομαθία), a upravo je pogubna glasovita korisnoznalost (χρεστομαθία) Ive Josipovića.

Zato se na predsjedničkim izborima sjetimo opomene: Pamet u glavu! Što to sad znači? Ništa osobito. Izađimo na izbore, otvorimo oči i slušajmo glas svoga srca!

Benjamin Tolić/HRsvijet

facebook komentari