OTKRIVENA TAJNA NESTANKA STJEPANA CRNOGORCA 1972.

8

Stjepan Crnogorac je moj rođak. Njegova Majka Janja i moja majka Iva su sestre. Nikada neću zaboraviti plakanje i suze njegove majke Janje, moje tetke, kada sam po prvi put došao posjetiti moju domovine Hrvatsku poslije više od trideset i četiri godine, u lipnju 1991. Tada me je tetka Janja u plaču zakljinjala da joj pomognem pronaći nestalog sina Stjepana. Njegova sestra Mila, koja je sada u Dubrovniku kao časna sestra, u svibnju 2007 godine kada ju posjetio, rekla je da neće stati dok ne pronađe sudbinu njenog nestalog brata Stjepana.

Otkrivena je tajna sudbine hrvatskog emigranta Stjepana Crnogorca koji je misteriozno nestao u Austriji 1972. godine, a otkrio ju je slovenac Roman Ljeljak. On se već godinama bavi istraživanjem poratnih likvidacija i djelovanja nekadašnjih juglosavenskih tajnih služni.
Na konferenciji za novinaru u Mariboru, Ljeljak je objavio da je, istražujući dokumente u državnom arhivu Slovenije, došao do saznanja da su Crnogorca 3. srpnja 1972. u Salzburgu oteli pripadnici Udbe, a potom je prebačen u Sloveniju, gdje je, po njegovim tvrdnjama, i ‘likvidiran’, i to po svoj prilici na području Gotenice, do 1990. godine za javnost zatvorenom području na kojemu su svoje poligone i instalacije imale vojska, policija i obavještajne strukture.
Leljak je rekao da je, istražujući taj slučaj u slovenskoj dokumentaciji, u državnom arhivu otkrio putovnicu na ime Marko Golac, nepostojeće osobe rođene 7. prosinca 1946., istog datuma kad i u Salzburgu nestali hrvatski emigrant, te da se je ubrzo uvjerio da je u putovnici zapravo originalna Crnogorčeva fotografija.
U arhivu je našao i bankovnu knjižicu Crnogorca, njegovu osobnu poštu, fotografije i dokumente, pa čak i tonski snimak njegova saslušanja.
Leljak je rekao da je austrijskoj policiji zato, zbog sumnje da su počinili kazneno djelo otmice i umorstva, prijavio tri još živuća slovenska visoka dužnosnika iz vremena komunizma i bivše Jugoslavije koji su za to bili odgovorni, te austrijskim organima predao dokumentaciju do koje je došao. Leljak je austrijskoj policiji prijavio Silva Gorenca, Borisa Mužiča i Marjana Orožna, koji su djelovali na visokim pozicijama u ministarstvu unutarnjih poslova i sigurnosnim službama u Beogradu, prenosi T-portal.
Crnogorčevu otmicu u Salzburgu izveli su tri pripadnika Udbe s pseudonimima Bilič, Kovač i Željko. Lažno su mu se predstavili kao austrijski policajci, ali su ga umjesto na obližnju policijsku postaju odveli na saslušanje u Ljubljanu, pri čemu su za Crnogorca za prijelaz granice upotrijebili krivotvorenu putovnicu s njegovom slikom. Kao pratnja u akciji sudjelovali su još i suradnici Udbe pod kodnim imenima Špela, Branko i Boris, tri Udbina suradnika koja su iz daleka pratila događaje, rekao je Leljak.
Stjepan Crnogorac nalazi se na popisima žrtava Udbe na kojima se do sada vodio kao jedan od četvorice hrvatskih emigranata koji se smatraju nestalima.

Mile Boban.

facebook komentari

  • Prenosim ovdje sa portala javno.com od 3. kolovoza 2009., iz stranice: HRVATSKA I USTAŠTVO (73) “NEPOZNATA STRANA BUGOJANSKE OPERACIJE ” (16) Oni koji žele pročitati komentare tog opisa, neka samo kliknu na HRVATSKA I USTAŠTVO i potraže opis (73), ili neka kliknu na potražnji: Stjepan Crnogorac i otvore spomenutu stranicu. Pozdrav svima a najviše ucviljenoj rodbini, braći i sestrama i svim znancima, da se je konačno otkrio i taj misterij: Nestanak Stjepana Crnogorca.

    Počivao u miru Božijem, dragi moj rodijače Stjepane. Bog!

    Tvoj rođak Milan Gabrića.
    xxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

    U srpnju 1972., u Salzburgu (Austrija), netragom iščezava
    Stjepan Crnogorac, studen teologije, rodom iz Pošuskog Čitluka
    (ispravka. Stjepan Crnogorac je moje rodjeni rodijak. Njegova i moja
    maka su dvije sestre. On je rodjen u selu Sovićima, blizu Imotskog.
    Nekada u prošlosti Posušje je bio Općina selu Sovićima, sve do 1956. Od
    tada selo Sovići pripadaju Općini Grude. Po svim indicijama, ako im je
    vjerovati, Stjepan Crnogorac je nestao u Salzburgu isti ili istih dana
    kada su bugojanci napustili Austriju 21 lipnja 1972. Djordje Ličina je
    napiso knjigu “Dvadeseti Čovjek”, za kojim se još uvijek traga. Neki
    krugovi su mišljenja da bi to mogao biti upravo “dvadeseti čovjek”
    Stjepan Crnogorac, moja opaska, Otporaš). Crnogorac se sreo s gerilcima prije
    polaska u Jugoslaviju. To je dovjavljeno Udbi i jednoga dana (u srpnju
    1972.) sjeo je u automobili s dvojicom ljudi i nikada se više nije
    vratio niti ga je itko igdje vidio. Likvidiran je sigurno u jednom od
    jugoslavenskih zatvora. Crnogorčeva starica majka (Janja 1909-1998,moja
    opaska, Otporaš) oplakuje ga i danas: “Nigda ga moje oči vidit neće, neće doći ko
    ni naši potlje rata”. Udba dotle, da zamaskira svoj zlošin, širi
    glasine u zelji i inozemstvu: Živ je i radi za Udbu”.

  • Prenosim ovdje sa portala javno.com od 3. kolovoza 2009., iz stranice: HRVATSKA I USTAŠTVO (73) “NEPOZNATA STRANA BUGOJANSKE OPERACIJE ” (16) Oni koji žele pročitati komentare tog opisa, neka samo kliknu na HRVATSKA I USTAŠTVO i potraže opis (73), ili neka kliknu na potražnji: Stjepan Crnogorac i otvore spomenutu stranicu. Pozdrav svima a najviše ucviljenoj rodbini, braći i sestrama i svim znancima, da se je konačno otkrio i taj misterij: Nestanak Stjepana Crnogorca.

    Počivao u miru Božijem, dragi moj rodijače Stjepane. Bog!

    Tvoj rođak Milan Gabrića.
    xxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

    U srpnju 1972., u Salzburgu (Austrija), netragom iščezava
    Stjepan Crnogorac, studen teologije, rodom iz Pošuskog Čitluka
    (ispravka. Stjepan Crnogorac je moje rodjeni rodijak. Njegova i moja
    maka su dvije sestre. On je rodjen u selu Sovićima, blizu Imotskog.
    Nekada u prošlosti Posušje je bio Općina selu Sovićima, sve do 1956. Od
    tada selo Sovići pripadaju Općini Grude. Po svim indicijama, ako im je
    vjerovati, Stjepan Crnogorac je nestao u Salzburgu isti ili istih dana
    kada su bugojanci napustili Austriju 21 lipnja 1972. Djordje Ličina je
    napiso knjigu “Dvadeseti Čovjek”, za kojim se još uvijek traga. Neki
    krugovi su mišljenja da bi to mogao biti upravo “dvadeseti čovjek”
    Stjepan Crnogorac, moja opaska, Otporaš). Crnogorac se sreo s gerilcima prije
    polaska u Jugoslaviju. To je dovjavljeno Udbi i jednoga dana (u srpnju
    1972.) sjeo je u automobili s dvojicom ljudi i nikada se više nije
    vratio niti ga je itko igdje vidio. Likvidiran je sigurno u jednom od
    jugoslavenskih zatvora. Crnogorčeva starica majka (Janja 1909-1998,moja
    opaska, Otporaš) oplakuje ga i danas: “Nigda ga moje oči vidit neće, neće doći ko
    ni naši potlje rata”. Udba dotle, da zamaskira svoj zlošin, širi
    glasine u zelji i inozemstvu: Živ je i radi za Udbu”.

  • Znam da ima više Hrvata koji ne znaju točan broj Udbini žrtava u hrvatskoj političkoj emigraciji, nego onih koji to znaju. Zato dolje priloženu listu donosima za podsjetiti sve Hrvatice i Hrvate, kako bi ih se mogli sjetiti u našim mislima.

    Josip Perković će prvi morati točno odgovoriti koliko je Hrvata i Hrvatica dao poubijati po nalogu UDB-e.

    UBIJENI HRVATSKI EMIGRANTI 1946-1988., POD VODSTVOM JOSIPA MANOLIĆA I JOSIPA PERKOVIĆA – DVOJICOM GLAVNIH HRVATSKIH UDBAŠA.

    UBIJENI:

    1.) Dr. Ivan Protulipac 1946. u Italiji,

    2.) Ilija Abramović 1948. u Austriji,

    3.) DinkaDomančinović 1960. u Argentini,

    4.) Mate Miličević 1966. u Kanadi,

    5.) Marijan Šimundić 1967. u SR Njemačkoj,

    6.) Jozo Jelić 1967. u SR Njemačkoj,

    7.) Mile Jelić 1967. u SR Njemačkoj,

    8.) Petar Tominac 1967. u SR Njemačkoj,

    9.) Vlado Murat 1967. u SR Njemačkoj,

    10.) AnđelkoPernar 1967. u SR Njemačko,

    11.) HrvojeUrsa 1968. u SR Njemačkoj,

    12.) ĐuroKokić 1968. u SR Njemačkoj,

    13.) Mile Rukavina 1968. u SR Njemačkoj,

    14.) KrešimirTolj 1968. u SR Njemačkoj,

    15.) Vid Maričić 1968. u SR Njemačkoj,

    16.) Ante Znaor 1968. godine u Italiji,

    17.) Josip Krtalić 1968. u Italiji,

    18.) Nedjeljko Mrkonjić 1968. godine u Francuskoj,

    19.) Pere Čović 1968. godine u Australiji,

    20.) Mirko Čurić 1969. u SR Njemačkoj,

    21.) Nahid Kulenović 1969. u SR Njemačkoj,

    22.) Vjekoslav Luburić 1969. u Španjolskoj,

    23.) Mijo Lijić 1970. u Švedskoj,

    24.) Mirko Šimić 1971. u SR Njemačkoj,

    25.) Ivo Bogdan 1971. u Argentini,

    26.) Maksim Krstulović 1971. u Engleskoj,

    27.) Drago Mihalić 1972. u SR Njemačkoj,

    28.) Josip Senić 1972. u SR Njemačkoj,

    29.) Dr. Branko Jelić 1972. u SR Njemačkoj,

    30.) Stjepan Ševo 1972. u Italiji,

    31.) Tatjana Ševo 1972. godine u Italiji,

    32.) Rosemarie Bahrić 1972. u Italiji

    33.) Josip Buljan-Mikulić 1973. u SR Njemačkoj,

    34.) Mate Jozak 1974. u SR Njemačkoj,

    35.) Ilija Vučić 1975. u SR Njemačkoj,

    36.) Ivica Milošević 1975. u SR Njemačkoj,

    37.) Nikola Martinović 1975. u Austriji,

    38.) MatkoBradarić 1975. u Belgiji,

    39.) Vinko Eljuga 1975. u Danskoj,

    40.) Stipe Mikulić 1975. u Švedskoj

    41.) Nikola Penava 1975. u SR Njemačkoj,

    42.) Ivan Tuksor 1976. u Francuskoj,

    43.) Ivan Vučić 1977. u SR Njeinačkoj,

    44.) Jozo Oreč 1977. u JAR,

    45.) Bruno Bušić 1978. u Francuskoj,

    46.) KrižanBrkić 1978. u SAD,

    47.) Marijan Rudela 1979. u SAD,

    48.) Zvonko Štimac 1979. u SAD

    49.) Goran Šećer 1979. u Kanadi,

    50.) CvitkoCicvarić 1979. u Kanadi,

    51.) Nikola Miličević 1980. u SR Njemačkoj,

    52.) Mirko Desker 1980. u SR Njemačkoj,

    53.) Ante Kostić 1981. u SR Njemačkoj,

    54.) Mate Kolić 1981. u Francuskoj,

    55.) Petar Bilandžić 1981. u SR Njemačkoj,

    56.) lvanJurišić 1981. u SR Njemačkoj

    57.) Mladen Jurišić 1981. u SR Njemačkoj,

    58.) Stanko Nižić 1981. u Švicarskoj,

    59.) Ivo Furlić 1981. u SR Njemačkoj,

    60.) ĐuroZagajski 1983. u SR Njemačkoj,

    61.) Franjo Mikulić 1983. u SR Njemačkoj,

    62.) Milan Župan 1983. u SR Njemačkoj,

    63.) Stjepan Đureković 1983. u SR Njemačkoj,

    64.) Slavko Logarić 1984. u SR Njemačkoj,

    65.) Franjo Mašić 1986. u SAD,

    66.) Damir Đureković 1987. u Kanadi,

    67.) Ante Đapić, 1989. u SR Njemačkoj

    NEUSPJELA UBOJSTVA

    1.) Mate Frković 1948. u Austriji,

    2.) Dr. Ante Pavelić 1957. u Argentini,

    3.) Dr. Branko Jelić 1957. u SR Njemačkoj,

    4.) ObiteljDeželić 1965. u SR Njemačkoj,

    5.) Ante Vukić 1968. u SR Njemačkoj,

    6.) Mirko Grabovac 1969. u SR Njemačkoj,

    7.) Dr. Branko Jelić 1970. u SR Njemačkoj,

    8.) Vlado Damjanović 1970. u SR Njemačkoj,

    9.) Dr. Branko Jelić 1971. u SR Njemačkoj,

    10.) Gojko Bošnjak 1972. u SR Njemačkoj,

    11.) Nikola Vidović 1972. u Francuskoj,

    12.) Dane Šarac 1973. u SR Njemačkoj,

    13.) Gojko Bošnjak 1973. u SR Njemačkoj,

    14.) Dane Šarac 1974. u Francuskoj,

    15.) Stipe Bilandžić 1975. u SR Njemačkoj,

    16.) Stipe Bilandžić 1977. u SR Njemačkoj,

    17.) Franjo Goreta 1980. u SR Njemačkoj,

    18.) Luka Kraljević 1982. u SR Njemačkoj,

    19.) Luka Kraliević 1983. u SR Njemačkoj,

    20.) Danica Glavaš 1986. u SAD,

    21.) AnteTokić 1988. u Australiji,

    22.) Tomislav Naletelić 1988. u SR Njemačkoj,

    23.) Nikola Štedul 1988. u Škotskoj

    OTMICE

    1.) Drago Jelik 1949. izItalije,

    2.) Krunoslav Draganović 1967. izItalije,

    3.) VjenceslavČižek 1977. izItalije,

    4.) Ivica Novaković 1987. iz SR Njemačke

    NEUSPJELE OTMICE

    1.) Dr. Branko Jelić 1950. iz SR Njemačke,

    2.) Franjo Mikulić 1979. izFrancuske

    NESTALI

    1.) Zlatko Milković 1949. u Francuskoj,

    2.) Zvonimir Kučar 1963. u Francuskoj,

    3.) Geza Pašti 1965. u Francuskoj,

    4.) Stjepan Crnogorac 1972. u Austriji ( Danas, petak 8 studenoga 2013 godine se zna tko je i kada ubio, likvidirao mojeg rođaka Stjepana Crnogorca 3 srpnja 1972. To je bila jugoslavenska Udba. koja nije imala hrabrosti javiti ucviljenim roditeljima o sudbini njihova sina.
    Počivao u miru Božijem, dragi moj rodijače Stipe Crnogorac. Rodijak Milan Boban, Gabrića.

    Ovdje je riječ samo o nekim ubijenim hrvatskim emigrantima za koje se zna.

    Na samom području bivše YU ima na tisuće masovnih grobnica, zločina jugoslavenskih partizana. UDBA je likvidirala tisuće i tisuće Hrvata za koje nitko nikada nije odgovarao.

    “Današnja hrvatske ljevičarska vlasti” RH još nikada nije procesuirale niti jednog jedinog udbaškog ubojicu ili njihove nalogodavce.

    Stoga, danas, treba iskoristiti ovu prilika koja se nipošto ne smije propustiti. Sada kada
    Njemačka traži izručenje Perković, a iza njega ima još onih koji čekaju na red, mi državotvorni Hrvati moramo dvojstruko upregnuti naše snage uma i pomoći Njemačkoj da privede sudu ove zlikovce i ubojic Hrvata. Otporaš.

  • Znam da ima više Hrvata koji ne znaju točan broj Udbini žrtava u hrvatskoj političkoj emigraciji, nego onih koji to znaju. Zato dolje priloženu listu donosima za podsjetiti sve Hrvatice i Hrvate, kako bi ih se mogli sjetiti u našim mislima.

    Josip Perković će prvi morati točno odgovoriti koliko je Hrvata i Hrvatica dao poubijati po nalogu UDB-e.

    UBIJENI HRVATSKI EMIGRANTI 1946-1988., POD VODSTVOM JOSIPA MANOLIĆA I JOSIPA PERKOVIĆA – DVOJICOM GLAVNIH HRVATSKIH UDBAŠA.

    UBIJENI:

    1.) Dr. Ivan Protulipac 1946. u Italiji,

    2.) Ilija Abramović 1948. u Austriji,

    3.) DinkaDomančinović 1960. u Argentini,

    4.) Mate Miličević 1966. u Kanadi,

    5.) Marijan Šimundić 1967. u SR Njemačkoj,

    6.) Jozo Jelić 1967. u SR Njemačkoj,

    7.) Mile Jelić 1967. u SR Njemačkoj,

    8.) Petar Tominac 1967. u SR Njemačkoj,

    9.) Vlado Murat 1967. u SR Njemačkoj,

    10.) AnđelkoPernar 1967. u SR Njemačko,

    11.) HrvojeUrsa 1968. u SR Njemačkoj,

    12.) ĐuroKokić 1968. u SR Njemačkoj,

    13.) Mile Rukavina 1968. u SR Njemačkoj,

    14.) KrešimirTolj 1968. u SR Njemačkoj,

    15.) Vid Maričić 1968. u SR Njemačkoj,

    16.) Ante Znaor 1968. godine u Italiji,

    17.) Josip Krtalić 1968. u Italiji,

    18.) Nedjeljko Mrkonjić 1968. godine u Francuskoj,

    19.) Pere Čović 1968. godine u Australiji,

    20.) Mirko Čurić 1969. u SR Njemačkoj,

    21.) Nahid Kulenović 1969. u SR Njemačkoj,

    22.) Vjekoslav Luburić 1969. u Španjolskoj,

    23.) Mijo Lijić 1970. u Švedskoj,

    24.) Mirko Šimić 1971. u SR Njemačkoj,

    25.) Ivo Bogdan 1971. u Argentini,

    26.) Maksim Krstulović 1971. u Engleskoj,

    27.) Drago Mihalić 1972. u SR Njemačkoj,

    28.) Josip Senić 1972. u SR Njemačkoj,

    29.) Dr. Branko Jelić 1972. u SR Njemačkoj,

    30.) Stjepan Ševo 1972. u Italiji,

    31.) Tatjana Ševo 1972. godine u Italiji,

    32.) Rosemarie Bahrić 1972. u Italiji

    33.) Josip Buljan-Mikulić 1973. u SR Njemačkoj,

    34.) Mate Jozak 1974. u SR Njemačkoj,

    35.) Ilija Vučić 1975. u SR Njemačkoj,

    36.) Ivica Milošević 1975. u SR Njemačkoj,

    37.) Nikola Martinović 1975. u Austriji,

    38.) MatkoBradarić 1975. u Belgiji,

    39.) Vinko Eljuga 1975. u Danskoj,

    40.) Stipe Mikulić 1975. u Švedskoj

    41.) Nikola Penava 1975. u SR Njemačkoj,

    42.) Ivan Tuksor 1976. u Francuskoj,

    43.) Ivan Vučić 1977. u SR Njeinačkoj,

    44.) Jozo Oreč 1977. u JAR,

    45.) Bruno Bušić 1978. u Francuskoj,

    46.) KrižanBrkić 1978. u SAD,

    47.) Marijan Rudela 1979. u SAD,

    48.) Zvonko Štimac 1979. u SAD

    49.) Goran Šećer 1979. u Kanadi,

    50.) CvitkoCicvarić 1979. u Kanadi,

    51.) Nikola Miličević 1980. u SR Njemačkoj,

    52.) Mirko Desker 1980. u SR Njemačkoj,

    53.) Ante Kostić 1981. u SR Njemačkoj,

    54.) Mate Kolić 1981. u Francuskoj,

    55.) Petar Bilandžić 1981. u SR Njemačkoj,

    56.) lvanJurišić 1981. u SR Njemačkoj

    57.) Mladen Jurišić 1981. u SR Njemačkoj,

    58.) Stanko Nižić 1981. u Švicarskoj,

    59.) Ivo Furlić 1981. u SR Njemačkoj,

    60.) ĐuroZagajski 1983. u SR Njemačkoj,

    61.) Franjo Mikulić 1983. u SR Njemačkoj,

    62.) Milan Župan 1983. u SR Njemačkoj,

    63.) Stjepan Đureković 1983. u SR Njemačkoj,

    64.) Slavko Logarić 1984. u SR Njemačkoj,

    65.) Franjo Mašić 1986. u SAD,

    66.) Damir Đureković 1987. u Kanadi,

    67.) Ante Đapić, 1989. u SR Njemačkoj

    NEUSPJELA UBOJSTVA

    1.) Mate Frković 1948. u Austriji,

    2.) Dr. Ante Pavelić 1957. u Argentini,

    3.) Dr. Branko Jelić 1957. u SR Njemačkoj,

    4.) ObiteljDeželić 1965. u SR Njemačkoj,

    5.) Ante Vukić 1968. u SR Njemačkoj,

    6.) Mirko Grabovac 1969. u SR Njemačkoj,

    7.) Dr. Branko Jelić 1970. u SR Njemačkoj,

    8.) Vlado Damjanović 1970. u SR Njemačkoj,

    9.) Dr. Branko Jelić 1971. u SR Njemačkoj,

    10.) Gojko Bošnjak 1972. u SR Njemačkoj,

    11.) Nikola Vidović 1972. u Francuskoj,

    12.) Dane Šarac 1973. u SR Njemačkoj,

    13.) Gojko Bošnjak 1973. u SR Njemačkoj,

    14.) Dane Šarac 1974. u Francuskoj,

    15.) Stipe Bilandžić 1975. u SR Njemačkoj,

    16.) Stipe Bilandžić 1977. u SR Njemačkoj,

    17.) Franjo Goreta 1980. u SR Njemačkoj,

    18.) Luka Kraljević 1982. u SR Njemačkoj,

    19.) Luka Kraliević 1983. u SR Njemačkoj,

    20.) Danica Glavaš 1986. u SAD,

    21.) AnteTokić 1988. u Australiji,

    22.) Tomislav Naletelić 1988. u SR Njemačkoj,

    23.) Nikola Štedul 1988. u Škotskoj

    OTMICE

    1.) Drago Jelik 1949. izItalije,

    2.) Krunoslav Draganović 1967. izItalije,

    3.) VjenceslavČižek 1977. izItalije,

    4.) Ivica Novaković 1987. iz SR Njemačke

    NEUSPJELE OTMICE

    1.) Dr. Branko Jelić 1950. iz SR Njemačke,

    2.) Franjo Mikulić 1979. izFrancuske

    NESTALI

    1.) Zlatko Milković 1949. u Francuskoj,

    2.) Zvonimir Kučar 1963. u Francuskoj,

    3.) Geza Pašti 1965. u Francuskoj,

    4.) Stjepan Crnogorac 1972. u Austriji ( Danas, petak 8 studenoga 2013 godine se zna tko je i kada ubio, likvidirao mojeg rođaka Stjepana Crnogorca 3 srpnja 1972. To je bila jugoslavenska Udba. koja nije imala hrabrosti javiti ucviljenim roditeljima o sudbini njihova sina.
    Počivao u miru Božijem, dragi moj rodijače Stipe Crnogorac. Rodijak Milan Boban, Gabrića.

    Ovdje je riječ samo o nekim ubijenim hrvatskim emigrantima za koje se zna.

    Na samom području bivše YU ima na tisuće masovnih grobnica, zločina jugoslavenskih partizana. UDBA je likvidirala tisuće i tisuće Hrvata za koje nitko nikada nije odgovarao.

    “Današnja hrvatske ljevičarska vlasti” RH još nikada nije procesuirale niti jednog jedinog udbaškog ubojicu ili njihove nalogodavce.

    Stoga, danas, treba iskoristiti ovu prilika koja se nipošto ne smije propustiti. Sada kada
    Njemačka traži izručenje Perković, a iza njega ima još onih koji čekaju na red, mi državotvorni Hrvati moramo dvojstruko upregnuti naše snage uma i pomoći Njemačkoj da privede sudu ove zlikovce i ubojic Hrvata. Otporaš.

  • ________________

    Htio to netko shvatiti s razumijevanjem ili ne, ovi nadasve hrabri ljudi su bili također preteča hrvatske slobode.

    Skončali su tragično zahvaljujući jednom od najružnijih i najprljavijih
    pojmovnih izričaja, odnosno izdaji tobožnjih odanih suradnika.

    Za nepovjerovati je koliko je Hrvata rodoljuba skončalo upravo poradi
    izdaje od strane tobožnjih odanih suradnika iz vlastitih redova.

    Otporaš, 26.06.2009 02:50 h

    Gračena13, teško je osebi govoriti, ali takodjer čovjek najbolje
    sam sebe poznaje, pa kad je to tako, normalno bi bilo da on i o samom
    sebi kadkada kaže po koju riječ. Naima ja sam bio devet (9) dana u
    pritvoru, zatvoru u Parizu, kako god tko hoće. Nisam bio upleten u slučaj, ali
    sam u detalje poznavao stvar. Bio sam medju prvima uhapšen. Za devet dana prošao
    sam kroz sito i rašeto. Isljednici se svakog sata mjenjaju te se iđu
    odmarati. Ja sam uvijek isti, ne naspavan, umoran, gladan, žedan i sto
    drugih šuda. Kada se potužim na nešto, odgovor je da ovo nije neki Hotel
    za odmaranje ili neki Restaurant za uživanje. Monenti su dolazili i
    odlazili za najgore. To se kaže “Propjevao”, te klupko se počima
    odvijati. Mene su držali i hrabrili oni najhrabriji za koje sam znao
    kroz sve što su prošli. To su bili Ustaše. Držao bih se rukama za stol kao da mislim iz njega vodu cijediti, te samo mislio na one koji su prošli kroz najgore, kako
    bi se oni ponašali da su ovdje, na mome mjestu. Sam sebi dajem odgovor: JUNAČKI! To me je čeličilo i ništa drugo pred sobom nisam vidio doli Hrvatsku. Tako i
    ovi 19 hrvatskih Junaka/Vitezova, među kojima je i moj rošak Stjepan Crnogorac, nisu osjećali niti patnje niti bolove niti muke. Sve što su osjećali bila je neograničena ljubav za Hrvatsku.
    Zbog takovih svačija povijest je bogata. Šteta da nemamo jedan feljton o
    Eugenu Kvaterniku i njegovu ustanku u Rakovici 1871. godine. Ova dva
    slučaja su identična i rekao bih da je Bugojanski Ustanak –
    nacionalno/povijesno gledajući – bolji za nas Hrvate zato što se je sve
    to zbilo undje gdje, na veliku našu hrvatsku žalost, danas nije u
    sastavu Hrvatske Države. Na duži rok to se može uzeti u obzir da je to
    Hrvatska Zemlja.

  • ________________

    Htio to netko shvatiti s razumijevanjem ili ne, ovi nadasve hrabri ljudi su bili također preteča hrvatske slobode.

    Skončali su tragično zahvaljujući jednom od najružnijih i najprljavijih
    pojmovnih izričaja, odnosno izdaji tobožnjih odanih suradnika.

    Za nepovjerovati je koliko je Hrvata rodoljuba skončalo upravo poradi
    izdaje od strane tobožnjih odanih suradnika iz vlastitih redova.

    Otporaš, 26.06.2009 02:50 h

    Gračena13, teško je osebi govoriti, ali takodjer čovjek najbolje
    sam sebe poznaje, pa kad je to tako, normalno bi bilo da on i o samom
    sebi kadkada kaže po koju riječ. Naima ja sam bio devet (9) dana u
    pritvoru, zatvoru u Parizu, kako god tko hoće. Nisam bio upleten u slučaj, ali
    sam u detalje poznavao stvar. Bio sam medju prvima uhapšen. Za devet dana prošao
    sam kroz sito i rašeto. Isljednici se svakog sata mjenjaju te se iđu
    odmarati. Ja sam uvijek isti, ne naspavan, umoran, gladan, žedan i sto
    drugih šuda. Kada se potužim na nešto, odgovor je da ovo nije neki Hotel
    za odmaranje ili neki Restaurant za uživanje. Monenti su dolazili i
    odlazili za najgore. To se kaže “Propjevao”, te klupko se počima
    odvijati. Mene su držali i hrabrili oni najhrabriji za koje sam znao
    kroz sve što su prošli. To su bili Ustaše. Držao bih se rukama za stol kao da mislim iz njega vodu cijediti, te samo mislio na one koji su prošli kroz najgore, kako
    bi se oni ponašali da su ovdje, na mome mjestu. Sam sebi dajem odgovor: JUNAČKI! To me je čeličilo i ništa drugo pred sobom nisam vidio doli Hrvatsku. Tako i
    ovi 19 hrvatskih Junaka/Vitezova, među kojima je i moj rošak Stjepan Crnogorac, nisu osjećali niti patnje niti bolove niti muke. Sve što su osjećali bila je neograničena ljubav za Hrvatsku.
    Zbog takovih svačija povijest je bogata. Šteta da nemamo jedan feljton o
    Eugenu Kvaterniku i njegovu ustanku u Rakovici 1871. godine. Ova dva
    slučaja su identična i rekao bih da je Bugojanski Ustanak –
    nacionalno/povijesno gledajući – bolji za nas Hrvate zato što se je sve
    to zbilo undje gdje, na veliku našu hrvatsku žalost, danas nije u
    sastavu Hrvatske Države. Na duži rok to se može uzeti u obzir da je to
    Hrvatska Zemlja.

  • Year Country Assassinated

    1946 Italy Ivo Protulipac

    Italy Andrej Uršič

    1948 Austria Ilija Abramović

    1960 Argentina Dinka Domančinović

    1962 Argentina Rudolf Kantonci

    1966 Canada Mate Miličević

    1967 West Germany Joze Jelić, Mile Jelić, Vlado Murat, Anđelko Pernar, Marijan Šimundić, Petar Tominac

    1968 Austria Josip Krtalić

    Australia Pero Čović

    France Nedjeljko Mrkonjić

    Italy Ante Znaor

    West Germany Đuro Kokić, Vid Maričić, Mile Rukavina, Krešimir Tolj, Hrvoje Ursa

    1969 West Germany Mirko Ćurić, Nahid Kulenović

    Spain Vjekoslav (Maks) Luburić

    1971 Argentina Ivo Bogdan

    UK Maksim Krstulović

    West Germany Mirko Šimić

    Sweden Mijo Lijić

    1972 Italy Rosemarie Bahorić, Stjepan Ševo, Tatjana Ševo

    West Germany Ivan Mihalić, Josip Senić

    1973 West Germany Josip Buljan-Mikulić

    1974 West Germany Mate Jozak

    1975 Austria Nikola Martinović

    Belgium Matko Bradarić

    Denmark Vinko Eljuga

    West Germany Ivica Miošević, Nikola Penava, Ilija Vučić

    Sweden Stipe Mikulić

    1976 France Ivan Tuksor

    1977 South Africa Jozo Oreč

    West Germany Ivan Vučić

    1978 France Bruno Bušić

    United States Križan Brkić

    1979 Canada Cvitko Cicvarić, Goran Šećer

    United States Marijan Rudela, Zvonko Šimac

    1980 West Germany Mirko Desker, Nikola Miličević

    1981 France Mate Kolić

    West Germany Petar Bilandžić, Ivo Furlić, Ivan Jurišić, Mladen Jurišić, Ante Kostić, Jusuf Gervalla, Bardhosh Gervalla, Kadri Zeka

    Switzerland Stanko Nižić

    1983 West Germany Stjepan Đureković, Franjo Mikulić, Đuro Zagajski, Milan Župan

    1984 West Germany Slavko Logarić

    1984 Austria Tomislav Katalenic

    1986 United States Franjo Mašić

    1987 Canada Damir Đureković

    West Germany Ivan Hlevnjak

    1989 West Germany Ante Đapić

    1990 Belgium Enver Hadri

  • Year Country Assassinated

    1946 Italy Ivo Protulipac

    Italy Andrej Uršič

    1948 Austria Ilija Abramović

    1960 Argentina Dinka Domančinović

    1962 Argentina Rudolf Kantonci

    1966 Canada Mate Miličević

    1967 West Germany Joze Jelić, Mile Jelić, Vlado Murat, Anđelko Pernar, Marijan Šimundić, Petar Tominac

    1968 Austria Josip Krtalić

    Australia Pero Čović

    France Nedjeljko Mrkonjić

    Italy Ante Znaor

    West Germany Đuro Kokić, Vid Maričić, Mile Rukavina, Krešimir Tolj, Hrvoje Ursa

    1969 West Germany Mirko Ćurić, Nahid Kulenović

    Spain Vjekoslav (Maks) Luburić

    1971 Argentina Ivo Bogdan

    UK Maksim Krstulović

    West Germany Mirko Šimić

    Sweden Mijo Lijić

    1972 Italy Rosemarie Bahorić, Stjepan Ševo, Tatjana Ševo

    West Germany Ivan Mihalić, Josip Senić

    1973 West Germany Josip Buljan-Mikulić

    1974 West Germany Mate Jozak

    1975 Austria Nikola Martinović

    Belgium Matko Bradarić

    Denmark Vinko Eljuga

    West Germany Ivica Miošević, Nikola Penava, Ilija Vučić

    Sweden Stipe Mikulić

    1976 France Ivan Tuksor

    1977 South Africa Jozo Oreč

    West Germany Ivan Vučić

    1978 France Bruno Bušić

    United States Križan Brkić

    1979 Canada Cvitko Cicvarić, Goran Šećer

    United States Marijan Rudela, Zvonko Šimac

    1980 West Germany Mirko Desker, Nikola Miličević

    1981 France Mate Kolić

    West Germany Petar Bilandžić, Ivo Furlić, Ivan Jurišić, Mladen Jurišić, Ante Kostić, Jusuf Gervalla, Bardhosh Gervalla, Kadri Zeka

    Switzerland Stanko Nižić

    1983 West Germany Stjepan Đureković, Franjo Mikulić, Đuro Zagajski, Milan Župan

    1984 West Germany Slavko Logarić

    1984 Austria Tomislav Katalenic

    1986 United States Franjo Mašić

    1987 Canada Damir Đureković

    West Germany Ivan Hlevnjak

    1989 West Germany Ante Đapić

    1990 Belgium Enver Hadri