Otkriveno zašto je Jelena Topić mjesec dana nepomično stajala

0

Projekt je tako izašao iz okvira lokalne zajednice i kruga korisnika Facebooka, a kanali prezentacije proširili su se i na dio populacijske grupe koja nije direktno prisustvovala realizaciji ili koja nije koristila ovu društvenu mrežu.

Jelena Topić, djevojka iz Prijedora koja je 30 dana mirno stajala na prijedorskom trgu, na svojoj je web stranici konačno objasnila o čemu je riječ. Tekst prenosimo u cijelosti.

Performans “Glasno ćutanje” je autorski rad Jelene Topić, apsolventice Akademije umjetnosti u Banjoj Luci.

Izveden je na prijedorskom gradskom trgu, ispred bivše robne kuće Patrija i virtualno-posredno prezentiran preko društvene mreže Facebook u trajanju od 31 dana.

Performans, kao vidljiv akt u vremenu i prostoru, podrazumijevao je trosatno nepomično stajanje na postolju – staroj kutiji za drva, tijekom 30 dana i uvijek u istom vremenskom okviru, stoji u objašnjenju.
Izveden je u kontinuitetu, bez obzira na meteorološke uvjete. Tijekom realizacije autorica nije davala nikakve službene ili neslužbene izjave za medije, niti je objašnjavala svoje motive članovima obitelji, prijateljima ili kolegama.

Mističnost koja je uslijedila zbog blokade pristupa informacijama nije imala za cilj misteriju, već je isključivo služila u svrhu uspješne realizacije projekta.

Prvobitno zamišljena prezentacija ubrzo je nadišla svoje okvire. Sredinom drugog tjedna izvođenja vijesti i fotografije svakodnevno su bile dostupne javnosti u elektronskim i tiskanim medijima, te na mnogobrojnim internet portalima.
Projekt je tako izašao iz okvira lokalne zajednice i kruga korisnika Facebooka, a kanali prezentacije proširili su se i na dio populacijske grupe koja nije direktno prisustvovala realizaciji ili koja nije koristila ovu društvenu mrežu.

Ovo je prvi projekt ovakvog tipa, javno izveden u gradu Prijedoru i nesumnjivo je ostavio trag na imidž sredine koja je svojim socio-demografskim karakteristikama bila podložna stereotipnim kvalifikacijama. Jelena Topić, autor i izvođač performansa, koristila je vlastito tijelo kao osnovno umjetničko sredstvo u prenošenju određenog koncepta – autorefleksije pojedinca, društva i medijske slike.

Cilj je bio da ljudi u njoj, odnosno postavci performansa, kao u ogledalu spoznaju sebe, svoj odnos prema drugima i odnos prema stvarnosti unutar sredine u kojoj djeluju. Performans nije bio “umjetnost radi umjetnosti”, već osmišljen i realiziran socijalno angažirani projekt čija je ideja upravo društvena i osobna reakcija i refleksija.

Ispisane poruke na postolju bile su osobne autoričine refleksije prethodnih dana i unutrašnjih previranja i istovremeno su postajale okidač razmišljanja i polemika o određenim društvenim pojavama i distorzijama.

Najjaču socijalnu notu performansu dali su upravo slučajni prolaznici, građani Prijedora, a kasnije i regionalna javnost. Novinari, sociolozi, blogeri i intelektualci tumačili su i obrazlagali performans govoreći u ime autorice, a pritom jasno i nedvosmisleno izražavajući svoje stavove.

Pitanja i odgovori o protestu ili revoltu, o umjetnosti ili ludosti, smjenjivali su se iz dana u dan. Koncept se razvijao u ono što su ljudi priželjkivali da bude, a “Glasno ćutanje” postajalo je socijalna buka čija je osnovna ideja bila da pojedinac, ali i društvo dokuče svoje misli i njihovim tumačenjem prepoznaju sebe i svoju okolinu.

[vsw id=”bdSKTieP0nQ” source=”youtube” width=”625″ height=”400″ autoplay=”no”]

facebook komentari