Otmica veterana HVO-a u Orašju

5

Iznenađenje Zagreba takvim postupkom Sarajeva i Banja Luke pokazalo je duboku neupućenost službenih zagrebačkih krugova u tzv. bizantsku politiku, koju, kao zajedničko povijesno naslijeđe, dijele Srbi i Bošnjaci

Nedavna uhićenja deset pripadnika HVO-a u Orašju, odnosno hrvatskoj enklavi nekadašnje bosanske Posavine, osim što se mogu smatrati otmicom ratnih veterana jednoga naroda, u sebi nose i više političkih te geostrateških poruka, kojih bi trebala biti svjesna svaka nacionalna politika čiji interesi dosežu do granica Bosne i Hercegovine, a poglavito ona čiji interesi i prelaze te granice.

Političku zbunjenost službenoga Zagreba dodatno pojačava javna kakofonija – s jedne strane nekadašnjih mesićevaca, koji su u sklopu t. zv. platformaške politike s nešto manje od pet posto hrvatskih glasova na razini vlasti u Federaciji BiH zajedno s bivšim komunistima sudjelovali u općem rastrojavanju hrvatske komponente vlasti u tom entitetu, a onda i na razini cijele BiH. Dok se ova skupina, bez obzira na deklarativnu razinu, u stvarnosti zalagala za bošnjački projekt unitarističkoga uređenja Federacije, njoj nešto suprotstavljenija skupina, koja bi se uvjetno mogla nazvati josipovićevcima, nije imala znatnije uloge u samoj vlasti u BiH.

Josipovićevci su bili raspoređeni po strankama u Republici Hrvatskoj i diplomatsko-konzularnoj službi, a političke poglede na BiH i nešto širi prostor dijelili su uglavnom s bivšim srbijanskim predsjednikom Borisom Tadićem. To je u praktičnoj politici, poput nekadašnje supilovine  u hrvatsko-srpskoj koaliciji značilo svojevrsnu potporu srpskoj prevlasti u BiH i na Balkanu, a koja se trebala oslanjati i na postupno uvođenu srpsku autonomiju u Hrvatskoj. Uza sve svoje poznate pa i nepoznate nedostatke, tim se protuhrvatskim politikama suprotstavljala politika HDZ-a i skupine hrvatskih stranaka udruženih u Hrvatski narodni sabor, koje su jedine imale legitimitet hrvatskoga naroda.

Otmicu časnika i branitelja HVO-a izvela je na zahtjev Republike Srpske, bošnjačka strana, čime su Banja Luka i Sarajevo odmah neposredno poslije posjeta BiH i ponude hrvatskoga predsjednika vlade Andreja Plenkovića odbile hrvatsku pomoć Bosni i Hercegovini na putu u Europsku uniju. Iznenađenje Zagreba takvim postupkom Sarajeva i Banja Luke pokazalo je duboku neupućenost službenih zagrebačkih krugova u t. zv. bizantsku politiku, koju kao zajedničko povijesno naslijeđe dijele Srbi i Bošnjaci. Licemjerje kao bit te politike sastoji se u javnom očitovanju poželjne forme, dok se istodobno iza njezinih leđa skrivaju dobro naoštreni bodeži, koje bizantinci aktiviraju odmah neposredno nakon možebitnoga narušavanja te forme. To se uostalom zadnjih petnaestak godina prelama preko hrvatskih leđa u BiH, a prepoznatljivo se očituje u nemogućnosti povratka prognanih Hrvata na području novostvorene Republike Srpske, ali i na područje Federacije što ga nadzire bošnjačka strana, a što opet sve odobrava t. zv. međunarodna javnost, inače vrlo osjetljiva na sve etničke progone.

Dodatno brine i neupućenost zagrebačkih političara u europske politike, što je neposredno nakon Plenkovićeve izjave kako će se zbog slučaja Orašje obratiti za pomoć Haaškom sudu, demonstrirao glavni tužitelj tog sudišta Serge Brammertz potporom srpsko-bošnjačkom progonu etničkih Hrvata iz BiH. Na široj strategijsko-političkoj razini Brammertz je očitovao stajalište najmoćnije europske države glede rusko-turskih dogovora o podjeli interesnih područja i na balkanskom prostoru, što se posebno može vidjeti u politici prema BiH. Njemačka se, kao središnja i najmoćnija država EU, od bliskoistočnih migranata sada brani podizanjem žičanih ograda na slovensko-hrvatskoj i madžarsko-hrvatskoj granici, pri čemu je prostor članica EU i NATO-a – Rumunjske, Bugarske i Hrvatske – prepušten sam sebi te na milost i nemilost različitim istočnjačkim silnicama.

Osim nedostatka vlastite nacionalne politike, prepuštanjem država jugoistočne Europe i Hrvatske samovolji rusko-turske politike, Berlin dovodi u pitanje i opstojnost jugoistočnoga krila NATO saveza. Prozapadno kolebanje pojedinih politika u državama jugoistočne Europe, zbog kroničnoga siromaštva, pojačat će najavljena izgradnja rusko-turskoga plinovoda „Turski tok“, kojim bi se gospodarski mogle okoristiti Grčka i Bugarska, a onda izgradnjom plinovoda preko Srbije i zemlje srednje Europe, što bi gospodarski, a onda i politički Ukrajinu potpuno gurnulo u naručje Moskvi.

Koliko je takva opcija moguća svjedoči i pobjeda u prvom krugu predsjedničkih izbora socijalističkoga kandidata Rumena Radeva u Bugarskoj, koji se, unatoč ruskoj okupaciji ukrajinskoga teritorija, zalaže za ukidanje europskih sankcija Moskvi. Suvišno je i spominjati nazočnost i ulogu ruskoga kapitala u Republici Srpskoj, koji se očituje u energetskom sektoru, ali i u vlasništvu mnoštva nekretnina na području Trebinja i neposrednoga dubrovačkog zaleđa.

U slučaju proboja „Turskoga toka“ preko Bugarske ruska bi sila s trebinjskih brada mogla nadzirati hrvatsku obalu i Dubrovnik te Bokokotorski zaljev, a po potrebi mogla bi biti i prijetnja drugoj strani jadranske obale. Dok je u Republici Srpskoj tijekom rata etničkim čišćenjem konačno riješeno hrvatsko pitanje pa se s njezina prostora, naročito ako se još potisnu Hrvati iz Orašja, Domaljevca i Odžaka,  može u strahu držati cijela sjeverna Hrvatska, južne bi dijelove hrvatskoga državnog prostora mogla nadzirati bošnjačko-muslimanska strana tek onda kad zaposjedne strateške točke u Hercegovini, poput Stoca, Neuma i Mostara te enklave u središnjoj Bosni kako bi se dolinom Neretve oslobodio pritiska bošnjački pohod na Jadransko more.

U tom smislu, očito postoje dodirne točke ruske i neoosomanske strategije, koje se zbog sukladnosti ciljeva trenutno međusobno podupiru, a provode ih na račun Hrvata bošnjačka i srpska strana u BiH. Za razliku od Srba, Bošnjaci, osim središnje Bosne i dijelova Hercegovine, nisu uspjeli etnički očistiti sve hrvatske prostore u ratu tijekom devedesetih godina. Zato sad osokoljeni silnom Turskom i na krilima neoosmanizma pokušavaju, kao ostatci osmanske narodnosne skupine, oživotvoriti na preostalom bosanskohercegovačkom prostoru nekadašnji sustav „osmanskoga carstva“. Nu kao što su Erdoganu u oživotvorenju osmanizma smetnja brojni narod Kurda, tako su i Izetbegovićevoj politici, bar u južnim dijelovima BiH, problem Hrvati, koje bi različitim taktikama trebalo potisnuti s hercegbosanskoga područja, a na njihova mjesta naseliti arapsko i islamsko pučanstvo, koje svojim kolonijama već doseže područje oko Mostara.

Želi li sačuvati teritorijalnu cjelovitost hrvatske države, zagrebačka politika, uz deklarativnu potporu EU, može pronaći uporišta za svoju racionalnu politike samo u Washingtonu, a u sklopu te politike i zaštiti hrvatski narod u BiH, stvaranjem federalne jedinice na temelju Rezolucije Europskoga parlamenta.

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo/Kamenjar.com

facebook komentari

  • Budan Uvik

    za ovu gadost je odgovorna samo jedna osoba

    DRAGAN ČOVIĆ

    • Darka

      Na osnovu čega iznosite ovakove optužbe!?

  • Malleus_Haereticorum

    Dok formalno i na papiru ne bude ustanovljena Hrvatska Republika Herceg Bosna, ne će biti mira i obstojnosti za Hrvate u BiH. Tko to ne uzima u obzir ili je slijep ili je zlonamjeran.

  • Agromentum

    Misli euro-zagrebačka birokracija da je BiH daleko od njih pa nema potrebe nešto poduzeti. Neupućeni i uzoholjeni …

  • pepy

    dobar tekst 🙂
    gost dnevnika Nova TV bio je Zlatan Mijo Jelić, general HVO iz Š.Briga protiv koga je pripremana optužnica u BiH . Kaže kako je u BiH u praksi dvojaki kazneni zakon za pripadnike Armije stariji tj onaj iz Juge koji je blaži a za pripadnike HVO noviji iz 2003 i stroži. Napomenuo je kako je ministar pravde BiH bio Hrvat ali ništa nije poduzeto za zaštitu pripadnika HVO i nada se kako posjet Čovića Zagrebu nije isključivo kozmetičke prirode