Pratite nas

U potrazi za Istinom

VIDEO – Otroci s Petrička: Titovi logori za mučenje i preodgoj djece

Objavljeno

na

Tko su Djeca s Petričkovog brda (Otroci s Petrička), malenog mjesta na brežuljku u blizini Celja? To su djeca čije su roditelje Titovi partizani brutalno ubili i bacili u jame kao ‘okupatore i domaće izdajnike’, a njih odveli u dom na Petričkovo brdo gdje su bili izloženi komunističkom preodgoju, mučeni, tučeni i zlostavljani.

Mnoga djeca su, inače, bila zatvorena u radnim logorima

Te logore Tito je osnovao po uzoru na komunistički SSSR gdje su se djeca odvodila još od školskih dana na preodgoj u internate, koji su u stvari bili pravi logori gdje su djecu tukli, mučili, a ponekad i ubijali. Tu su bili podvrgnuti ispiranju mozga, odricanju od prošlosti, sustavnom mučenju i maltretiranju da bi postali “pravovjerni” omladinci. Nešto slično imao je i Adolf Hitler u Njemačkoj, a logore i internate za preodgoj djece u početnoj fazi komunizma imale su mnoge komunisitčke zemlje.

Djeca su u internatu podvrgavana komunističkom ideološkom drilu i nasilnom preodgoju, a onda bi dobili kasnije udomitelje, nova imena, nove obitelji i – novi identitet, navodi Jutarnji list.

To su djeca kojima komunisti nisu dozvolili BITI i morali su se odreći vlastitog identiteta.

O tome je u Sloveniji snimljen dokumentarni film pod imenom ‘Otroci s Petrička’ koji je svojevremeno šokirao javnost u Sloveniji, dok je u Hrvatskoj prošao šutke iako je prikazan na ZagrebDoxu.

Za razliku od brojne djece s majkama ubijena i bačena u jame diljem Slovenije (veliko stratište Crnogrob u blizini Ljubljane), ova djeca su preživjela i morala otići na komunistički ‘preodgoj’ u ustanovu na Petričkom brdu. Na samom početku tu se radilo o 70-ak djece čiji su roditelji ubijeni kao ‘okupatori i domaći izdajnici’.

Sam dokumentarac je zapravo intervju s desetak ‘djece s Petrička’, a na bazi knjige autora Ivana Otta, jedinog od dvojice Hrvata među tom nesretnom djecom, žrtvama partizanskog terora. Film je i dobio glavnu nagradu prije desetak godina na festivalu u Portorožu, što je velika rijetkost za dokumentarne filmove.

Većim dijelom djeca su bila od roditelja pripadnika poraženih snaga  slovenskih domobrana i belogardejaca koji su bili u zbjegu sa svojim obiteljima pred Titovim krvolocima koji su putem već napunili jame sa ‘domaćim izdajicama i okupatorima’, kao što je nedavno izjavio jedan ‘ugledni hrvatski novinar’.

Dio djece su bili potomci Nijemaca iz Hrvatske, Srijema, Bačke i Banata.

Njihovi roditelji su ubijeni i bačeni u jamu gdje je iznad masovne grobnice napravljen deponij smeća.

Djeca su internatu podvrgavana komunističkom drilu i nasilnom ideološkom preodgoju, a onda bi dobili kasnije udomitelje, nova imena, novi identitet i nove obitelji.  Najstarija ženska štićenica imala je 18 godina, najstariji dječak Gunther Slamer imao je 14 godina, a najmlađe dijete u tom mučilištu svega godinu i pol dana. 45 godina ova djeca su pod prijetnjom smrti morala šutjeti u jugoslavenskom „komunističkom raju“, a prvi su put izišli u javnost 1993. kada u Mariboru grupa bivših komunističkih uznika objavljuje oglas u novinama i poziva da se djeca  s Petrička jave. Jedan od “otroka”, Zagrepčanin i Hrvat s njemačkom adresom Ivan Ott, potom će objaviti knjigu koja je ponukala redatelja Zupaniča da snimi film. Ottova obitelj se 1939. preselila iz Zagreba u Ljubljanu, a njegovi najbliži su ubijeni svirepo od partizana

U uvodu filma upravo Ott pripovijeda o okolnostima predaje partizanima 1945. te o životu u logoru Teharjevo. Ott pripovijeda o jezivom tretmanu interniranih, kojima su čuvari katkad kliještima lomili prste zbog prstena, čupali im zlatne zube ili ih tjerali da rokću, pošto su “izdajničke svinje” i “izdajice slovenskog naroda”. Prava tema Zupaničeva filma je razdoblje nakon što djecu odvode od roditelja i interniraju u Petričku. U Petričku glavna odgajateljica bila je mlada djevojka kojoj u filmu ne navode ime, ali su je djeca zvala “Crna udova”.

Odjevena najčešće u crno, mlada, lijepa i okrutna mučiteljica djece, “udova” je djecu šibala bičem i konopcem, mentalno ih zlostavljala, oduzimala im fotografije i uspomene. Petričkim zatočenicima najteže je padala mržnja okolnog stanovništva koje je bilo huškano protiv ‘okupatora i domaćih neprijatelja’, a posebno njihove djece.

Najzanimljiviji dio Zupaničeva filma je onaj u kojem internirani – koji danas žive od Australije, do Njemačke i same Slovenije – analiziraju posljedice koje je stigma ostavila na njih.

Sama zgrada-mučilište na Petričkom brdu tijekom kasnijih desetljeća bit će vrtna restauracija u koje su komunistički vlastodršci dolazili na ukusne objede i vesela druženja. Osobito su sablasne fotografije komunističkih velmoža i izletnika koji mirno ručaju i ispijaju pivo na mjesto negdašnjeg logora. Danas je zgrada devastirana, a na mjestu obližnjeg logora Teharje je spomenički kompleks.

Dokumentarni film, iako je pisac knjige na temelju koje je snimljen Hrvat iz Zagreba, nije u Hrvatskoj dobio gotovo nikakvu pažnju.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Mitologija o povijesnom Titovom pripojenju Istre i Dalmacije Hrvatskoj 20. rujna 1943.

Objavljeno

na

Objavio

Skoro komično izgledaju napisi jugoslavenskog tiska u Hrvatskoj 20. rujna, kako je “na današnji dan Tito vratio Istru i Dalmaciju Hrvatskoj” dok su njegove snage u isto vrijeme bile u bijegu prema Bosni.

Ovih dana (20. rujna) spominje se u hrvatskom tisku 74. obljetnica “Titovog pripojenja Istre i Dalmacije Hrvatskoj”.

Naravno, bilo je to samo deklarativno pripojenje Istre i Dalmacije Titovoj Jugoslaviji u kojoj je marionetska hrvatska republika dobila formalno, malo bolji status od starujogoslavenske Savske Banovine, i nešto gori od Mačekove Banovine Hrvatske, a u svakom praktičnom smislu, uz srpsku aneksiju Srijema i Bačke, ostatak Hrvatske postao je srpskim protektoratom, pod kontrolom istih onakvih elemenata, kakve danas predstavlja Milorad Pupovac, po Hrvatskom ustavu u poziciji odlučivati tko će vladati a tko će padati.

Nakon što je avnojevska Jugoslavija propala i na dijelu hrvatskoga prostora uspotavljena zavnohovska Republika Hrvatska, spominje se isključivo Titovo pripojenje tih područja Hrvatskoj, uz česte hvalospjeve Titu koji je “vodio borbu za Istru i Dalmaciju” iz čega se stječe dojam da je Titova jugoslavenska vojska nemalo prislila Italiju na kapitulaciju i u krvavim brobama duž anektiranog prostora istjerala Talijane iz Hrvatske.

Bitka za za Istru, Primorje i Dalmaciju nakon talijanske kapitulacije, vrijedi isto toliko koliko i bitka za Bleiburg nakon hrvatske kapitulacije.

Hrvatski list 10. rujna 1943.

Kada je na dnevni red došlo skidanje Titova imena s današnjeg Trga Republike Hrvatske, skoro svaki govor suprotstavljenih, sadržao je sarkastični savjet da se to područje “koje je Tito pripojio Hrvatskoj”, vrati Italiji.

Naravno, o nikakavim bitkama nije bilo ni govora, a istarsko posebno štovanje Tita zasnovano je na jugoslavenskoj mitologiji, a nikako na činjenicama.

Nakon pada Italije, ostvarenog malo drugačijim snagama nego što ih posjedovala Titova NOVJ, čija je jedina potvrđena vojna sposobnost bila uz veće ili manje gubitke, uspješno bježanje s područja neprijateljskih ofenziva, Tito je, vidjevši da je vlada NDH 10. rujna proglasila pripojenje tih područja Hrvatskoj i sam odlučio proglasiti povratak istih tih područja Jugoslaviji.

U istinu, nakon pada Italije, ni jugoslavenska ni hrvatska vojska nisu imale snage preuzeti kontrolu nad tim područjem, koje je do njemačke kapitulacije ostalo pod njemačkom kontrolom.

Deseti rujna, kao nadnevak kada su Istra, Dalmacija i anketirani otoci dekretom pripojeni Hrvatskoj, u Hrvatskoj nije zabilježen nigdje, jer ni ne ulazi u anale nekih posebnih hrvatskih zasluga, jednako kao što takav jugoslavenski dekret deset dana kasnije, ne predstavlja neku posebenu njihovu zaslugu.

Slobodna Dalmacija 16. rujna 1943.

Međutim, sljedbenici Tita, koji su poput Srba s Kraljevićem Markom, nedostatak stvarnih uspjeha nadomjestili brojnim, na mitologiji zasnovanim pjesmama, i taj dekret su pretvorili u “istorijski događaj”, pa bi netko tko ne poznaje povijest tog vremena, morao zaključiti baš to, da je Titova vojska u krvavim bitkama, metar po metar, iz Istre, Primorja i Dalmacije istjerala Talijane.

Hrvatski list” je 10. rujna 1943. objavio “priključenje Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, onih krajeva na Jadranu, koje je Italija bila prisvojila”, a “Slobodna Dalmacija” je šest dana kasnije s brojem čisto propagandnih tekstova objavila da je “planuo opći ustanak”, da partizani desetkuju Njemce i još koješta. Ratni izvještaji pokazuju da su jugoslavenske vojne jedinice 11. rujna kod Klisa započele vojne operacije nazvane “Bitka za Split”, da bi 24. rujna pobjegle iz Splita, a u bijegu se nisu zaustavile do Livna.

Mesić je ipak trebao izjaviti da su Hrvati u Drugom svjetskom ratu pobijedili 3 puta.

Skoro komično izgledaju napisi jugoslavenskog tiska u Hrvatskoj 20. rujna, kako je “na današnji dan Tito vratio Istru i Dalmaciju Hrvatskoj” dok su njegove snage u isto vrijeme bile u bijegu prema Bosni. Očito je da jugoslavensko novinarstvo u Hrvatskoj 2017. nije niti malo uznapredovalo u uspoređenju s onim iz 1943.

Vjerodostojnije bi bilo da su proslavili 27. rujna kao dan kad je Tito, nakon što su njegove snage pobjegle iz Hrvatske, pripojio Livno Bosni i Hercegovini.

Dinko Dedić/ProjektVelebit

facebook komentari

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

“Vlada RS Krajine” postoji i danas. Podupire je Republika Srbija. Hrvatska šuti

Objavljeno

na

Vjerovali ili ne, redovna sjednica “skupštine Republike Srpske Krajine (RSK) u progonstvu”, održana  je u Beogradu 17. prosinca 2016.  O njihovu radu stidljivo ali konstantno izvještavaju srpski mediji.  Sjednicu ne bi mogli održati da ih ne podupire srbijanska vlast. U Hrvatskoj o tome ni riječi.

Markovine se tome raduju pa nemaju potrebu pisati o slučaju, Pupovcima je takva pojava ionako sastavni dio dugoročnog plana, stoga šute.

Hrvatska službena politika glumi indoletnog mužeka – ne bi se štela mešati. Politiku glavnih TV kuća u Hrvatskoj odavno vode Maje i Aleksandri  koji vole preskočiti ovakove teme.

Tijekom veljače 2017., u Beogradu je svečano predstavljeno monumentalno (ne)djelo  Ratka Ličine, prijeratnog zastupnika u Hrvatskom Saboru. Zbornik je sastavljen od 10 tomova i više od 7000 stranica. Ime (ne)djela je slikovito:

„Republika Srpska Krajina – državna dokumenta“ 

Projekt je financijski, organizacijski i logistički obilato pomogla Republika Srbija.  Na predstavljanju je govorio i predstavnik Instituta za suvremenu povijest Republike Srbije (Institut za savremenu historiju Srbije), prof. Nikola Žutić. Profesor je pohvalio doprinos  zbornika za rasvjetljavanje svih srpskih agresija, koje nazivaju ratom „zapadnih srpskih zemalja.“

U međuvremenu se, opet u  Beogradu, potiho sastaje, radi, piše međunarodnoj zajednici, pa čak i Hrvatskoj predsjednicivlada RSK u progonstvu. Hrvatska prešućuje i ovaj izravni udar i prijetnju nacionalnoj sigurnosti, dok iz Republike Srbije pljušte optužbe, povijesne krivotvorine i direktno posezanje za hrvatskim teritorijem.

Predstavnici vlade RSK koju podržava Republika Srbija, otvoreno prijete Hrvatskoj, javno izjavljujući da su oni političko tijelo, kojemu je cilj očuvati državni kontinuitet do nekog povoljnog geopolitičkog trenutka. Vjeruju pri tome da će to biti podpomognuto „ruskom braćom.“

Ratko Ličina, član u Hrvatskoj zabranjene SDS, koju je naslijedila Pupovčeva SDSS-a,  ministar u vladi RS Krajine u progonstvu, po dobrom bizanstkom običaju slika velikosrpsku stvarnost, te izjavljuje da je iz Hrvatske “proterano 800 000 Srba.

Popis stanovništva iz 1981., nasuprot njegovim tvrdnjama bilježi  531 532 stanovnika srpske narodnosti u Hrvatskoj. Ovaj primjer svjedoči kakvim se bjesomučnim lažima služe danas, kad se svaka informacija može provjeriti u kratkom roku. Što su sve lagali u vremenima kad je protok i dostupnost informacija bila u rukama njihovih snaga, a bez današnje tehnološke razine, može se samo pretpostaviti.

Nadasve su zanimljive formulacije koje mnogi povezani s radom ovih institucija koriste pri opisu Hrvatske. Ratko Ličina poentira: „….ovo je trajni spomenik najzapadnijoj srpskoj državi.“

Eto nešto malo sličica iz susjedstva za sve one koji tvrde kako je velikosrpska prošlost davno umrla. Dok u Srbiji intenzivno rade na realizaciji ciljeva postavljenih u Memorandumu 2 SANU, dok Dodik otvoreno najavljuje kapitalizaciju „historijskog prelaska preko Drine“, dok u Beogradu opstoji i djeluje antihrvatsko, terorističko, agresivno tijelo, mi trošimo silnu energiju u natjecanju tko će više podilaziti Pupovcu i njegovu jedva prikrivenom velikosrpstvu.

Ž.M.-Zenga/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati