OTVORENO PISMO BIVŠEM PREDSJEDNIKU DRŽAVE STJEPANU MESIĆU S DOŽIVOTNIM PRIVILEGIJAMA

    2

    OTVORENO PISMO BIVŠEM PREDSJEDNIKU DRŽAVE STJEPANU MESIĆU S DOŽIVOTNIM PRIVILEGIJAMA – U agoniji preko Tita brani privilegije stare odumiruće komunističke elite

    Predsjednik Republike Stjepan Mesic u Kumrovcu 151009Bivši predsjednik države Stjepan Mesić s doživotnim privilegijama objavio je priopćenje za javnost u kojemu se išao sukobiti s predsjednikom HDZ-a Tomislavom Karamarkom zbog njegove izjave da on, Karamarko, kad bi postao šef države, iz Ureda Predsjednika izbacio bistu Josipa Broza Tita. U ovome pismu uopće ne želim sudjelovati u dnevnopolitičkom prepucavanju između ove dvojice političara, još manje biti Karamarkov branitelj. Ali zbog cijele javnosti dužan sam upozoriti na neke dijelove Mesićeva priopćenja koja su elementarno kršenje Ustava te narušavanje demokratskih vrijednosti hrvatskog društva. Udar na zdravu pamet ne želim ni spominjati.
    No idemo redom. Mesić je u svome priopćenju, u kojemu naglašava da je i počasni predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske, po tko zna koji put iznio nevjerojatan niz tumačenja povijesnih događaja, kako ih on već tumači godinama, a koja su splet manipulacija, pojednostavljivanja, prešućivanja, neznanja, nerazumijevanja, ali i zločestoće. Evo nekih njegovih umotvornih bisera:

    – Na području bivše Jugoslavije antifašističku su borbu poveli i završili uspješnije, nego u bilo kojoj zemlji okupirane Evrope, komunisti.
    – Iz antifašističke borbe proizašla je federativno uređena Jugoslavija u kojoj je Hrvatska bila federalna jedinica s nekim bitnim atributima države, da i ne spominjem to da je i u prvome poslijeratnom ustavu, kao i u onome iz 1974. bila izrijekom priznata kao država.
    – Ako je, dakle Tito za nešto kriv, onda je kriv za to što je Hrvatska u novoj Jugoslaviji, za razliku od one monarhističke, dobila atribute države i – u krajnjoj liniji – pravnu mogućnost da iz federacije izađe.
    – Tito i komunisti koje je vodio krivi su što su postavili temelje na kojima je bilo moguće uspostaviti današnju samostalnu Republiku Hrvatsku.
    – Kao prvo, nitko pametan ne poriče da je zločina bilo, ali za razliku od NDH čija je politika bila zločin, u poslijeratnoj Jugoslaviji, uključujući Hrvatsku, pogotovo u prvim mjesecima nakon završetka rata, ti zločini nisu bili politika, nego – usudio bih se reći, imajući u vidu iskustva drugih okupiranih zemalja – neizbježni pratitelj pobjede.
    – Ali, dok su u NDH Srbi, Židovi, Romi ubijani samo i isključivo zato što su bili Srbi, Židovi i Romi, a Hrvati zato što su bili antifašisti, za cijelo vrijeme trajanja Jugoslavije nitko nije ubijen samo i jedino zbog toga što je bio Hrvat.
    – Osim toga, da pokušamo još jednom razjasniti ulogu Tita u likvidacijama poslije završetka rata. Postoje dvije (!) njegove pisane naredbe da treba “pod svaku cijenu spriječiti likvidiranje zarobljenika”. Nikakvu naredbu koja bi upućivala na zaključak da su bilo on, bilo vrh tadašnje države, naredili nešto drugo, nitko do dana današnjega nije uspio pronaći. Dakle, nema zapovijedi s Titovim potpisom: ubijte zarobljenike, nego naprotiv postoje dvije zapovjedi s njegovim potpisom u kojima se zabranjuje ubijenje zarobljenika. Što ne znači da ubijanja nije bilo. Bilo je, kao i u svim do tada okupiranim zemljama Evrope u kojima je osvetnički duh tražio zadovoljštinu nakon negdje četiri, a negdje šest godina nepojmljivih stradanja i terora. I nitko to ne odobrava.
    – Obračun s Titom obračun je s idejom komunizma koja postaje u uvjetima ekonomske krize sve zanimljivija i privlačnija ljudima koji do sada o njoj ništa nisu znali.
    – Ta socijalistička Jugoslavija (sve do pred kraj) imala je gospodarstvo u kojemu su uspješno bili spojeni elementi planske privrede i slobodnog tržišta, gospodarstvo koje je nalazilo svoje mjesto na nemilosrdnom svjetskom tržištu; a da je sa svojom vanjskom politikom Jugoslavija izborila za sebe mjesto na međunarodnoj sceni, nesrazmjerno važnije i utjecajnije, no što bi joj pripadalo na osnovi veličine, broja stanovnika ili ekonomske moći. I to sve pod vodstvom toga Tita.
    – Odbijam prihvatiti da je zaokret Hrvatke udesno nepovratan. I siguran sam da u tome imam potporu većine građana naše zemlje. Jer, bitno je shvatiti jedno: nije u pitanju Tito, ili da budem precizniji, nije u pitanju samo Tito. On je simbol, uništavajući kojega desnica želi uništiti i antifašizam kao podlogu društva što bi ga trebalo graditi u današnjoj Hrvatskoj.

    Na ove Mesićeve tvrdnje nema smisla ovdje pojedinačno odgovarati te ići s njime u raspravu. Jer se svaka od ovih tvrdnji može više ili manje osporiti, ili barem argumentirano rušiti. O svemu tome izašlo je mnoštvo znanstvenostručnih knjiga i članaka koji Mesiću nisu dovoljni niti dobri jer ne odgovaraju njegovoj istini. Njegovo je pravo da uživa u svojoj istini, ali ne i da je nameće cijeloj javnosti, i to još pod autoritetom bivšeg predsjednika s doživotnim privilegijama koje svi mi obilato plaćamo koji punimo državni proračun.

    Mogli bi Mesiću postaviti neka od sljedećih pitanja: Istina je da su elementi NOB-a bili antifašistički, jer ništa u povijesti nije crno-bijelo, a posebice ne u građanskom ratu kakav je vladao na hrvatskom prostoru u Drugome svjetskom ratu. Ali je li Tito bio antifašist? Ne, on je bio ravan fašistima i nacistima. Zašto? Može li netko naći razliku vladanja između Tita i Ante Pavelića? Je li bilo demokracije u oba režima? Je li otuđivano privatno vlasništvo? Jesu li ubijani politički protivnici? Jesu li kršena elementarna ljudska prava? Jesu li iza sebe ostavili masovne grobnice? I još se puno sličnih pitanja može postaviti. No sve to nema smisla jer Mesić ne zna argumentirano polemizirati, niti uvažava činjenice, niti ih razumije. On jednostavno nameće ideologiju, komunističku dogmu uvijenu u plašt antifašizma.

    Ali Mesić ima pravo na svoj stav kao i svaki drugi građanin slobodne, demokratske Hrvatske. Članak 38. Ustava Republike Hrvatske propisuje: „Jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli. Sloboda izražavanja misli obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa i slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopćavanja. Zabranjuje se cenzura. Novinari imaju pravo na slobodu izvještavanja i pristupa informaciji.” No isti Mesić oduzima pravo na drugo mišljenje, na drukčiji politički stav, uopće na slobodu govora svakome tko ne misli kao on i njemu slični. Ne bi li u demokratskoj zemlji to bilo dovoljno kako bi se provela javna rasprava o svrhovitosti njegovih doživotnih privilegija te da se razmotri njihovo ukidanje? Samo je u Hrvatskoj, koja hoće biti demokratska zemlja, moguće da jedan bivši predsjednik kao Mesić uživa doživotne privilegije kao da je član neke kraljevske dinastije ili da je doživotni diktator u pričuvi. I to je jedna od nakaradnosti hrvatske zbilje koju Mesić obilato koristi.

    Ako je Tito bio takav antifašist, ako nije bilo politički organiziranog zločina, kako bi Mesić mogao objansiti, u čemu je antifašistička poruka Odluke AVNOJ-a od 21. studenoga 1944. kojom je etničkim Nijemcima oduzet status nacionalne manjine i građanska prava, jugoslavensko državljanstvo i imovina.

    Tekst tog dokumenta glasi:
    „1. Svi pripadnici nemačke manjine koji žive u Jugoslaviji izgubiće automatski jugoslovensko državljanstvo, kao i sva građanska i nacionalna prava;
    2. Celokupna pokretna i nepokretna imovina svih nemačkih etničkih lica smatra se konfiskovanom i postaje državna svojina;
    3. Jugoslovenskim Nemcima se zabranjuje traženje bilo kakvih prava i vršenje istih ili traženje pravne ili lične zaštite od sudova ili institucija.“
    Odluka AVNOJ-a od 21. novembra 1944. godine potvrdila je Proglas i pripadnici nemačke nacionalne manjine ostaju bez sve svoje imovine. Član 1. ove odluke glasi:
    1. …..
    2. Danom stupanja na snagu ove odluke prelazi u državno vlasništvo:
    sva imovina osoba nemačke narodnosti, osim Nemaca koji su se borili u redovima Narodno-oslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavje ili su podanici neutralnih država a nisu se držali neprijateljski za vreme okupacije…“.
    Član 3. Odluke definiše šta se ima smatrati pod imovinom:
    Pod imovinom u smislu ove Odluke imaju se smatrati nepokretna dobra, pokretna dobra i prava, kao zemljišni posedi, kuće, nameštaji, šume, rudarska prava, preduzeća sa svim postrojenjima i zalihama, hartije od vrednosti, dragocenosti, udeli, deonice, društva, udruženja svake vrste, fondovi, prava uživanja, svakovrsna platežna sredstva, potraživanja, učestvovanja u radnjama i preduzećima, autorska prava, prava industrijskog vlasništva, kao i sva prava na napred pomenute predmete.“

    Mirko Tepavac, vojvođanski komunist, partizan, kasnije jugoslavenski savezni sekretar za vanjske poslove, u svojim je sjećanjima ustvrdio kako je Titova politika prema Nijemcima bila najobičniji genocid. Tepavac je posebno bio na tom pitanju osjetljiv jer je rodom bio iz Vojvodine, odakle je i najviše stradalo podunavskih Nijemaca. Ima li genocid mjesta u antifašističkim vrijednostima koje bi trebale biti demokratske, uz poštivanje nacionalnih, vjerskih, ljudskih i svih drugih prava? Istina, kako povijest nije crno-bijela, tako se ni Titov život ne može svesti pod crno-bijelo tumačenje. No, jedno je činjenica. On je bio zločinac na čelu zločinačkog režima, i tu staje svaka daljnja rasprava ako se slažemo što su to demokratske, antitotalitarističke vrijednosti. To se isto odnosi i na Pavelića i na sve druge diktatore koji su vladali krvavim rukama.

    Mesić sve to zna, ali svejedno izmišlja manipulira i prešućuje. Na ovome mjestu nema smisla Mesića pitati: zašto je tražio strogo kažnjavanje potpisnika Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967. godine, zašto godinama širi netrpeljivost prema vjerskim zajednicama, napose prema Katoličkoj crkvi, i to još iz vremena kad je bio načelnik općine Orahovica; zašto je početkom 90-ih slavio 10. travnja kao dan hrvatske državnosti, zašto je uz ustaške pjesme skupljao novac hrvatske dijapore, zašto se razišao s Tuđmanom iznoseći neistinu da je to zbog politike prema BiH, zašto je lažno svjedočio na Haaškome sudu, zašto godinama kontaminira hrvatski politički i javni prostor govorom mržnje… Našička cementara, Gadafi, Rusija, svježe kupljeni stanovi, Patria i svašta drugo neka stoji sa strane, za to valjda postoje nadležne i neke državne službe.

    No ima još nešto opasno, antidemokratski u Mesićevom stavu iz njegovog najnovijeg priopćenja, što nije nikakva novost. Mesić, naime, kaže kako Karamarkova izjava sugerira „da naše društvo nepovratno skreće udesno, odričući se ideja i ideala koji su nosili generacije naših očeva i djedova u epskoj borbi za slobodu što je i danas priznaje i cijeni cijeli svijet“ te nastavlja: „U prilog tome kao da govore i brojne publikacije, od knjiga što se prodaju po sumnjivo niskim cijenama, preko dnevnika i tjednika i više nego diskutabilne vrijednosti, pa do komentara koji se od vremena do vremena pojave i u ono malo preostalih medija što zaslužuju da im čovjek posveti pozornost, a u kojima se Tita po kratkome postupku otpisuje kao zločinca i diktatora.“ Jasno kao dan, Mesić ponovno aludira ponajviše na sve ono što s ekipom vrsnih suradnika godinama radim, što samostalno objavljujući knjige i članke, što sa suradnicima, što kroz VP-magazin za vojnu povijest, što kroz niz knjiga u kojima se pojavljujem kao nakladnik. Da, sve to Mesića smeta jer u javnost iznosimo informacije koje njemu otežavaju nametanje njegovog ideološkog ključa. I u tome Mesić krši Ustav jer neizravno teži zabrani svih takvih izdanja. Možda bi on ponovio Kristalnu noć na drugi način? Nečuveno da se tako nešto može čuti 2014. godine!

    Nepotrebno je trošiti prostoro na njegovu tvrdnu da su to izdanja diskutabilne vrijednosti jer njihovi su autori najbolji pokazatelji vrijednosti, kao i količina čitatelja i kupaca. No klevetnička je Mesićeva tvrdnja kako su to knjige koje se prodaju po sumnjivo niskim cijenama. U tome je još jedan dokaz da Mesić uopće nema veze s ničime, niti išta zna o gospodarstvu, biznisu, nego jednostavno lupeta na pamet. Ja pak neću uzvratiti i upitati, nije li Mesić sumnjivog političkog integriteta, sumnjivog političkog stava i uopće sumnjivog intelektualnog dosega?

    Poštovani gospodine Mesiću, svi mi radimo pošteno, sve zakone poštujemo, uredno plaćamo sve poreze kako bi Vi uživali doživotne privilegije, a sve to može potvrditi Porezna uprava. Jer su svi naši papiri čisti! No jesu li Vaši svi papiri čisti? I je li Vaša savjest čista? Ne bi li u razvijenoj, zreloj demokratskoj zemlji javnost trebala dobiti, recimo, sve odgovore o Vašim stanovima u koje ste uselili netom nakon odlaska s Pantovčaka? Odakle novac? Neću dalje nastavljati niz, samo ovo za početak.

    Kad se sve to skupa zna, onda je jasno zašto se Mesić ponovno obračunava s ideološkim neistomišljenicima. Zašto? Citirat ću nedavni članak utjecajnog njemačkog dnevnog lista „Frankfurter Allgemeine Zeitunga“, u kojemu se tvrdi: „I dok se u baltičkim državama, Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj i Mađarskoj još donekle uspjelo zamijeniti stare elite, u Rumunjskoj, Bugarskoj, Sloveniji i Hrvatskoj su one skoro nedodirljive – u politici, gospodarstvu i pravosuđu, isto kao i u visokom školstvu i medijima. Istočnoj i jugoistočnoj Europi nije uspjelo uspješno prebroditi naslijeđe komunizma; njegovi zločini gotovo da i nisu gonjeni, a ni u jednoj postkomunističkoj zemlji ne vladaju solidni državnopravni odnosi. Komunizam je, doduše, ideološki odstupio, ali ‘nova klasa’ je zadržala svoju vlast. U istočnoj i jugoistočnoj Europi iza demokratske fasade vlada kartel postkomunističkih oligarha, koji je preuzeo vlast nad državama, strankama i medijima.“

    Zaključno, Mesiću, kao ni Ivi Josipoviću, i njima sličnima, nije stalo u prvom redu do demokratskih vrijednosti, do razvoja demokracije. Mesić u agoniji preko Tita brani privilegije stare komunističke elite koja odumire. Brani privilegije elite koja je Hrvatsku bacila na koljena i koje se trebamo što prije riješiti. Hrvatskoj su potrebne duboke, dalekosežne promjene kako bi mogla u zdravu budućnost. Mesić je njezina bolna prošlost. Mi ćemo biti demokrati, pa ćemo Mesiću dopustiti da uživa uz svojim doživotnim privilegijama. I neka prati kako nestaje njegov svijet okovan komunističkom ideologijom. Ako uopće uspije shvatiti što se događa oko njega. Dojam je da već dulje to i ne shvaća. Hrvatska pak sve više shvaća da staru komunističku elitu treba zbaciti i prostor otvoriti novim ljudima. Vjetar promjena…

     

    ZvonimirDespot/blog.vecernji.hr

    facebook komentari

    • Tomislavgrad

      Despot je legenda, svaka mu čast…

    • Tomislavgrad

      Despot je legenda, svaka mu čast…