Pratite nas

OTVORENO PISMO GLAVNOM DRŽAVNOM ODVJETNIKU DINKU CVITANU

Objavljeno

na

Prenosimo otvoreno pismo s fb mreže prof. Slavena Letice, Glavnom državnom odvjetniku gosp. Cvitanu.

Poštovani gospodine Cvitan,

Koristim, prije svega, priliku da Vam osobno čestitam na jednoglasnom (!) izboru na, za razvoj pravne države i pravednoga društva vrlo važan, položaj Glavnog državnog odvjetnika, iako osobno ne volim jednoglasne izbore, jednoumlje i „civilizaciju aplauza“, jer me podsjećaju na prošla i još uvijek nesvršena vremena, ne zamjeram Vam što ste od 106 mogućih stekli svih 106 glasova, jer vi za to niste nimalo krivi. Kriva je kultura jednoglasja.

Svidjelo mi se, uz to, Vaše kratko i jasno prigodno, malte ne, poetično slovo, izgovoreno nakon polaganja Vaše svečane prisege pred predsjednikom Sabora g. Josipom Lekom i inim biranim uzvanicima.

Tom ste prigodom, između ostaloga, kazali: “Posao državnog odvjetnika nije lak, stresan je i iziskuje odricanja, no s druge strane, ako obavite dobar posao to znači da ćemo svi živjeti u boljem društvu.”

S Vama dijelim vjeru i nadu u život u boljem, a to znači slobodnijem, zdravijem, pravednijem, sretnijem, kreativnijem, radinijem, socijalno osjetljivijem, bogatijem, ali i društvu koje nikome, pa ni glavnom državnom odvjetniku, neće donosi, kao što danas donosi, teško breme moralnih velikih iskušenja (primjerice: pri pregovorima i dogovorima s svjedocima-pokajnicima), stresa i odricanja.

Svidjela mi se i Vaša metafora, za nekog odveć narodska i kravarska (kaubojska), o „lokalnim šerifima“, na koji ste najavili „lov“ – u kontekstu borbe protiv materijalne korupcije: ljudske pokvarenosti, iskvarenosti i izopačenosti, ali i zločinstva.

Povod je ovom Otvorenom pismu drugi oblik šerifovanja na lokalnoj i nacionalnoj razini: djelovanje šerifa ili policajaca duha koji u hrvatskoj javnosti potiču govor mržnje, nesnošljivosti i potencijalnog nasilja prema Hrvatima koje su teške životne prilike ili politički progoni – u raznim vremenima – natjerali da napuste Domovinu i da životne prilike (često i velike neprilike i nevolje) traže i pronalaze u tadašnjoj tuđini, današnjoj novoj i drugoj domovini.

Prije nego prijeđem na konkretni „predmet“, želim nekoliko riječi napisati o mitu i stvarnosti fenomena koji se u negdašnjem jugoslavenskom, komunističkom ili samoupravno-socijalističkom novogovoru nazivao „hrvatskom neprijateljskom emigracijom“.

Jedan od najopakijih, doslovce smrtonosnih, titoističkih mitova bio je mit o neprijateljskoj, najčešće hrvatskoj (pokatkad i albanskoj, vrlo rijetko srpskoj) političkoj emigraciji ili, kako se službeno nazivala, „hrvatskoj neprijateljskoj emigraciji“; skraćeno HNE.

Hrvatski politički emigranti bili su – prema službenim stavovima Saveza komunista SFRJ – ljudi s onu stranu zakona, opasni rušitelji komunističkog i jugoslavenskog poretka, ubojice, teroristi i ustaše, s kojima, po logici stvari, „nije bilo razgovora“, jer su oni sami i njihovi najbliži „zasluživali jedino metak“ – u glavu ili leđa.
Brojni je nesretne Hrvate u dijaspori taj komunističko-udbaški metak, doslovce, sustigao. Prema pravomoćnoj presudi njemačkog suda ubojicama Stjepana Đureković (kao atentator-egzekutor 2008. je na doživotni zatvor osuđen Krunoslav Prates, a uhidbeni nalozi i tjeralice njemačko je pravosuđe 2005 raspisalo i za Josipom Perkovićem i Zdravkom Mustaćem koji se danas nalaze u njemačkom pritvoru u očekivanju suđenja) stoji tvrdnja da je „u Njemačkoj UDBA (skraćenica za Upravu državne bezbednosti – op. S.L.) iz političkih poriva do 1989. godine ubila 67 Hrvata“.

Cjeloviti, dosad poznati, poimenični popis žrtava „UDBE“, zapravo države SFRJ, dostupan je na Wikipediji:

Tvrdnja njemačkog suda kako se radi UDBINIM ubojstvima u tom smislu i nije sasvim precizna, jer je odavno znano da je jugoslavenska tajna policija „UDBA“, nasljednica OZNE (od: Odjeljenje za zaštitu naroda), ubojstva političkih emigranata i progon „unutrašnjih neprijatelja“ vršila na temelju tajnih političkih odluka koje su donosili najviši partijski rukovodioci u okviru saveznog i republičkih izvršnih komiteta Saveza komunista.

Ono što danas djeluje sablasno jest činjenica da mit o neprijateljskoj hrvatskoj emigraciji još uvijek živi u svijesti i podsvijesti brojnih političkih i medijskih apologeta ili zarobljenika jugo-komunističkih dogmi .

Da je tome tako nedavno je javno pokazao novinar i pisac Ante Tomić. U svojem stalnom podlistku „Vlaška posla“ u Slobodnoj Dalmaciji objavio je, povodom posjeta predsjednika VRH-a Zorana Milanovića Australiji i Novom Zelandu, neveliki podlistak „Tito još nije umro. Barem ne u Australiji“ (prilog na dnu teksta)

Od objave tog podlistka prošlo je, evo, više od mjesec dana (tiskan je i na mreži objavljen 11. ožujka 2014.), a na njega nije bilo nikakve službene reakcije brojnih vladinih i nevladinih organizacija koje se brinu ili bi se trebale brinuti o zaštiti ljudskih prava i – zakona.

Spomenuti je podlistak promakao i mojoj pažnji, ali me na njega uputio jedan od hrvatskih iseljenika koji je imao priliku slušati nadahnuto kritičko slovo koje je o njemu – na konferenciji “Nove mogućnosti hrvatskog iseljeništva u članicama Europske unije”, održanoj 8. travnja 2014. u Europskom parlamentu u Bruxellesu – imao predsjednik HHO-a i bivši politički zatočenik Ivan Zvonimir Čičak.

Kako je glasovni zapis spomenutog izlaganja dostupan na Youtubeu, štovani g. Cvitan, bilo bi vrlo važno da ga pažljivo poslušate:

Nakon toga, molim Vas da pažnju usmjerite prema Tomićevu podlistku.

Kao bivši srednjoškolski pitomac Jugoslavenske narodne armije (školu je završio u Zagrebu), očito „zadojen“ i još uvijek zarobljen borbenim propagandnim mitom o „hrvatskoj neprijateljskoj emigraciji“, Tomić ovako u rano proljeće 2014. u suverenoj i europskoj državi Republici Hrvatskoj piše o hrvatskom iseljeništvu:

„Gruba je procjena kako Hrvata izvan domovine živi između pet i po i sedam milijuna i, ako mene pitate, to je dobro. Super je njima bez nas i, još više, nama bez njih. Jer, da se to mnoštvo vrati u djedovski zavičaj, teško je i zamisliti kako bi ova zemlja izgledala, tko bi bio po ćeifu naše dijaspore, zadovoljio njihova nemilosrdna politička mjerila. Njih bi i Merčep razočarao, Glavaš bi im bio previše lijevo, a o Željki Markić i Tomislavu Karamarku da ne govorimo. Markić i Karamarka iseljenici bi vjerojatno objesili kao staljiniste.“

Dakle, Tomić ne piše o nekom pojedincu ili skupini ljudi koji imaju ekstremna politička uvjerenja, već piše o „između pet i po i sedam milijuna“ Hrvata ili „našoj dijaspori“ u cjelini koja navodno ima tako „nemilosrdna politička mjerila“ da su, za njena politička mjerila, počinitelji ratnih ubojstva hrvatskih Srba (kojih je metafora „Merčep“) za njih „razočaravajući“.

Javnim poticanjem svojih čitatelja na mržnju tih „između pet i po i sedam milijuna“ Hrvata koji žive kao iseljenici diljem svijeta prožet je cijeli članak, u kojem, primjerice, tvrdi da bi Hrvati iz dijaspore željeli da se u Hrvatskoj uvede, ni manje ni više, nego fašistička diktatura i da se iz nje protjeraju Srbi:
„Velika je zaista zagonetka ta naša dijaspora? Desetljećima žive u multietničkim društvima i uređenim parlamentarnim demokracijama poput Kanade ili Australije, i na kraj pameti im nije tražiti istrebljenje ili progon određene etničke skupine tamo gdje im je kuća, gdje plaćaju porez, komunalnu naknadu i zdravstveno i mirovinsko osiguranje, a u Hrvatskoj bi uveli fašističku diktaturu i protjerali Srbe.“

Novinski podlistak Ante Tomića paradigmatski je primjer javnog poticaja na nasilje i mržnju prema Hrvatima izvan Hrvatske koje je, Vama je to bolje znano nego meni, kažnjivo prema odredbama Članka 325. Kaznenog zakona Republike Hrvatske.

Ovdje navodim prvi stavak Članka 325.: „Tko putem tiska, radija, televizije, računalnog sustava ili mreže, na javnom skupu ili na drugi način javno potiče ili javnosti učini dostupnim letke, slike ili druge materijale kojima se poziva na nasilje ili mržnju usmjerenu prema skupini ljudi ili pripadniku skupine zbog njihove rasne, vjerske, nacionalne ili etničke pripadnosti, podrijetla, boje kože, spola, spolnog opredjeljenja, rodnog identiteta, invaliditeta ili kakvih drugih osobina, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.“

Sadašnje kazneno djelo“javnog poticanja na nasilje i mržnju“ hrvatska je inačica europskih i svjetskih normi o „zločinu iz mržnje“ koji je u Kaznenom zakonu RH (bivši članak 174.) bio ozakonjen od 2007. do 2013.

Sadašnja odredba znatno je stroža od ranije, jer DORH počinitelju ne mora dokazivati izravna namjera poticanja na nasilje i/ili mržnju,već samo činjenica da se poticaj dogodio; u konkretnom slučaju na dva načina: „putem tiska“ i „putem mreže“.

Podlistak Ante Tomića paradigmatski je primjer poticanja čitatelja i javnosti na mržnju Hrvata izvan Hrvatske, jer se cjelokupna hrvatska dijaspora, iseljeni Hrvati, u njemu proglašavaju zagovornicima fašističke diktature, progoniteljima Srba i latentnim ratnim, pa i genocidnim zločincima.
Nema, dakle, nikakve sumnje da biste Vi, kao novoimenovani Glavni državni odvjetnik, trebali po službenoj dužnosti kazneno goniti Antu Tomića, posebice zbog toga što cijelim svojim „opusom“ dokazuje kako mu snošljiv odnos prema svima koji ne misle kao on i njegovi ideološki pajdaši i pitomci – odnos prema Hercegovcima, „desničarima“, vjernicima, svećenstvu, zagovornicima tradicionalnog poimanja braka i drugim „drugima“ – vrvi poticajima na mržnju i nasilje.
Iskreno se ufam se da ćete kazneni progon doista i poduzeti jer ste pri imenovanju na odgovornost najavio – u borbi protiv korupcije – najavili pravosudni „lov“ na „lokale šerife“.

Kako korupcija, u smislu iskvarenosti, pokvarenosti i podlosti, pa i širenja ozračja nasilništva i mržnje, nije samo materijalne, već i duhovne naravi, bilo bi dobro da pokuša „uloviti“ i splitskog i hrvatskog „duhovnog šerifa“.

Čak je i za njega bolje da se njegovim poticanjem na mržnju pozabavite Vi i pravna država, u ime zaštite zakonitosti i očuvanja prava na dobar glas milijuna Hrvata u svijetu i desetaka tisuća onih koju godišnje odlaze iz Hrvatske, nego da to učini neki novi „Lapan“, kako je sam Ante Tomić nazvao još uvijek nepoznatog muškarca visokoga stasa i brzog koraka koji je ne tako davno na njega izlio, kako je sam napisao, „kantu govana“.
Iz napisa medija zaključujem da pravna država nije u stanju uči u trag već legendarnom „Lapanu“. Da je tome tako svjedoči očajnički i sablažnjivi policijski poziv na informativni razgovor znamenitog hercegovačkog prosvjetitelja dr. Nina Raspudića kojeg sam u jednom ranijem ironijskom eseju spomenuo kao jednog od trojice mogućih govno-bacača. Drugu dvojicu sumnjivaca koje sam spomenuo – glasovitog zagrebačkog facebook revolucionara Ivana Pernara Robespierra i tajnovitog pisca satiričara Pavla Svirca Đakovčana – organi reda još nisu pozvali na razgovor.

Zamislite, štovani gospodine Cvitan, što bi se tek moglo Anti Tomiću dogoditi tijekom ljeta, kad iz cijelog svijeta stigne značajan dio Hrvata iz bijelog i crnog svijeta koje je proglasio zagovornicima fašističke diktature, progona i ubijanja Srba.

Poštovani gospodine Cvitan,

Ne želim Vam lagati, važan motiv što Vam pišem ovo Otvoreno pismo je to što je moja obitelj puno stoljeće – iseljenička obitelj. Dva moja ujaka i jedna tetka trajno su se iselili u Novi Zeland još u doba Austro-ugarske carevine, tako da u toj zemlji živi preko 100 mojih bliskih i daljih rođaka u raznim „koljenima“.
Upravo zbog toga, jako sam se obradovao nenadanom telefonskom pozivu iz te zemlje prije nešto više od mjesec dana.
Dok sam s ženom u našem omiljenom kafiću „Popek“ u Boškovićevoj ulici u Zagrebu oko osam sati ujutro 15. ožujka 2014. ispijao kavu zazvonio mi je mobitel. Na telefonu je bio predsjednik VRH-a Zoran Milanović. Radostan mi je kazao da mu je tijekom večere s našim iseljenicima u Aucklandu, na kojoj je bio i novozelandski premijer John Key s nekoliko ministara, pristupio čovjek koji se predstavio kao moj rođak David Papa.
Tijekom tog razgovora, ali i kasnije, g. Milanović mi je s ponosom i poštovanjem pričao o Hrvatima u Australiji i Novom Zelandu. Bio je impresioniran njihovom ljudskošću, radinošću, gostoprimstvom, ali i profesionalnim uspjesima i društvenim vezama i društvenim i kulturnim kapitalom kojeg posjeduju.
Upravo zbog toga jer je Hrvate-iseljenike upoznao iz prve ruke, gospodine Cvitan, lijepo Vas molim da ga pozovete kao krunskog svjedoka koji će sigurno posvjedočiti da ono što misli i piše „posrani“ splitski novinar naprosto nije istina. Njegovo svjedočenje pokazat će da je pisanija Ante Tomića čisti govor mržnje sračunat na stvaranje prezira, mržnje i općeg neprijateljstva prema Hrvatima izvan Domovine.

Konačno, gospodine Cvitan,

Najvažniji je razlog moje tuge i ojađenosti što g. Tomić mržnju prema dijaspori i iseljeništvu potiče danas kad je preko 55% mladih ljudi u Hrvatskoj bez ikakve šanse za dobivanje posla i „korice kruha“.
Njihova je sudbina – iseljavanje. Uz sve nevolje, bol i iskušenja, ali i prilike koje im odlazak iz Hrvatske donosi, nipošto im ne treba gorljiva, zastrašujuća mržnja čitatelja Ante Tomića.

A da je 99.9% hrvatskih iseljenika, koji baštine život u starim demokratskim porecima i kulturama, privrženo najvišim vrednotama suvremenih društava, zna svatko tko je proveo barem mjesec dana izvan Lijepe naše.

Upravo zbog toga, poticanje na mržnju Ante Tomića, kao lokalnog i nacionalnog „duhovnog šerifa“ i poticatelja mržnje prema svim Hrvatima izvan Hrvatske, treba primjerno kazniti.

Slaven Letica/fb

Tekst Ante Tomića

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Vijesti

HRT otkazao Jurkasu suradnju nakon peticije inicijative “Ivo Pilar”

Objavljeno

na

Objavio

Anđelo Jurkas više neće surađivati na HRT-u. Povod za to je, kako su nam potvrdili s HRT-a, taj što je Jurkas navodno povrijedio njihov etički kodeks.

– Obavješćujemo Vas da se Hrvatska radiotelevizija odlučila zahvaliti na suradnji spomenutome vanjskom suradniku nakon što je utvđeno da su njegovi stavovi izneseni na društvenim mrežama u neskladu s Etičkim kodeksom za novinare i kreativno osoblje Hrvatske radiotelevizije i drugim unutrašnjim pravilnicima Hrvatske radiotelevizije koji se odnose na naše zaposlenike, ali i sve vanjske suradnike – stoji u odgovoru na naše pitanje s HRT-a, javlja VečernjiList

Podsjetimo, Građanska inicijativa Ivo Pilar zajedno s 10 udruga i koordinacija udruga proisteklih iz Domovinskog rata, zatražili su trenutačni raskid ugovora između HRT-a i Anđela Jurkasa, zbog teških kršenja Općih pravila o radu i ponašanju zaposlenika HRT-a i teških kršenja odredbi Etičkog kodeksa HRT-a.

Alo Bing, može dostava tri tone anthraxa i jedno pedesetak bombi na Markov trg. aktivirati i ostaviti tamo u crkvi, platit će onaj simpatični sjedokosi deform u kolicima. Cijena prava sitnica. Šifra: Kajzer Soze – napisao je Jurkas u vrijeme braniteljskih prosvjeda. Nakon što ga je HRT angažirao reagirali su iz Građanske inicijative Ivo Pilar, portala Kamenjar.com kao i još nekih portala. No, Jurkas je pokušao demantirati te navode, tvrdeći kako je i sam dijete branitelja, te kako se radilo o šali, odnosno referenci na strip Alan Ford.

Pročitajte u dokumentu u prilogu što je sve pisao Jurkas:

Građanska inicijativa Ivo Pilar zajedno s 10 udruga zahtijeva trenutačni raskid ugovora između HRT-a i Anđela Jurkasa

 

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Pater Ike Mandurić: Slobodu srca, kao ni slobodu Domovine, nitko ti ne daruje. Za nju se izboriš

Objavljeno

na

Objavio

JESI LI SLOBODAN? (PRIJAVI SE!)

Kad je rat započeo; kad je postalo opasno; kad se tražio netko tko je spreman preuzeti odgovornost, isplivala je prikrivena vrijendost duše.

Najednom je postalo vidljivo kako nisu svi isti, i kako su, među privodno jednakima, velike razlike. Iskrsnuli su oni koji su imali vlastiti stav, istinsku spremnost, crtu samopouzdanja; oni koji su se vlastitom idejom i mišlju davno otrgnuli od majčinih skuta; oni koji su duhom bili slobodni i svoji – i već odavna nisu morali polagati račune nekim tutorima.

Isplivali su slobodni duhom, i koji su se već odavno bili lišili toga da za stvari srca moraju pitati tatu i mamu. Takvu su već dugo, i prije rata, slobodarskom spremnošću za žrvu živo disali punim plućima.
Isplivao je Blago Zadro.

Bilo je onih koji su od ovih slobodnih, izgledali bolji i plemenitiji. Onih koji su poznavali više domoljubnih pjesama, povjesnih tragedija; bilo je puno onih koji su više lili suze za domovinom Hrvatskom; koji su imali više načelnog suosjećana; više blagosti i nježnosti… Ali, samo zato jer nisu bili svoji, i jer nisu bili slobodni, ostali su na dnu, i zarobljeni, i neslobodni, mogli su samo gledati kako im povijesni trenutak krade šansu za herojstvo, i kako život pored njih prolazi. A on uvijek prolazi.

Rijetki to, kao Bruno Bušić, znaju prepoznati, i koji su slobodni krenuti za srcem.

Slobodu srca, kao ni slobodu Domovine, nitko ti ne daruje. Za nju se izboriš, za nju se sam odgojiš. Životna šansa i poziv stalno su u Tvojoj svagdašnjici. I prigoda da slobodu pronađeš.

Na današnji dan za Domovinu i za ljudskost, život su dali dva heroja. Blago Zadro i Bruno Bušić! Naizgled, posve različiti. A u jednom posve isti: posve slobodni da, žive ili umiru, za ono za što sami žele.

Puno je dobrih i “svetih”, ali neslobodnih toliko da se ni za Kristom ne usude krenuti bez dopuštenja drugih. Šteta, šteta za takve! Oni ni sveti nikad postati neće, ako prije toga ne postanu slobodni.

Danas te pozivam u školu slobode. Dečki, Vas posebno!
Prijavi se, čekam te!

PRIJAVI SE!

>> Prijava ovdje

facebook komentari

Nastavi čitati