Pratite nas

Istaknuto

Otvoreno pismo hrvatskim filozofima povodom istupa Gvozdena Flege

Objavljeno

na

Poznato je, i pretraživanjem interneta lako dokazivo, da sam objavio cijeli niz kritika trenutne Predsjednice RH tijekom predizborne kampanje, za vrijeme izbora i nakon što je izabrana, inaugurirana i počela obavljati svoju dužnost. Dakle, nemam posebnog razloga stati u njezinu obranu niti sada, piše Kristijan Krkač/À Propos

[ad id=”93788″]

Ipak, s obzirom na to da joj je Gvozden Flego poslao otvoreno pismo preko portala Jutarnjeg lista (http://www.jutarnji.hr/ponosan-sam-da-hrvatska-ima-predsjednicu-koja-zivi-dva-zivota-/1467215/), nalazim za shodno reagirati prije svega na sadržaj tog pisma, preciznije na argumente koje ono na prvi pogled sadrži. Tekst je dakle kritika samog otvorenog pisma, jer zaista ne znam što bih rekao o javno iskazanoj namjeri bilo kojeg državljanina RH da upiše doktorski studij. No, kako vrijeme prolazi, možda je voljena nacija i možda su državljani RH zaboravili tko je spomenuti gospodin. U tom svjetlu nije loše započeti s kratkim osvrtom na njegov život i djelo, iako su o tome drugi već odavno rekli sve što je trebalo biti rečeno.

Gvozden je Flego nema što. Od svih mogućih lijevih kandidata za pisanja otvorenog pisma protiv najave Predsjednice RH da će upisati doktorski studij na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, baš se prof. dr. sc. G. Flego našao pozvanim. Profesor i znanstvenik za kojeg je na Internetu nemoguće pronaći najjednostavniji dokument koji bi sadržavao njegovu znanstvenu i stručnu biografiju i bibliografiju temeljem koje izabran za doc., izv. i red. profesora. Nastavnik koji je 20 godina predavao na Katedri za marksističku filozofiju (što je svojevremeno prešutio). Istraživač čije se znanstveno istraživanje nigdje ne može ni pronaći, niti verificirati (o tome je sve rekao prof. N. Sesardić još 2002. http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20020904/forum01.asp). Na koncu i ministar znanosti koji se prije nego što je to postao bunio protiv tog istog posla tvrdeći da takav angažman „osakaćuje ljudsko biće“ (ono što a propos u pismu spočitava Predsjednici RH). To su samo neke činjenice o tom čovjeku. I kao takav, s bremenom „iskrivljavanja činjenica“ o osobnoj prošlosti (Sesardić, nav. dj.), bez imalo srama piše otvoreno pismo Predsjednici RH. Nema što, Flego je Gvozden. No, ostavimo se profesora, znanstvenika, istraživača, marksiste i „osakaćenog“ bivšeg ministra, a još manje čovjeka, jer već prema rečenom zasigurno ionako ima sasvim dostatno posla sam sa sobom da bi još našao vremena baviti se i s drugima, a uhvatimo se samog pisma (vidi: https://hr.wikipedia.org/wiki/Gvozden_Sre%C4%87ko_Flego).

Okrenimo se tekstu. Čvrstoća kritike kojom isijava Flegino pismo usporediva je, dakako, samo s čvrstoćom željeza (gvožđa). Pismo započinje sa zahvalom Predsjednici na tome što je pokazala interes za studij. Tu zahvalu izražava kao „saborski zastupnik“ i „bivši ministar“. Nisam siguran zašto bi ta svojstva bila relevantna za tu zahvalu? Zašto joj se nije zahvalio „kao“ doktor znanosti, kao znanstvenik, kao istraživač svjetskog glasa, profesor, na koncu i kao „ugledni intelektualac“ kako ga Jutarnji list naziva? Zar ta svojstva ne bi bila primjerenija za tu priliku?

Zatim joj zahvaljuje na povjerenju koje je iskazala Sveučilištu u Zagrebu, tj. prema tome da će svi obavljati svoje poslove lege artis, iako će ona kao studentica istodobno biti i Predsjednica RH. Ovdje treba primijetiti dva elementa. Prvo, nije jasno čime je Predsjednica iskazala povjerenje? Drugo, zašto bi činjenica da se radi o Predsjednici zahtijevala zahvalu za (nepostojeće) povjerenje da će svi raditi svoj posao? Zašto ga ne bi radili? Aha, to je zbog nepostojanja logičke ili bilo kakve druge sveze s drugim dijelom rečenice, tj. zato što je ona Predsjednica RH. Koliko je meni poznato, ako bi upisala doktorski studij, ona bi bila „studentica gospođa Grabar-Kitarović“ u istoj mjeri u kojoj bi neki saborski zastupnik Hrvoje Horvat koji bi, nakon što je izabran za zastupnika, odlučio upisati srednju školu, u toj školi bio „učenik gospodin Horvat“, a ne primjerice „Zastupnik Hrvatskog sabora Hrvoje Horvat“.

Treći dio iste rečenice je zahvala na tome što je Predsjednica „potaknula novu praksu u akademskom životu“ tj. onu da „voditelj studija dočekuje studentice na ulazu u fakultet“. Nije poznato je li Predsjednica potaknula tu praksu, što Flego tvrdi, ali činjenica jest da za tu tvrdnju ne nudi argument. Komotno možemo vjerovati u jednostavnije objašnjenje koje kaže da je na najavu dolaska na fakultet voditelj studija odlučio dočekati buduću studenticu, a što je u svakom slučaju ne samo minimum kulture, nego i zahtjev ako znamo prosječan omjer cijene doktorskog studija u RH i onoga što se za taj novac dobiva. Taj odjeljak završava zahvalom profesorima tog studija na „odvažnosti i principijelnosti“ ako joj odluče „odobriti upis“.

No, ovdje počinje temeljna poteškoća pisma, jer Flego piše „da ste kao predsjednica u stanju obavljati redovite studentske obveze“. Prvo, ovdje se nameće profesorima ocjena toga koliko radnog vremena Predsjednici treba da bi bila Predsjednicom i koliko joj ostaje slobodnog vremena. Nisam siguran koliko su profesori stručni i uopće slobodni ocjenjivati tako nešto, tim više jer nemaju osobno iskustvo obavljanja tog posla. Drugo, ovdje se implicira, a kasnije će biti i eksplicitno navedeno, kako su moguće toliko profesionalne obveze koje onemogućuju doktorski studij. To je zasigurno moguće, no, svatko tko radi ima pravo upisati doktorski studij. Štoviše, s obzirom na vrlo nizak postotak visokoobrazovanih državljana RH, možda je i dužnost svakoga tko želi studirati, usprkos radu i drugim obvezama, poticati na studiranje i omogućiti joj/mu da studira na način koji će biti spojiv s obvezama koliko god je to moguće s obzirom na plan i program studija.

Treći odjeljak, a u nastojanju da na tren prestane biti ciničan i ironičan i da postane šaljiv, izražava čestitku na tome što je Predsjednica dovela RH „do Guinnessove knjige rekorda“, jer autoru nije poznat niti jedan predsjednik koji bi istovremeno bio i student. Na stranu je li tome zaista tako; istini za pravo nisam provjeravao; ali zanimljiva je uporaba riječi „do“. Naime, mjerila za ulazak u tu knjigu nikako ne bi kvalificirala predsjednicu-studenticu za ulazak u knjigu. To dakle nije čak niti smiješno, a tim slijedom je uvredljivo. Dobro, nemaju svi smisla za humor.

Četvrti odjeljak predstavlja privid solidnog argumenta. Naime, svi mi koji nismo pravnici, niti pravni stručnjaci, kad vidimo izraz „članak Zakona“ ledi nam se krv u žilama. No, ako malo bolje razmislimo, ono što autor kaže je samo to da će Predsjednica poštivati konkretan zakon i tražiti dopuštenje za dolazak policije na sveučilište, u „prostor sveučilišta [koji] je nepovrediv“. Ovime se dakako uopće ne smjera na moguće kršenje zakona, nego na situaciju u kojoj navodno postoji sukob između zakona koji regulira zaštitu Predsjednika RH i zakona koji regulira autonomiju sveučilišta. No, tog sukoba u praksi ne bi smjelo biti, jer svaki državljanin RH ima pravo na studij ako zadovoljava opće i specifične uvjete štogod pritom radio kao profesionalac ili službenik.

Peti odjeljak izražava „uvjerenje“ da će studentica gđa. Grabar-Kitarović „održavati jednakopravnost s ostalim studentima“. Nije jasno zašto bi jedna studentica doktorskog studija, jednaka kao i svi ostali studenti „održavala“ jednakopravnost? Održavanje jednakopravnosti svih studenata međusobno je prije svega na instituciji, a tek drugotno na studentima, a najmanje na konkretnom studentu.

Drugi dio odjeljka i dalje izražava „uvjerenje“, ali sad da će studentica „zatomiti svoj predsjednički autoritet“ pitajući pritom, vjerojatno samoga sebe, ako je takvo što uopće „ustavno i zakonski dopušteno“. Nisam siguran na koji bi način „zatomljivanje“, tj. „potiskivanje“ autoriteta uopće bilo regulirano zakonom, kao uostalom i „snažno iskazivanje“ autoriteta? Ne znam, ali duboko vjerujem da zakon ne može definirati mjeru „potiskivanja“ ili „iskazivanja“ autoriteta.

Šesti odjeljak se čini činjenično netočnim. Naime, autor se „nada da će Predsjednica i ubuduće sa zainteresiranom javnošću dijeliti svoja studentska iskustva“. Koja studentska iskustva? Koliko je poznato, Predsjednica RH još uvijek nije upisala doktorski studij, dakle još uvijek nije studentica. Nadalje, ona je svoje prethodne studije završila, dakle, već neko vrijeme više nije studentica. Možda autor misli na njezino dijeljenje iskustava dok je bila studentica. Ako misli na samo iskazivanje namjere, to zasigurno nisu „studentska iskustva“ s obzirom na to da samo student može imati studentska iskustva, a ona iako je bila studentica, to više nije, te iako to namjerava postati, to još uvijek nije. Dakle, opaska je činjenično pogrešna, osim u slučaju da se Flego ne referira na Predsjedničina „bivša“ studentska iskustva, no to bi bilo previše opskurno.

U drugom dijelu istog odjeljka na određen način obvezuje vjerojatnu buduću studenticu gđu. Grabar-Kitarović da izvještava javnost o tome što se zbiva na fakultetu i to u skladu sa zakonom. To bi dakako bila njezina dužnost kad bi bila studentica-kao-predsjednica, a ne kao gđa. Grabar-Kitarović, a to je nastavak onog ključnog mjesta s početka koje se provlači cijelim tekstom.

U pretposljednjem odjeljku tvrdi da Predsjednica živi dva života što je nastavak činjenične pogreške iz prošlog odjeljka. Zatim tvrdi da kao Predsjednica ima što za raditi „24 sata dnevno 7 dana tjedno“. Ovo je ontološki dvojbeno, a mislim da bi i filozofi uma imali ovdje što za reći. Naime, uzmimo primjer ručka. Ruča li Predsjednica RH kao Predsjednica RH (zamislimo da je isključena mogućnost službenog ručka, koji se, gle čuda, ne zove slučajno, službeni ili svečani ručak), ili kao gđa. Grabar-Kitarović? Mislim da je ovo drugo slučaj, jer per df. služba ne može biti gladna, pa tako niti ručati, ali čovjek može biti gladan, pa tako i ručati. No, Predsjednik mora imati i vrijeme za ručak kao fizička osoba. Pa tako i za primjerice spavanje, kupanje, obitelj, itd. Možda Flego želi reći da se Predsjednica RH ne smije tuširati kao gđa. Grabar-Kitarović, nego samo kao Predsjednica RH? Ne znam. Izgubljen sam u problemima identiteta.

U drugom dijelu odjeljka tvrdi da je doktorski studij „full time job“ i da počesto niti 24 sata nije dovoljno za sve obveze. Ovo je toliko bizarna izjava, barem u drugom dijelu, jer direktno proturječi postojanju doktora znanosti čiji dani, pa tako i studentski, traju koliko i dani svih ostalih ljudi, tj. 24 sata. Prvi dio izjave implicira da bilo tko, a tko je zaposlen, recimo 8 sati dnevno, 5 dana u tjednu, ne može raditi i studirati na doktorskom studiju. To je pak činjenično pogrešno, zaista samo zato što je to činjenično moguće, ali to je i vrijednosno pogrešno, jer se doktorski studij time kao privilegij omogućuje, što ispada pomalo paradoksalno, samo nezaposlenima. Daljnje implikacije stavova iz ovog odjeljka su toliko nerazumne da ne želim o njima niti govoriti.

Zadnji odjeljak izražava uvjerenje autora Flege da će Predsjednica i dalje promišljati posljedice svojih odluka i čina. Što bi to trebalo značiti ostat će autoru ovog teksta vječnom tajnom, osim ako se ne nastoji vratiti s početka izgubljenom cinizmu i ironizmu.

Zašto sam ovaj tekst naslovio kao otvoreno pismo i zašto hrvatskim filozofima? Razlog je jednostavan. Hrvatskih filozofa ima malo (ne znam kako se kreće broj od posljednjeg prebrojavanja, ali nagađam da nas je između 150 i 200). Prosječan hrvatski filozof je loš filozof u više nego jednom značenju tog izraza (prije svega objavljuje malo, loše i u svjetski nepoznatim časopisima). Izvrsni hrvatski filozofi mogu se nabrojati na prste dvije ruke. Značajni citirani radovi u svjetski priznatim časopisima su kap u moru ispodprosječnosti. U toj situaciji, nisam siguran koliko je racionalno, razumno i razborito oglušiti se na ovakve istupe u javnosti ljudi koji se silom prilika ili drugačije drže dijelom te „obične, jadne, male“ zajednice; istupe koji ne samo da poništavaju ono malo dobrog što manji broj članova te zajednice čini, nego cijelu zajednicu nezaustavljivo povlače na još niže grane. Pri korištenju izraza „ovakav istup“ prije svega mislim na preudo-argumentativnu narav teksta koji sam analizirao i kritizirao. Mislim dakle na pitanje što smo spremni učiniti kako bismo barem javno osudili ovakav pristup o kome god da se radilo kao autoru istupa i tko god i što god da je predmet istupa?

P.S.

Iako sam se ogradio na početku teksta, ponavljam još jednom da ovaj tekst nema nikakve političke namjere, konotacije i sl. Nije upućen čak niti Predsjednici RH i njezinoj namjeri studiranja, nego prije svega samom „otvorenom pismu“ G. Flege. Također, nikad nisam, a nadam se da nikad niti neću biti članom niti jedne partije ili stranke.

Kristijan Krkač/À Propos

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Događaji

Ukrcajte se na ‘Vlak slobode’: ‘Sjećamo se dana kada je 100.000 ljudi na Rivi pokazalo što je hrvatsko jedinstvo’

Objavljeno

na

Objavio

Njime se želi očuvati memorija na događaj prije 22 godine kada je “Vlakom slobode” iz Zagreba u Split doputovao tadašnji hrvatski državni vrh na čelu s predsjednikom Republike Hrvatske dr. Franjom Tuđmanom

“Vlak slobode” Split-Knin-Split, u spomen na istoimeni vlak koji je vozio na današnji dan 1995. od Zagreba do Splita i kojim je označen završetak oslobodilačke vojno-redarstvene operacije “Oluje,” krenuo je u subotu sa splitskog Željezničkog kolodvora, organiziran na poticaj splitskog gradonačelnika Andre Krstulovića Opare.

Njime se želi očuvati memorija na događaj prije 22 godine kada je “Vlakom slobode” iz Zagreba u Split doputovao tadašnji hrvatski državni vrh na čelu s predsjednikom Republike Hrvatske dr. Franjom Tuđmanom. Tada se na splitskoj Rivi okupilo više od 100 tisuća građana, podsjetio je gradonačelnik Krstulović Opara.

“Mi u Splitu smo jako ponosni na taj događaj i tadašnji doček ‘Vlaka slobode’ kojim je označeno hrvatsko nacionalno jedinstvo i kraj ‘Oluje’. U povijesti Splita i Republike Hrvatske ostat će sjećanje na tadašnji upit predsjednika Tuđmana okupljenima na splitskoj  Rivi – ‘što im još može obećati’, a oni su svi jednoglasno glasno odgovorili ‘Vukovar’, ‘Vukovar’ ” , naglasio je u izjavi novinarima splitski gradonačelnik.

Direktor HŽ Putnički prrijevoz Željko Ukić, koji se pridružio današnjem “Vlaku slobode” Split-Knin-Split, izjavio je kako su Hrvatske željeznice podržale prijedlog grada Splita za obilježavanje spomena na “Vlak slobode” koji je prije 22 godine  putem od Zagreba do Splita povezao do data razdijeljenu Hrvatsku zbog velikosrpske oružane agresije.

“‘Vlak slobode’ prije 22 godine važan je i za Hrvatske željeznice jer je njime povezan Zagreb i Split,” rekao je Ukić.

U današnjem “Vlaku slobode” su brojni uzvanici među kojima i župan splitsko-dalmatinski Blaženko Boban. Na putovanju do Knina ovaj vlak staje na mjesnim gradskim i općinskim željezničkim postajama gdje u njega ulaze gradonačelnici i načelnici mjesta.

facebook komentari

Nastavi čitati

Istaknuto

25. kolovoza 1991. – početak bitke za Vukovar

Objavljeno

na

Objavio

Današnji dan 25.08.1991. smatra se početkom bitke za Vukovar. Borbe u gradu i oko grada, sa poginulim i ranjenim, vodile su se od svibnja 1991., ali tog dana grad je napadnut iz svih smjerova svim raspoloživim naoružanjem “JNA”, uključujući avione.

Naime tog dana “Jugoslavenska narodna armija” koja je sve vrijeme uoči napada glumila suzdržanost i neutralnost kao ” tampon zona sukobljenih strana” otvoreno se svrstala na stranu agresora u trenucima kad je bilo vidljivo da regularne hrvatske policijske snage polako preuzimaju nadmoć na terenu nad srpskim teroristima i paravojnim formacijama.

Vidjevši da bi se ratna sreća mogla okrenuti na hrvatsku stranu, “JNA” je sve svoje potencijale, naoružanje i kompletnu ratnu mašineriju stavila na raspolaganje paravojnim srpskim snagama i pridružila se u sveopćem napadu na Vukovar.

To je bila 87-dnevna opsada hrvatskog grada Vukovara od strane “Jugoslavenske narodne armije”, uz pomoć srpskih paravojnih snaga od kolovoza do studenog 1991. godine tijekom Domovinskog rata.

Bitka je završena porazom Zbora narodne garde i jedinica MUP-a, velikim razaranjem Vukovara i brojnim ubojstvima i progonom hrvatskog stanovništva.

Grad je naposljetku potpuno uništen i okupiran 18. studenoga 1991.

Prema specijaliziranom elektroničkom portalu o Domovinskom ratu “Domovinski rat On Line”, ukupan broj stradalih boraca na hrvatskoj strani, gardista i policajaca, procjenjuje se na oko 2.500.
Oko 7.000 osoba, civila i vojnika, završilo je nakon pada grada u logorima u Srbiji. Poginulo je oko 1.000 civila, od čega 86 djece, od kojih je najmlađe imalo 6 mjeseci (Ivan Kljajić), koji je poginuo od krhotina srpske granate dok ga je otac Pavle Kljajić držao u rukama (ranjen u tom napadu, i on je uskoro umro).
Ranjeno je 2.500 osoba od čega su 570 ostali trajni invalidi. Bez jednog ili oba roditelja ostalo je 858 djece.
Još uvijek se traži gotovo 500 nestalih Vukovaraca.

Prema istom specijaliziranom elektroničkom portalu ukupan broj stradalih vojnika “JNA” i četničkih snaga na širem području Vukovara procjenjuje se do 8.000 poginulih, do 15.000 ranjenih te između 400-600 uništenih tenkova, oklopnih i transportnih vozila (JNA priznaje 110) , te oko 20 uništenih zrakoplova i helikoptera (“JNA” priznaje dva).

Za mnoge ratne zločine: ubojstva civila, mučenja i ubijanja, progone, etničko čišćenje, potpuno uništenje grada (tzv. famozno „prekomjerno granatiranje“), rušenje bolnice, kulturocid, logore u Srbiji i drugo još nitko nije odgovarao.

facebook komentari

Nastavi čitati