Otvoreno pismo hrvatskim filozofima povodom istupa Gvozdena Flege

5

Poznato je, i pretraživanjem interneta lako dokazivo, da sam objavio cijeli niz kritika trenutne Predsjednice RH tijekom predizborne kampanje, za vrijeme izbora i nakon što je izabrana, inaugurirana i počela obavljati svoju dužnost. Dakle, nemam posebnog razloga stati u njezinu obranu niti sada, piše Kristijan Krkač/À Propos

[ad id=”93788″]

Ipak, s obzirom na to da joj je Gvozden Flego poslao otvoreno pismo preko portala Jutarnjeg lista (http://www.jutarnji.hr/ponosan-sam-da-hrvatska-ima-predsjednicu-koja-zivi-dva-zivota-/1467215/), nalazim za shodno reagirati prije svega na sadržaj tog pisma, preciznije na argumente koje ono na prvi pogled sadrži. Tekst je dakle kritika samog otvorenog pisma, jer zaista ne znam što bih rekao o javno iskazanoj namjeri bilo kojeg državljanina RH da upiše doktorski studij. No, kako vrijeme prolazi, možda je voljena nacija i možda su državljani RH zaboravili tko je spomenuti gospodin. U tom svjetlu nije loše započeti s kratkim osvrtom na njegov život i djelo, iako su o tome drugi već odavno rekli sve što je trebalo biti rečeno.

Gvozden je Flego nema što. Od svih mogućih lijevih kandidata za pisanja otvorenog pisma protiv najave Predsjednice RH da će upisati doktorski studij na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, baš se prof. dr. sc. G. Flego našao pozvanim. Profesor i znanstvenik za kojeg je na Internetu nemoguće pronaći najjednostavniji dokument koji bi sadržavao njegovu znanstvenu i stručnu biografiju i bibliografiju temeljem koje izabran za doc., izv. i red. profesora. Nastavnik koji je 20 godina predavao na Katedri za marksističku filozofiju (što je svojevremeno prešutio). Istraživač čije se znanstveno istraživanje nigdje ne može ni pronaći, niti verificirati (o tome je sve rekao prof. N. Sesardić još 2002. http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20020904/forum01.asp). Na koncu i ministar znanosti koji se prije nego što je to postao bunio protiv tog istog posla tvrdeći da takav angažman „osakaćuje ljudsko biće“ (ono što a propos u pismu spočitava Predsjednici RH). To su samo neke činjenice o tom čovjeku. I kao takav, s bremenom „iskrivljavanja činjenica“ o osobnoj prošlosti (Sesardić, nav. dj.), bez imalo srama piše otvoreno pismo Predsjednici RH. Nema što, Flego je Gvozden. No, ostavimo se profesora, znanstvenika, istraživača, marksiste i „osakaćenog“ bivšeg ministra, a još manje čovjeka, jer već prema rečenom zasigurno ionako ima sasvim dostatno posla sam sa sobom da bi još našao vremena baviti se i s drugima, a uhvatimo se samog pisma (vidi: https://hr.wikipedia.org/wiki/Gvozden_Sre%C4%87ko_Flego).

Okrenimo se tekstu. Čvrstoća kritike kojom isijava Flegino pismo usporediva je, dakako, samo s čvrstoćom željeza (gvožđa). Pismo započinje sa zahvalom Predsjednici na tome što je pokazala interes za studij. Tu zahvalu izražava kao „saborski zastupnik“ i „bivši ministar“. Nisam siguran zašto bi ta svojstva bila relevantna za tu zahvalu? Zašto joj se nije zahvalio „kao“ doktor znanosti, kao znanstvenik, kao istraživač svjetskog glasa, profesor, na koncu i kao „ugledni intelektualac“ kako ga Jutarnji list naziva? Zar ta svojstva ne bi bila primjerenija za tu priliku?

Zatim joj zahvaljuje na povjerenju koje je iskazala Sveučilištu u Zagrebu, tj. prema tome da će svi obavljati svoje poslove lege artis, iako će ona kao studentica istodobno biti i Predsjednica RH. Ovdje treba primijetiti dva elementa. Prvo, nije jasno čime je Predsjednica iskazala povjerenje? Drugo, zašto bi činjenica da se radi o Predsjednici zahtijevala zahvalu za (nepostojeće) povjerenje da će svi raditi svoj posao? Zašto ga ne bi radili? Aha, to je zbog nepostojanja logičke ili bilo kakve druge sveze s drugim dijelom rečenice, tj. zato što je ona Predsjednica RH. Koliko je meni poznato, ako bi upisala doktorski studij, ona bi bila „studentica gospođa Grabar-Kitarović“ u istoj mjeri u kojoj bi neki saborski zastupnik Hrvoje Horvat koji bi, nakon što je izabran za zastupnika, odlučio upisati srednju školu, u toj školi bio „učenik gospodin Horvat“, a ne primjerice „Zastupnik Hrvatskog sabora Hrvoje Horvat“.

Treći dio iste rečenice je zahvala na tome što je Predsjednica „potaknula novu praksu u akademskom životu“ tj. onu da „voditelj studija dočekuje studentice na ulazu u fakultet“. Nije poznato je li Predsjednica potaknula tu praksu, što Flego tvrdi, ali činjenica jest da za tu tvrdnju ne nudi argument. Komotno možemo vjerovati u jednostavnije objašnjenje koje kaže da je na najavu dolaska na fakultet voditelj studija odlučio dočekati buduću studenticu, a što je u svakom slučaju ne samo minimum kulture, nego i zahtjev ako znamo prosječan omjer cijene doktorskog studija u RH i onoga što se za taj novac dobiva. Taj odjeljak završava zahvalom profesorima tog studija na „odvažnosti i principijelnosti“ ako joj odluče „odobriti upis“.

No, ovdje počinje temeljna poteškoća pisma, jer Flego piše „da ste kao predsjednica u stanju obavljati redovite studentske obveze“. Prvo, ovdje se nameće profesorima ocjena toga koliko radnog vremena Predsjednici treba da bi bila Predsjednicom i koliko joj ostaje slobodnog vremena. Nisam siguran koliko su profesori stručni i uopće slobodni ocjenjivati tako nešto, tim više jer nemaju osobno iskustvo obavljanja tog posla. Drugo, ovdje se implicira, a kasnije će biti i eksplicitno navedeno, kako su moguće toliko profesionalne obveze koje onemogućuju doktorski studij. To je zasigurno moguće, no, svatko tko radi ima pravo upisati doktorski studij. Štoviše, s obzirom na vrlo nizak postotak visokoobrazovanih državljana RH, možda je i dužnost svakoga tko želi studirati, usprkos radu i drugim obvezama, poticati na studiranje i omogućiti joj/mu da studira na način koji će biti spojiv s obvezama koliko god je to moguće s obzirom na plan i program studija.

Treći odjeljak, a u nastojanju da na tren prestane biti ciničan i ironičan i da postane šaljiv, izražava čestitku na tome što je Predsjednica dovela RH „do Guinnessove knjige rekorda“, jer autoru nije poznat niti jedan predsjednik koji bi istovremeno bio i student. Na stranu je li tome zaista tako; istini za pravo nisam provjeravao; ali zanimljiva je uporaba riječi „do“. Naime, mjerila za ulazak u tu knjigu nikako ne bi kvalificirala predsjednicu-studenticu za ulazak u knjigu. To dakle nije čak niti smiješno, a tim slijedom je uvredljivo. Dobro, nemaju svi smisla za humor.

Četvrti odjeljak predstavlja privid solidnog argumenta. Naime, svi mi koji nismo pravnici, niti pravni stručnjaci, kad vidimo izraz „članak Zakona“ ledi nam se krv u žilama. No, ako malo bolje razmislimo, ono što autor kaže je samo to da će Predsjednica poštivati konkretan zakon i tražiti dopuštenje za dolazak policije na sveučilište, u „prostor sveučilišta [koji] je nepovrediv“. Ovime se dakako uopće ne smjera na moguće kršenje zakona, nego na situaciju u kojoj navodno postoji sukob između zakona koji regulira zaštitu Predsjednika RH i zakona koji regulira autonomiju sveučilišta. No, tog sukoba u praksi ne bi smjelo biti, jer svaki državljanin RH ima pravo na studij ako zadovoljava opće i specifične uvjete štogod pritom radio kao profesionalac ili službenik.

Peti odjeljak izražava „uvjerenje“ da će studentica gđa. Grabar-Kitarović „održavati jednakopravnost s ostalim studentima“. Nije jasno zašto bi jedna studentica doktorskog studija, jednaka kao i svi ostali studenti „održavala“ jednakopravnost? Održavanje jednakopravnosti svih studenata međusobno je prije svega na instituciji, a tek drugotno na studentima, a najmanje na konkretnom studentu.

Drugi dio odjeljka i dalje izražava „uvjerenje“, ali sad da će studentica „zatomiti svoj predsjednički autoritet“ pitajući pritom, vjerojatno samoga sebe, ako je takvo što uopće „ustavno i zakonski dopušteno“. Nisam siguran na koji bi način „zatomljivanje“, tj. „potiskivanje“ autoriteta uopće bilo regulirano zakonom, kao uostalom i „snažno iskazivanje“ autoriteta? Ne znam, ali duboko vjerujem da zakon ne može definirati mjeru „potiskivanja“ ili „iskazivanja“ autoriteta.

Šesti odjeljak se čini činjenično netočnim. Naime, autor se „nada da će Predsjednica i ubuduće sa zainteresiranom javnošću dijeliti svoja studentska iskustva“. Koja studentska iskustva? Koliko je poznato, Predsjednica RH još uvijek nije upisala doktorski studij, dakle još uvijek nije studentica. Nadalje, ona je svoje prethodne studije završila, dakle, već neko vrijeme više nije studentica. Možda autor misli na njezino dijeljenje iskustava dok je bila studentica. Ako misli na samo iskazivanje namjere, to zasigurno nisu „studentska iskustva“ s obzirom na to da samo student može imati studentska iskustva, a ona iako je bila studentica, to više nije, te iako to namjerava postati, to još uvijek nije. Dakle, opaska je činjenično pogrešna, osim u slučaju da se Flego ne referira na Predsjedničina „bivša“ studentska iskustva, no to bi bilo previše opskurno.

U drugom dijelu istog odjeljka na određen način obvezuje vjerojatnu buduću studenticu gđu. Grabar-Kitarović da izvještava javnost o tome što se zbiva na fakultetu i to u skladu sa zakonom. To bi dakako bila njezina dužnost kad bi bila studentica-kao-predsjednica, a ne kao gđa. Grabar-Kitarović, a to je nastavak onog ključnog mjesta s početka koje se provlači cijelim tekstom.

U pretposljednjem odjeljku tvrdi da Predsjednica živi dva života što je nastavak činjenične pogreške iz prošlog odjeljka. Zatim tvrdi da kao Predsjednica ima što za raditi „24 sata dnevno 7 dana tjedno“. Ovo je ontološki dvojbeno, a mislim da bi i filozofi uma imali ovdje što za reći. Naime, uzmimo primjer ručka. Ruča li Predsjednica RH kao Predsjednica RH (zamislimo da je isključena mogućnost službenog ručka, koji se, gle čuda, ne zove slučajno, službeni ili svečani ručak), ili kao gđa. Grabar-Kitarović? Mislim da je ovo drugo slučaj, jer per df. služba ne može biti gladna, pa tako niti ručati, ali čovjek može biti gladan, pa tako i ručati. No, Predsjednik mora imati i vrijeme za ručak kao fizička osoba. Pa tako i za primjerice spavanje, kupanje, obitelj, itd. Možda Flego želi reći da se Predsjednica RH ne smije tuširati kao gđa. Grabar-Kitarović, nego samo kao Predsjednica RH? Ne znam. Izgubljen sam u problemima identiteta.

U drugom dijelu odjeljka tvrdi da je doktorski studij „full time job“ i da počesto niti 24 sata nije dovoljno za sve obveze. Ovo je toliko bizarna izjava, barem u drugom dijelu, jer direktno proturječi postojanju doktora znanosti čiji dani, pa tako i studentski, traju koliko i dani svih ostalih ljudi, tj. 24 sata. Prvi dio izjave implicira da bilo tko, a tko je zaposlen, recimo 8 sati dnevno, 5 dana u tjednu, ne može raditi i studirati na doktorskom studiju. To je pak činjenično pogrešno, zaista samo zato što je to činjenično moguće, ali to je i vrijednosno pogrešno, jer se doktorski studij time kao privilegij omogućuje, što ispada pomalo paradoksalno, samo nezaposlenima. Daljnje implikacije stavova iz ovog odjeljka su toliko nerazumne da ne želim o njima niti govoriti.

Zadnji odjeljak izražava uvjerenje autora Flege da će Predsjednica i dalje promišljati posljedice svojih odluka i čina. Što bi to trebalo značiti ostat će autoru ovog teksta vječnom tajnom, osim ako se ne nastoji vratiti s početka izgubljenom cinizmu i ironizmu.

Zašto sam ovaj tekst naslovio kao otvoreno pismo i zašto hrvatskim filozofima? Razlog je jednostavan. Hrvatskih filozofa ima malo (ne znam kako se kreće broj od posljednjeg prebrojavanja, ali nagađam da nas je između 150 i 200). Prosječan hrvatski filozof je loš filozof u više nego jednom značenju tog izraza (prije svega objavljuje malo, loše i u svjetski nepoznatim časopisima). Izvrsni hrvatski filozofi mogu se nabrojati na prste dvije ruke. Značajni citirani radovi u svjetski priznatim časopisima su kap u moru ispodprosječnosti. U toj situaciji, nisam siguran koliko je racionalno, razumno i razborito oglušiti se na ovakve istupe u javnosti ljudi koji se silom prilika ili drugačije drže dijelom te „obične, jadne, male“ zajednice; istupe koji ne samo da poništavaju ono malo dobrog što manji broj članova te zajednice čini, nego cijelu zajednicu nezaustavljivo povlače na još niže grane. Pri korištenju izraza „ovakav istup“ prije svega mislim na preudo-argumentativnu narav teksta koji sam analizirao i kritizirao. Mislim dakle na pitanje što smo spremni učiniti kako bismo barem javno osudili ovakav pristup o kome god da se radilo kao autoru istupa i tko god i što god da je predmet istupa?

P.S.

Iako sam se ogradio na početku teksta, ponavljam još jednom da ovaj tekst nema nikakve političke namjere, konotacije i sl. Nije upućen čak niti Predsjednici RH i njezinoj namjeri studiranja, nego prije svega samom „otvorenom pismu“ G. Flege. Također, nikad nisam, a nadam se da nikad niti neću biti članom niti jedne partije ili stranke.

Kristijan Krkač/À Propos

facebook komentari

  • Sivooki

    Dragi Kristijane, sve je o.k., ali ta potreba da se ljudi kao četkom peru (ne samo VI…) od pripadništva “bilo kojoj stranci”, je tako indikativno i … u Hrvatskoj tako tužno.
    Osobno simpatiziram DK i neke stranke u njoj osobito, i to otvoreno velim, a nadam se da su razlozi svima jasni.
    Inače, ne pripadam niti jednoj stranci…. :)))

    • Lilith

      Ni ja nisam član stranke 🙂 a otvoreno simpatiziram DK

      • sui

        Ja sam uz to jos i islamofob :))))).

        • Agromentum

          Važno je da nemaš ofidiofobiju 🙂

  • prepri43

    Da li se u ovom slučaju radi o nahuškanom psu, ili se oglašau skladu s pasjom ćudi da sam zalaje kako bi se ulizao gospodaru i dobio dodatnu kost za pasji objed.Danas je opće poznato da je cjeloživotno učenje nešto bez čega nije moguće opstati na svjetskoj gospodarskoj sceni. Pa ne
    vrijedi to samo za tehničke znanosti nego i za društvene u podjednakoj mjeri, ako ne i u većoj, posebice danas u ovoj globalnoj gospodarskoj i društvenoj krizi.Samo što je pasji kamerad zaostao u svojem marxovom 19.stoljeću pa što bi on molim vas micao svoju poltronsku guzicu iz tog vremena.Zanimljivo je da on dvomi o tome da li će naša predsjednica imati dovoljno slobodnog vremena za taj študij, koji je kao i svi drugi vrlo zahtijevan, ali ne opet toliko koliko neki drugi vezani uz primjerice svu silu laboratorijskih i sličnih praktičnih vježbi.A što je najsmješnije govore o ukidanju tog »radnog« mjesta, jer da je samo ukrasne prirode i da na njemu može nešto praskati kao njen predhodnik, odnosno predhodnik, predhodnika u bisu! I kad ga konačno već nismo ukinuli zašto se na tom mjestu ne bi neki »zaposlenik« usavršio do »savršenstva« za djelatnost koju obavlja?! Valjda je dosta diletanata, koji zasjednu na ministarska mjesta za koja su potpuno nekompetentni i bez jednog dana iskustva na nekom djelatnom mjestu iz tog ili sličnog područja.Da li moramo opet prolaziti ona traumatična iskustva iz juge kad je jadan čovjek u tijeku svoje političke karijere obnašao više različitih ministarskih dužnosti, iako je bio po formalnoj izobrazbi tek priučeni pastir.I na kraju dobro je da si zalajao da svi videt ko si i što si, na tu imaš tvoju ženu, koja će ti pokazati što o tebi misli!