Pratite nas

Otvoreno pismo majkama koje su izgubile svoje najmilije

Objavljeno

na

Otvoreno pismo majkama koje su izgubile svoje najmilije

Najponosnije majke u Hrvata ne tugujte. Vaši vas sinovi čekaju. Na nebu!

Imamo Hrvatsku! Kako je to lijepo i jednostavno rečeno. Ali, imamo i potoke suza. Puna su ih jezera i mora.

Te suze, ta tužna, već dobrano ostarjela blaga i neutješna lica, svakodnevno susrećemo gdje god se okrenemo, od kafića, tržnica, do ulica i trgova. Tko ih prepoznaje?

Nitko.

Ili tek rijetki.

sad-mothers-dayProlazimo pokraj tih žena, majki koje su tijekom hrvatskog Domovinskoga rata izgubile svoje najmilije, i niti se ne osvrnemo na njih.

One, ako ih bolje promatrate, najčešće idu polako s pogledom uprtim u Nebo, ili ispred sebe – u prazno.

Idu kao da se svijet srušio, a oko njih graja, nasmijani ljudi, sretni i zadovoljni, mnogi i u luksuznim automobilima, sa zlatnim lančićima oko vrata, koji  imaju svoju državu, slobodnu, samostalnu i neovisnu.

Malo koji od njih se pitaju tko je stvorio tu Hrvatsku, a još manje, za te žene kojima su se već i suze osušile, pa plaču, plaču u sebi, za svojim sinovima i kćerima, očevima i majkama koje su im jednog dana, kojeg one sigurno nikada ne će zaboraviti, s mrtvačkim kovčegom pokrivenim hrvatskom zastavom, dopremili s tko zna koje bojišnice, za većinu davno, a za njih kao da je bilo jučer – a bilo je prije 23 godine.

Kad su ti njihovi najmiliji odlazili, malo je tko od njih otišao s tugom i suzama u očima. I malo je tko od njih vjerovao da se više nikada ne će vratiti, svojoj majci, svojoj djeci koju su ostavili, a možda su tek tada te 1991. imala svega nekoliko mjeseci, ili koju godinu života. Nisu se ni obazirali na majčine suze ni na plač djece  koje su se od kapljica pretvarale u bujicu. Samo one, samo te majke su znale, samo su one osjećale da je to možda zadnji put što vide svoga sina, kćerku, muža, brata ili sestru. Pored nekog starog  vojničkog ruksaka, svatko je od njih ponio i majčinu krunicu, da se nađe, da ih čuva. A ako bi netko od njih i vidio da majka na kućnom pragu plače, obično bi sa smiješkom, tek da je utješi rekao: “Majko, ne plači, pa brzo ću se vratiti, imat ćemo Hrvatsku. Bit će naša i više nikada ne ćemo biti robovi i sluge.” Ti junaci hrvatskog Domovinskoga rata nisu ništa tražili. Ni privilegije, ni plaće, ni dvorce.

Nisu sanjali ni da imaju  bezbroj trgovačkih lanaca. Čak ni “zlatna slova” o kojima su im govorili kad su ih “utrpavali” u vojničke kamione ili autobuse, najčešće bez adekvatne vojne opreme, bez ratnog znanja i vještina, jer tada, te 1991. ništa nije bilo važno, ni znaš li pucati, jesi li bolestan, je li ti  obitelj zbrinuta kad si otišao od doma, niti je li ti majka ili djeca plaču za tobom. Najvažnije je bilo – Srce. Hrvatsko srce protiv tenkova, aviona, teških mitraljeza ili granata. A ako si to imao, a to su uglavnom imali svi koji su odlazili u oslobodilački rat protiv srpskog i inog agresora, pred tobom se obično otvorio cijeli svijet. “Zovi, samo zovi…” orilo se na putu s kojeg se mnogi na žalost više nikada nisu vratili.

A starice majke kao majke, svakim su danom čekale svoje najmilije. Budile su se noću na svaki šum. Zaledile su se kad bi im netko, pa bio to i susjed, noću zakucao na vrata. Ili kad bi zazvonio telefon. Znale su, ako im netko tako kasno dolazi ili zove, očekivale su samo jedno- strašnu, najgoru vijest: “Žao nam je, ali vašeg sina nema više. Pao je za Domovinu! Hrvatska će mu biti vječno zahvalna.” Danas su ih puna groblja. U nekim gradovima i mjestima odali su im počast, kao u Zagrebu, Vukovaru, Škabrnji i drugdje, pa su ih sahranili kao “sardine”, jednog pokraj drugoga. Neka se vidi da ih ima! Danas umjesto da podižu velebne spomenike tim junacima, oni traže da se vraćaju na ulice i trgove spomenici Brozu, Udbašima, komunistima.

A hrvatski branitelji nisu pali radi sebe, a još manje radi Jugoslavije,  nego radi nas. Pali su i za one koji nam se smiju, kojih nigdje nije bili te 1991., koji se prave domoljubima i tu i tamo na brzinu zapale poneku svijeću kod “centralnog križa” (noge bi ih boljele, a nemaju ni vremena da i za najveće blagdane obiđu svaki grob), za one koji se ne znaju ni prekrižiti, pa u stavu mirno drže ruke “dolje”, pa da i malo karikiramo, ispada kao da se tijekom minute tišine umjesto za srce drže za “onu stvar”. I nakon što zapale lampion, odu na kavu ili vinjak da malo ” dođu sebi”, dok majke ostaju na groblju, kraj posljednjeg počivališta svojeg najmilijeg, s pogledom uprtim  u nebo i vječnim pitanjem: Bože, zašto nisu pozvao mene, već mojeg sina, a tek mu je bila dvadeset i koja godina? No, pojedini političari, prije svih (svaka čast iznimkama),  toliko su “ljubazni” da nakon odavanja minute tišine još imaju hrabrosti reći majci koja je pokraj njih u crnini i koja  plače: “Eto, majko (ni ne znaju kako se zove), i to smo obavili, odite s nama tu preko puta u kavanu, malo ćemo sjesti i nešto prigristi i popiti. Znamo kako vam je, bit će vam lakše!” Toliko oni cijene žrtvu za Domovinu! Sve bi dali za te žrtve, pa i porciju “papalina”. Oni uopće nemaju pojma o majčinom srcu. Oni koji nisu nikoga izgubili, a još k tome nisu ni sudjelovali u borbi za slobodu, rat je za njih bio igra, nešto poput partije šaha.

I danas, 23 godine  od početka srpske agresije, od prvih crnih vreća i mrtvačkih sanduka, za te majke i očeve, čiji su najmiliji  odlazili u rat, a nisu morali, koje nitko nije tjerao, koji ništa osim slobode nisu tražili, koji nisu samo branili nego i oslobađali, nazivaju “povlaštenima”, a one koje još nisu našli ni  nakon tako dugih godina – nestalima.

A tko se i kada uopće i sjeti majki čija su djeca ubijena tijekom rata od srpskih granata, dok su se igrala, i dok su čekala svoga tatu?

Pita li tko danas najponosnije majke u Hrvata, je li to ta hrvatska država za koju su njihovi najmiliji dali svoje živote? Pita li netko te majke kako im je, kako im je kad ostanu same, u sobi, okružene sinovim ili kćerkin, ili muževim  stvarima, a njih nema? One obično sjede na stolcu ili krevetu gdje su i oni nekada sjedili i gledaju u –  vrata! Čekaju da čuju kucanje, čekaju da se netko od njih pojavi nakon 23 godine.

Nitko ne kuca, nitko ne otvara.

Majke, oni su dali svoje živote, a nisu morali, a morali su. Oni su danas kod Gospodina Boga i vjeruju da nisu uzalud pali. I nisu. Žrtvovali su se za Hrvatsku. Ali, mogu li oni vjerovati da u toj njihovoj Hrvatskoj još danas ne postoji ni spomenik “Hrvatskoj majci”?

Vrijeme neumitno teče. I najponosnije majke u Hrvata, koje još žive, kako žive, smirit će se.

Smirit će se kad ih Bog pozove, kad im kaže: Dođite i vi gore, vaši vas najmiliji čekaju!

A svima koji će još ostati i poslije njih, koji se istinski i s ljubavlju sjećaju ljudi  koji su dali svoje živote za Hrvatsku, jedino možemo poručiti da Isus Krist nije umro da ga se više nitko ne sjeća, niti da ga zaboravimo, a da uživamo u budućnosti.

Ne, dragi moji, utjeha nije u zaboravu!

Mladen Pavković (predsjednik UHBDR91)/kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Mladen Pavković: Zatvarali bi one koji su 1991. ratovali – Za dom spremni!

Objavljeno

na

Oporbeni IDS, javljaju mediji, izradio je prijedlog Izmjena i dopuna Kaznenog zakona u sklopu kojeg predlažu zatvorsku kaznu za isticanje fašističkih simbola, što, kako naglašavaju, podrazumijeva i isticanje  simbola i pozdrava „za dom spremni“, koji se vežu za ustaški režim.

Kao prvo, za nešto takvog zatvorske kazne, pa i zabrane, nikada nisu donijele ništa dobrog, uvijek su manje-više bile – kontraproduktivne.

Ovog puta će to biti još i više, jer glavni razlog predlaganja drastičnih mjera je usklik – „Za dom spremni!“ Naime, kad bi se taj „ludi“ zakon pretvorio u djelo, onda bi se moglo dogoditi da i onaj tko je ratovao, bio ranjen ili ginuo uz taj pozdrav u hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu također bi mogao završiti onkraj brave, ili bi jednostavno svi koji su 1991. nosili te oznake postali građani „drugog reda“! Drugo, ako se već razmišlja o nečem takvom, to bi trebalo provesti u „paketu“ tj. da se zabrane fašistički, nacistički i komunistički simboli, ali i četnički koji su vezani uz Domovinski rat. Onda nikakvi ratni zločinci poput Vukašina Šoškočanina ne bi mogli imati „privatne“ spomenike, kao što ih imaju danas, a na kojima piše (na ćirilici) da „ovdje počiva komandant  odbrane Borova Sela, narodni junak, proglašen na velikoj narodnoj srpskoj  skupštini u Belom Manastiru 25. septembra 1991. godine.“.Osim toga, trebalo bi sankcionirati i sve one koji poput nekih članova IDS-a na ovaj ili onaj način sustavno „guraju“ projekt odcjepljenja Istre od Hrvatske, odnosno koji žele Istru proglasiti – Republikom! To je mnogo opasnije teza od usklika „Za dom spremni“, jer bi nakon njih to mogli (kad bi poludjeli!) zatražiti Dubrovčani i drugi. I ode Hrvatska, bez četnika, u tri PM!

Sad se postavlja pitanje: što su ti koji su bili i koji jesu na vlasti učinili da primjerice djeca u školi znaju što je to antifašizam, komunizam, nacizam i fašizam, te  što je to Domovinski rat, i protiv koga smo se mi borili? Sankcije bi trebalo uvesti i za ratne profitere, dezertere i izdajice. Trebalo bi još jednom „pročešljati“ popise amnestiranih srpskih i inih četnika, od kojih se dobar dio ponaša kao da su pobijedili u Domovinskome ratu, a ne kao da su (pomilovani) zločinci.

Dakle, idemo po redu. Prvo ćemo ustvrditi tko su bili oni koji su nakon završetka II. svjetskog rata počinili u ime Tita i partije strašne i neviđene zločine nad nevinim Hrvatima te zabraniti sve simbole pod kojima su to činili. Zatim, ćemo doći do Domovinskog rata te sankcionirati isticanje svih četničkih simbola, poglavito onih koji se vežu uz rehabilitiranog (!) četničkog zlotvora Dragoljuba Dražu Mihailovića, koji je Srbima i danas „svjetla točka“. Onda idemo kazniti one koji svake godine u Kumrovcu, ali i na drugim partizansko-komunističkim skupovima, ističu i nose simbole propale Jugoslavije, zločinačke JNA, ali i Tita.

Trebalo bi kazniti i spodobe  koji viču: Smrt fašizmu-sloboda narodu, jer se  taj uzvik nalazi  i na svim, ali baš na svim, važnijim dokumentima SK, KOS-a, Udbe i drugih organa i bio je sastavni dio  popisa za „odstrel“ nevinih Hrvata! (Uče li i o tome djeca u školi?)

Vjerujemo da ćemo čitav prijedlog ovog (suludog) Kaznenog zakona pročitati i u četničkim „Novostima“, koje iz tjedan u tjedan provode četničku politiku, pa će nam i u svezi toga mnoge stvari biti jasnije! (Zar ne Pupovac?).

Mladen Pavković

facebook komentari

Nastavi čitati

Iz Svijeta

Donald Trump: Ne budemo li imali izbora spremni smo uništiti Sjevernu Koreju

Objavljeno

na

Objavio

Trump: Na nama je hoćemo li svijet uzdići na više razine ili ćemo ga pustiti da potone u bezdan

Na Općoj skupštini UN-a govorio je američki predsjednik Donald Trump.

“Glavni tajniče, gospodine predsjedniče, svjetski lideri, dobrodošli u New York. Velika mi je čast stajati ovdje u svom gradu i obratiti se svijetu. Milijuni građana ispaštaju nakon razornih uragana koji su pogodili našu zemlju, želim izraziti zahvalnost svima koji su ponudili pomoć.

Srećom, SAD je od izbora u studenom doživio sve veći procvat, nezaposlenost je na najnižoj razini, poduzeća se vraćaju u našu zemlju, potrošit ćemo više od 7 milijardi dolara na vojsku, bit će to najveća vojska u povijesti.

Lideri brojnih zemalja su stajali ovdje i govorili o prijetnjama i potencijalu koji samo čeka da ga dostignemo. Liječimo bolesti, riješavamo probleme za koje su prošle generacije mislile da su nemoguće za riješiti. Teroristi su sve snažniji, autoritarne zemlje izlažu riziku brojne saveze koji su spriječavali sukobe od 2. svjetskog rata.

Krijumčari ljudi i oružjem prijete našim granicama i izlažu opasnosti naše građane. Na nama je hoćemo li svijet uzdići na više razine ili ćemo ga pustiti da potone u bezdan.

Imamo priliku da izvučemo ljude iz siromaštva i da djeca žive bez mržnje i nasilja. UN se temelji na viziji da različite nacije surađuju kako bi zaštitile suverenitet. SAD je donio Marshallov plan koji je temeljen na plemenitoj ideji slobodnih i snažnih nacija. Uspjeh UN-a ovisi o svima, moramo započeti s mudrošću iz povijesti, naš uspjeh ovisi o nacijama koje promiču mir i prosperitet. Ne očekujemo da različite zemlje dijele iste kulturološke navike ali očekujemo da poštuju nacije.

Različite zemlje s različitom kulturom ne samo da postoje, već međusobno surađuju. SAD želi biti primjer drugima. Slavimo 230. obljetnicu našeg Ustava, najstarijeg koji se danas koristi u svijetu. Temelj mira i prosperiteta za Amerikance i druge koji štuju vladaviu prava. Ključno u Ustavu je “Mi, narod” i želimo ispuniti obećanje tih riječi, naše povijesti. Ja sam izabran, ne da preuzmem vlast nego da ga predam narodu kome ona i pripada.

Želimo služiti njihovim potrebama i vrijednostima. Amerika će mi uvijek biti na prvom mjestu, baš kao što i lideri drugih zemalja trebaju stavljati svoje zemlje na prvo mjesto. UN je najbolja platforma za prosperitet naših naroda ali zahtjeva suradnju. SAD će uvijek biti prijatelj svim narodima, osobito našim saveznicima ali ne može dozvoliti da ništa ne dobivamo zauzvrat. Smatramo da sve zemlje moraju biti sigurne i prosperitetne.

Naši građani su platili najveću cijenu za obranu naše slobode. Vrijednost Amerike se može vidjeti na bojnim poljima gdje su naši vojnici umirali sa saveznicima. Čak i nakon pobjede nismo tražili teritorijalnu ekspanziju i nismo nametali svoj način života drugima nego smo pomogli izgraditi institucije poput UN-a, to je naša nada za sve narode svijeta. Želimo sklad, a ne sukobe. Moramo zaštiti nacije interese i budućnost, odbaciti prijetnje suverenitetu, moramo poštivati pravo, granice i kulturu i mir.

Kao što su osnivači htjeli moramo se suočiti s onima koji nam prijete terorom. Oni ne predstavljaju prijetnju samo svojim građanima nego i drugima u svijetu. Ako se ne suprostavimo zlo će pobjediti. Sile će samo dobiti na snazi.

Nitko nije pokazao veće nepoštivanje prema narodu od Sjeverne Koreje. Svjedočili smo brutalnosti režima kada je nevin američki student preminuo nakon što se vratio iz Sjeverne Koreje, to smo vidjeli u ubojstvu njegovog brata, sada testiranje balističkih raketa predstavlja prijetnju velikog gubitka života.

Ne samo da neke zemlje surađuju nego financiraju zemlju koja nuklearno prijeti. SAD ima veliko strpljenje ali ako bude prisiljen braniti sebe ili saveznike nećemo imati drugog izbora nego u potpunosti uništiti Sjevernu Koreju. Spremni smo ali se nadamo da to neće biti potrebno.

Vidjet ćemo kako će biti, kako će se ponašati, vrijeme je da Sjeverna Koreja shvati da je denuklearizacija jedina prihvatljiva. Hvala svima koji su glasali za sankcije ali moramo učiniti puno više. Krajnje je vrijeme da stanemo na kraj režimu koji otvoreno govori o smrti, o uništavanju”, rekao je Donald Trump.

Trump prozvao Britance: Teroristički gubitnici su vam bili ispred nosa

facebook komentari

Nastavi čitati