Otvoreno pismo majkama koje su izgubile svoje najmilije

    18

    Otvoreno pismo majkama koje su izgubile svoje najmilije

    Najponosnije majke u Hrvata ne tugujte. Vaši vas sinovi čekaju. Na nebu!

    Imamo Hrvatsku! Kako je to lijepo i jednostavno rečeno. Ali, imamo i potoke suza. Puna su ih jezera i mora.

    Te suze, ta tužna, već dobrano ostarjela blaga i neutješna lica, svakodnevno susrećemo gdje god se okrenemo, od kafića, tržnica, do ulica i trgova. Tko ih prepoznaje?

    Nitko.

    Ili tek rijetki.

    sad-mothers-dayProlazimo pokraj tih žena, majki koje su tijekom hrvatskog Domovinskoga rata izgubile svoje najmilije, i niti se ne osvrnemo na njih.

    One, ako ih bolje promatrate, najčešće idu polako s pogledom uprtim u Nebo, ili ispred sebe – u prazno.

    Idu kao da se svijet srušio, a oko njih graja, nasmijani ljudi, sretni i zadovoljni, mnogi i u luksuznim automobilima, sa zlatnim lančićima oko vrata, koji  imaju svoju državu, slobodnu, samostalnu i neovisnu.

    Malo koji od njih se pitaju tko je stvorio tu Hrvatsku, a još manje, za te žene kojima su se već i suze osušile, pa plaču, plaču u sebi, za svojim sinovima i kćerima, očevima i majkama koje su im jednog dana, kojeg one sigurno nikada ne će zaboraviti, s mrtvačkim kovčegom pokrivenim hrvatskom zastavom, dopremili s tko zna koje bojišnice, za većinu davno, a za njih kao da je bilo jučer – a bilo je prije 23 godine.

    Kad su ti njihovi najmiliji odlazili, malo je tko od njih otišao s tugom i suzama u očima. I malo je tko od njih vjerovao da se više nikada ne će vratiti, svojoj majci, svojoj djeci koju su ostavili, a možda su tek tada te 1991. imala svega nekoliko mjeseci, ili koju godinu života. Nisu se ni obazirali na majčine suze ni na plač djece  koje su se od kapljica pretvarale u bujicu. Samo one, samo te majke su znale, samo su one osjećale da je to možda zadnji put što vide svoga sina, kćerku, muža, brata ili sestru. Pored nekog starog  vojničkog ruksaka, svatko je od njih ponio i majčinu krunicu, da se nađe, da ih čuva. A ako bi netko od njih i vidio da majka na kućnom pragu plače, obično bi sa smiješkom, tek da je utješi rekao: “Majko, ne plači, pa brzo ću se vratiti, imat ćemo Hrvatsku. Bit će naša i više nikada ne ćemo biti robovi i sluge.” Ti junaci hrvatskog Domovinskoga rata nisu ništa tražili. Ni privilegije, ni plaće, ni dvorce.

    Nisu sanjali ni da imaju  bezbroj trgovačkih lanaca. Čak ni “zlatna slova” o kojima su im govorili kad su ih “utrpavali” u vojničke kamione ili autobuse, najčešće bez adekvatne vojne opreme, bez ratnog znanja i vještina, jer tada, te 1991. ništa nije bilo važno, ni znaš li pucati, jesi li bolestan, je li ti  obitelj zbrinuta kad si otišao od doma, niti je li ti majka ili djeca plaču za tobom. Najvažnije je bilo – Srce. Hrvatsko srce protiv tenkova, aviona, teških mitraljeza ili granata. A ako si to imao, a to su uglavnom imali svi koji su odlazili u oslobodilački rat protiv srpskog i inog agresora, pred tobom se obično otvorio cijeli svijet. “Zovi, samo zovi…” orilo se na putu s kojeg se mnogi na žalost više nikada nisu vratili.

    A starice majke kao majke, svakim su danom čekale svoje najmilije. Budile su se noću na svaki šum. Zaledile su se kad bi im netko, pa bio to i susjed, noću zakucao na vrata. Ili kad bi zazvonio telefon. Znale su, ako im netko tako kasno dolazi ili zove, očekivale su samo jedno- strašnu, najgoru vijest: “Žao nam je, ali vašeg sina nema više. Pao je za Domovinu! Hrvatska će mu biti vječno zahvalna.” Danas su ih puna groblja. U nekim gradovima i mjestima odali su im počast, kao u Zagrebu, Vukovaru, Škabrnji i drugdje, pa su ih sahranili kao “sardine”, jednog pokraj drugoga. Neka se vidi da ih ima! Danas umjesto da podižu velebne spomenike tim junacima, oni traže da se vraćaju na ulice i trgove spomenici Brozu, Udbašima, komunistima.

    A hrvatski branitelji nisu pali radi sebe, a još manje radi Jugoslavije,  nego radi nas. Pali su i za one koji nam se smiju, kojih nigdje nije bili te 1991., koji se prave domoljubima i tu i tamo na brzinu zapale poneku svijeću kod “centralnog križa” (noge bi ih boljele, a nemaju ni vremena da i za najveće blagdane obiđu svaki grob), za one koji se ne znaju ni prekrižiti, pa u stavu mirno drže ruke “dolje”, pa da i malo karikiramo, ispada kao da se tijekom minute tišine umjesto za srce drže za “onu stvar”. I nakon što zapale lampion, odu na kavu ili vinjak da malo ” dođu sebi”, dok majke ostaju na groblju, kraj posljednjeg počivališta svojeg najmilijeg, s pogledom uprtim  u nebo i vječnim pitanjem: Bože, zašto nisu pozvao mene, već mojeg sina, a tek mu je bila dvadeset i koja godina? No, pojedini političari, prije svih (svaka čast iznimkama),  toliko su “ljubazni” da nakon odavanja minute tišine još imaju hrabrosti reći majci koja je pokraj njih u crnini i koja  plače: “Eto, majko (ni ne znaju kako se zove), i to smo obavili, odite s nama tu preko puta u kavanu, malo ćemo sjesti i nešto prigristi i popiti. Znamo kako vam je, bit će vam lakše!” Toliko oni cijene žrtvu za Domovinu! Sve bi dali za te žrtve, pa i porciju “papalina”. Oni uopće nemaju pojma o majčinom srcu. Oni koji nisu nikoga izgubili, a još k tome nisu ni sudjelovali u borbi za slobodu, rat je za njih bio igra, nešto poput partije šaha.

    I danas, 23 godine  od početka srpske agresije, od prvih crnih vreća i mrtvačkih sanduka, za te majke i očeve, čiji su najmiliji  odlazili u rat, a nisu morali, koje nitko nije tjerao, koji ništa osim slobode nisu tražili, koji nisu samo branili nego i oslobađali, nazivaju “povlaštenima”, a one koje još nisu našli ni  nakon tako dugih godina – nestalima.

    A tko se i kada uopće i sjeti majki čija su djeca ubijena tijekom rata od srpskih granata, dok su se igrala, i dok su čekala svoga tatu?

    Pita li tko danas najponosnije majke u Hrvata, je li to ta hrvatska država za koju su njihovi najmiliji dali svoje živote? Pita li netko te majke kako im je, kako im je kad ostanu same, u sobi, okružene sinovim ili kćerkin, ili muževim  stvarima, a njih nema? One obično sjede na stolcu ili krevetu gdje su i oni nekada sjedili i gledaju u –  vrata! Čekaju da čuju kucanje, čekaju da se netko od njih pojavi nakon 23 godine.

    Nitko ne kuca, nitko ne otvara.

    Majke, oni su dali svoje živote, a nisu morali, a morali su. Oni su danas kod Gospodina Boga i vjeruju da nisu uzalud pali. I nisu. Žrtvovali su se za Hrvatsku. Ali, mogu li oni vjerovati da u toj njihovoj Hrvatskoj još danas ne postoji ni spomenik “Hrvatskoj majci”?

    Vrijeme neumitno teče. I najponosnije majke u Hrvata, koje još žive, kako žive, smirit će se.

    Smirit će se kad ih Bog pozove, kad im kaže: Dođite i vi gore, vaši vas najmiliji čekaju!

    A svima koji će još ostati i poslije njih, koji se istinski i s ljubavlju sjećaju ljudi  koji su dali svoje živote za Hrvatsku, jedino možemo poručiti da Isus Krist nije umro da ga se više nitko ne sjeća, niti da ga zaboravimo, a da uživamo u budućnosti.

    Ne, dragi moji, utjeha nije u zaboravu!

    Mladen Pavković (predsjednik UHBDR91)/kamenjar.com

    facebook komentari

    • HRVATSKI DOMOLJUB I MISLILAC
      NAHID KULENOVIĆ

      Nahida Kulenović, sin dr. Džafer-bega Kulenovića. Umnik i pobunjenik, koga je ubio
      obavještajac jugoslavenske tajne službe I. Galić, Nahid je pokazao u svom radu
      i rodoljublju najviše i uzpon viših ciljeva hrvatskih boraca. Da bismo obnovili
      uspomenu na ovog velikog hrvatskog rodoljuba, objavit ću osvrt na dio njegovih
      vladosbornih djelatnosti koje sam doživio u ono doba, jer sam se nalazio u
      njegovoj blizini.

      Nahid Kulenović bio je u punom smislu izgrađena osoba u vjerskom, narodnostnom i
      vladosbornom pogledu. Primjenjeni vjernik koji je svoje vjerske dužnosti
      svakodnevno izvršavao usrdno i nenametljivo. Nikada nije javno ulazio u taj
      najposebničkiji dio duhovno-vjerskog života čovjeka, niti je o tome razpravljao,
      jerbo je smatrao kako u tom pitanju svaki pojedinac
      mora sam odlučivati po svojoj savjesti. Bio je oženjen za Marijanu Deželić,
      kćer poznatog hrvatskog djelatnika, Berislava Đuru Deželića. U
      javnom životu njega je u prvom redu zanimalo koliko je koji Hrvat spreman
      žrtvovati u narodnooslobodilačkom radu. Nahid Kulenović je kao riedko koji
      živući Hrvat pratio pobunjenička gibanja u svietu i putove pobunjeničtva kojim
      su različiti narodi prolazili dok nisu došli do svoje slobode. Poučen tim
      izkustvima Nahid je okupljao oko sebe mlađi borbeni hrvatski naraštaj i dajući
      mu osnovno znanje i izgradnju u tom pogledu. Stvarao je sredbotvorbe i naputke.
      Da bi ostvario svoju zamisao, ing. Nihad Kulenović stvorio je zajedno s Milom
      Rukavinom, koga su jugoslavenski komunistički obavještajci isto tako umorili,
      dosta čvrstu vladosbornu sredbotvorbu s jasnim naputkom širenja pobunjeničke
      zamisli na hrvatskom narodnom području, da bi se narod u povoljnom času mogao
      osloboditi. Sredbotvorbeni rad i dodiri s djelatnicima oduzimali su mnogo
      vriemena Nahidu i zato se nije mogao posvećivati novinarskom radu koliko je
      želio. Nu i ono malo što je napisao pokazuje njegov zacrtani stav prema
      Hrvatskoj i njezinim potežkoćama. Navest ćemo samo jedan odlomak iz niza
      njegovih članaka, koje je objavljivao kano glavni urednik mjesečnika
      Ujedinjenih Hrvata Njemačke, Hrvatska sloboda u Munchenu.

      ,,Naše ‘prijatelje´ nitko nije pitao za njihove savjete u pogledu
      Bosne-Hercegovine-Sandžaka u prošlosti, pa ne će ni u budućnosti. Stoga im
      savjetujemo da ne diraju u hrvatsku Herceg-Bosnu i Sandžak, jer će se u
      protivnom jako opeći. Bosna-Hercegovina-Sandžak glasovali su 1941. sa svojom
      krvlju za hrvatsku državu i to će učiniti opet, kada to bude potrebno. Sinovi
      Crne legije stajat će ponovno s puškom u ruci na vjekovnoj međi Drine, koja će
      uvijek dijeliti dva naroda: Srbe i Hrvate.”

      Nahidov zadnji članak nosi utjecajni i naslov ,,I krv za Hrvatsku”, kano da govori o
      njegovoj spremnosti da dadne svoj život za izmučenu Hrvatsku. Uistinu, kratko
      vrieme nakon toga, 13. lipnja 1968., pao je od jugoslavenske ruke.
      Jugoslavensko vladajuće društvo, zasnovano na bratstvu i uništavanju poviestnih
      naroda, ne će uspjeti nametnuti svoje naopake zamisli hrvatskim muslimanima
      Bosne i Hercegovine, jerbo je iz redova ovih izašao velik broj prosvjetitelja,
      umnika, književnika, smjelih vladosboraca i junaka koji su svojim životima
      svjedočili za hrvatstvo bosansko-hercegovačkih muslimana. Luka Fertilio rekao
      je jednom, da junaci stvaraju poviest i da hrvatska poviest vriedi koliko
      vriede njezini junaci. Duh suvriemenog hrvatskog narodničtva mora se osjećati
      na svakom mjestu u domovini i u izseljeničtvu. Mora biti jedan među hrvatskim
      borcima svih vjera. U tom duhu Aida Kulenović, kći dr. Džafer-bega Kulenovića,
      opominje:

      ,,Gotovo svi rođeni Hrvati i osjećaju se Hrvatima, a kao protudokaz nikada se ne mogu naći
      iznimke poštujemo vjeru jedni drugih i živimo po propisima vjere kojoj
      pripadamo i hrvatski će narod od toga imati samo goleme koristi.”

      Nahidov sin, Džafer (Jeff), trenutno radi kano dopredsjednik za sjevernoamerički Sabor Bošnjaka
      (najveće bošnjačke sredbotvorbe u Sjevernoj Americi), kano i predsjednik
      Islamskog uljudbenog središta u Northbrooku, IL, USA, ter je bio član Upravnog
      odbora Stranke demokratske akcije (SDA) u Sarajevu.

      • Purger

        To du domoljubi.Trebali bi da učite od Nahida kako se voli Domovina.Nije bitno koje si vjere ,bitno je da si Domoljub.Vi u kamenjaru ste izdali vlastitu Domovinu Bosnu i Hercegovinu.Rođena zemlja vam ne valja i virite u komšiluk šapčući “i ja sam hrvat…”
        Vi nećete Bosnu.Hrvatska neće vas. Vi ste ljudi bez Domovine.Nije ni čudo što se bacate Srbima u zagrljaj.Možda vas oni budu htjeli.

        Ponovi:
        ,,Gotovo svi rođeni Hrvati i osjećaju se Hrvatima, a kao protudokaz nikada se ne mogu naći iznimke poštujemo vjeru jedni drugih i živimo po propisima vjere kojoj
        pripadamo i hrvatski će narod od toga imati samo goleme koristi.”

        • Moraš češće doći ‘purgeru’ u misiju na kamenjar. Mi smo željni znanja, nauči nas tko smo i što smo, daj nam toje aliterature, platit ćemo ti misu.

          • Purger

            Hvala na razumijevanju.Nisi jedina koja si rekla da oplemenjujem svaki portal gdje se pojavim.Moje slobodoumno i Europejski Domoljubno promišljanje se nekada ne svidi zatucanim seljačinama iz vukojebina koji žele biti ono što ne mogu biti.Hvala za misu.I ja ću za tebe proučit neku s,uru za dobro zdravlje i sreću.

            • Stajsko gnjojivo oplemenjuje njivu! Samo đubri! 🙂 dok te kiša ne ispere

        • Dragi moj purgeru, izgleda meni – ili nama koji bi sve dali za Hrvatsku – da ti misliš kao i mi, iako si ostavio širom vrata otvorena da ti za Hrvatsku ne bi žrtvovao koliko bi žrtvovali Hrvati Herceg-Bosne. Dobro je Lilith rekao da nam se češće priključiš i da nam daš’ zvanja, jer smo ga mi željni…
          Dobro ti došao na pravo mjesto hercegovački tvrdi Kamenjar.com. Tu se nalazi škola za čeličenje u hrvatstvu, kao što se je na JANKA PUSTI, nalazaila škola za treniranje Ustaša za borbu protiv YU a za Hrvatsku Državu. Pozdrav.

          • Purger

            Hvala Milane.Moj je dedo nosio tu kapu i ja je držim iznad kamina na počasnom mjestu.
            Doduše mom dedi se tvoje ime ne bi nimalo svidjelo..Mile bre..
            I ti bi želio biti ono što nisi jer da si ono što misliš da jesi rekao bi kao i ja.
            Hrvatska i BiH bi trebale biti zajedno sa granicom na Drini.
            Ali Mile moj ja znam da ti ne daš RS.
            Vrijeme će proći..Purger će biti u pravu i vidjet ćete:
            RS će na vašu žalost nestati a BiH će zajedno sa Hrvatskom biti u EU bez granica.

            • Dragi moj Purgeru vrlo dobro i slatko si me nasmijao. Purgeru moj sve je to sračunato da Srbi s ove naše strane DRINE vremenski imaju svoju RS da se u njoj kroz nju uče i prikaleme u prave Hrvatske Pravoslavce s glavnim gradom Hrvatske Države BANJA LUKA. To je bila Poglavnikova ideja. Pročitaj knjigu Ivana Mužiće: MAČEK I LUBURIĆ pa ćeš tu naći Poglavnikov plan kako bi glavni grad Države Hrvatske bio Banja Luka, a Zagreb bi bio ono Hrvatima što je Amerikancima NEW YORK, tj. trgovačko i umjetničko središte Hrvata.

              Nažalost hrvatski GOROSTAS Poglavnik dr. Ante Pavelić nije uspio ostvariti naš hrvatski plan, ali ga je zato ostavio u idejama nama mlađima i onima koji dolaze iza nas da taj plan ostvare. Poglavnik je u sred Zagreba napravio POGLAVNIKOVU DŽAMIJU, koju su srbokomunisti u zajednici sa hrvatskim antifašistima srušili i ostatak pretvorili u kino dvoranu. Zato, na svu žalost, danas imamo ono što imamo: FBIH. Poglavnik je bio prvi koji je Legalizirao Hrvatsku Pravoslavnu Crkvu za vrijeme najveće hrvatske slave NDH. Čim su partizančine došli, sve su to poništili; tako da danas postoji velika mogućnost i na tome se radi s obadvije strane barikada, kako onih iz partizanskih “brigada” tako isto i onih iz hrvatskih “postrijbi”.

              Dragi moj Purger znam da nećeš moći odoljeti a da se s menom ne složiš bar u tome, a to je: da su sve partizanske, jugoslavenske, Oznaške, Udbaške, antifašističke snage radile na tome da se što više Hrvata pobije, što im je na svu žalost i uspijelo, tako da su pobili ljude, ali nikako nisu mogli pobiti DOBRE HRVATSKE DRŽAVOTVORNE IDEJE. Ljudi odlaze a njihove ideje ostaju. Zato upregni se u hrvatska kola da se ostvari ono što su nam drugi spriječili da se ostvari.
              Iskreni pozdrav. Otporaš.

            • Alan B’Stard

              Moj Milane, to ti je ‘purger’ s Kozare., poturčeni potomak onih koje smo nalapušili na Lijevča polju! Nema on nikakvih osjećaja. Daj mu kiflu i bit će miran

    • HRVATSKI DOMOLJUB I MISLILAC
      NAHID KULENOVIĆ

      Nahida Kulenović, sin dr. Džafer-bega Kulenovića. Umnik i pobunjenik, koga je ubio
      obavještajac jugoslavenske tajne službe I. Galić, Nahid je pokazao u svom radu
      i rodoljublju najviše i uzpon viših ciljeva hrvatskih boraca. Da bismo obnovili
      uspomenu na ovog velikog hrvatskog rodoljuba, objavit ću osvrt na dio njegovih
      vladosbornih djelatnosti koje sam doživio u ono doba, jer sam se nalazio u
      njegovoj blizini.

      Nahid Kulenović bio je u punom smislu izgrađena osoba u vjerskom, narodnostnom i
      vladosbornom pogledu. Primjenjeni vjernik koji je svoje vjerske dužnosti
      svakodnevno izvršavao usrdno i nenametljivo. Nikada nije javno ulazio u taj
      najposebničkiji dio duhovno-vjerskog života čovjeka, niti je o tome razpravljao,
      jerbo je smatrao kako u tom pitanju svaki pojedinac
      mora sam odlučivati po svojoj savjesti. Bio je oženjen za Marijanu Deželić,
      kćer poznatog hrvatskog djelatnika, Berislava Đuru Deželića. U
      javnom životu njega je u prvom redu zanimalo koliko je koji Hrvat spreman
      žrtvovati u narodnooslobodilačkom radu. Nahid Kulenović je kao riedko koji
      živući Hrvat pratio pobunjenička gibanja u svietu i putove pobunjeničtva kojim
      su različiti narodi prolazili dok nisu došli do svoje slobode. Poučen tim
      izkustvima Nahid je okupljao oko sebe mlađi borbeni hrvatski naraštaj i dajući
      mu osnovno znanje i izgradnju u tom pogledu. Stvarao je sredbotvorbe i naputke.
      Da bi ostvario svoju zamisao, ing. Nihad Kulenović stvorio je zajedno s Milom
      Rukavinom, koga su jugoslavenski komunistički obavještajci isto tako umorili,
      dosta čvrstu vladosbornu sredbotvorbu s jasnim naputkom širenja pobunjeničke
      zamisli na hrvatskom narodnom području, da bi se narod u povoljnom času mogao
      osloboditi. Sredbotvorbeni rad i dodiri s djelatnicima oduzimali su mnogo
      vriemena Nahidu i zato se nije mogao posvećivati novinarskom radu koliko je
      želio. Nu i ono malo što je napisao pokazuje njegov zacrtani stav prema
      Hrvatskoj i njezinim potežkoćama. Navest ćemo samo jedan odlomak iz niza
      njegovih članaka, koje je objavljivao kano glavni urednik mjesečnika
      Ujedinjenih Hrvata Njemačke, Hrvatska sloboda u Munchenu.

      ,,Naše ‘prijatelje´ nitko nije pitao za njihove savjete u pogledu
      Bosne-Hercegovine-Sandžaka u prošlosti, pa ne će ni u budućnosti. Stoga im
      savjetujemo da ne diraju u hrvatsku Herceg-Bosnu i Sandžak, jer će se u
      protivnom jako opeći. Bosna-Hercegovina-Sandžak glasovali su 1941. sa svojom
      krvlju za hrvatsku državu i to će učiniti opet, kada to bude potrebno. Sinovi
      Crne legije stajat će ponovno s puškom u ruci na vjekovnoj međi Drine, koja će
      uvijek dijeliti dva naroda: Srbe i Hrvate.”

      Nahidov zadnji članak nosi utjecajni i naslov ,,I krv za Hrvatsku”, kano da govori o
      njegovoj spremnosti da dadne svoj život za izmučenu Hrvatsku. Uistinu, kratko
      vrieme nakon toga, 13. lipnja 1968., pao je od jugoslavenske ruke.
      Jugoslavensko vladajuće društvo, zasnovano na bratstvu i uništavanju poviestnih
      naroda, ne će uspjeti nametnuti svoje naopake zamisli hrvatskim muslimanima
      Bosne i Hercegovine, jerbo je iz redova ovih izašao velik broj prosvjetitelja,
      umnika, književnika, smjelih vladosboraca i junaka koji su svojim životima
      svjedočili za hrvatstvo bosansko-hercegovačkih muslimana. Luka Fertilio rekao
      je jednom, da junaci stvaraju poviest i da hrvatska poviest vriedi koliko
      vriede njezini junaci. Duh suvriemenog hrvatskog narodničtva mora se osjećati
      na svakom mjestu u domovini i u izseljeničtvu. Mora biti jedan među hrvatskim
      borcima svih vjera. U tom duhu Aida Kulenović, kći dr. Džafer-bega Kulenovića,
      opominje:

      ,,Gotovo svi rođeni Hrvati i osjećaju se Hrvatima, a kao protudokaz nikada se ne mogu naći
      iznimke poštujemo vjeru jedni drugih i živimo po propisima vjere kojoj
      pripadamo i hrvatski će narod od toga imati samo goleme koristi.”

      Nahidov sin, Džafer (Jeff), trenutno radi kano dopredsjednik za sjevernoamerički Sabor Bošnjaka
      (najveće bošnjačke sredbotvorbe u Sjevernoj Americi), kano i predsjednik
      Islamskog uljudbenog središta u Northbrooku, IL, USA, ter je bio član Upravnog
      odbora Stranke demokratske akcije (SDA) u Sarajevu.

      • Purger

        To du domoljubi.Trebali bi da učite od Nahida kako se voli Domovina.Nije bitno koje si vjere ,bitno je da si Domoljub.Vi u kamenjaru ste izdali vlastitu Domovinu Bosnu i Hercegovinu.Rođena zemlja vam ne valja i virite u komšiluk šapčući “i ja sam hrvat…”
        Vi nećete Bosnu.Hrvatska neće vas. Vi ste ljudi bez Domovine.Nije ni čudo što se bacate Srbima u zagrljaj.Možda vas oni budu htjeli.

        Ponovi:
        ,,Gotovo svi rođeni Hrvati i osjećaju se Hrvatima, a kao protudokaz nikada se ne mogu naći iznimke poštujemo vjeru jedni drugih i živimo po propisima vjere kojoj
        pripadamo i hrvatski će narod od toga imati samo goleme koristi.”

        • Moraš češće doći ‘purgeru’ u misiju na kamenjar. Mi smo željni znanja, nauči nas tko smo i što smo, daj nam toje aliterature, platit ćemo ti misu.

          • Purger

            Hvala na razumijevanju.Nisi jedina koja si rekla da oplemenjujem svaki portal gdje se pojavim.Moje slobodoumno i Europejski Domoljubno promišljanje se nekada ne svidi zatucanim seljačinama iz vukojebina koji žele biti ono što ne mogu biti.Hvala za misu.I ja ću za tebe proučit neku s,uru za dobro zdravlje i sreću.

            • Stajsko gnjojivo oplemenjuje njivu! Samo đubri! 🙂 dok te kiša ne ispere

        • Dragi moj purgeru, izgleda meni – ili nama koji bi sve dali za Hrvatsku – da ti misliš kao i mi, iako si ostavio širom vrata otvorena da ti za Hrvatsku ne bi žrtvovao koliko bi žrtvovali Hrvati Herceg-Bosne. Dobro je Lilith rekao da nam se češće priključiš i da nam daš’ zvanja, jer smo ga mi željni…
          Dobro ti došao na pravo mjesto hercegovački tvrdi Kamenjar.com. Tu se nalazi škola za čeličenje u hrvatstvu, kao što se je na JANKA PUSTI, nalazaila škola za treniranje Ustaša za borbu protiv YU a za Hrvatsku Državu. Pozdrav.

          • Purger

            Hvala Milane.Moj je dedo nosio tu kapu i ja je držim iznad kamina na počasnom mjestu.
            Doduše mom dedi se tvoje ime ne bi nimalo svidjelo..Mile bre..
            I ti bi želio biti ono što nisi jer da si ono što misliš da jesi rekao bi kao i ja.
            Hrvatska i BiH bi trebale biti zajedno sa granicom na Drini.
            Ali Mile moj ja znam da ti ne daš RS.
            Vrijeme će proći..Purger će biti u pravu i vidjet ćete:
            RS će na vašu žalost nestati a BiH će zajedno sa Hrvatskom biti u EU bez granica.

            • Dragi moj Purgeru vrlo dobro i slatko si me nasmijao. Purgeru moj sve je to sračunato da Srbi s ove naše strane DRINE vremenski imaju svoju RS da se u njoj kroz nju uče i prikaleme u prave Hrvatske Pravoslavce s glavnim gradom Hrvatske Države BANJA LUKA. To je bila Poglavnikova ideja. Pročitaj knjigu Ivana Mužiće: MAČEK I LUBURIĆ pa ćeš tu naći Poglavnikov plan kako bi glavni grad Države Hrvatske bio Banja Luka, a Zagreb bi bio ono Hrvatima što je Amerikancima NEW YORK, tj. trgovačko i umjetničko središte Hrvata.

              Nažalost hrvatski GOROSTAS Poglavnik dr. Ante Pavelić nije uspio ostvariti naš hrvatski plan, ali ga je zato ostavio u idejama nama mlađima i onima koji dolaze iza nas da taj plan ostvare. Poglavnik je u sred Zagreba napravio POGLAVNIKOVU DŽAMIJU, koju su srbokomunisti u zajednici sa hrvatskim antifašistima srušili i ostatak pretvorili u kino dvoranu. Zato, na svu žalost, danas imamo ono što imamo: FBIH. Poglavnik je bio prvi koji je Legalizirao Hrvatsku Pravoslavnu Crkvu za vrijeme najveće hrvatske slave NDH. Čim su partizančine došli, sve su to poništili; tako da danas postoji velika mogućnost i na tome se radi s obadvije strane barikada, kako onih iz partizanskih “brigada” tako isto i onih iz hrvatskih “postrijbi”.

              Dragi moj Purger znam da nećeš moći odoljeti a da se s menom ne složiš bar u tome, a to je: da su sve partizanske, jugoslavenske, Oznaške, Udbaške, antifašističke snage radile na tome da se što više Hrvata pobije, što im je na svu žalost i uspijelo, tako da su pobili ljude, ali nikako nisu mogli pobiti DOBRE HRVATSKE DRŽAVOTVORNE IDEJE. Ljudi odlaze a njihove ideje ostaju. Zato upregni se u hrvatska kola da se ostvari ono što su nam drugi spriječili da se ostvari.
              Iskreni pozdrav. Otporaš.

            • Alan B’Stard

              Moj Milane, to ti je ‘purger’ s Kozare., poturčeni potomak onih koje smo nalapušili na Lijevča polju! Nema on nikakvih osjećaja. Daj mu kiflu i bit će miran