Otvoreno pismo Milovanu Ukakanu (Mili Kekinu): E, moj punk brate…

    0

    Postalo je IN pisati otvorena pisma, svak’ svakom piše; netko blati, netko p(r)oziva, netko stvarno u dobroj namjeri. Evo i mene, u dobroj namjeri, dakako. Za početak mali uvod. Odrasli smo, Mile Kekin i ja u istom kvartu, legendarnim Gajnicama, prekrasnom zagrebačkom naselju prepunom zelenila. Bilo je lijepo živjeti tamo a kad, doduše rijetko, ponekad svratim vidim nije se puno promijenilo, osim što po žicama sad udaraju neki novi klinci. Ali nije k’o prije kad je iz atomskog skloništa baš svake zgrade treštao rock, punk i oko toga. Nije toga bilo u cijeloj bivšoj državi, tako raspjevanog i rasviranog naselja, to će reći svatko tko je imalo poznavao ondašnje prilike. Pogodite tko je od svih tih bendova jedini preživio i štoviše uspio?! Hladno pivo.

    I moj bend je za početak svirao punk. Rekli smo, kad znamo samo tri akorda, ajmo onda bit’ punkeri. Redale se svirke u ST-u i još ponegdje sve do otvorenog festivala ‘Sestara Baković’ na Cvjetnom nakon čega sam rekao dost’ mi je toga, idem tražit’ smisao života. I naravno vrlo brzo ga našao. Upoznao Isusa i od tada smo nerazdvojni. Doduše On je bolji član dvojca, uvijek je vjeran prijatelj a ja bi mogao biti i vjerniji, što mogu, ipak je On Bog a ja samo čovjek. Ali natukli smo mi naših skoro 30 godina prijateljstva, još uvijek mi je super s Njim pa često zapjevam: Neću se vratit’ nikada… Ne mislim na Gajnice, već na stari način života koji je ako Boga u njemu nema zapravo anarhija, radiš to hoćeš, ono što misliš da te čini slobodnim a često je to upravo put u neslobodu.

    Kad sam ja prestajao s ovom vrstom glazbe, Mile Kekin je počinjao. U međuvremenu momci odrastoše, poharaše Top ljestvice, žive od glazbe… to bi u našim uvjetima značio zapravo ogroman uspjeh. Glazbeno, na žalost, nisu pretjerano evoluirali, tekstualno vjerojatno da. Ima tu još pobune, ima punka. Ima toga i u Kekinovim samostalnim javnim istupima, zapažen je ovih dana dok se grči u tijesnoj košulji koju mu skrojiše i na silu navukoše zatucani konzervativci ovim referendumom. Nije to država u kakvoj želi da mu odrastaju djeca, kaže.

    Nije bilo bolje niti u bivšoj, pa zašto onda nije ustao i rekao, ne želim vaše pionire, ne želim vaše omladince, ne želim zvijezdu petokraku na čelu, želim slobodu od vašega terora. Nije li punk pobuna? Pobuna protiv lažnih autoriteta, pobuna protiv licemjerja, pobuna protiv sistema koji vodi u dekadenciju? Tako sam ja shvaćao punk i na tome se zaustavio. Kasnije sam skužio da je Isus (bio) te vrste punker, kao što reče David Pierce u svojoj autobiografiji Rock svećenik: ‘Pobuna nije u tome da se baca kamenje na policijske aute i onda pobjegne, prava pobuna je ustati protiv mržnje, prava pobuna je ljubiti’, a Isus je činio upravo tako. Što je u ovom referendumu protiv ljubavi? Baš ništa. Ali ima punka, ima pobune protiv kriptototalitarizma vladajućih koji su na jedvite jade pomalo tek sad (silom prilika) počeli shvaćati što je to demokracija.

    Ima tu još koječega. Izašlo je ovih dana raznih prljavština iz ljudi i nevjerojatnih bjesova. Podijeli nam se Hrvatska a ja se pitam, na čijoj strani ima više nepatvorenog punka?

    E, moj Mile, punk brate, teško mi te bilo vidjeti da stojiš na suprotnoj strani, zapomažući za kak’ti nekakva prava. A ja mislio da u tebi ima ona iskra prave pobune protiv lažni i obmana?! Možda još nije kasno, možda promijeniš mišljenje? Biti stamen je dobro ali lažni ponos vodi u propast, stoga pročitaj ovaj tekst, pročitaj Gay manifest iz 1987. i biti će ti malo jasnije u kojemu smjeru sve to ide. Gay ekipa kaže, to je satira, ali zašto se onda  ostvaruje? Ma kakvi, to je program njihove vrhuške! Pogledaj što se probilo do nas, pogledaj kakve udžbenike već izdaje Ministarstvo obrazovanja od tvog i mog novca. Ne želiš sigurno takvu homokraciju kakvu ovdje najavljuju.

    Ti promisli a ja obećavam da ću se sjetiti tebe i dečki iz benda u svojim molitvama. Rado bih te pozvao na pivce ali taj mi napitak nekako ne sjeda pa zovem na neš’ drugo. Čaj, recimo. ‘ se vidimo, kaj ne?

    Dražen Bušić

    facebook komentari