Pratite nas

Vijesti

Otvoreno pismo slobodarskim portalima…

Objavljeno

na

Tjedno.hr-u   Hvala Vam na objavljivanju članaka, što me uvjerilo da u ovoj divnoj zemlji postoje ljudi koji timane slobodu, poput nezavisnog portala “Croative.Net”,  “Kamenjar.info” ili novina ”Glasa Koncila.

One “volontere” SDP (kukuriku koalicije) jako… jako zanima odakle je pjesnik WWS rodom???… Zgražaju se eto kako jedan WWS uopće može i pomisliti pisati u Hrvatskoj?… Ti „volonteri” skakuću od portala do portala pljujući na sve one koji ne razmišljaju kao njihovi poslodavci.

Takvim “volonterima” poručujem ponizno i iskreno da je stih moja domovina a pjesma čovječanstvo. Stoga drugovi, manite se ćorava posla!…Da, i građani svijeta mogu i imaju pravo pisati i misliti, zar nisu heroji domovinskog rata žrtvali živote zbog slobode? I naravno da niti u snu ne bih zabranio ljudima da kritično misle i pišu o mojem pisanju, jer to je prava sloboda, ali svoju intelektualnu i duhovnu nemoć liječiti zavirivanjem u nečije mjesto rođenja je pljuvanje u lice slobodi. Nije uopće bitno odakle je WWS, bitno je da li piše iskreno i dobronamjerno, a vjerujte mi na riječ, pišem iz srca za srca svih dobrih ljudi. I ja se ne bojim pogledati onog suca u ogledalu. Cijeli život pišem poeziju nastojeći u svijetu timaniti vrijednosti koje čovjeka i čine čovjekom s dušom, suosjećajnost, čast, poštenje, ljubav i vjeru u Boga…Slobodno može svatko pročitati moju poeziju na portalima širom svijeta.

[pullquote_right] Raznorazni diktatori, Staljin, Hitler, Tito…, znali su vražje dobro kako ljude držati u pećini, i što je još sablasnije, njihov duh još uvijek lebdi u mislima mnogih „volontera” u malenoj divnoj zemlji Hrvatskoj. Taj zloguki duh progovora kroz komesare partijske istine, raznorazne Radmane, Milanoviće, Jovanoviće, i sve one pohlepne ljude koji su pljačkali vlastiti narod dok su Hrvatski heroji krvarili na braniku domovine, taj zloguki duh želi ljude napraviti malodušnima.[/pullquote_right][pullquote_right][/pullquote_right]

Ja vjerujem da je dobro činiti dobro, ljudi koji čine dobro drugom čovjeku su pravi domoljubi.Kada bi svi ljudi u svojim zemljama činili dobro drugom čovjeku svijet bi bio mnogo bolje mjesto za život. Raznorazni „volonteri” reći će da je to bajka. Zar je loše sanjati o takvoj bajci?…  Da, oni malodušni reći će da je to nemoguće,ali zar to nije predaja?… Kada bi svaki čovjek razmišljao tako nikada ne bi niti ustao iz kolijevke. Svaki novi korak prema dobroti je i korak prema toj bajci, i nitko me ne može uvjeriti u to da nije moguće napraviti prvi korak. Često puta u svijetu našao sam se kraj raznoraznih”volontera” vladara i osjetio zimu,jer oni su na potrebite prezirno pokazivali govoreći eto tko im je kriv kada ne znaju plesati po notama kao mi,mislili su na muziku svojih vladara. Iako su me ismijavali ja bih pružio ruku potrebitima. I zbog toga čina ne bih se smatrao nekim velikim dobrotovrom. Zašto, jer u toj priči jedno drugom pomažemo. Oni mali andjeli sa posebnim potrebama, za koje vladajuća politička kasta nema novaca,ali ima za jahte, palače, bijesne limunzine, da ta dječica s posebnim potrebama imaju neku anđeosku misiju, da ljude čine boljima,jer kad podižeš drugog čovjeka podižeš i samog sebe. Da, oni bezosijećajni ljudi su vječna zima, a oni potrebiti vječno ljeto. A. Camus je divno rekao, Usred zime napokon sam ustvrdio da u meni postoji nepobjedivo ljeto.

Da, život me uči, čast onima koji pred životom ne obaraju pogled. Često puta se pitam kakvo su to ljudi koji ne razumiju,koji ne osjaćaju patnju drugih ljudi?Kakvi su to ljudi koji dobrotu ismijavaju? Nemojte misliti da mrzim takve ljude, ne! Jer mržnja razara sve ono dobro u čovjeku, ja takve ljude žalim .Ponizno se molim da i takvi ugledaju svijetlost. I vjerujem da jednom hoće,jer oni koji za života najviše ismijavaju Boga najglasnije će sazivati Njegovo ime na samrtnoj postelji.

Mnogi lovci na vlast spremni su prodati dušu za svijetla pozornice,ali takvima poručujem da jedino ljudska duša može stvarati svijelost koja usrećuje čovjeka. Stvoritelj je čovjeku podario svoj najmilosrdniji dar,dušu. Sutra će u svojim laboratorijma genetičari možda i stvoriti ljudski embrij, reprogramirati somatsku jezgu,i stvoriti čovjeka klona,ali ne će nikada moći stvoriti dušu, a ona čovjeka čini čovjekom s osjećajima i emocijama. Pohlepa je moćno oružje nečastivog, i vrlo doboro zna kako slomiti ljude slaba duha. Oni ljudi koji žele vladati drugim ljudima postali su bez kloniranja klonovi,i kao takvi lišili su sami sebe najveće sreće, moći osjećati i suosjećati.

Božasnka svjetlost i mene podiže kada padnem, jer nema čovjeka koji makar jednom u životu ne padne. Ljudi slaba duha bježe od svjetlosti u mrak nastojeći sa sobom povući i druge, jer užasna je to kazna biti sam u tami. Božanska svjetlost osnažuje ljudski duh,a znamo da je snažan duh najveći čovjekov saveznik u kušnjama. Vlast, novac, taština, bezosijećajnost ,nevjera su lanac na nogama zatočenih u Platonovoj pećini, i njihov slabi duh postaje najgori tamničar.

Raznorazni diktatori, Staljin, Hitler, Tito…, znali su vražje dobro kako ljude držati u pećini, i što je još sablasnije, njihov duh još uvijek lebdi u mislima mnogih „volontera” u malenoj divnoj zemlji Hrvatskoj. Taj zloguki duh progovora kroz komesare partijske istine, raznorazne Radmane, Milanoviće, Jovanoviće, i sve one pohlepne ljude koji su pljačkali vlastiti narod dok su Hrvatski heroji krvarili na braniku domovine, taj zloguki duh želi ljude napraviti malodušnima.

Ali uzalud im vlast i novac, jer ne ma mnogo sreće u tami, jer to je svijet sijena kojim vladaju halucinacije.Da, halucinacije da vlašću,novcem i poltronstvom možeš kupiti sreću,da možeš potkupiti život. I ta halucinacija je upravo najveća obmana nečastivog. W.Wordsworth divno je rekao,najbolji su dijelovi dobrog života njegovi maleni, malenim bezimeni, zaboravljeni činovi dobrote i ljubavi.

Walter William Safar
Pjesnik

croative

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Vijesti

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izetbegovića 2. DIO

Objavljeno

na

Objavio

4). Islamska deklaracija dokument je koji je nastao 1969., a objavljen 1970. godine i najčešće se vezuje uz ime Alije Izetbegovića, mada je posve izvjesno da je u njegovoj izradi sudjelovalo više osoba. Uostalom zbog teza iznesenih na te 32 stranice teksta i konspirativnog djelovanja, osim Alije osuđeno je još 12 njegovih suradnika, u sudskom procesu održanome u Sarajevu 1983. godine. Ova skupina bila je dio tajne organizacije „Mladi muslimani“ (utemeljena 1939. godine u Kraljevini Jugoslaviji) koja se borila protiv ateizacije i asimilacije muslimanskog naroda na prostoru Jugoslavije, za islamske vrijednosti i opredjeljivala kao „antikomunistička“ i „antifašistička“.

Tekst je doživio brojne kritike. Proglašen je „utopijskim“ pogledom na islam, od nekih čak i „anti-islamskim“, a većina kritika koje su dolazile iz islamskih krugova imale su za cilj relativizirati njegov sadržaj i ublažiti teze koje su se iznosile.

No, ono što je sasvim izvjesno sadržano je u činjenici da Deklaracija čvrsto stoji na temeljima islamskog fundamentalizma, odnosno, širenja i učvršćivanja Muhamedove vjere ISLAMIZACIJOM I PANISLAMIZACIJOM, sa šerijatskim zakonom kao osnovom tako uređenog društva. Islamizacija podrazumijeva islamiziranje stanovništva unutar muslimanskog korpusa u većinski muslimanskim državama ili regijama (pa i B i H – mada ona nije većinski muslimanska), dok je Panislamizacija proces ujedinjenja svih muslimana na svijetu i stvaranje homogenih islamskih vjersko-političkih cjelina (on spominje primjerice, islamski prostor „od Maroka do Indonezije“ i hvali Pakistan kao primjer čvrste islamske države koja treba biti uzor islamskom svijetu).

Među najvažnije teze koje se u Deklaraciji iznose, spada naglašeno DUHOVNO I POLITIČKO JEDINSTVO muslimana u takvim zajednicama, te uređivanje ukupnog života sukladno islamskoj tradiciji i onomu što je sadržano u Kur’anu. Već i ova činjenica izaziva najblaže rečeno nedoumicu, jer se postavlja pitanje: Kako s ovim pogledom na svijet uskladiti interese drugih naroda i drugih vjera koji slijedom povijesnih i društvenih okolnosti dijele životni prostor s muslimanima? Imaju li i oni pravo na „duhovno i političko jedinstvo“ ili to ekskluzivno pripada samo muslimanima? I što se događa kad se ta prava počnu prelamati na istim prostorima?

Pogledamo li pak malo pažljivije sadržaj Islamske deklaracije, bez ikakve sumnje možemo zaključiti kako je riječ o jednom radikalnom nacionalističkom programu u kojemu se otvoreno iznosi kako

„nema mira i koegzistencije između islamske vjere i neislamskih društvenih i političkih institucija“

tvrdi da su

„islamski i neislamski sistemi nespojivi“

i decidirano navodi da

„islamski pokret treba i može prići preuzimanju vlasti čim je moralno i brojno toliko snažan da može ne samo srušiti postojeću neislamsku, nego i izgraditi novu islamsku vlast“.

Da rezimiramo:

U Bosni i Hercegovini bi (prema zamislima „Mladih muslimana“ i Alije Izetbegovića) trebalo stvoriti duhovno i političko jedinstvo tamošnjih muslimana na temelju šerijatskog prava i vjerskih propisa utvrđenih u Kur’anu i to tako da islamska zajednica živi kao homogena, bez ikakve koegzistencije (dakle, suživota) s drugim narodima i vjerama (jer su ti sustavi vrijednosti i politički sistemi nespojivi), dok se ne steknu uvjeti za rušenje neislamske i uspostavu islamske vlasti – u sredinama gdje muslimani nisu većina i gdje to za sada nije moguće.

Dakle, crno na bijelo, Alija i njegovi istomišljenici stvaraju projekt Kalifata koji bi se trebao primijeniti u nekoj budućoj Bosni i Hercegovini (kalifat ili hilafet –arapskiخلافة – je islamski oblik vlasti koji predstavlja političko jedinstvo i vodstvo islamskog svijeta. Šef države (halifa) ima titulu utemeljenu na ideji nasljednika Muhammedovog, alejhi-selam, političkog autoriteta, kojeg prema sunnijama bira narod ili njegovi predstavnici;  Vidi: Encyclopedia of Islam and the Muslim World, (2004) v.1, p.116-123; istaknuo: Z.P.)

Uz neke neznatne modifikacije (vezano za poglede na zapadnu civilizaciju i „reformističku“ struju u samome islamskom svijetu), Alijina „Islamska deklaracija“ zagovara upravo to: KALIFAT.

Svakomu tko je pismen i raspolaže zdravim razumom i sposobnošću logičkog zaključivanja, nakon što pročita taj spis ne treba ništa dalje objašnjavati, jer u njemu sve piše (Vidi: http://www.vakat.me/wp-content/uploads/2017/01/Islamska-Deklaracija-knjiga-o-islamizaciji-muslimana-Alija-Izetbegovic.pdf )

Primjera radi, evo samo jednoga kratkog citata iz navedenog izvora, u kojemu se teritorijalna ekspanzija islama i osvajanje zemalja drugih naroda navode kao imperativ i određuju mjeru „muslimanstva“ (!?):

Muhamed a.s. je umro 632. godine, a nepunih sto godina nakon toga duhovna i politička vlast Islama obuhvaćala je ogromno područje od Atlantskog oceana do rijeke Inda i Kine, i od Aralskog jezera do donjih slapova Nila. Sirija je osvojena 634., Damask je pao 635., Ktesifon 637., Indija i Egipat su bili dosegnuti 641., Kartagina 647., Samarkand 676., Španjolska 710. godine. Pred Carigradom Muslimani su 717., a 720. u južnoj Francuskoj. Počev od 700. u Šantungu već postoje džamije, a oko 830. Islam je dospio na Javu.

 Ova jedinstvena ekspanzija, s kojom se ne može usporediti nijedna ni prije ni poslije nje, stvorila je zatim prostor za razvoj islamske civilizacije s tri kulturna kruga: u Španjolskoj, na Srednjem Istoku i u Indiji, koji u povijesti pokrivaju razdoblje od skoro tisuću godina.

Što Muslimani znače danas u svijetu?

Pitanje bi se moglo postaviti i na drugi način: koliko smo mi Muslimani?“

(Vidi: http://www.vakat.me/wp-content/uploads/2017/01/Islamska-Deklaracija-knjiga-o-islamizaciji-muslimana-Alija-Izetbegovic.pdf; str. 7.; istaknuo: Z.P.)

Ovi navodi ne dopuštaju nikakvo zavaravanje.

Riječ je o jednoj militantnoj i agresivnoj vjersko-političkoj (veliko-muslimanskoj) ideologiji koja koristi vjeru kao oruđe za osvajanje životnog prostora i uspostavu vlasti nad drugim narodima i vjerama ognjem i mačem, kako se to radilo od početka VII stoljeća nadalje.

Ovdje se islamska osvajanja i nametanje te vjere silom OPRAVDAVAJU, čak što više predstavljaju kao CIVILIZACIJSKI POMAK I NAPREDAK, dok se s druge strane potiskivanje islama i oslobađanje zemalja koje je on nasilno osvojio drži retrogradnim i štetnim procesom!?

Naravno, riječ je o jednom autističnom religijsko-političkom svjetonazoru i skučenom, egoističnom i primitivnom pogledu na svijet, u kojemu postoje prava samo islamskog svijeta i ono što taj svijet poduzima – pa bilo to i ognjem i mačem kad zatreba i kad mu se prohtije – ispravno je i neupitno.

Pođemo li od takvih premisa, tko onda ima pravo osuđivati Križarske ratove ili bilo koje druge sukobe koje su vodili kršćani? Jesu li stoljetna oslobađanja Europe od islama retrogradni i anticivilizacijski procesi?

Nemaju li i druge vjere (kršćanska, židovska, pravoslavna) isto tako pravo na DUHOVNO I POLITIČKO JEDINSTVO, ako ga već muslimani traže za sebe?

Kako bi se protumačilo da, primjerice, Katolici obnaroduju težnju za DUHOVNIM I POLITIČKIM JEDINSTVOM KATOLIKA U SVIJETU i pri tomu se pozovu na autoritet Boga (Jahve), Isusa Krista i Božje Riječi – Biblije (onako kako se muslimani pozivaju na Allaha, Muhameda i Kur’an zagovarajući islamizaciju i panislamizaciju)?

Vratimo li se u povijest (koja se dijelom spominje i u ovom citatu iz Alijine „Islamske deklaracije“), poznato je kako je Europa bila napadnuta na Pirinejskom poluotoku već početkom VIII stoljeća od strane islamiziranih stanovnika sjeverozapadne Afrike (Maura) i da je s njima vodila bitku punih 8 stoljeća dok ih nije potisnula, dok su ratovi s Osmanlijama trajali više od 500 godina (od sredine XIV do početka XX stoljeća).

Kršćanski svijet je krvavo platio islamska osvajanja u prošlosti i nikakvi izgovori i opravdanja (vezano za njihovu ostavštinu – u vidu kulturnih ili arhitektonskih djela što su ih tamo ostavljali nakon svojih osvajačkih pohoda) tu činjenicu ne mogu promijeniti.

Zar to nije dovoljno iskustvo i opomena, posebice u svijetlu svega što se na planu agresivne islamizacije u nekim dijelovima svijeta događa danas, u prvim desetljećima XXI stoljeća?

Suđenje Aliji i njegovoj skupini islamista za djelo „protiv naroda i države“; Sarajevo 1983.

Alijina „Islamska deklaracija“ bila je ništa drugo nego u celofan upakirana radikalna islamistička ideologija, čije su se temeljne odrednice nastojale prikriti hrpom riječi i floskula bez smisla i logike (vezano za tobožnji „položaj islama u suvremenom svijetu“, naglašavanjem „mira i poštivanja drugih naroda i vjera“ ili elaboracijama odnosa između „reformističke“ i „konzervativne“ islamske struje).

Može li se u isto vrijeme biti isključiv i kooperativan? Ratoboran i mirotvoran? Može li se u isto vrijeme osvajati tuđe i njegovati skladne odnose s okruženjem? Može li se biti „Božji čovjek“ ako se bilo koga uskraćuje za prava koja mu pripadaju kao ljudskom biću i po Božjim i po ljudskim zakonima – ako mu se otimaju zemlja i dom?

Alijinu mimikriju i prijetvornost vrlo je lako otkriti, samo treba pročitati njegov spis.

Opravdanja kako je riječ o „utopijskom tekstu“  koji je bio „odraz mladenačkog zanosa idealima“ (dakle, „idealima“ koji su imali za ishodište islamski Kalifat na području SR Bosne i Hercegovine u vrijeme socijalističke Jugoslavije), smiješna su.

Ako je sve to tako, i ako ta „Islamska deklaracija“ nije imala nikakvoga značaja i važnosti, zašto je netom prije raspada SFRJ (1989/90. godine), u isto vrijeme dok su predstavnici republika (a među njima i Alija) vodili pregovore o „razrješenju jugoslavenske krize“ mirnim putem, tiskana u preko 200.000 primjeraka i dijeljena u muslimanskim krugovima kao neka vrsta „islamskog manifesta“?

„Islamska deklaracija“ zagovara opasnije i pogubnije teze nego je to sadržano u (veliko-srpskom) Memorandumu SANU iz 1986. godine. Samo ga treba pažljivo pročitati, pa će i ono što se danas događa s islamskim terorizmom u svijetu i ISIL-om biti mnogo jasnije.

Alija je 90-ih godina javno izigravao „mirotvorca“ i „humanista“, a u isto vrijeme iza kulisa vodio sasvim drugu politiku – težio je stvaranju etnički čiste islamske države, baš onakve kakvu je zamislio sa svojim „Mladim muslimanima“ i čije je temeljne konture orisao u „Islamskoj deklaraciji“ i to je zorno dokazivao svojim djelima i ponašanjem.

Za njega je Bosna i Hercegovina bila sredstvo, a ne cilj (upravo je tako govorio svojim suradnicima na zatvorenim sastancima).

Sredstvo da se ostvari ISLAMSKA DRŽAVA, a ne multietnička Bosna i Hercegovina kao država s tri jednakopravna, suverena i konstitutivna naroda.

 -nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Prvi dio:

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izetbegovića

 

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Vijesti

VIDEO – Navijači Srbije i Slovenije zajedno provociraju Hrvate

Objavljeno

na

Objavio

U finalu Eurobasketa večeras se sastaju Slovenija i Srbija, dvije reprezentacije koje su dosad pokazale najviše na turniru.

U Istanbulu se sprema spektakl, a i jedni i drugi imat će veliku podršku u dvorani.

No, i na dan kada igraju tako veliku utakmicu, njihovi navijači nisu propustili sjetiti se Hrvatske. Umjesto da uživaju u spektaklu, oni su se odlučili provocirati hrvate. Očito su u pitanju nekakvi kompleksi. “Tko ne skače taj je Hrvat”, započeli su navijači Srbije, a vrlo brzo su im se pridružili i Slovenci.

facebook komentari

Nastavi čitati