OTVORENO PISMO SRPSKOM GENERALU SVETOMIRU ĐUJIĆU (treći (3) dio)

    8

    Moderna znanost je dokazala utjecaj i postotak sličnosti djece s roditeljima, ali kod nas u Hercegovini gotovo uviek sinovi sliče na očeve, a posebno je to bilo u mome domu i upravo u mom slučaju. Kao mali dječak išao sam cestom mnogi stariji čovjek bi se okrenuo i rekao: gle, ovo je sin pokojnog gospodina Ljube, ili unuk “gazde Franje”. Rekli bi da sliči kao jaje jajetu.

    [dropcap]N[/dropcap]e bih mene začudilo ako ste mislili, da bi čitav rod Luburića mogao biti srpski, nakon što se proglasili srbskom Bosnu i Hercegovinu (Svetog Save djedovinu), a rod Gundulića, dubrovačkih gospara, kralja Tvrtka, i tisuće drugih uglednika prozvali Srbima. Ali su činjenice druge.

    Štedimlija, Sekula Drljević i Crnogorci, a ne mi Hrvati, širili su teoriju o Crnoj Gori kao dielu hrvatskog etnikuma. Govori o tome i nesretna naša Trebinjska biskupija, porušeni franjevački samostani, kraljevski gradovi preko Neretve. Govori poviest, ali ovoga časa je važno, da u Crnoj gori ima Luburića (kliknite na: Maks Luburić, Hrvat katolik ili Srbin pravoslavac, slobodninet.com.) Pa oko toga je bilo doskočica, ali ne tada, na predstavljanju, nego kasnije u prijateljskim i intimnim sastancima, i nikako ne u onoj formi, kako ste Vi to naveli, odnosno kako su to stručnjaci “udesili”. Mi smo Luburići seljačkog i katoličkog roda i koljena, rođeni u začaranom užem krugu područja, gdje su se krunili hrvatski Kraljevi. Pa ako ima koji Luburić u Crnoj Gori, tada su to oni, koje Štedimlija zove “Crvenim Hrvatima”. Medjutim u Srbiji nije nikada bilo Luburića, i molite Boga, da slučajem prilika ne dodje koji s ove strane Drine, jer se to brzo neće zaboraviti…

    Nema sumnje, da bi svaki gospodin, posebno jedan general, zamjerio čak i neprijatelju ovakovu insinuaciju, koja nema nikakve podloge, osim one koju serviraju politički crnoburzijanci i srbsko-hrvatski stručnjaci kakove ste Vi Srbi uviek imali i imate medju Hrvatima., a koji su izdajnici svoje Hrvatske Domovine i zaslužuju samo prezir. (Čitajući Pisma Maksa Luburića u kojima i kroz koja on iznosi povezanost časopia “IZBOR” koje je uređivao Hrvat iz Livna Stjepan Subašić sa novinom “SRPSKA ZASTAVA”, kao i drugi izvori koji su pisali i iznosili sastanak i razgovore POGLAVNIK I MAILN STOJADINOVIĆ o podjeli BOSNE, gdje se je pila i hrvatska i srpska šljivovica, i gdje je bio – nazovimo to tako – glavni “novinar” tih razgovora upravo glavni i odgovorni urednik časopisa “IZBOR”, da general Drinjanin aludira u ovom zadnjem paragrafu na Stjepana Subašića, mo. Otporaš) Jedna ovakova neukusnost sama po sebi i bez političke pozadine, zaslužuje osudu i osuđuju je ljudi, koji drže do svog dostojanstva, časti, obraza i ugleda…

    otporaš/kamenjar.com

    2.dio

    facebook komentari

    • Mnogo se je reklo i napisalo o Maksu
      Luburiću, ali još nije toliko dovoljno ni rečeno niti napisano da bi ga
      se moglo pošteno i trijezno okaraktezirati u borbi za Hrvatsku Državu.
      Vjekoslav Maks Luburić, general Drinjanin je svom suradniku dr. Miljenki
      Dabi Peranić napisao u pismu 1967:

      “Kažu
      da su mnogi protiv mene. Zapamti: samo oni koji su se u bilo čemo
      ogriješili o dobro Hrvatske. A i tu ih malo znade što sam radio. Pitajte
      to one Partizane koje je Zagreb osudio na smrt, a oni po raspuštenoj
      Lepoglavi u Svibnju 1945. sa zastavama “Lepoglava” marširaju Zagrebom”.

      • Milane, evo malo razgovaramo o današnjim neredima u Bosni i Hercegovini! Kakvo je tvoje mišljenje i kako amerikanci gledaju na ovo naravno ako uopće znaju za ovo što se zbiva na Balkanu?!

        • Amerika je uvijek spora dati pravi odgovor u pravo vrijeme. Njihova politika je usmjerena na dugi rok. To nam govori prvi, drugi svjetski rat i naš Domovinski rat, gdje je Amerika podvila ruke i iz prikrajka gledala kako će se stvari razvijati. Tek tada evo to Amerike na gotovo i pomaže kapom i šakom onu stranu za koju noa smatra da će pobjediti. To je Amerika!

          Što se tiče nemira – ne na Balkanu – nego u napj Bosni i Hercegovini, to je bili i za očekivati. Ovi (ne)očekivani nemiru su kao i nezakonito noseća djevojka, koja, da joj se stomak ne vidi da raste, ona ga steže i tako ga krije, da se ne sazna da je noseća. Ali vrijeme svoje nosi i dijete će se roditi, jer prirodu se mora zadovoljiti. Tako bi se nešto ili slično tome moglo reći i za nemire u našj Bosni i Hercegovini. Teško je uprijeti prstom tko je za ovo kriv, jer nitko ne želi na sebe uzeti odgovornost.

          Zna se da su u prošlom ratu, 1992-1995., Srbi i JNA bili agresori i da su kroz zločine došli do slave i onoga što danas imadu: PREŠLI SU GRANICU DRINI. Muslimani su usprkos svim nevinim žrtvama iskoristili tu srpsku i JNA agresiju u svoju korist, slično kao što su židovi iskoristili Adolfa Hitlera “Zadnje Riješenje”, te na osnovu nevinih žrtava dobili međunarodne simpatije, te od tuđe zemlje Palestine dobili u svibnju 1948. godine državu Izrael. Slično se može reći i za današnje takozvane Bošnjake, koji su kroz srpsku agresiju i nevine žrtve dobili međunarodnu podršku da od povijestne hrvatske zemlje Bosne i Hercegovine stvaraju bošnjačku državu bez Hrvata.

          Gledajući kroz stvari kako su se odvijale od 29 veljače 1992. pa sve do Daytona, najviše su bosanskohercegovački muslimani krivi za današnje stanje, kao što su najviše krivi i za rs. To je samo moje mišljene na koje ja imam pravo, pa taman da je i krivo mišljenje.

    • Mnogo se je reklo i napisalo o Maksu
      Luburiću, ali još nije toliko dovoljno ni rečeno niti napisano da bi ga
      se moglo pošteno i trijezno okaraktezirati u borbi za Hrvatsku Državu.
      Vjekoslav Maks Luburić, general Drinjanin je svom suradniku dr. Miljenki
      Dabi Peranić napisao u pismu 1967:

      “Kažu
      da su mnogi protiv mene. Zapamti: samo oni koji su se u bilo čemo
      ogriješili o dobro Hrvatske. A i tu ih malo znade što sam radio. Pitajte
      to one Partizane koje je Zagreb osudio na smrt, a oni po raspuštenoj
      Lepoglavi u Svibnju 1945. sa zastavama “Lepoglava” marširaju Zagrebom”.

      • Milane, evo malo razgovaramo o današnjim neredima u Bosni i Hercegovini! Kakvo je tvoje mišljenje i kako amerikanci gledaju na ovo naravno ako uopće znaju za ovo što se zbiva na Balkanu?!

        • Amerika je uvijek spora dati pravi odgovor u pravo vrijeme. Njihova politika je usmjerena na dugi rok. To nam govori prvi, drugi svjetski rat i naš Domovinski rat, gdje je Amerika podvila ruke i iz prikrajka gledala kako će se stvari razvijati. Tek tada evo to Amerike na gotovo i pomaže kapom i šakom onu stranu za koju noa smatra da će pobjediti. To je Amerika!

          Što se tiče nemira – ne na Balkanu – nego u napj Bosni i Hercegovini, to je bili i za očekivati. Ovi (ne)očekivani nemiru su kao i nezakonito noseća djevojka, koja, da joj se stomak ne vidi da raste, ona ga steže i tako ga krije, da se ne sazna da je noseća. Ali vrijeme svoje nosi i dijete će se roditi, jer prirodu se mora zadovoljiti. Tako bi se nešto ili slično tome moglo reći i za nemire u našj Bosni i Hercegovini. Teško je uprijeti prstom tko je za ovo kriv, jer nitko ne želi na sebe uzeti odgovornost.

          Zna se da su u prošlom ratu, 1992-1995., Srbi i JNA bili agresori i da su kroz zločine došli do slave i onoga što danas imadu: PREŠLI SU GRANICU DRINI. Muslimani su usprkos svim nevinim žrtvama iskoristili tu srpsku i JNA agresiju u svoju korist, slično kao što su židovi iskoristili Adolfa Hitlera “Zadnje Riješenje”, te na osnovu nevinih žrtava dobili međunarodne simpatije, te od tuđe zemlje Palestine dobili u svibnju 1948. godine državu Izrael. Slično se može reći i za današnje takozvane Bošnjake, koji su kroz srpsku agresiju i nevine žrtve dobili međunarodnu podršku da od povijestne hrvatske zemlje Bosne i Hercegovine stvaraju bošnjačku državu bez Hrvata.

          Gledajući kroz stvari kako su se odvijale od 29 veljače 1992. pa sve do Daytona, najviše su bosanskohercegovački muslimani krivi za današnje stanje, kao što su najviše krivi i za rs. To je samo moje mišljene na koje ja imam pravo, pa taman da je i krivo mišljenje.