Pratite nas

OTVORENO PISMO SRPSKOM GENERALU SVETOMIRU ĐUJIĆU (drugi (2) dio)

Objavljeno

na

…Vi ste u navedenom članku a vjerujem, i u svojoj knjizi, pisali o našem susretu. Ne mogu se nikako oteti dojmu, da ste morali imati savjetnike, pomagače, ili dobrovoljne stručnjake za “srpsko-hrvatsko pitanje”, koji su Vam podvalili neke stavke u Vašem članku. Postoje u njemu dvije tedencije: baciti krivnju “za sve” na srpske i hrvatske “rasove”, (u ovom slučaju riječ “rasovi” znači: osobe koje su zapovjedale vojskama, vojskovođe, itd., mo. Otporaš) a oprati glavne srpske i hrvatske šefove s jedne strane, a s druge strane osobno meni nanieti uvredu, podvaliti Vama, kao da Vi podvalijivate meni, – da bi nas se tako izključilo iz nastavaka onih razgovra, koje smo ja i Vi, kao vojnici i predstavnici hrvatske i srpske vojske vodili. Imam i previše dokaza o radu najnovijega “srpsko-hrvatskog stručnjaka” Josipa Subašića i njegova – i vrag zna čijega još – lista “Izbora”, pa na silu moram tražiti, i nalazim, srodnost ideja i misli vodilja u pisanju toga lista i ideja, koje ste Vi iznijeli u Vašem članku. Obrazložit ću:

1.) Čini se kao da ste posebno trudili, da Vaš susret sa menom dobije nedužnu formu slučajnog susreta. lažete doslovno:

“Tu primjetih ustaškog generala, prirodnog držanja. Izgledalo mi je, da je jedan od naših, i kad ga potapka po ramenu i upitah “Ama, jeste li Vi naš čovjek, jako ličite…” – on se nasmija i odgovori: “Ja sam general Luburić. Osjećam se hrvatski, a tko zna od koga sam…” Svi prasnusmo u smieh na ovu dosta masnu dosjetku. Inače Luburić je rodom iz Hercegovine”.

Istina jest, da sam ja prisistvovao viećanju izmedju Vašeg predstavničtvai Glavnog Stana Poglavnika, čiji sam bio član. Prisutni su bili zapovjednik u Glavnom Stanu general Grujić, general Luburić, zapovjednik Ustaške Obrane i zapovjednik II. Ustaškog Zbora, dakle područja kroz koje ste Vi htjeli proći, i Glavnog Stožera Glavnog Stana Poglavnika, glavnostožerni pukovnik Helbich.

Na kraju je zaključeno, da će general Luburić u ime Hrvatskih Oružanih Snaga voditi pregovore i donieti zaključak o svim tehničkim pitanjima nakon što je Poglavnik, kao što je poznato, donio načelnu odluku, da se prihvaćaju političke izjave srbske delegacije kao priznanje Nezavisne Države Hrvatske sa strane Srpske Vojske i time se stvara mogućnost za suradnju sa snagama Srpske Vojske, kojoj je na čelu stajao Draža Mihailović.

Tako, Vi ste se meni predstavili s punomoći iz Glavnog Štaba Draže Mihailovića, a ja Vama sa Zapovjedi Glavnog Stana Poglavnika, koju je supodpisao i ministar Oružanih Snagacontraadmiral Steinfl i Glavar Stožera Ustaške Vojnice general Tomislav Sertić. Ova punomoć i danas postoji u arhivi II. Ustaškog Zbora. Nije bilo slučajnog nalaza, a niti doskočica, niti smijanja. O tome ćemo još govoriti, a sada, da nastavimo tamo, gdje smo kao predstavnici srbske i hrvatske vojske pregovarali.

Ne znam tko je sve posredovao, niti kumovao svemu tome ili je sve to fatalna slučajnost, ali gospodine generale, nema sumnje, da se je htjelo naš susret prikazati posve slučajnim, i još k tome “zabiberiti” ga sa meni imputiranom dosjetkom, koja je neukusna i zlonamjerna, barem za naše hrvatsko shvaćanje.

2.) Zamislite si, kada bih ja imao stručnjaka za “hrvatsko-srbske probleme”, pa podvalio u jednom mome članku sliedeći dialog:

Luburić: Slušaj, bre, Djukiću, ama Vi izgledate naš čovek, jako ličite…
Djukić: Znate gospon Maks, ja sam Srbin, srbski osjećam, a vrag bi si ga znal, kak je to s tatekom…

Šta biste Vi na to rekli?

Znate, ja sam čitao Vuka karadžića, čitao sam i ono, što Srbin dr. Jocić (Eugen Jocić, Vojvođanski Srbin. Poznavao sam ga u Parizu. Bio je dobar prijatelj Hrvatske i Hrvata. Kada je izvršen atentat na Poglavnika 10 Travnja 1957. godine u Argentini, dr. Jocić je napisao članak povodom tog atentata: ATENTAT NA HRVATSKU. Dr. Jocić je umro, a ima verzija da je i ubijen, u Parizu 1971., mo. Otporaš) piše o Srbijancima, pa ipak se nikada ne bih usudio o svom dragom prijatelju, srbskom generalu, da ne zna, tko mu je otac. Možda to u Beogradu, na čaršiji, medju niškim ciganima, koji su Srbiji dali i Cvetkovića Ministra Predsjednika, ili u stanovitim krugovima, gdje je moral bio jako slabo predstavljen, i ne bi bilo fatalno, ali u Ljubuškom je to pitanje od prvorazredne i sudbonosne vriednosti. Toliko načelno o moralu u Ljubuškome.

A mogu Vam takodjer predstaviti obitelj Luburića, koji su oduvijek bili poznati patrijci, gazde, gospoda, dobrotvori, duboko religiozni, priznati i poznati patrioti, što nije tečko ustanoviti kod kojega god starijeg čovjeka Hercegovine. Bili su gazde, dok niste došli Vi Srbi i Srbijanci, uništili patriote, gazde i gospodu, a stvorili proletere, revolucionarce, i osvetnike. Sa slobodom vratio se je sjaj obitelji gazde Franje i gospodina Ljube Luburića, a sa ropstvom opet smo postali prognanici, proleteri, ali uviek gospoda, i uviek u službi Boga i Domovine. Tako će to uviek i biti u domu Luburića, kao i u gotovo svim domovima Hercegovine. Tamo se, gospodine generale, zna točno, tko je komu otac…

nastavlja se…

Otporaš/kamenjar.com

1.Dio

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

BiH

Bakir Izetbegović: Moj otac Alija je pred smrt ostavio BiH Erdoganu u amanet, da skrbi o njoj

Objavljeno

na

Objavio

Bošnjački član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakir Izetbegović ponovo je u četvrtak eksploatirao problematičnu tezu po kojoj je njegov pokojni otac Alija prije smrti sadašnjem predsjedniku Turske Recepy Tayyipu Erdoganu povjerio ulogu svojevrsnog skrbnika nad BiH.

Sudjelujući u obilježavanju četrnaeste obljetnice smrti Alije Izetbegovića koji je bio prvim predsjednikom Predsjedništva BiH kao samostalne države, njegov sin je novinarima u Sarajevu kazao kako je veza između njegova oca i sadašnjeg turskog predsjednika bila veoma važna, a o tome svjedoči kako je Erdogan bio jedna od posljednjih osoba s kojom je razgovarao prije smrti.

“On (Alija) je u njemu je prepoznao budućeg jakog lidera i ostavio mu u amanet brigu za BiH. Ja mislim da Erdogan itekako dobro nosi taj amanet”, kazao je Bakir Izetbegović.

Na reakcije u povodu konstatacije o Erdoganu kao osobi kojoj je BiH ostavljena na skrb nije trebao dugo čekati a prvi je to učinio Izetbegovićev ogorčeni politički protivnik Milorad Dodik.

Kazao je kako je ta izjava “skandalozna i opasna” poručivši kako Bakir Izetbegović Erdoganu može dati na čuvanje samo ono što je katastarsko vlasništvo njegove obitelji.

“U BiH žive dva kršćanska naroda u čije ime Alija nikada nije govorio niti je imao mandat govoriti”, kazao je Dodik.

Sam Bakir Izetbegović u stalnim je kontaktima s Erdoganom, a jedan drugoga redovito oslovljavaju s “brate”. Zbog tako bliske suradnje Izetbegović je često izložen kritikama i optužbama da BiH dovodi u poziciju turskog vazala na Balkanu.

Turska se posredstvom svog veleposlanstva u Sarajevu izravno uključila u obilježavanje ovogodišnje obljetnice smrti Alije Izetbegovića i to ponudivši u četvrtak sarajevskoj publici premijeru turskog televizijskog dokumentarca pod naslovom “Alija, posljednji bedem islama”.

U filmu se veliča lik i djelo pokojnog bošnjačkog lidera, no čak je i njegovu sinu koji je nazočio projekciji zasmetao naslov koji je ocijenio “malo pretencioznim i jednodimenzionalnim”.

“Alija je naravno čovjek koji je borac za obranu islama na ovim prostorima, ali je bio i borac za demokraciju, slobodu, uvođenje višestranačkog sustava te obranu multietične supstance u BiH”, kazao je Bakir Izetbegović komentirajući film.

Začudio se ipak što se nitko u BiH nije sjetio snimiti film o njegovu ocu pa su to morali učiniti Turci koji su otišli i korak dalje jer njihova državna televizija TRT producira igrani serijal o Aliji Izetbegloviću koji se još snima.

Višnja Starešina: Pomozimo Bakiru vidjeti mudžahedine

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Maras se ponaša kao da nije imao veze s Agrokorom! On bi trebao biti objektivan u Povjerenstvu?

Objavljeno

na

Objavio

(“Da je Todorić godinama iz sjene upravljao Hrvatskom, svima je jasno. Postavljao je svoje ljude u ministarstva i vlade, u novčarske institucije, uprave raznih fondova, držao je u šaci medijske vlasnike. I upravo stoga sada cijelu priču želi prebaciti na politički teren, nadajući se da će se nekim vremenskim odmakom po modelu ‘svi su znali – svi su krivi’ na njega zaboraviti te da će se javnost zabavljati brčkajući se u muljavim lokvicama domaćeg političkog jada”. Silvana Oruč Ivoš)

Iz sigurnosti nekakve rezidencije negdje u Londonu,  nakon što je godinama upropaštavao hrvatsko gospodarstvo, a zbog čega je započela istraga zbog sumnje u ozbiljno kazneno djelo, Todorić nastavlja s pisanjem blogova.

Tako konačni početak otapanja vrha sante leda (kad je u pitanju neviđeni gospodarski kriminal) nekadašnji Gazda, a danas bloger, bezbrižno naziva ‘političkom predstavom za javnost u režiji najviših državnih dužnosnika’.

Istodobno moralizira kako ljudi koji su zadržani na ispitivanju u istražnom postupku nisu ništa krivi, jer je riječ o vrhunskim gospodarstvenicima, a ako postoji i najmanja odgovornost, a on je siguran da je nema, onda je ona isključivo njegova.

No, naravno, unatoč tom uvjerenju, Todoriću ne pada na pamet pojaviti se u Hrvatskoj, na čijoj je grbači posljednjih dvadeset godina lijepo živio, da odgovori na ono što zanima Državno odvjetništvo, vjerovnike koje je pljačkao, ali i ukupnu javnost. I nemojmo se zavaravati, ako ne bude prisiljen, ni Todorić niti njegovi sinovi, koji se također terete u procesu, neće to učiniti. Jer što će reći suočeni s dokazima? Kako će opravdati golemo bogatstvo kojim su raspolagali, od otoka Smokvice do Kulmerovih dvora, a čime su se, već je dokazano, koristili nezakonito.

Todoriću je, stoga, preostalo jedino izigravati žrtvu političkog progona, optuživati državu i Vladu kako su mu oteli obiteljsku tvrtku, iako je istina da je tvrtka u vlasništvu vjerovnika… Brojnih malih i srednjih poduzeća koje je Gazda godinama beskrupulozno vukao u propast. Todorić se iz svoje londonske rezidencije, a teško da je tamo otišao siromašan kao crkveni miš, sada drsko pravi kako ne postoje pronevjere u financijskom poslovanju, da nisu otkrivene milijunske „grješke“ u vođenju trgovačkih poslovnih knjiga, da nije otkriveno krivotvorenje isprava… Šteta je tolika da ni ukupna vrijednost tog Todorićeva koncerna nije dovoljna da se vrate svi Gazdini dugovi.

Da je Todorić godinama iz sjene upravljao Hrvatskom, svima je jasno. Postavljao je svoje ljude u ministarstva i vlade, u novčarske institucije, uprave raznih fondova, držao je u šaci medijske vlasnike. I upravo stoga sada cijelu priču želi prebaciti na politički teren, nadajući se da će se nekim vremenskim odmakom po modelu ‘svi su znali – svi su krivi’ na njega zaboraviti te da će se javnost zabavljati brčkajući se u muljavim lokvicama domaćeg političkog jada. Dakako da moraju odgovarati svi koji su mu na bilo koji način pogodovali, a mnogi jesu, bez obzira na političku boju. Ali Gazda je prvi na toj podugoj listi.

S druge strane, ima i jakih igrača kojima ne paše Todorićev pad. Jer je jasno da bi taj za sobom mogao povući mnoge. U tom kontekstu zanimljivo je gledati kako i Todorić i glavna oporbena stranka žele isto. Žele saborsko istražno povjerenstvo, iako znaju da za njega nema zakonskog utemeljenja nakon što je krenula kaznena istraga. Uostalom, znaju i jedni i drugi da ni jedno istražno povjerenstvo nikad ništa nije riješilo pa zašto bi ovoga puta bilo drugačije. Najbolje je cijeli slučaj pretvoriti u sapunicu, a onda jednostavno jednog dana oprati ruke i krenuti ispočetka.
Možda se tome nada i Gordan Maras koji je prije četiri-pet godina kao ministar i član Nadzornog odbora HBOR-a šakom i kapom dijelio kredite, iako se već i tada znalo da puno toga s Agrokorovim poslovanjem nije u redu, a što je ovih dana neovisna revizija i potvrdila. Danas se, pak, Maras ponaša kao da su Agrokorovi problemi počeli tijekom posljednje godine dana, a ne puno, puno prije. I kao da on s tim nema nikakve veze!? Možda Maras hoće da javnost zaboravi kako je za vrijeme svog ministrovanja žestoko gurao i radio političke pritiske – o čemu su svojedobno svjedočili pojedini članovi skupštine HGK – da tadašnji potpredsjednik Agrokora Damir Kuštrak postane predsjednik Hrvatske gospodarske komore. I sad je taj Maras član saborskog istražnog povjerenstva u slučaju Agrokor, a mi bismo trebali vjerovati u to da će s takvim repovima iza sebe Maras biti objektivan?! I pošten?!
Naprotiv, svima je jasno da je Maras u tom tijelu veliki uteg SDP-u pa u tom kontekstu i ne čudi Bernardićevo forsiranje priče o navodnoj nagodbi s Todorićem. Kad se sve zbroji i oduzme, nagodbu u tom smislu mogli su imati samo oni koji su s Todorićem tikve sadili. A tu SDP nije imun. Upravo suprotno.

Silvana Oruč Ivoš/Hrvatsko Slovo

facebook komentari

Nastavi čitati