OTVORENO PISMO SRPSKOM GENERALU SVETOMIRU ĐUJIĆU (drugi (2) dio)

    4

    …Vi ste u navedenom članku a vjerujem, i u svojoj knjizi, pisali o našem susretu. Ne mogu se nikako oteti dojmu, da ste morali imati savjetnike, pomagače, ili dobrovoljne stručnjake za “srpsko-hrvatsko pitanje”, koji su Vam podvalili neke stavke u Vašem članku. Postoje u njemu dvije tedencije: baciti krivnju “za sve” na srpske i hrvatske “rasove”, (u ovom slučaju riječ “rasovi” znači: osobe koje su zapovjedale vojskama, vojskovođe, itd., mo. Otporaš) a oprati glavne srpske i hrvatske šefove s jedne strane, a s druge strane osobno meni nanieti uvredu, podvaliti Vama, kao da Vi podvalijivate meni, – da bi nas se tako izključilo iz nastavaka onih razgovra, koje smo ja i Vi, kao vojnici i predstavnici hrvatske i srpske vojske vodili. Imam i previše dokaza o radu najnovijega “srpsko-hrvatskog stručnjaka” Josipa Subašića i njegova – i vrag zna čijega još – lista “Izbora”, pa na silu moram tražiti, i nalazim, srodnost ideja i misli vodilja u pisanju toga lista i ideja, koje ste Vi iznijeli u Vašem članku. Obrazložit ću:

    1.) Čini se kao da ste posebno trudili, da Vaš susret sa menom dobije nedužnu formu slučajnog susreta. lažete doslovno:

    “Tu primjetih ustaškog generala, prirodnog držanja. Izgledalo mi je, da je jedan od naših, i kad ga potapka po ramenu i upitah “Ama, jeste li Vi naš čovjek, jako ličite…” – on se nasmija i odgovori: “Ja sam general Luburić. Osjećam se hrvatski, a tko zna od koga sam…” Svi prasnusmo u smieh na ovu dosta masnu dosjetku. Inače Luburić je rodom iz Hercegovine”.

    Istina jest, da sam ja prisistvovao viećanju izmedju Vašeg predstavničtvai Glavnog Stana Poglavnika, čiji sam bio član. Prisutni su bili zapovjednik u Glavnom Stanu general Grujić, general Luburić, zapovjednik Ustaške Obrane i zapovjednik II. Ustaškog Zbora, dakle područja kroz koje ste Vi htjeli proći, i Glavnog Stožera Glavnog Stana Poglavnika, glavnostožerni pukovnik Helbich.

    Na kraju je zaključeno, da će general Luburić u ime Hrvatskih Oružanih Snaga voditi pregovore i donieti zaključak o svim tehničkim pitanjima nakon što je Poglavnik, kao što je poznato, donio načelnu odluku, da se prihvaćaju političke izjave srbske delegacije kao priznanje Nezavisne Države Hrvatske sa strane Srpske Vojske i time se stvara mogućnost za suradnju sa snagama Srpske Vojske, kojoj je na čelu stajao Draža Mihailović.

    Tako, Vi ste se meni predstavili s punomoći iz Glavnog Štaba Draže Mihailovića, a ja Vama sa Zapovjedi Glavnog Stana Poglavnika, koju je supodpisao i ministar Oružanih Snagacontraadmiral Steinfl i Glavar Stožera Ustaške Vojnice general Tomislav Sertić. Ova punomoć i danas postoji u arhivi II. Ustaškog Zbora. Nije bilo slučajnog nalaza, a niti doskočica, niti smijanja. O tome ćemo još govoriti, a sada, da nastavimo tamo, gdje smo kao predstavnici srbske i hrvatske vojske pregovarali.

    Ne znam tko je sve posredovao, niti kumovao svemu tome ili je sve to fatalna slučajnost, ali gospodine generale, nema sumnje, da se je htjelo naš susret prikazati posve slučajnim, i još k tome “zabiberiti” ga sa meni imputiranom dosjetkom, koja je neukusna i zlonamjerna, barem za naše hrvatsko shvaćanje.

    2.) Zamislite si, kada bih ja imao stručnjaka za “hrvatsko-srbske probleme”, pa podvalio u jednom mome članku sliedeći dialog:

    Luburić: Slušaj, bre, Djukiću, ama Vi izgledate naš čovek, jako ličite…
    Djukić: Znate gospon Maks, ja sam Srbin, srbski osjećam, a vrag bi si ga znal, kak je to s tatekom…

    Šta biste Vi na to rekli?

    Znate, ja sam čitao Vuka karadžića, čitao sam i ono, što Srbin dr. Jocić (Eugen Jocić, Vojvođanski Srbin. Poznavao sam ga u Parizu. Bio je dobar prijatelj Hrvatske i Hrvata. Kada je izvršen atentat na Poglavnika 10 Travnja 1957. godine u Argentini, dr. Jocić je napisao članak povodom tog atentata: ATENTAT NA HRVATSKU. Dr. Jocić je umro, a ima verzija da je i ubijen, u Parizu 1971., mo. Otporaš) piše o Srbijancima, pa ipak se nikada ne bih usudio o svom dragom prijatelju, srbskom generalu, da ne zna, tko mu je otac. Možda to u Beogradu, na čaršiji, medju niškim ciganima, koji su Srbiji dali i Cvetkovića Ministra Predsjednika, ili u stanovitim krugovima, gdje je moral bio jako slabo predstavljen, i ne bi bilo fatalno, ali u Ljubuškom je to pitanje od prvorazredne i sudbonosne vriednosti. Toliko načelno o moralu u Ljubuškome.

    A mogu Vam takodjer predstaviti obitelj Luburića, koji su oduvijek bili poznati patrijci, gazde, gospoda, dobrotvori, duboko religiozni, priznati i poznati patrioti, što nije tečko ustanoviti kod kojega god starijeg čovjeka Hercegovine. Bili su gazde, dok niste došli Vi Srbi i Srbijanci, uništili patriote, gazde i gospodu, a stvorili proletere, revolucionarce, i osvetnike. Sa slobodom vratio se je sjaj obitelji gazde Franje i gospodina Ljube Luburića, a sa ropstvom opet smo postali prognanici, proleteri, ali uviek gospoda, i uviek u službi Boga i Domovine. Tako će to uviek i biti u domu Luburića, kao i u gotovo svim domovima Hercegovine. Tamo se, gospodine generale, zna točno, tko je komu otac…

    nastavlja se…

    Otporaš/kamenjar.com

    1.Dio

    facebook komentari

    • “…U svih zemljah Europe bijaše herpah samosvojnih deržavah,

      pak su otačbenici radili, da sve slože u jednu;

      a vi, gospodo, vi cepate u zemljopisna imena naš narod;

      vi izmišljate deržave, kojih ikada nije bilo;

      vi obavljate posao tudjinacah, nepriateljah našega naroda…”

      (Djela, knj. I, str. 382) Ante Starčević

      A šta više na ovo reći, osim nazvati slijepcima sve one koji su u prošlosti svojim neznanjem, sljepoćama, kukavičlukom pomagali strancima, tj. neprijateljima hrvatskog naroda pa tako i Hrvatske Države, da nas unište, razjedine, pokore do očaja kako bi nestali s ovog hrvatskog povijestnog područja.

    • “…U svih zemljah Europe bijaše herpah samosvojnih deržavah,

      pak su otačbenici radili, da sve slože u jednu;

      a vi, gospodo, vi cepate u zemljopisna imena naš narod;

      vi izmišljate deržave, kojih ikada nije bilo;

      vi obavljate posao tudjinacah, nepriateljah našega naroda…”

      (Djela, knj. I, str. 382) Ante Starčević

      A šta više na ovo reći, osim nazvati slijepcima sve one koji su u prošlosti svojim neznanjem, sljepoćama, kukavičlukom pomagali strancima, tj. neprijateljima hrvatskog naroda pa tako i Hrvatske Države, da nas unište, razjedine, pokore do očaja kako bi nestali s ovog hrvatskog povijestnog područja.

    • ZA MOG DITINJSTVA U JUNAČKOM LJUBUŠKOM …

      R I J E I L I K A S N I J E

      POĆI NAM JE ” NAPRIDKOVIM” PUTEM
      piše: Gen. DRINJANIN u jednom od nedavnih listova piše nam:

      “Napridkov” napor je zaista pohvalan i vridan dobre sudbine.

      Ikavština je jezik naših didova, pa kad i ne bi bilo drugih razloga,

      sentimentalni bi bili dovoljni, da nas potiču da se žrtvujemo za

      očuvanje tog našeg čistog hrvatskog narodnog govora. Medjutim, i bez

      ulaženja u meritum jezičnog problema kao takvoga, postoji politički

      razlog koji nas upravo sili, da se sa našom ikavicom i u pismu

      služimo. Ona je samosvojni jezik Hrvatskog Naroda, jezik, koji nikada

      nije bio ničiji drugi, a najmanje srpski, kao što ni danas nije ničiji

      nego hrvatski. Odatle i nužda da našu ikavicu spašavamo, pa da se tako

      i sa njom razlikujemo od Srba i Srbijanaca. To je odsudno u političkim

      zbivanima!

      Ima i kulturnih razloga, koji proizlaze iz činjenice, što je

      najstarije, najsigurnije i najhrvatskije hrvatsko kulturno stvaranje

      na ikavštini. Pa kako bismo se onda mogli odreći našega za volju

      nekakvog “jezika”, koji nam je postavljen skupa s ostalim produktima

      “slavomanije”?! Priko tih podvala zacrtan je put Bleiburgu, gdi je

      južnoslavjanska krlatica “jedan narod jedan jezik treba da imade”,

      dosegla svoj vrhunac. Sve je to plod jednog davno djavolski

      pripravljenog plana, kojem smo mi nasili. Pitanje je sada, kako se

      spasiti iz tog vrtloga?

      Eto, govorilo se je i o “ustaškom pravopisu” i odbijalo se

      “koriensko pisanje” iz stranačarskih razloga, a kad tamo i Maček mu

      pristaša… Tako je nekako i s ikavštinom. Srdce i razum govori u

      njezin prilog. Zato se i “Napredak” mora održati, kao luč, koja

      osvitluje put. Prid hrvatskim intelektualcima je strahovita

      odgovornost!

      Za mog ditinjstva u junačkom Ljubuškom, nisam nikad ni pomišljao,

      da bi nešto drugo moglo biti hrvatski osim ikavice. Tek kasnije, kad

      su veze sa selom popustile, i škole (s kojima su upravljala tudjinska

      ministarstva) učinile svoje, dogodilo se ono što se dogodilo i

      ostalima. Zatim je došla emigracija, pa borba na život i smrt, gdi se

      nisam mogao baviti s tim problemom – a, iskreno govoreći, nije me

      stvar ni zanimala. Tek kad sam posli rata bio ranjen u šumi, imao sam

      vrimena razmišljati o svačemu – pa i o tome. Posebno kad su mi

      čobanice donosile mlika… One nisu govorile ni “mlijeka”, ni

      “mlieka”, a još manje “mleka”…

      Kad čovik trpi, a k tome osudjen na nekretanje, postaje filozofom.

      Misli. Tako je i meni sinulo prid očima, ovo što se zbilo jednom

      narodu s tisućgodišnjom kulturom!…

      Velika je zasluga Hrvata muslimana i u tome, što su se za vrime

      tudjinskih haranja po našem području, izolirali i tako spasili mnogo

      autohtnog hrvatskog kulturnog blaga, medju kojim svakako prvo misto

      zauzimlje hrvatski jezik: ikavica, po njihovim mahalama i kućama.

      Kad sam, dakle, počeo čitati Tvoje (radi se o osnivaču i glavnom

      uredniku “Napredka” Peri Tutavcu, moja opaska, Otporaš) stvari, od srdca sam se

      veselio.

      Izdrži!!!

      Virujem da žrtva oko “Napridka” neće biti uzaludna. Osigurat će

      svom rodu i svom imenu čestito misto u povisti Hrvatske, tim više što

      je u teškim emigrantskim prilikama znao nositi jedan borbeni stieg;

      stieg narodnog govora i narodnog pisma.

      Čvrsto sam uviren, da će se jednom morat poći “Napredkovim” putem,

      pa to neka služi na čast njegovu uredniku, suradnicima i prijateljima,

      koji omogućuju izlaženje i širenje “Napridka” i s tim razplamsuju

      baklju zapaljenu.

      Mnogo sreće, Pero, jer to je kao da stojiš u borbi na čelu

      divizije. “Ikavska” je postala udarnom. Stani na biljegu dok i drugi

      stignu. Divizija “Drine” će svoje isto učiniti. MAKS.

    • ZA MOG DITINJSTVA U JUNAČKOM LJUBUŠKOM …

      R I J E I L I K A S N I J E

      POĆI NAM JE ” NAPRIDKOVIM” PUTEM
      piše: Gen. DRINJANIN u jednom od nedavnih listova piše nam:

      “Napridkov” napor je zaista pohvalan i vridan dobre sudbine.

      Ikavština je jezik naših didova, pa kad i ne bi bilo drugih razloga,

      sentimentalni bi bili dovoljni, da nas potiču da se žrtvujemo za

      očuvanje tog našeg čistog hrvatskog narodnog govora. Medjutim, i bez

      ulaženja u meritum jezičnog problema kao takvoga, postoji politički

      razlog koji nas upravo sili, da se sa našom ikavicom i u pismu

      služimo. Ona je samosvojni jezik Hrvatskog Naroda, jezik, koji nikada

      nije bio ničiji drugi, a najmanje srpski, kao što ni danas nije ničiji

      nego hrvatski. Odatle i nužda da našu ikavicu spašavamo, pa da se tako

      i sa njom razlikujemo od Srba i Srbijanaca. To je odsudno u političkim

      zbivanima!

      Ima i kulturnih razloga, koji proizlaze iz činjenice, što je

      najstarije, najsigurnije i najhrvatskije hrvatsko kulturno stvaranje

      na ikavštini. Pa kako bismo se onda mogli odreći našega za volju

      nekakvog “jezika”, koji nam je postavljen skupa s ostalim produktima

      “slavomanije”?! Priko tih podvala zacrtan je put Bleiburgu, gdi je

      južnoslavjanska krlatica “jedan narod jedan jezik treba da imade”,

      dosegla svoj vrhunac. Sve je to plod jednog davno djavolski

      pripravljenog plana, kojem smo mi nasili. Pitanje je sada, kako se

      spasiti iz tog vrtloga?

      Eto, govorilo se je i o “ustaškom pravopisu” i odbijalo se

      “koriensko pisanje” iz stranačarskih razloga, a kad tamo i Maček mu

      pristaša… Tako je nekako i s ikavštinom. Srdce i razum govori u

      njezin prilog. Zato se i “Napredak” mora održati, kao luč, koja

      osvitluje put. Prid hrvatskim intelektualcima je strahovita

      odgovornost!

      Za mog ditinjstva u junačkom Ljubuškom, nisam nikad ni pomišljao,

      da bi nešto drugo moglo biti hrvatski osim ikavice. Tek kasnije, kad

      su veze sa selom popustile, i škole (s kojima su upravljala tudjinska

      ministarstva) učinile svoje, dogodilo se ono što se dogodilo i

      ostalima. Zatim je došla emigracija, pa borba na život i smrt, gdi se

      nisam mogao baviti s tim problemom – a, iskreno govoreći, nije me

      stvar ni zanimala. Tek kad sam posli rata bio ranjen u šumi, imao sam

      vrimena razmišljati o svačemu – pa i o tome. Posebno kad su mi

      čobanice donosile mlika… One nisu govorile ni “mlijeka”, ni

      “mlieka”, a još manje “mleka”…

      Kad čovik trpi, a k tome osudjen na nekretanje, postaje filozofom.

      Misli. Tako je i meni sinulo prid očima, ovo što se zbilo jednom

      narodu s tisućgodišnjom kulturom!…

      Velika je zasluga Hrvata muslimana i u tome, što su se za vrime

      tudjinskih haranja po našem području, izolirali i tako spasili mnogo

      autohtnog hrvatskog kulturnog blaga, medju kojim svakako prvo misto

      zauzimlje hrvatski jezik: ikavica, po njihovim mahalama i kućama.

      Kad sam, dakle, počeo čitati Tvoje (radi se o osnivaču i glavnom

      uredniku “Napredka” Peri Tutavcu, moja opaska, Otporaš) stvari, od srdca sam se

      veselio.

      Izdrži!!!

      Virujem da žrtva oko “Napridka” neće biti uzaludna. Osigurat će

      svom rodu i svom imenu čestito misto u povisti Hrvatske, tim više što

      je u teškim emigrantskim prilikama znao nositi jedan borbeni stieg;

      stieg narodnog govora i narodnog pisma.

      Čvrsto sam uviren, da će se jednom morat poći “Napredkovim” putem,

      pa to neka služi na čast njegovu uredniku, suradnicima i prijateljima,

      koji omogućuju izlaženje i širenje “Napridka” i s tim razplamsuju

      baklju zapaljenu.

      Mnogo sreće, Pero, jer to je kao da stojiš u borbi na čelu

      divizije. “Ikavska” je postala udarnom. Stani na biljegu dok i drugi

      stignu. Divizija “Drine” će svoje isto učiniti. MAKS.