OTVORENO PISMO SRPSKOM GENERALU SVETOMIRU ĐUJIĆU (prvi (1) dio)

    16

    (U nastavcima ću donijeti Otvoreno Pismo generala Drinjanina, Vjekoslava Maksa Luburića, kojeg je on pisao 10 listopada 1955. god. srpskom i četničkom generalu Svetomiru Đujiću. Izvor: DRINA br. 8-12, God. V. prosinac 1955., strana 217/232. Otporaš)

    Gospodine generale i dragi prijatelju!

    Ima tome već dvanaest godina od kada smo tamo daleko na Pantovčaku, u našem bielom Zagrebu, glavnom gradu Nezavisne Države Hrvatske, nas dva zaključili, da ćemo se lavovski boriti jedan proti drugomu, kada nas naša vojnička dužnost pozove, a da ćemo unatoč toga uviek ostati osobno dobri prijatelji, i to prijateljstvo upotriebiti na dobro naših Domovina, kako bi prestala neprijateljstva izmedju srpskog i hrvatskog naroda. I sada, kada sam odlučio uputiti Vama osobno i javno pismo, nazivljem Vas dragim prijateljom. Izkreno priznajem, da ste me impresionirali, jer ste u svoje vrijeme iznašali ideje, koje dotada nijedan Srbin iznio nije. Drago mi je bilo, da smo se kao prijatelji sastali u Zagrebu, a ne u borbi u Srijemu, kako sam se u svoje vrieme bio spremao protiv Vaših četnika i koju akciju su spriečili Niemci, Vaši, srpski, prijatelji. Kako Vam nije bilo lako prijateljstvo baš MENI, tako nije ni meni lako, nakon svega toga, jednog srpskog generala zvati dragim prijateljom. Činim to ipak rado, iskreno od srdca i uvjeren, daćete kao gospodin i častnik znati izpravno ocieniti moje redke.

    Kada sam nakon nekoliko godina provedenih u našim šumama i planinama, (ovdje se radi o bitkama u hrvatskim šumama i planinama poslije Bleiburga, mo, Otporaš) te ilegalno u gradovima i izvan domovine, došao na zapad, medju prvim mojim pitanjima bilo je i ovo: dali je srpski general Djukić preživio “pomoć”, kojoj se je nadao od Engleza…Neobično sam se veselio, i to znaju moji prijatelji, kada mi je saopćeno, da ste živi i zdravi. Rekao sam: jednog ćemo dana nastaviti započete razgovore (a ne bitke, mo) sa Pantovčaka. Mislim da je taj dan došao pa Vam se obraćam ovim pismom, nudeći Vam i drugi put svu pomoć, moralnu i materijalnu, kao i pristup u moj dom, i u krug onih hrvatskih patriota, koji su voljni razgovarati s pravim srpskim predstavnicima, posebno častnicima, bez posredstva nečasnih, sumnjivih i neposrednih posrednika i “stručnjaka” za “srpsko-hrvatski problem”.

    Htio sam Vam, već prije, odgovoriti na neke tvrdnje, koje ste iznieli u Vašem članku “IZ ŠUME U EMIGRACIJU”, koji su donieli srpski listovi, “IZBOR” i “SRPSKA ZASTAVA”, obadva predstavnici politike Dra. MILANA STOJADINOVIĆA. Nažalost, – izvjestnih razloga – moj članak nije bio objavljen. Ne smeta. Sada ću Vam odgovoriti, a ujedno i napisati nekoliko rieči o sadašnjosti i o budućnosti!

    Veliki francuzki državnik, “tigar” Clemanceau, rekao je jednom zgodom, da je rat i previše ozbiljna stvar, a da bi se mogao povjeriti vojnicima. Ja bih, rekao, analizirajući sve ono, što se u zadnje vrijeme dogodilo, kako u svjetskoj politici, tako i u odnosima Srba i Hrvata, da je MIR I PREVIŠE OZBILJNA STVAR A DA BI GA POVJERILI CIVILIMA, NEVOJNICIMA,jer smo mi, vojnici, oni, koji smo kušali strahote rata i jedini mi znamo ocieniti vriednost pravog mira. Zato mislim, da je potrebno, da i mi vojnici, kao i nekada, kažemo svoju rieč o sklapanju mira medju Srbima i Hrvatima, i budućoj Srpskoj Državi i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

    Nastavlja se…

    (Interesantno bi bilo vidjeti kako bi se general Drinjanin danas snalazio da je kojim pukim slučajem živ i radi u vladi sina partizana predsjednika RH Ive Josipovića?!)

    Otporaš/kamenjar.com

    facebook komentari

    • peppermintt

      “Drago mi je bilo, da smo se kao prijatelji sastali u Zagrebu, a ne u
      borbi u Srijemu, kako sam se u svoje vrieme bio spremao protiv Vaših
      četnika i koju akciju su spriečili Niemci, Vaši, srpski, prijatelji.”

      ….čekamo nastavak teksta…

      • Dragi peppermintt samo ti čitaj i uživaj u čitanju hrvatske državotvorne političke emigracije od 1945 pa sve do obnove Hrvatske Države u obliku RH.

        Od razlaza Poglavnik/Luburić 1955/56 godine, Vjekoslav Maks Luburić, general Drinjanin je prespavao ZIMSKI SAN sve do Poglavnikove smrti na Svete Mladence 28 prosinca 1959. Tada se je Maks pokrenio i izdao prvi DRINU za deseti Travnja 1960. Na prvoj stranici te DRINE stoje ” NAŠE JE IME NAŠ PROGRAM, A ZOVEMO SE “DRINA”.

        Prilažem ovdje samo prvi paragraf s prve stranice DRINE:

        “Veliki razlozi, poviestne perspektive, vodili su nas, kada smo počeli sa tiskanjem “Drine”, vjestnika Hrvatskog Narodnog Odpora i Hrvatskih Oružanih Snaga. Ali, isto tako, veliki su nas razlozi prisilili, da “Drinu” obustavimo, i da ju, evo, s Božijom pomoću, i opet dajemo u ruke hrvatskim borcima u Domovini i izvan domovine. Zato, uz ponovno izlaženje “Drine”, moramo i reći koju o našim razlozima, (ŠUTNJE, mo. Otporaš) jer bi bez toga sve to bilo nejasno.”

        Ova DRINA ima 40 stranica i posvećena je hrvatskim borcima, a svi se mi osjećamo, više/manje, borcima svojeg životnog zvanja. Čitajte nastavke opisa maksa Luburića. Otporaš.

    • peppermintt

      “Drago mi je bilo, da smo se kao prijatelji sastali u Zagrebu, a ne u
      borbi u Srijemu, kako sam se u svoje vrieme bio spremao protiv Vaših
      četnika i koju akciju su spriečili Niemci, Vaši, srpski, prijatelji.”

      ….čekamo nastavak teksta…

      • Dragi peppermintt samo ti čitaj i uživaj u čitanju hrvatske državotvorne političke emigracije od 1945 pa sve do obnove Hrvatske Države u obliku RH.

        Od razlaza Poglavnik/Luburić 1955/56 godine, Vjekoslav Maks Luburić, general Drinjanin je prespavao ZIMSKI SAN sve do Poglavnikove smrti na Svete Mladence 28 prosinca 1959. Tada se je Maks pokrenio i izdao prvi DRINU za deseti Travnja 1960. Na prvoj stranici te DRINE stoje ” NAŠE JE IME NAŠ PROGRAM, A ZOVEMO SE “DRINA”.

        Prilažem ovdje samo prvi paragraf s prve stranice DRINE:

        “Veliki razlozi, poviestne perspektive, vodili su nas, kada smo počeli sa tiskanjem “Drine”, vjestnika Hrvatskog Narodnog Odpora i Hrvatskih Oružanih Snaga. Ali, isto tako, veliki su nas razlozi prisilili, da “Drinu” obustavimo, i da ju, evo, s Božijom pomoću, i opet dajemo u ruke hrvatskim borcima u Domovini i izvan domovine. Zato, uz ponovno izlaženje “Drine”, moramo i reći koju o našim razlozima, (ŠUTNJE, mo. Otporaš) jer bi bez toga sve to bilo nejasno.”

        Ova DRINA ima 40 stranica i posvećena je hrvatskim borcima, a svi se mi osjećamo, više/manje, borcima svojeg životnog zvanja. Čitajte nastavke opisa maksa Luburića. Otporaš.

    • Nastavak dolazi. Ima ih deset (10). Ovo je jedno od najzanimljivijih pisama generala Drinjanina, Vjekoslava Maksa Luburića.

      • Moram priznat da se veselim nastavku.. inače obožavam građu iz prve ruke, priče sudionika povijesti… bez da ih je ‘uljepšavao’ kakav biograf

        • peppermintt

          zanimljive su i teme i osobe 😉

          • vidiš kako se onda cijenio i poštovao neprijatelj, moglo se otvoreno razgovarat, a danas sve nešto ispod stola, ispod muča, sa smiješkom

            • Lilith/peppermintt, jest, istina je da su Maksove priče i pisanja zanimljiva. Nikada zaboraviti neću, sada pok. starog Tomislava Šolu iz San Jose, Califirnija, kada mi je rekao prije preko tri desetljeća: “…Zašto ti Bobane toliko obožavaš Maksa Luburića i ne tvojeg strica generala Rafajela Boban. Ja sam bio Maksov vojnik i znam šta je Maks bio, ali general Boban je bio bolje od Maksa…”, tako nekako mi je stari Šola govorio. Rekao sam mu da naš Legendarni Vitez general Ranko Boban nije bio takove dobre sreće da je ostao na životu kao Maks Luburić. Da je general Boban ostao na životu, uvjeren sam da bi i on mnogo toga napisao i da bi u svojim pisanjima, ratnim uspomenama bio bolji od Maksa i da bi ga nadmašio.

              Sam vi s strpljenjem čitajte a ja ću sa strpljenjem iznositi. Pozdrav. Bog! Milan.

    • Nastavak dolazi. Ima ih deset (10). Ovo je jedno od najzanimljivijih pisama generala Drinjanina, Vjekoslava Maksa Luburića.

      • Moram priznat da se veselim nastavku.. inače obožavam građu iz prve ruke, priče sudionika povijesti… bez da ih je ‘uljepšavao’ kakav biograf

        • peppermintt

          zanimljive su i teme i osobe 😉

          • vidiš kako se onda cijenio i poštovao neprijatelj, moglo se otvoreno razgovarat, a danas sve nešto ispod stola, ispod muča, sa smiješkom

            • Lilith/peppermintt, jest, istina je da su Maksove priče i pisanja zanimljiva. Nikada zaboraviti neću, sada pok. starog Tomislava Šolu iz San Jose, Califirnija, kada mi je rekao prije preko tri desetljeća: “…Zašto ti Bobane toliko obožavaš Maksa Luburića i ne tvojeg strica generala Rafajela Boban. Ja sam bio Maksov vojnik i znam šta je Maks bio, ali general Boban je bio bolje od Maksa…”, tako nekako mi je stari Šola govorio. Rekao sam mu da naš Legendarni Vitez general Ranko Boban nije bio takove dobre sreće da je ostao na životu kao Maks Luburić. Da je general Boban ostao na životu, uvjeren sam da bi i on mnogo toga napisao i da bi u svojim pisanjima, ratnim uspomenama bio bolji od Maksa i da bi ga nadmašio.

              Sam vi s strpljenjem čitajte a ja ću sa strpljenjem iznositi. Pozdrav. Bog! Milan.

    • Izvadak iz jednog pisma Maksa Luburića
      Pismo
      je pisano dr. Miljenki Dabi Peranić 23 studenoga 1967. Navesti ću samo
      neke odlomke iz tog pisma: “…Ako padnem – Rankovićevci će Te napsati
      da si me Ti ubio. O tome smo već jednom govorili. Logično: kada su
      pucali na Poglavnika, okrivili su mene. Pucat će na mene – okrivit će
      tebe…To je logika. I što je najtragičnije, emigracija će im
      povjerovati. Nažalost…

      …Što se mene tiče, ja sam s Bogom
      uredio svoju savjest. A s Hrvatskom? Za nju ne bih dosta učinio niti da
      živim tri ljudska života. Pao dakle danas ili sutra ili za dvadeset
      godina, za moju je savjest sporedno, jer kada se za Hrvatsku dade život,
      daje se ono najviše.

      …Kada sebe stavim prema Hrvatskoj, umirem
      mirne savjesti. Učinio sam mnogo. Jednom smo razgovarali – sjećaš li
      se? – da bih se dao rado objesiti, kada bih visio među Titom i
      Rankovićem…Kada bih mogao vješati se uz Tita, ali tako, da Ranković
      bude među nama, ne bih mi bilo žao, pa makar bilo vješanje ono pravo. I
      tako hrvatski narod neće biti sretan dok nas sve skupa ne vidi
      obješene…

      …Svi danas vide da sam ih vraški razdjelio. Kao
      avet stojim među njima. Jaz je mešu njima, kao što je i među Srbima i
      Hrvatima. Tu je veliki dio moje, ali i Tvoje, povijesne misije…

      …A
      ako ništa drugo, postoji Jasenovac. I dokle bude postojala ta uspomena,
      mira neće biti mešu Srbima i Hrvatima. Mogu oni govoriti kolikogod hoće
      o “bratstvu i jedinstvu”! Neće ga nikada biti, je ga ubija spomen na
      Jasenovac. Na njemu se danas kolju hrvatski i srpski komunisti, kao i
      svi Hrvati i svi Srbi. Hrvatski komunisti su ovjekovječili s onim
      spomenikom – Jasenovac. Baš kao da su radili pod mojom sugestijom.
      (Možda i jesu, jer se pokazalo da se “bratstvo i jedinstvo” sastojalo
      samo u likvidiranju svega hrvatskoga, pa i komunističkoga, kako su to
      dokazale “žrtve” Hebrang i tisuće Hrvatskih Partizana – pobijenih da bi
      se moglo ostvariri to Rankovićevo “bratstvo i jedinstvo”). Baš taj
      njihov i moj Jasenovac uništava svaku Jugoslaviju. Htio sam razdvojiti
      Hrvate i Srbe. Dogadjaji, o kojima sam najprije sa skepsom
      mislio…dokazuju da sam ih razdvojio…”

      Eto tako general
      DRINJANIN, Vjekoslav Maks Luburić piše, a što piše tako i misli, o
      događajima iz godine 1966 kada se je Ranković smjenio i 1967 povodom
      Deklaracije Hrvatskog Književnog Jezika, dakle događajima o kojima se
      još uvijek mnogi živući Hrvati mogu prisjetiti. To su bila burna vremena
      kada je KPJ sa svim svojim polittičkim aparatom u ime “narodne vlasti i
      u ime bratstva i jedinstva” nastojala što više ocrniti hrvatski narod,
      podižući taj spomenik “žrtava fašizma” u Jasenovcu, kako bi time, još
      jednom naturili hipoteku kolektivne odgovornosti ratnih žrtana na
      podrušju Hrvatske.

      Sada je vrijeme, poslije skoro 45 godina od
      ovoga pisma, da se jave oni kojima je do ISTINE stalo. Ja ću. prikladno
      mojim prilikama, iznositi neka pisma MAKSA LUBURIĆA.

    • Izvadak iz jednog pisma Maksa Luburića
      Pismo
      je pisano dr. Miljenki Dabi Peranić 23 studenoga 1967. Navesti ću samo
      neke odlomke iz tog pisma: “…Ako padnem – Rankovićevci će Te napsati
      da si me Ti ubio. O tome smo već jednom govorili. Logično: kada su
      pucali na Poglavnika, okrivili su mene. Pucat će na mene – okrivit će
      tebe…To je logika. I što je najtragičnije, emigracija će im
      povjerovati. Nažalost…

      …Što se mene tiče, ja sam s Bogom
      uredio svoju savjest. A s Hrvatskom? Za nju ne bih dosta učinio niti da
      živim tri ljudska života. Pao dakle danas ili sutra ili za dvadeset
      godina, za moju je savjest sporedno, jer kada se za Hrvatsku dade život,
      daje se ono najviše.

      …Kada sebe stavim prema Hrvatskoj, umirem
      mirne savjesti. Učinio sam mnogo. Jednom smo razgovarali – sjećaš li
      se? – da bih se dao rado objesiti, kada bih visio među Titom i
      Rankovićem…Kada bih mogao vješati se uz Tita, ali tako, da Ranković
      bude među nama, ne bih mi bilo žao, pa makar bilo vješanje ono pravo. I
      tako hrvatski narod neće biti sretan dok nas sve skupa ne vidi
      obješene…

      …Svi danas vide da sam ih vraški razdjelio. Kao
      avet stojim među njima. Jaz je mešu njima, kao što je i među Srbima i
      Hrvatima. Tu je veliki dio moje, ali i Tvoje, povijesne misije…

      …A
      ako ništa drugo, postoji Jasenovac. I dokle bude postojala ta uspomena,
      mira neće biti mešu Srbima i Hrvatima. Mogu oni govoriti kolikogod hoće
      o “bratstvu i jedinstvu”! Neće ga nikada biti, je ga ubija spomen na
      Jasenovac. Na njemu se danas kolju hrvatski i srpski komunisti, kao i
      svi Hrvati i svi Srbi. Hrvatski komunisti su ovjekovječili s onim
      spomenikom – Jasenovac. Baš kao da su radili pod mojom sugestijom.
      (Možda i jesu, jer se pokazalo da se “bratstvo i jedinstvo” sastojalo
      samo u likvidiranju svega hrvatskoga, pa i komunističkoga, kako su to
      dokazale “žrtve” Hebrang i tisuće Hrvatskih Partizana – pobijenih da bi
      se moglo ostvariri to Rankovićevo “bratstvo i jedinstvo”). Baš taj
      njihov i moj Jasenovac uništava svaku Jugoslaviju. Htio sam razdvojiti
      Hrvate i Srbe. Dogadjaji, o kojima sam najprije sa skepsom
      mislio…dokazuju da sam ih razdvojio…”

      Eto tako general
      DRINJANIN, Vjekoslav Maks Luburić piše, a što piše tako i misli, o
      događajima iz godine 1966 kada se je Ranković smjenio i 1967 povodom
      Deklaracije Hrvatskog Književnog Jezika, dakle događajima o kojima se
      još uvijek mnogi živući Hrvati mogu prisjetiti. To su bila burna vremena
      kada je KPJ sa svim svojim polittičkim aparatom u ime “narodne vlasti i
      u ime bratstva i jedinstva” nastojala što više ocrniti hrvatski narod,
      podižući taj spomenik “žrtava fašizma” u Jasenovcu, kako bi time, još
      jednom naturili hipoteku kolektivne odgovornosti ratnih žrtana na
      podrušju Hrvatske.

      Sada je vrijeme, poslije skoro 45 godina od
      ovoga pisma, da se jave oni kojima je do ISTINE stalo. Ja ću. prikladno
      mojim prilikama, iznositi neka pisma MAKSA LUBURIĆA.