OTVORENO PISMO SRPSKOM GENERALU SVETOMITU ĐUJIĆU (šesti (6) dio)

    6

    …Kada smo na pregovorima u Zagrebu postavili pitanje, da se imenuje jedno povjerenistvo za rješavanje svih pitanja. koja bi mogla prositeći iz naše suradnje na terenu, Vi ste osobno rekli: NE, gospodine generale, ne, mi ne želimo razgovarati s povjerenstvom, nego s Vama.
    – Upravo sa menom? zapitah. –
    Baš s Vama, jer znamo da predstavljate onaj duh, koji vlada sada u Hrvatskoj. Mi se ne varamo. Ustaše neće nikakve Jugoslavije i zato treba praviti ugovore sa onima, koji mogu i izvršiti ugovoreno. Dosta razgovora sa Vašim izdajnicima, treba razgovarati sa Luburićem (tako ste rekli!) jer će on htjeti i moći izdržatim zadanu rieč.

    [dropcap]U[/dropcap]činite tako i sada. Ja sam ugovoreno održao, pomogao Vaše ljude, Vas samoga, spasio Vaše ranjenike, pomogao materijalno Vaše nemoćne, prebacio van granica razoružane, ali i uništio vojsku Djurišića, četu vojvode Mane Rokvića i pola tuceta drugih vojvoda. U vršenju domovinske dužnosti bio sam i tamo, gdje pao Vaš sin ili posinak, t.j. na zagrebačkom kolodvoru, gdje su ljudi iz pratnje generala Zbora, Milorada Jonića, napali jednu ustašku ophodnju i ubili jednog mladog ustašu, a drugog ranili. radi toga čina bio je general sa čitavim “štabom” Ljetoćevih odreda na silu otet iz njemačke pratnje i odveden na zapovjedničtvo Ustačke Obrane na preslušanje. Gotovo je došlo do težkih okršaja s Njemcima, koji nisu dozvolili, da preslušamo sve ljude. (Čitaj četnike, mo. Otporaš) Na sprovodjenju u Maksimir, u barake PTS-a na preslušavanje, Nijemci su ih silom pokušali oteti, nakon čega je došlo do pobune medju četnicima i Ljotićevcima pa je i drugi ustaša bio ranjen. To je već bila treća žrtva usred ustaškog Zagreba. Tada je život vriedio jako malo. Ustaše su slomili pobunu, platili su skupo i Niemci, platili Ustaše i platili srpski general i njego Štab! Medju njima, nažalost, i Vaš sin. Trebali ste Vi tada vidjeti Zagreb! Kada je general Luburić vidio krv svojeg vojničara pred botaničkim vrtom uapo je sa dva pisara i osobnom pratnjom u njemački transport i počeo ganjati naoružane (svaki je imao šmajser) četnike i Niemce. (Iz ovog očito se može vidjeti da su četnici bili prisni prijatelji s Njemcima. Zato su ih Njemci uvijek štitili kao svoje saveznike. Zato su njemački vojni izvještaji iz Zagreba Berlinu uvijek bili negativni o generalu Luburiću, mo. Otporaš) Zagreb je progovorio hrvatski i ustaški, i za pet minuta bio je pun Ustaša, Redarstvenika, Domobrana, Mornara, gradjana, – ali i Niemaca, tenkova, bornih kola i topova. Medjutim ustaško srdce je bilo jače, i vjerujte mi, bit će i opet, ako uztreba, ako nam se htjedne nametnuti novo “bratstvo”.

    Palo je mnogo naše braće, palo je i Srba. Pao je i Vaš sin i Vi nam to ne predbacujete, jer smo bili u ratu. O vama zavisi, da li ćemo se i opet biti. O Vama i Vašim političarima, Vašim generalima, Vašoj eliti i Vašem narodu. Tukli smo se, i mnogi od nas još uviek drži batinu u rukama, i ne misli je izpustiti za života. A nakon smrti će ju prihvatiti drugi, mladji, krepkiji, odvažniji i sposobniji. Razgovarajte, zato, ako želite svom narodu dobro, sa onima, koji su voljni ginuti za ideal, a ne sa hrvatskim izdajicama, koji vam mogu dobro služiti, ali nikada dovesti narod, ni osigurati mir. I kako nas vodi ideja mira, sreće i blagostanja u sretnim domovinama, to je najbolje, da o miru i traženju rješenja govore oni, koji su batinu imali u rukama i koji su batine dobivali, pa ju znaju ocieniti.

    Govori se o novom pokušaju Dra. Milana Stojadinovića i Poglavnika, da se osigura miran razlaz. Nismo političari ni Vi ni ja, te ne znamo točno šta naši političari misle. Ali znamo točno, da nema mirna razlaza, ako taj razlaz nema preduvjeta. Vi ste meni u Zagrebu na pregovorima govorili o suradnji protiv komunista, o borbi protiv partizana, o fronti kod Banja luke, o hrvatskoj liniji “Zvonimir”, o obrani Zagreba, o suradnji u Sloveniji sa slovenskim Domobrancima, četnicima i bjelogardijcima. o po,oći Engleza i zaštiti, koju će oni dati Vama, a Vi nama. Ali…

    Ja sam imao u ruci svezke poruka, koje su izmjenjivali Draža i Damjanović, Srpski Ured u beču i general Blobotschnik u Trstu, Vojvoda Djujić i Djurišić, i t.d. Znali smo za organiziranje “HRVATSKE DIVIZIJE”, a onda “HRVATSKE ARMIJE” sa degeneriranim Parcom na čelu. Imali smo izvješća naše posebne službe. Znali smo Vaše namjere, Vaše stanje, Vaše staze, taktiku i tehniku. A meni Srbi nikada neće oprostiti, bit će zato, jer sam nastojao nešto od Vas naučiti. Odat ću Vam nešto od toga.

    nastavlja se…

    Otporaš/kamenjar.com

    5.dio

    facebook komentari

    • “…I kao pisac ovih redaka, kao prastanovnik Janka Puste, u koju sam unišao kao bosonogo diete, bio s Jurom cielo vrieme, imao sreću prežiovjeti Legiju Smrti sa šačicom sijena, žena i djece, pozvan je pisati o tim dvama velikim pojmovima, koji su doveli do pohoda na DRINU.

      USTAŠKI ČARKAR LASLO. Janka Pusta je bila vojnički logor i svatko je na njoj počeo kao čarkar – novak. “U”lazili smo kao novice i dobivali samostansko ime. Morali smo zaboraviti, kako se zovemo, zaboraviti ime roditelja, ime sela i grada, gdje smo se rodili, ime pokrajine. I strogo je bilo zabranjeno govoriti bilo kojim provincijskim dijalektom. Morali smo zaboraviti ime prijatelja, profesiju, škole, sve ono što smo učinili – i postati novi ljudi. Dobili smo i drugo ime i tako smo počeli novi život. Jure Francetić je postao Laslo, a ja Maks!
      Izvor: DRINA br. 4-7 lipanj 1955., strana 76.

      Eto, nakon više od osamdeset (80) godina saznali smo konspirativna imena dvaju Velikana rata NDH., Jure Francetiča LASLKO, i Vjekoslava Luburića MAKS.

    • “…I kao pisac ovih redaka, kao prastanovnik Janka Puste, u koju sam unišao kao bosonogo diete, bio s Jurom cielo vrieme, imao sreću prežiovjeti Legiju Smrti sa šačicom sijena, žena i djece, pozvan je pisati o tim dvama velikim pojmovima, koji su doveli do pohoda na DRINU.

      USTAŠKI ČARKAR LASLO. Janka Pusta je bila vojnički logor i svatko je na njoj počeo kao čarkar – novak. “U”lazili smo kao novice i dobivali samostansko ime. Morali smo zaboraviti, kako se zovemo, zaboraviti ime roditelja, ime sela i grada, gdje smo se rodili, ime pokrajine. I strogo je bilo zabranjeno govoriti bilo kojim provincijskim dijalektom. Morali smo zaboraviti ime prijatelja, profesiju, škole, sve ono što smo učinili – i postati novi ljudi. Dobili smo i drugo ime i tako smo počeli novi život. Jure Francetić je postao Laslo, a ja Maks!…”
      Izvor: DRINA br. 4-7 lipanj 1955., strana 76.

      Eto, nakon više od osamdeset (80) godina saznali smo konspirativna imena dvaju Velikana rata NDH., Jure Francetiča LASLKO, i Vjekoslava Luburića MAKS.

    • Dr. Miljenko Dabo Peranić glavni suradnik i desna ruka generala Drinjanina piše u knjigu POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA str. 214/215
      slijedeće: ” Dva mjeseca prije nego je poginuo bio sam u Cargagente-u.
      Bio je svijestan da može svakim danom poginuti. Govorili smo o svemu.
      Raspravljali smo i o željeznim motkama koje je našao u kući, s kojima je
      trebao biti ubijen – a s jednom od njih je doista i ubijen…”

      Tako
      piše dr. Peranić davno prije nego je sarajevske Udbe razgovor/vrpca
      između Ilije Stanića i Udbe od 29 travnja 1969. godine, dakle samo devet
      (9) dana poslije ubojstva generala Luburića, izišla u javnost. Mnogo se
      je koješta u emigraciji nagađalo kako je došlo do tog ubojstva. U
      emigraciji se nagađalo a u bivšoj YU se samo šutijelo.Tek početkom
      Domovinskog rata, kada je kaseta razgovora između sarajevske Udbe i
      Ilije Stanića izišla u javnost, počelo se je o tome raspravljati.
      Raspravlja se onako kako to kome odgovara, ali još uvijek potpuna istina
      ne izlazi na svijetlo dana.

      Ilija Stanić
      danas, što god više stari tim više izmišlja i laže, uvlači što više
      osoba u to ubojstvo samo i jedino kako bi sebe rasteretio i odgovornost
      ubojstva generala Drinjanina prebacio na nekog drugoga.

      Što
      god više čitam knjigu dra. Peranića POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA sve više
      dolazim do spoznaje da gos. Peranić, uz svu pretjeranost osobnih
      stvari, iznosi mnoge nama do sada nepoznate spoznaje i spletke oko
      ubojstva generala Drinjanina. Otporaš.

    • Dr. Miljenko Dabo Peranić glavni suradnik i desna ruka generala Drinjanina piše u knjigu POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA str. 214/215
      slijedeće: ” Dva mjeseca prije nego je poginuo bio sam u Cargagente-u.
      Bio je svijestan da može svakim danom poginuti. Govorili smo o svemu.
      Raspravljali smo i o željeznim motkama koje je našao u kući, s kojima je
      trebao biti ubijen – a s jednom od njih je doista i ubijen…”

      Tako
      piše dr. Peranić davno prije nego je sarajevske Udbe razgovor/vrpca
      između Ilije Stanića i Udbe od 29 travnja 1969. godine, dakle samo devet
      (9) dana poslije ubojstva generala Luburića, izišla u javnost. Mnogo se
      je koješta u emigraciji nagađalo kako je došlo do tog ubojstva. U
      emigraciji se nagađalo a u bivšoj YU se samo šutijelo.Tek početkom
      Domovinskog rata, kada je kaseta razgovora između sarajevske Udbe i
      Ilije Stanića izišla u javnost, počelo se je o tome raspravljati.
      Raspravlja se onako kako to kome odgovara, ali još uvijek potpuna istina
      ne izlazi na svijetlo dana.

      Ilija Stanić
      danas, što god više stari tim više izmišlja i laže, uvlači što više
      osoba u to ubojstvo samo i jedino kako bi sebe rasteretio i odgovornost
      ubojstva generala Drinjanina prebacio na nekog drugoga.

      Što
      god više čitam knjigu dra. Peranića POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA sve više
      dolazim do spoznaje da gos. Peranić, uz svu pretjeranost osobnih
      stvari, iznosi mnoge nama do sada nepoznate spoznaje i spletke oko
      ubojstva generala Drinjanina. Otporaš.

    • “…Jugoslavija je jedino što ni u kojem slušaju ne ulazi u naše planove. Rušiti dakle svaku i bilo kakovu Jugoslaviju. A GRADITE HRVATSKU DRŽAVU…” kaže general DRINJANIN u “DRINI” 1968. posvećenoj ŽRTVAMA SRBOKOMUNIZAM, na strani 307.

    • “…Jugoslavija je jedino što ni u kojem slušaju ne ulazi u naše planove. Rušiti dakle svaku i bilo kakovu Jugoslaviju. A GRADITE HRVATSKU DRŽAVU…” kaže general DRINJANIN u “DRINI” 1968. posvećenoj ŽRTVAMA SRBOKOMUNIZAM, na strani 307.