Otvoreno pismo Zoranu Ercegu: veteranu, invalidu i svemu što nije bio

0

Ono” što se može pročitati u tom ratnom putešestviju jedostavno se nikada niti nije dogodilo. Niti jedna stvarna osoba na svijetu to nije mogla doživjeti.

Na jednom hrvatskom portalu objavljen je drugog veljače članak koji, manje – više, predstavlja “patničko – ratnički” životopis Zorana Ercega, piše portal Oko. Navedeni članak može poslužiti kao ogledni primjer kako velebno zaslužni “boritelj” za domovinu, eto, nije priznat, poznat, a niti prepoznat u društvu. Najradije bih se cjenjenom gospodinu obratio u drugom licu jednine: “Zorane Erceže …”, ali se bojim kako takvo lice u stvarnosti uopće – ne postoji. Jer, “ono” što se može pročitati u tom ratnom putešestviju jedostavno se nikada nije niti dogodilo, dakle, niti jedna stvarna osoba na svijetu to nije mogla doživjeti.

Na primjer: u tekstu autor navodi kako je Zoran Erceg u Dubrovniku proveo, kao ratni snimatelj Hrvatske televizije, osam mjeseci. Mi koji smo tu bili znamo kako ga je jednog dana tijekom tih osam mjeseci, negdje u zimskom periodu 1991. godine, pokojni Aljoša Nikolić, veliki zapovjednik Odreda naoružanih brodova (ONB-a) namlatio k’o vola u kupusu, i bacio u more. Također, znamo kako su mu službeni organi obrane Grada zaplijenili neke kazete sa očito ilegalno snimljenim materijalima. Logičnim se čine dva pitanja, na koja bih volio dobiti odgovor: zašto ga je pokojni Aljoša prebio, i zašto su mu oduzete video kazete?

Rat kao filmska kulisa

Zoran Erceg
Zoran Erceg

Dalje, jednog neutvrđenog datuma, u 19 sati navečer, Zorana Ercega zove urednik koji treba “friški” materijali iz opkoljenog Dubrovnika. Erceg trči na Stradun, snimi nekoliko kadrova, sve to pošalje do 19:25 sati, tako da ima priču za središnji dnevnik. Drugim riječima, četnici su bombardirali tog neutvrđenog datuma navečer, dakle po mraku. U članku se kaže kako “baš tad počnu padati granate”, “kao naručeno”. Sic!?

Evo opet, za autora članka i Ercega, nekoliko logičnih pitanja: kojega točno datuma je JNA granatirala Stradun iza ili oko 19 sati, zatim kako se zvao urednik koji mu je naručio “coverage”? Dalje, je li Erceg, ili urednik, baš slučajno znao da će JNA granatirati Stradun? Zatim, čime je, na koji način, kojim sredstvom ili kojom tehnikom, Erceg sa Straduna poslao materijal u Zagreb u roku od – petnaestak minuta!? Na koncu, je li Erceg imao pristupa možda nekom posebnom, paralelnom sustavu slanja audio/video dokumenata i ne samo iz Dubrovnika?

Predsjednik Republike Italije, navodi se dalje u članku, je prilikom priznanja Republike Hrvatske izjavio kako se oko priznanja zapravo dugo “nećkao”. Ali kada je vidio snimke iz razorenog Dubrovnika, one su učinile klik kako bi priznao Republiku Hrvatsku, kaže Erceg.

Evo opet postavljam nekoliko pitanja: kako je tadašnji talijanski predsjednik Cossiga znao da su te snimke baš Ercegove, i drugo pitanje, kako Erceg zna da je predsjednik Cossiga vidio baš njegove snimke?

Dometnut ću tek, jer ovdje se ne radi o mom ratnom putu, da sam proveo svaku minutu boravka ministrice Margarite Boniver u studenom 1991., koju je zbog brige za Dubrovnik, ali ništa manje i za Hrvatsku, poslao osobno predsjednik Cossiga, te sam poprilično upućen u ono što je predsjedniku Republike Italije pokazano, poslano i što je on govorio tog mjeseca studenog, otprilike točno dva mjeseca prije priznavanja naše neovisnosti.

Ercegu je, iz očitih ratnih (pre)zauzetosti, promakla činjenica kako predsjednik bilo koje države neku drugu državu ne priznaje sam, ipak se radi o znatno kompliciranijoj proceduri. Pogotovo ne na temelju video clipova.

Erceg je, navodi se dalje, toliko propatio radi ove Hrvatske, čak mu se ni Fred Matić ne javlja.

Ne čudim se. Ali se čudim sebi, i svima nama, koji razumijemo zašto su naši ratni kolege u onom šatoru, da uopće obraćamo pozornost na opskurne likove iz bajke, kao što je ovaj ratni veteran, invalid, dopisnik, snimatelj i sve ostalo što nikad nije bio. Veselit ću se ako javno odgovori na ova moja pitanjca, čime će, siguran sam, razveseliti i sve one koji ga podržavaju, uključivo ogromnu većinu među njima koji su izgubili osobne iskaznice, pa peticije potpisuju kao hrabri vukovi, gladne hijene i slično. Hrabri pozdrav od mene koji se Ercega ne boji…’

[ad id=”40551″]

Hrvatski vojnik Petar Mišo Mihočević, dragovoljac domovinskog rata, veteran i branitelj Dubrovnika

facebook komentari