OVAKO JE PISAO PARTIZAN IVAN GORAN KOVAČIĆ: ‘Mrzimo vas, hulje, mrzimo, krvnici… ‘

    2

    Da je ove riječi izgovorio Marko Perković Thompson, nema sumnje da bi ga se čak i sudski gonilo zbog govora mržnje i netolerancije.

    Jedan nesvakidašnji uradak čitatelja koji govori o licemjerju udbaške oligarhije, ali i tuposti zombija koji ništa ne čine… Prenesen u cijelosti:

    Mrzimo vas

    Mrzimo vas, hulje,
    Mrzimo, krvnici,
    Vi, pljačkaške rulje!
    U majčinoj klici
    Kunu vašu djecu
    Utrobe svih žena.
    Naše ljute guje
    Kroz kost će vam gmizat,
    Pobješnjele kuje
    Crijeva će vam lizat
    Muhe zukavice i smrdljivi crvi
    Osvetu će množit u crnoj vam krvi.
    Srcem bismo jeli
    Pogano vam meso,
    Na lešine sjeli
    I kliktali bijesno,
    Smrdežima vašim punili bi pluća
    Za pobjede nove, nova nadahnuća.
    (Ivan Goran Kovačić, partizan)

    Da je ove riječi izgovorio Marko Perković Thompson, nema sumnje da bi ga se čak i sudski gonilo zbog govora mržnje i netolerancije. No ove riječi napisao je partizan, komunist, danas se to kaže antifašist, Ivan Goran Kovačić. Stoga je sasvim logično da ćete u Republici Hrvatskoj naići na škole, vrtiće i ulice koji nose ime slavnog i plodnog pjesnika i domoljuba, u stvari šizofrenog osrednjeg pjesnika i priležnika Vladimira Nazora, koji je, navodno, bio obolio od sifilisa. Pa ne bi čovjek niti bio partizan da nije domoljub.

    portaloko.hr

    facebook komentari

    • Izvadak iz jednog pisma Maksa Luburića,

      (Pismo je pisano dr. Miljenki Dabi Peranić 23
      studenoga 1967. Navesti ću samo neke odlomke iz tog pisma:)

      “…Ako padnem –
      Rankovićevci će Te napsati da si me Ti ubio. O tome smo već jednom govorili.
      Logično: kada su pucali na Poglavnika, okrivili su mene. Pucat će na mene –
      okrivit će tebe…To je logika. I što je najtragičnije, emigracija će im
      povjerovati. Nažalost…

      …Što se mene tiče, ja sam s Bogom uredio svoju savjest. A s Hrvatskom? Za nju
      ne bih dosta učinio niti da živim tri ljudska života. Pao dakle danas ili sutra
      ili za dvadeset godina, za moju je savjest sporedno, jer kada se za Hrvatsku
      dade život, daje se ono najviše.

      …Kada sebe stavim prema Hrvatskoj, umirem mirne savjesti. Učinio sam mnogo.
      Jednom smo razgovarali – sjećaš li se? – da bih se dao rado objesiti, kada bih
      visio među Titom i Rankovićem…Kada bih mogao vješati se uz Tita, ali tako, da
      Ranković bude među nama, ne bih mi bilo žao, pa makar bilo vješanje ono pravo.
      I tako hrvatski narod neće biti sretan dok nas sve skupa ne vidi obješene…

      …Svi danas vide da sam ih vraški razdjelio. Kao avet stojim među njima. Jaz
      je među njima, kao što je i među Srbima i Hrvatima. Tu je veliki dio moje, ali
      i Tvoje, povijesne misije…

      …A ako ništa drugo, postoji Jasenovac. I dokle bude postojala ta uspomena,
      mira neće biti među Srbima i Hrvatima. Mogu oni govoriti kolikogod hoće o
      “bratstvu i jedinstvu”! Neće ga nikada biti, jer ga ubija spomen na
      Jasenovac. Na njemu se danas kolju hrvatski i srpski komunisti, kao i svi
      Hrvati i svi Srbi. Hrvatski komunisti su ovjekovječili s onim spomenikom –
      Jasenovac. Baš kao da su radili pod mojom sugestijom. (Možda i jesu, jer se pokazalo da se
      “bratstvo i jedinstvo” sastojalo samo u likvidiranju svega
      hrvatskoga, pa i komunističkoga, kako su to dokazale “žrtve” Hebrang
      i tisuće Hrvatskih Partizana – pobijenih da bi se moglo ostvariri to Rankovićevo
      “bratstvo i jedinstvo”, mo). Baš
      taj njihov i moj Jasenovac uništava svaku Jugoslaviju. Htio sam razdvojiti
      Hrvate i Srbe. Dogadjaji, o kojima sam najprije sa skepsom mislio…dokazuju da
      sam ih razdvojio…”

    • Izvadak iz jednog pisma Maksa Luburića,

      (Pismo je pisano dr. Miljenki Dabi Peranić 23
      studenoga 1967. Navesti ću samo neke odlomke iz tog pisma:)

      “…Ako padnem –
      Rankovićevci će Te napsati da si me Ti ubio. O tome smo već jednom govorili.
      Logično: kada su pucali na Poglavnika, okrivili su mene. Pucat će na mene –
      okrivit će tebe…To je logika. I što je najtragičnije, emigracija će im
      povjerovati. Nažalost…

      …Što se mene tiče, ja sam s Bogom uredio svoju savjest. A s Hrvatskom? Za nju
      ne bih dosta učinio niti da živim tri ljudska života. Pao dakle danas ili sutra
      ili za dvadeset godina, za moju je savjest sporedno, jer kada se za Hrvatsku
      dade život, daje se ono najviše.

      …Kada sebe stavim prema Hrvatskoj, umirem mirne savjesti. Učinio sam mnogo.
      Jednom smo razgovarali – sjećaš li se? – da bih se dao rado objesiti, kada bih
      visio među Titom i Rankovićem…Kada bih mogao vješati se uz Tita, ali tako, da
      Ranković bude među nama, ne bih mi bilo žao, pa makar bilo vješanje ono pravo.
      I tako hrvatski narod neće biti sretan dok nas sve skupa ne vidi obješene…

      …Svi danas vide da sam ih vraški razdjelio. Kao avet stojim među njima. Jaz
      je među njima, kao što je i među Srbima i Hrvatima. Tu je veliki dio moje, ali
      i Tvoje, povijesne misije…

      …A ako ništa drugo, postoji Jasenovac. I dokle bude postojala ta uspomena,
      mira neće biti među Srbima i Hrvatima. Mogu oni govoriti kolikogod hoće o
      “bratstvu i jedinstvu”! Neće ga nikada biti, jer ga ubija spomen na
      Jasenovac. Na njemu se danas kolju hrvatski i srpski komunisti, kao i svi
      Hrvati i svi Srbi. Hrvatski komunisti su ovjekovječili s onim spomenikom –
      Jasenovac. Baš kao da su radili pod mojom sugestijom. (Možda i jesu, jer se pokazalo da se
      “bratstvo i jedinstvo” sastojalo samo u likvidiranju svega
      hrvatskoga, pa i komunističkoga, kako su to dokazale “žrtve” Hebrang
      i tisuće Hrvatskih Partizana – pobijenih da bi se moglo ostvariri to Rankovićevo
      “bratstvo i jedinstvo”, mo). Baš
      taj njihov i moj Jasenovac uništava svaku Jugoslaviju. Htio sam razdvojiti
      Hrvate i Srbe. Dogadjaji, o kojima sam najprije sa skepsom mislio…dokazuju da
      sam ih razdvojio…”