Ovakva referendumska jesen jedini je spas Ivi Josipoviću

0

Nakon uspjeha referenduma o braku, vlast je odgovorila Zakonom o uvozu gejeva regionalaca. Što će ozakoniti nakon uspjeha referenduma o izbornome zakonodavstvu? Uvoz ”antifašista” i proizvodnju ”fašista”? Referendum je oslobađanje ogromne nacionalne energije, zato ga nikada ne zagovara manjinski poredak na vlasti, što god o tome govorili njegovi sateliti. I, zato nikada ne treba topom loviti zeca. Referendumom se mora gađati destruktivni poredak u glavu, ne u nogu!

“Promjena izbornog zakonodavstva, ako tako odluče birači, omogućit će da u Hrvatski sabor ulaze ljudi koji imaju sposobnost, a ne podobnost, ljudi koji će biti odgovorni biračima i znati zastupati interese svih nas, a ne interese nekih odabranih skupina”.(Željka Markić)

Ivo-Josipovic-0Tko normalan, razuman i tko drži minimalno do sebe – ne bi podržao ovaj stav?

“Ovaj referendum će, ukoliko to građani žele, to i osigurati”, kazala je Markić dodajući da referendum ne odgovara političkim kastama, a odgovara svima koji žele promjene u zemlji.

Hoće li? Jesu li stvari stvarno tako jednostavne?

“To ne odgovara onima koji svoje pozicije u društvu dobivaju zahvaljujući političkim vezama. Nadam se da takvih u aktualnoj vlasti i oporbi nema mnogo i da će u konačnici podržati referendumsku inicijativu”. ( Željka Markić)

Zar nije tako?

Pa zatim slijedi predloženi amandman: ”Izabrani se kandidati s pojedine liste utvrđuju isključivo na temelju najvećeg broja preferiranih glasova. Ako su dva ili više kandidata dobila isti broj preferiranih glasova ili se izbor kandidata ne može utvrditi na temelju preferiranih glasova, tada se izabire kandidat koji je prije po redoslijedu na listi kandidata”.

Tko bi radije izabrao restoran u kojemu može dobiti isključivo jelo koje mu donese konobar bez prava narudžbe, umjesto restorana gdje može birati između deset jela?

Nema ga, a ako se pronađe kakav – narod bi rekao kako je i onako ”mimosvita”.

Bauk udruge ”U ime obtelji” opet lebdi nad Hrvatskom.

Reakcije pljušte sa svih strana, manje ili više očekivane. Teško je neke stvari ne usporediti, a bilo bi i neodgovorno, s događajima od nazad godinu dana i eksplozijom te udruge i njene inicijative koja je mogla promijeniti Hrvatsku. To su stotine tisuća ljudi potajno i očekivali, ne toliko zbog realne moći i snage te Udruge i njenih lidera, koliko radi nade kako se u Hrvatskoj, konačno, nakon toliko godina beznađa – opet događa nešto što bar sliči na događaje iz 1989/1990. godine, događaje koji su naciju s dna, iz legendarne ”hrvatske šutnje” pokrenuli u najslavnije dane njene povjesti.

Onoga trenutka kada je Željka Markić izašla prvi put pred novinare s najavom referenduma o braku, u političkom smislu zapravo pozivom na otpor hrvatskoga naroda izrazito destruktivnoj državnoj vlasti, preuzela je ogroman teret.

Utoliko više što je niti jedna snažnija organizirana politička snaga nije mogla niti odmijeniti, niti joj biti realni uzor. Prošle su godine nacionalnoga pokreta koga je vodio predsjednik Tuđman, njegovi nasljednici su što namjerno, što neznanjem, gotovo potpuno kompromitirali to slavno naslijeđe.

Željka Markić je sa svojim suradnicima tada, prvo izvanrednom organizacijom prikupljanja potpisa, manje više snažnim i nepokolebljivim nastupima u potpuno neprijateljskom javnom okruženju, pokazala kako ima i sposobnosti i karaktera ostvariti zamišljeno.

Nije tada bilo oportuno sustavno analizirati samu bit pitanja i očekivane promjene ustava, pred važnijim stvarima je svatko tko je naslućivao u kojem pravcu bi se mogla usmjeriti emancipirana nacionalna energija toga društvenoga pokreta, analize ostavljao za kasnije.

Korist od tog referenduma tada je bila najmanja od same promjene Ustava.
Daleko je bilo bitnije moći promijeniti Ustav.

Daleko je bilo bitnije uz to natjerati sve relevantne strukture, a naročito političke opcije i važnije njihove tzv. nevladine trabante, koji su živjeli na sisi države pod krinkom ”objektivnosti”, na izjašnjavanje.

Tijekom prikupljanja potpisa, a zatim tijekom borbe za promjenu zakonskih propisa koje je državna vlast na sve načine nastojala izbjeći, a pogotovo tijekom kampanje – nitko nije ostao neopredjeljen.

Može li se zaboraviti ogromna fotografija predsjednika države Ive Josipovića kako sa stranica Jutarnjeg lista, čiji nakladnik vara državu ogromnim dugovima, poziva ”građane” na izjašnjavanje – protiv? Usprkos javnoj deklaraciji koju je ponavljao kao papagaj da izrazito poštuje tzv. europske vrijednosti, otvoreno je kršio jednu od najvažnijih u demokratskom naslijeđu te iste Europe – preporuke Venecijanske komisije o referendumu!

Može li netko zaboraviti izjave Nenada Stazića u Saboru kada je eksplicitno aktivnosti Željke Markić povezao s Jasenovcem, nesretnoga Igora Kolmana i barbarski usklik o ”prljavom pokretu”, aktivnosti europarlamentarca, izvjesnoga Valjala koji je u sred Europe Markić nazvao novim ”Eichmannom”, može li netko zaboraviti nevjerojatan linč, progon, nasilje, čak i fizičko, koje su doživljavali aktivisti i protagonisti – jedne obične i posve legitimne demokratske inicijative?

To su bile korisne pouke, svakome tko realno gleda na otvorena pitanja hrvatske sadašnjosti, ali još i više budućnosti – jer stanje je takvo da nam jedino ta budućnost nudi nadu i jedino ona ne smije propasti, jer je krademo svojoj djeci.
Taj politički i društveni pokret je uspio. Ustav je promijenjen, naciji je vraćena nada u njenu – moć.

Kakve su bile posljedice?

markić u ime obiteljiŽeljka Markić i grupa njenih suradnika nametnuli su se kao nezaobilazni čimbenici u otvorenim hrvatskim društvenim i političkim prijeporima. Imala je solidan kapital iza sebe, a najvažnije od svega – bila je pobjednik. Simbolika koja je kao kruh trebala hrvatskome narodu.

Taj uspjeh izazvao je Vladu, ali i cijeli organizirani pokret društvenih struktura, zatim provladinih medija, na nastavak političke diktature, nastavak vlastite delegitimacije i potpuno ogoljavanje svojih društvenih i političkih stajališta. Kocka je bila bačena.

Vlada je već u kampanji, a pogotovo nakon uspjeha referenduma najavila kako je taj referendum uzaludan posao, kako namjerava osmisliti Zakon o životnom partnerstvu koji se samo neće zvati – brak. A po svemu, čak i po simbolici ostatiti će – brak.
I, dogodio se gej brak. Uz sadržaj zakona, još važnije simbolički, kada su gejevi ušli matičaru umjesto javnome bilježniku.

Vlada je svojim zakonom umjesto uvoza suvremenih tehnologija i znanja – proglasila uvoz gejeva.

To je moralo otvoriti oči liderima udruge ”U ime obitelji”.

Ako već nije bilo dovoljno sve što su ova Vlada i predsjednik države uradili tijekom zadnjih nekoliko godina, ako već nije bilo dovoljno ono što se događalo tjekom priprema kampanje za taj referendum, donošenje ovakvoga Zakona kao odgovora na referendumsku promjenu Ustava, trebalo je biti.

Svakome tko se angažira tragom svojih ideja i nakana u Hrvatskoj, tko hoće promijeniti ove zastrašujuće tokove dekonstrukcije hrvatske nacionalne države i hrvatskoga društva, moralo bi biti jasno da s ovom politikom na vlasti, da s ovim državnim vrhom ne smije nitko postupati kao s civiliziranim partnerima, jer to nisu, niti ih smije doživljavati kao suparnika prema kojemu treba imati dostojan respekt i tražiti – dijalog.

Ima li netko iluzija u ovoj zemlji, naravno pri zdravoj pameti i elementarnome poštenju prema svome narodu, da je Ustav ili bilo koja stečevina civiliziranoga svijeta, pogotovo hrvatskoga naroda – obvezujuća vrednota današnjem državnom vrhu?

Ne bi smio imati, pogotovo ne bi smio imati tko ima ambicija pokušati predvoditi dio ili cijeli narod u nužne promjene, nekim novim povjesnim trasama.

Jasno je kao dan, da je jedino relevantno referendumsko pitanje u referendumu o braku moralo biti definirano unošenjem u Ustav Republike Hrvatske – zabranu promoviranja rodne ideologije i homoseksualnosti kao poželjne društvene politike. Jer, seksualna sklonost, niti je spadala u ljudska prava, niti će ikada spadati.

Neka svatko u svijetu upravlja svojom sudbinom kako hoće, ali Hrvatska, što zbog svoje tradicije, što zbog svoje kulture, što zbog svoga kršćanskoga biljega na nacionalnome identitetu – jednostavno nije smjela dopustiti eskalaciju ljudske homoseksualnosti u politiku i nečije spolne sklonosti u poželjnu ideologiju. A homoseksualni aktivizam je upravo to postao. Tipična ideologija sa snažnim političkim oznakama.

Željka Markić je odmah nakon referenduma i uspjeha koji je njen tim postigao, jasno iskazala političke ambicije.

To je zahtijevalo bitno drugačiju organizaciju, snažan izlazak iz pozicija udruge, i, prije svega, snažno širenje ljudskoga potencijala i njegovu promociju. To se nije dogodilo, bar ne javno.

Za ozbiljnije zahvate na društveno političkim problemima, tim se morao jako proširiti, moralo se otvoriti vrata ili pozvati na jasnim programskim ciljevima stotine i stotine ljudi nacionalne prepoznatljivosti. A Hrvatska ima takve ljude.

Markić to nije uradila, što je ozbiljan promašaj, koji posve otvoreno postavlja pitanje njene političke relevantnosti, ili, da budem jasniji – njene različitosti od struktura koje kritizira.

Ljudi će poći za pobjednikom, ali nitko više poučen iskustvima brojnih vlada i lidera u Hrvatskoj, nije mogao slijediti nikoga samo zbog njegove deklarativne različitosti. Ljudi očekuju jednostavna pitanja i još jednostavnije odgovore, jer centar krize u Hrvatskoj danas, uopće ne počiva na nedohvatnim visokoumnim problemima, već na običnim činjenicama. Jedini razlog zbog čega se kriza u Hrvatskoj danas mistificira jest – namjerno izbjegavanje njenoga rješavanja.

Usprkos uspjehu referenduma o braku, on je poslao i ozbiljna upozorenja, prvo Željki Markić, drugo i samoj Crkvi, a odmah uoči referendumske pobjede izrekao ih je jedan od najuglednijih katoličkih intelektualaca u Hrvatskoj – profesor Tonči Matulić. Jasno je rekao da je iznenađen slabim odazivom i potporom inicijativi na referendumu. Onaj tko poznaje stanje u Katoličkoj crkvi zna da je na referendum te nedjelje izašlo i glasovalo ”ZA” gotovo u broj onoliko ljudi koliko dolazi na Mise.

U kontekstu svih tih iskustava, ali i u kontekstu špekulacija, opravdanih ili ne, moguće kandidature Željke Markić na predstojećim predsjedničkim izborima, nužno je njezinu poziciju danas, snažno određenu najavljenim referendumom, realno analizirati?

Na svakom početku i kraju rasprava o izbornim šansama u Hrvatskoj, mora biti jasno svakome tko se bavi izborima ili sudjeluje u njima, da današnja navodna ljevica, a u biti neokomunistički poredak, nema nikakvih izgleda bez inženjeringa i manipulacija, prije svega na desnom političkome spektru, ili pacificiranjem većine konzervativnih birača.

Simbol ove vladajuće garniture je Ivo Josipović. Njegova pozicija se godinama manje ili više uspješno skriva u javnosti iza njegovih ustavnih ovlasti koje mu omogućuju ogroman pozadinski utjecaj samom funkcijom na sve što je bitno, kako preko medija, tako preko svojih ljudi u vladi i u SDP-u, što mu omogućuje raditi velike štete Hrvatskoj (nekoliko skandaloznih međunardnih nastupa – BiH, Izrael), a amnestira ga od svake odgovornosti za katastrofalno stanje zemlje.

Njegov pozadinski, onaj nevidljivi utjecaj nigdje nije bio indikativan kao u slučaju lex Perković, što zbog nikada dokazanih tvrdnji da je on stvarni kreator tog skandaloznog zakona, što zbog toga što nije ni pokušao, a mogao je i morao, utjecati, na njegovo nedonošenje ili spriječiti ga hitnom ustavnom provjerom.

Josipović je ključ svih promjena u ovoj zemlji, odnosno moć i struktura koja stoji iza njega.

Da se vratimo na početak ovoga teksta.

Tko bi to uistinu bio protiv toga da zemljom vladaju ”sposobni, a ne podobni”?

Pitanje Željki Markić – Tko će, uzmimo evo da ona kao eksplicitni zagovornik i najglasniji aktivistički promotor tog imperativa, biti jamac da će zemljom vladati – najsposobniji?

Smije li razuman političar u ovakvim okolnostima bilo kakvo jamstvo naciji vezati za ime i karakter jednoga čovjeka, ili se jamstva rade stvaranjem sustava koji će eliminirati negativnosti ili svesti ih na podnošljivi minimum?

Misli li Željka Markić, prvo, da je sustav koji stimulira podobnost samo trenutna volja ili izraz pozicije jednoga čovjeka, Karamarka ili Milanovića na primjer, ili se možda istina krije u – sustavu aktualnoga poretka koji svojom infrastrukturom jednostavno generira – podobnost, korupciju, lopovluk, destimulaciju znanja, u konačnici svih vrednota koje hrvatski narod pokazuje svugdje u svijetu jedino ne može iskazati u svojoj Domovini?

Je li moguće da ozbiljni ljudi, što lideri udruge ”U ime obitelji” svakako jesu – ne shvaćaju da usvajanje izmjene o preferencijalnom glasovanju, zapravo biračima omogućuje onoliko slobode i kreativnosti, koliko dobije zatvorenik izlaskom iz samice na dvorište. Ali, zatvora!

Ciljati slabosti današnjega poretka u Hrvatskoj ovakvim referendumskim pitanjem, jednako je kao pucati u medvjeda – zračnicom. Garancija Željke Markić da će se sve promijeniti ako se podrži njezina inicijativa, zapravo je kompromitacija velikog političkog kapitala koji je realno ostvarila prvim referendumom.

U Hrvatskoj bi trebalo svakodnevno proučavati smisao poslanice kardinala Bozanića o – grijehu struktura.

Što će se bitno promjeniti u upravljanju ovom zemljom, ako od deset ponuđenih kandidata HDZ-ove ili SDP-ove liste, bilo tko od nas preferira petoga umjesto prvoga? Je li realno očekivati da se taj kandidat, ma koliko nam bio bolji recimo od prvoga, bude kritični inicijator nekih bitnih promjena u sustavu odlučivanja?

Može li bilo tko ”zalutati” na listu bilo koje stranke, bez presudnoga utjecaja njenoga lidera? Nema šanse. Tako je u svim strankama, tako bi bilo i da Željka Markić ide s listom na izbore.

Markić upirući prstom u ovu mogućnost, koju svakako treba imati u izbornome zakonodavstvu, zapravo ili ne zna, ili svjesno zanemaruje elementarne probleme funkcioniranja političkoga sustava.

Nadalje, inzistirati na uvođenju elektroničkoga i dopisnoga glasovanja za hrvatske državljane van Hrvatske, a istovremeno ne mjenjati zakonsku odredbu Ustavnoga zakona o pravima manjina, po kojoj manjine imaju osam mjesta u parlamentu, od čega srpska tri, dok kompletna iseljena Hrvatska ima Zakonom ograničena tri mjesta – je smiješno.

Kako izbalansirati legitimitet saborskih zastupnika, ako će jedan morati imati potporu dvadeset tisuća građana, a drugi 350, s tom razlikom što su ovi građani Romi recimo? Smije li se zbog bilo čega raditi takav radikalni kompromis?

Nije li to prihvaćanje s jedne strane besmislenog i vrlo štetnog zakonskog okvira, koji u svojoj biti getoizira pripadnike nacionalnih manjina i strateški ih trajno, prije svega hrvatske Srbe jer su inače ciljano skloni tome, odvaja od realne sudbine hrvatskoga naroda, a s druge strane – zakonsko dovođenje u vrlo neravnopravan položaj milijuna ljudi, Hrvata, kako u Hrvatskoj tako i u inozemstvu, a ustavom su im zajamčena sva prava pa i pravo participacije na izborima u Hrvatskoj? U njihovoj nacionalnoj državi!

Čudi me gospodin Planinić svojom izjavom da je hrvatska država, država svih njenih građana i birača.

Nije.

Hrvatska je država prije svega država hrvatskoga naroda, a tek onda je moguće govoriti i politološki i pravno o izvedenicama kao što su građani ili birači.

To nitko tko tipuje na izmjene Ustava, zakona, na promjenu nagomilanih nedostataka i destruktvnosti u samome ustrojstvu ove države jednostavno ne smije ne znati, ne smije ni smetnuti s uma nikada, jer, čak ako se radi o olako plasiranoj izjavi – implicira na logičko posljedične pogrešne korake. U Hrvatskoj, svi nedostatci pa i ovi na koje s pravom upozorava udruga ”U ime obitelji”, imaju jedno jedino izvorište – namjerno urušavanje Hrvatske kao nacionalne države.

Nije potrebno puno razboritosti niti pronicavosti za predvidjeti događaje nakon najave o prikupljanju potpisa za iniciranje novog referenduma.

Aktivirane su prve mine. Riječki Novi list falsificirao je izjavu gospodina Planinića, usmjerio njegovu kritiku na HDZ, što je čitateljima koji ne mogu pratiti sve što je itko rekao uz nepromišljenu izjavu HDZ-ovca Mlakara o neprihvatljivosti referenduma, više nego zbunjujuće; GONG je kao «dokazana nevladina i objektivna» organizacija, a u biti obična toljaga vladajućeg poretka već svoje kandže usmjerio u famoznu «transparentnost», iako su bili inicijatori izmjena izbornoga zakona s prispijećem promjena za «pet godina»!!!!, ostalo slijedi.

Željka Markić će, s jedne strane imati za razliku od položaja prilikom prethodnoga referenduma, puno mjesta u vodećim medijima aktualnoga poretka. Tamo će se njoj i njezinim protivnicima otvarati širom vrata ringa i prostor s jednim jedinim ciljem – ako je ikako moguće rasplamsati kavgu između njezine udruge i ove inicijative i HDZ-a, što presudno ovisi o HDZ-u i njihovoj pronicavosti, koju za sada ne pokazuju. S druge strane osobno će se gospođu Markić što više pritiskati i provocirati iz stotina udruga i udrugica, a dobro će u tome poslužiti i legendarni ustavni lumen Peđa Grbin i dokazana SDP-ova bulumenta, te očajnici Vesne Pusić. Nema sumnje da će se uključiti svi mogući aktivisti LGBT udruga. Rasplamasat će se pravi pravcati javni rat. Sve s namjerom da se izazove odgovor dijela konzervativnoga biračkoga tijela koji bi podržao eventualnu kandidaturu Željke Markić na izborima, naspram očekivano umjerenije Grabar Kitarović, zbog nametnutih dikatata o ”prihvatljivim” predizbornim temama, koje HDZ do sada nije ni pokušao razbiti.

Zatim će državne strukture, bez obzira što se Vlada barem prema riječima Arsena Bauka, odlučila distancirati od događaja (možeš misliti?) otvoriti dovoljno dvojbi za nove sukobe i prijepore koji će trajati do kraja jedanaestoga mjeseca ili čak samoga prosinca.

U čemu je problem?

Zar nije Željka Markić prošla i gore od toga prilikom zastupanja inicijative prethodnoga referenduma?

Naravno.

Cilj ove gužve biti će, posve sigurno, potpuno odvlačenje pozornosti od predizborne kampanje za predsjedničke izbore jer je Josipoviću presudno skratiti vrijeme i mogućnosti, prvo, javnom otvaranju i plasiranju pitanja o njegovoj odgovornosti za katastrofalno stanje u zemlji, drugo, otvaranju pitanja njegovih strateških pogrešaka i šteta koje je svojim djelovanjem i nedjelovanjem izazvao, i, treće, sprječavanje promocije ili dovoljne promocije najozbljnije protukandidatkinje gospođe Grabar Kitarović.

Ako tome dodamo posve siguran kandidacijski inženjering koji podrazumijeva nekoliko lažnjaka koji će se pojaviti u toj utrci, ako tome dodamo posve očekivane sukobe izrazito taštog i neracionalnog Kujundžića, koji politici, ako je suditi po načinu na koji je Hebranga izvrijeđao nazivajući ga neokomunistom i neoudbašem padajući u jamu obične mržnje, pristupa kao uvrijeđena dama bez nužnog razlikovanja stvarnog od lažnog problema, ovaj referendum će nažalost biti kec na desetku – Ivi Josipoviću i aktualnom političkom poretku.

To su prilično sigurni pravci događaja, a mogući uspjeh referenduma neće biti dovoljno korektna kompenzacija za eventualne štete koje će ova kampanja izazvati.

Da se razumijemo, ja ne mislim da je izbor Grabar Kitarović sigurno idealno rješenje za Hrvatsku, jer ona, točno kao ni ovaj HDZ još uvijek nisu istupili s prihvatljivom terapijom za stanje u ovoj zemlji. Križ na njeznom dekolteu i hrvatski dres na utakmici s Belgijom jesu ohrabrujući signali, ali nisu dovoljni. I Ivo Sanader je bio deklarirani katolik.

Nije dovoljno samo očekivati. Istinski domoljubi neće niti u jednom slučaju dati glas ovakvom Jospoviću, ali, to nije dovoljno za – pobjedu i promjenu koja nam je neophodna točno kao opstanak državnosti.

Dobitci na referendumu, ako ih bude, ako referendum uspije, mogu eventualno osigurati popravke jer drugo ništa ne jamče. Mogu eventualno dovesti u Sabor nekoga od novih, svježih ljudi, čovjeka koji će u Saboru biti glasnogovornik konzervativnih nacionalnih vrijednosti.

I, što nakon toga?

Jedini referendum koji u ovome trenutku ima smisla, koji bi predstavljao izraz nužne pouke iz prethodnoga referenduma, racionalne ocjene aktualne državne strukture i njenih nositelja, te hitne i radikalne terapije za stanje nacije jest – savjetodavni referendum o smjeni aktualnog predsjednika Države i ove Vlade.

Bez obzira što su predsjednički izbori praktički sutra, pokretanje legitimne savjetodavne inicijative za smjenu predsjednika Josipovića, bio bi odgovor hrvatskoga naroda na zahtjeve koji su pred ovom zemljom i jasan stav svima u zemlji, a pogotovo van zemlje da je – dosta.

Pred svakim saborskim zastupnikom tada bi bila osobna odluka – ignorirati volju hrvatskoga naroda i odbiti zahtjev, ili sačuvati minimum osobne i političke časti.

Ljude koji su mandat od pet godina na vrhu poretka nacionalne države potrošili u kreiranje i provođenje politika protiv njenoga naroda, treba nečasno otpustiti iz službe i time poslati snažnu poruku svima ostalima za budućnost.

Iako ni HDZ danas na žalost ne nudi ništa dovoljno dobro za poticaj nužnoga optimizma i nacionalnoga zanosa u ovoj zemlji, to je tek drugorazredno pitanje. Prvorazredno je – odmah pokrenuti sve mehanizme koji će i pred nacijom i pred svijetom – potpuno ogoliti i delegitimirati ovaj vladajući poredak.

To je pitanje opstanka ove zemlje, a ne kozmetičke promjene, iza kojih se može kriti bilo što, samo pravac prema spasonosnom razvoju Hrvatske prilično sigurno – ne.

Pred Željkom Markić je istinska politička matura.  (Marko Ljubić/dnevno.hr)

facebook komentari