Ovo je kraj jedne ere na planetu!?

0

Bašar al-Asad nije cvijeće. On je diktator. Ali što mi, koji gravitiramo prema zapadnim medijima ujedinjenima protiv sirijske legalne vlasti, uopće znamo o represiji koju provodi nad svojim narodom? Dok se najjače vojne sile spremaju za napad na Siriju i dok se govori o globalnim promjenama do kojih će to dovesti, razgovarali smo s jednim od najkvalificiranijih ljudi na Balkanu za pitanja Bliskog istoka – Zlatkom Dizdarevićem.

Trideset godina Zlatko Dizdarević bavi se Bliskim istokom. Od toga je desetak godina živio i boravio na Bliskom istoku kao novinar i diplomat. Ističe da informacije koje iznosi proizlaze iz njegovog znanja prikupljanog tijekom tih desetljeća aktivnog bavljenja tim područjem. Izvještavao je iz Egipta, Libanona, Izraela, Alžira, Libije, Tunisa, Iraka i Sirije, a u vrijeme početka “arapskog proljeća” vršio je dužnost veleposlanika BiH u Jordanu, Amanu, s akreditacijom i u Siriji, Iraku i Libanonu. Na to je mjesto imenovan još 2008. godine. Tijekom “arapskog proljeća” više je puta bio u Siriji, a posljednji put posjetio je Damask prije dva i pol mjeseca. Za njega je pitanje odnosa prema Siriji, ne sama njena budućnost, pitanje čovječanstva, a objašnjava i zašto.

Ne misli da će oklijevanje Davida Camerona ili protivljenje Arapske lige intervenciji spriječiti Amerikance, Francuze i Tursku da idu dalje, iako je za njega sasvim izvjesno da će za kratko odgoditi pripremljenu operaciju i natjerati sve druge na još malo razmišljanja ponešto hladnije glave.

“Gledao sam svojim očima, uspoređivao s onim što znam i onim što čitam i pratim, te na to nadodavao ono čime sam se bavio posljednjih 30 godina. Nemam nimalo dileme o tome tko su ljudi koji se danas jednostrano i nekritički nazivaju pobunjenicima. Oni to nisu i nemaju veze s ciljevima koje biraju kao opravdanje za napade na Asada”, rezolutan je.

Prema podacima koje je nedavno objavio UN, sirijska kriza je do sada najgora od genocida u Ruandi 1994. godine.

To nije točno. Ta priča o 100.000 mrtvih je “crno-bijela”. Prvo, temelji se od početka rata na sirijskim opozicijskim izvorima i to prvenstveno onima iz inozemstva, koji u pravilu znaju sve o zbivanjima u Siriji i prije nego što se ona dese. Kad se krenulo s prebrojavanjem, bio sam u Amanu i svaki dan se proizvoljno dodavala još tisuća, dvije, tri i došlo se do ove brojke od 100.000. Ona je ravna onim tvrdnjama o 300.000 žrtava u Bosni i Hercegovini i bez namjere da dovedem u pitanje i jedan izgubljeni život, kad se krenulo u utvrđivanje broja poginulih temeljem znanstvenih metoda i utvrđenih podataka, do sada se došlo do broja od oko 100.000.

Struktura žrtava

A kao i svi drugi medijski podaci vezani za Siriju, i ove se brojke uzimaju zdravo za gotovo, pa se tako uspoređuje i s Ruandom. Pritom se već “podrazumijeva” i uzima da je to 100.000 civila koje je ubio Asad, a ne uzima se u obzir da je tu i 30.000 regularnih sirijskih vojnika, kao i nekoliko desetaka tisuća civila koje su ciljano poubijali tzv. “osloboditelji i borci za ljudska prava”. U međunarodnoj se politici danas i više nego što je normalno i smisleno kao s definitivnim činjenicama barata podacima koji nisu provjereni, ili su priopćeni jednostrano, ili su rezultat apsolutno propagandnih nakana.

Govoriti u tijeku sukoba u Siriji i uporno kao papagaj ponavljati “100.000, 100.000″ je drugačije od udubljivanja u to što brojka znači, kolika je točno, zašto je tolika itd. Kad bi se to napravilo, vidjelo bi se da je broj veoma sumnjiv, ničim za sada dokazan, a plasiran je od strane tzv. opozicionara koji sjede u Londonu i Parizu i nazivaju sebe aktivistima, a međunarodni mehanizmi propagande su ih prihvatili, ili direktno stvorili, zato što im odgovaraju. Treba pričekati kakvu-takvu pristojnu historijsku distancu da bi se došlo do podatka koliko je bilo žrtava i – što je važnije – tko su sve žrtve, koja je struktura tih žrtava, u kojim okolnostima su ljudi ubijani. Dakle, tko su oni bili i tko ih je ubio. No, bez obzira na sve to, izvjesno je da je među njima ima potpuno nevinih i za svoju sudbinu ničim “zaslužnih”.

Što znate o sukobljenim snagama? Tko su ljudi koji su se pobunili protiv Asadovog režima?

Oni su oštrica svega što je najgore u Siriji – ekstremisti, mudžahedini, grupe i organizacije mafija, fanatici koji u krajnjoj liniji nemaju pojma ni gdje su, a došli su iz više od stotinu zemalja svijeta. Domaće opozicijske snage, uključujući i vojne, danas su sasvim minorne prema njima. I njima uglavnom podređene. Ogroman je vic vjerovati da su to ljudi koji se bore za demokratsku Siriju, ljudska prava, protiv totalitarnog Asadovog režima.

Mračni, mračniji, gori i retrogradniji

Oni su fanatici koji za cilj imaju vlastite želje i planove, a one se svode na stvaranje svojih sanjanih država, raznoraznih kalifata, emirata i šeikata. Već rade na tome i formalno, brutalno namećući svoj pogled na religiju, život i svijet, koji je za stoljeće ili dva mračniji, gori i retrogradniji u odnosu na mnoge ekstremne režime. Asad njih, zapravo, ne interesira. On je tek prepreka ostvarenju snova mnogih regrutiranih po svijetu, a Siriju sada vide kao obećanu zemlju u kojoj te svoje snove mogu ostvariti.

Špijuni ponavljaju stare, gorke greške

Zašto je Zapad njih izabrao kao udarnu pesnicu za realizaciju svojih interesa i ciljeva, to je potpuno druga priča. Fasciniran sam i time kako obavještajne službe velikih sila ponovno prave greške – ako su uopće greške, a ne projekt. Angažirale su ih, te kao da vjeruju da će oni sutra stati u red, vratiti oružje i ponovno otići uzgajati peršin i mrkvu ili što su već drugo radili po selima iz kojih su došli? Kako im ne pada na pamet da će se ponoviti scenarij Afganistana, gdje su Amerikanci po istom principu stvorili talibane, pa i al-Kaidu?

Nije li jedno od glavnih diplomatskih oružja Zapada prilikom intervencije u Afganistanu bila upravo borba za sekularnost, prvenstveno prava žena?

Jasno. Tako se i danas isturaju u prvi plan plemeniti ciljevi, a bitka se bije za sasvim druge interese. I danas se zato u javnosti bavimo nečim što je tek posljedica. Sirija je na neki način, nažalost, kolateralna priča. Ona će se desiti sutra na nekom drugom mjestu – desila se već i u Libiji, i u Tunisu, i u Egiptu. Zavlači se glava u pijesak kod pitanja o čemu se tu radi. Znate, kad se u zapadnoj politici raspravlja o terorizmu, uvijek se i obavezno postave tri pitanja – tko, gdje i kako, a četvrto pitanje – zašto – nikad se ne postavlja. Takva je situacija i ovdje.

Gdje su snage ‘arapskog proljeća’?

Cijela je priča počela na valu nečeg što se vrlo romantično naziva čak i danas “arapskim proljećem”. No, postavimo vrlo jednostavno pitanje: gdje su danas i postoje li uopće one snage obrazovanih, mladih i željnih slobode koje su započele to “proljeće”, od Egipta, Sirije, Tunisa do drugih zemalja? Naprosto su pobrisani s mape zbivanja, a revolucija im je ukradena od najretrogradnijih snaga podržanih imperijalistima i neokolonijalistima. Zašto? Pa s njima je mnogo lakše manipulirati nego s ozbiljnim društvima u kojima postoji srednja i obrazovana klasa.

Istina, iz tih zemalja stižu neugodne vijesti. U Tunisu se pojavila lista za odstrel oporbenjaka s koje je likvidirano dvoje ljudi, najprije ljevičar Chokri Belaid i lider opozicije Mohamed Brahmi.

Sasvim očekivano. To se dogodilo i s Muslimanskom braćom i dolaskom na vlast u Egiptu. To je recept koji se pokušava primijeniti u Siriji. Ne sumnjam da je postojao jedan emotivni i organizacijski neartikulirani pokret zasnovan na težnjama da se napravi iskorak iz bliskoistočnog političkog i svakog drugog poniženja. Tamo je pojedinačna i kolektivna frustracija neusporedivo značajnija u političkom smislu nego što to ljudi na Zapadu uopće zamišljaju. Tih ljudi koji su pokretali “arapsko proljeće” danas nema nigdje.

Zapad je ukrao revoluciju

Nijedan jedini cilj koji se isticao tada nije realiziran, jednostavno zbog toga što je Zapad sa svojim ciljevima, mehanizmima, obavještajnim službama, bliskoistočnim partnerima i oligarhijama pobrisao tu revoluciju i okrenuo je u ovom smjeru. Sa Sirijom su se prevarili, smatrali su da će stvar biti gotova za dva mjeseca. Ali ona se otela iz dva vrlo značajna razloga, od kojih o jednom nitko ne želi govoriti. Prvo, Sirija je, bez obzira na unutrašnje ustrojstvo, bila, kao i svojevremeno Irak i posebno Egipat, ozbiljna i uređena država. Ima i takvu vojsku, koja se drži do dan-danas, a čiji generali nisu školovani u američkom West Pointu.

Zašto Sirija jednostavno nije pala

Sirija je imala socijalne komponente koje druge arapske države nisu imale – besplatno školstvo, zdravstvo itd. Imala je, što je najvažnije, srednju klasu, uglavnom trgovačku, bez koje ne možemo ni pričati o inicijalnim procesima demokratizacije, iako Sirija nije demokratska po europskim standardima. Ali nemojte mi govoriti o tim standardima dok surađujete sa Saudijskom Arabijom, Katarom, Bahreinom ili Emiratima. I dok zemlju koja drži pod okupacijom cijeli jedan narod i njihov legitimni teritorij smatrate “najdemokratskijom na Bliskom istoku”. Sirija nije imala duga prema Svjetskoj banci ili MMF-u, što je također “nedopustivo” za zemlje tamo!

No, drugi razlog zašto Sirija nije pala, u koji duboko vjerujem jer znam o čemu govorim, taj je što bi u Siriji danas na izborima održanim po najvišim svjetskim demokratskim standardima Asad dobio 70 posto glasova. Jednostavno zato što je alternativa koju je Zapad ponudio s ubojicama i fanaticima sto puta gora, ma kakav Asad totalitarist bio. To će vam kazati svaki slobodan čovjek u Siriji. Ali neće i mediji koji od njega imaju zadatak napraviti monstruma čiju smrt naprosto morate poželjeti.

Internet – igračka koja se igra našim umom

Ne treba zaboraviti ni koja je suštinska razlika između vođenja politike i priprema ovakvih operacija danas i prije 20 godina. Razlika je kapitalna u internetu i mogućnostima manipulacije komunikacijama, ali i ljudskim umom generalno. Kontrolom elektroničkih medija danas možete modelirati javno mnijenje neusporedivo brže i efikasnije nego prije 20 godina.

Londonski aktivisti

Pojavi se ekipa od pet ljudi u dvosobnom stanu u Londonu, koji sebe nazivaju Opservatorij za ljudska prava u Siriji ili naprosto sirijskim aktivistima, a platile su ih britanske ili neke druge obavještajne službe, i oni od jutra do mraka zasipaju svijet informacijama kojima žele i koje su od njih naručene. Ne govorim kao čovjek koji je emotivno ili politički opredijeljen, nego sam jednostavno pola života bio novinar, dopisnik s Bliskog istoka, razmišljao sam kao novinar, komunicirao s ljudima i nakon toga otišao u diplomaciju i na Bliski istok. Puno toga sam potom vidio i s druge strane. Vjerujem da mogu suvislo zbrajati i oduzimati sve ono što sam u tih 30 godina vidio, doživio i naučio.

Tjeranje neuspjele priče da uspije

Sirija je do ovoga časa, do intervencije koje će, nažalost, najvjerojatnije biti, po meni bila naprosto neuspjela priča u apetitima i planovima bjelosvjetskog korporativnog, interesnog sistema u operaciji fragmentiranja Bliskog istoka, geopolitičkih i energetskih apetita, kako bi se lakše, brže i mimo međunarodnih standarda došlo do resursa. Apsolutno smiješno bi bilo u ovoj storiji smetnuti s uma da se na Bliskom istoku još uvijek nalazi dvije trećine svih svjetskih klasičnih i za sada najjeftinijih energenata. A prostor je jedan od najsiromašnijih s najvećim postotkom nezaposlenih mladih ljudi bez ikakve perspektive.

Javnost je snažno potresao nedavni kemijski napad na predgrađe Damaska. Ruske vlasti tvrde da imaju dokaze da je unaprijed pripremana (re)akcija smještanja Asadu. Nadalje, istražiteljica Carla del Ponte rekla je da postoje ‘jake, konkretne sumnje, ali još uvijek ne i neosporivi dokazi’ da su pobunjenici izveli kemijski napad u travnju, te da nema dokaza da sirijska vojska koristi kemijsko oružje. Koliko se može vjerovati Rusiji u ovakvim situacijama i koliko je, prema vašim informacijama, istine u svemu tome?

Ne razmišljam u kategorijama što kažu Rusi, što Amerikanci, Britanci ili Francuzi, jer posljednje za što se čovjek mora uhvatiti da bi ostao normalan je elementarna logika povezana s iskustvom i onim što je viđeno vlastitim očima. Ne postoji niti jedan jedini racionalni i smisleni razlog, niti objašnjenje, da se točnim smatraju tvrdnje da je to napravio Asad. Podjednako tako, Amerikanci, Britanci i ostali iz te obitelji su u sasvim identičnoj priči s Irakom potrošili i najbenevolentniju namjeru da im se vjeruje na svjetskoj sceni. Stvar se događa u trenutku kad se navodno priprema međunarodna konferencija o Bliskom istoku, koja bi se, kao i svaka druga, održavala tako da strane u sukobu nastoje prethodno na terenu osigurati što bolje pregovaračke pozicije, što bolju vojnu situaciju.

Prednost Asadovih snaga uoči konferencije

Kao gubitnik vi ne možete postavljati uvjete, to je minimum logike. Dok su Amerika i Rusija dogovarale konferenciju, vojna situacija na terenu je bila relativno uravnotežena. Samo 15, 20 dana kasnije, Asadova je vojska došla do ozbiljne prednosti, što zbog raznih vojnih i strateških razloga, što zbog smanjenja turskih aktivnosti na tom području zato što su imali pravu dramu kod kuće. Ne treba zaboraviti da je Turska jedan od osnovnih oslonaca Asadovih protivnika u Siriji. Prednost se sastojala od toga što je pao Homs, krenuo je pritisak na Alepo, očišćeno je područje oko Damaska i, što je najvažnije, Kurdi su ušli u rat na strani Asada, Hezbolah je također na njegovoj strani. Počela se probijati i medijska blokada u svijetu o suštini zbivanja u Siriji i o monstruoznim zločinima koje tamo čine zapadni “borci za ljudska prava”.

‘Ostala je samo jedna varijanta’

Istovremeno, delegacija sirijske opozicije je bila u Americi i tada baš i nije dobila što je tražila – puno sofisticiranog oružja i to odmah. Međutim, rasplet u korist Asada bi značio potpuni poraz američke i zapadne politike na Bliskom istoku s dugoročnim posljedicama. Postajalo je jasno da je geostrateška igra koju su zamislili i igraju je već dvije i pol godine pred krahom. Ostala je samo jedna jedina varijanta.

A ta je?

Da se isprovocira ovo što se isprovociralo. Zašto bi Asad bio taj koji će to napraviti. U suštini, to bi bilo potpuno, oprostite na izrazu, imbecilno. Praktično gledano, u trenutku kad mu je komisija UN-a “pod prozorom” u Damasku, u hotelu Four Seasons, to napraviti u predgrađu može samo budala. A ne treba mnogo mudrosti pa vidjeti da je sve što su napravili u posljednje dvije i pol godine znak ne samo da nisu budale, naprotiv, da su vrlo pametni i promućurni. Nadalje, u taktičkom, vojnom, političkom i moralnom smislu to ne bi značilo ništa osim samoubojstva. Možda zvuči krajnje cinično i bezobrazno, ali što sa stajališta konačnog cilja (Asadu) znači ubijanje 200 do 300 civila eto tek tako, kemijskim oružjem?

Apsolutno ništa. Nisu uopće zanemarive, naprotiv, i analize stručnjaka za kemijsko oružje. Više je svjetskih znalaca za kemijsko oružje izjavilo tim povodom ovih dana istu stvar: način na koji su na većini TV-postaja prikazane stvari naprosto vrijeđa ljudski um i inteligenciju. Uz ostalo, budalaština je da toliko otrovanih kemijskim oružjem leži na rukama doktora i civila što su ih donijeli u bolnice koji nemaju ni zaštitnu masku, ni gumene rukavice, ni bilo kakvu drugu zaštitu, te šeću desno-lijevo. Onaj koji išta zna o kemijskom naoružanju, zna da ni trava ne raste najmanje 72 sata na mjestu gdje je ono palo, a kamoli da se može tako nezaštićeno unaokolo kretati. Da se ne govori i o nizu drugih tehničkih detalja.

Znači li to da oni osporavaju autentičnost snimki koje su obišle svijet?

Naravno. I to na profesionalan, zanatski način, baveći se čitavog života kemijskim i biološkim oružjem. Oni ne ulaze u to tko je što ispalio. Nakon svega, ključnom stvari, možda čak i značajnijom od toga što je dokazano ili nije, čini se ipak izjava britanskog ministra vanjskih poslova, vrlo slična izjavi američkog državnog tajnika, da njih više ne interesira što će komisija tamo pronaći! Bez obzira na nalaz i bez obzira na Vijeće sigurnosti UN-a, oni smatraju da trebaju udariti. Držim da je to suštinski najopasnija činjenica koja se dogodila u posljednjem stoljeću – izjava najznačajnijih ljudi uske grupe najjačih država na svijetu, od toga čak tri stalne članice UN-a, koji mrtvi hladni kažu da za njih UN, međunarodni pravni i politički poredak, ne znači ništa.

Po meni je ovo kraj jedne ere na planetu u kojoj je postojalo kakvo-takvo poštivanje kakvih-takvih međunarodnih regula, poretka i sistema. To je legitimiranje sile kao najvažnijeg, a sutra jedinog validnog mehanizma u međunarodnim odnosima. Ni Drugi svjetski rat nije bio ovakva manipulacija – jedna je sila opijena fašizmom krenula osvojiti svijet i sve je tu bilo jasno. Odgovor u pobjedi nad fašizmom bilo je formiranje Ujedinjenih naroda, a vodeći pobjednici u tom ratu danas svjesno, organizirano i ciljano ruše te Ujedinjene narode, da bi silom postizali svoje imperijalne ciljeve. Tako to vidim danas.

U tom kontekstu je, po vama, i objašnjenje Asadove spremnosti na puštanje UN-ovih istražitelja u Siriju. 

On nije mogao biti spreman prvi dan kad je zatraženo da dođu, zbog svega što se desilo. Što da je pet snajperista ubilo te ljude na teritoriju države koja je legitimno i suvereno “njegova”? Prema informacijama iz Sirije, znam da je bila velika trka s rokovima da komisija dođe što prije, kako im se ne bi prigovaralo da su pomeli dokaze, ali i da ih nisu smjeli pustiti dok ne osiguraju teren. No, mašinerija nije funkcionirala u tom koordinatnom sistemu. Taj teritorij drže protivnici regularne vojske i s tog je teritorija na članove UN-ovog tima zapucao snajper.

Pritisak vojne industrije

Srećom, bez teških posljedica. Ipak, i mimo svega toga, netko je očigledno već ranije donio odluku da se intervenira. Pritisak na Obamu je ogroman, iako ovaj laureat Nobelove nagrade za mir u početku nije pokazivao preveliki entuzijazam za tu operaciju zbog pravne neutemeljenosti, (ne)raspoloženja američkog javnog mnijenja za ulazak u rat, zbog postojećeg rata koji se vodi u Afganistanu… Danas je već prilično izvjesno da popušta pritiscima ratne histerije u vrhovima vojno-industrijskog kompleksa koji je Ameriku očigledno uzeo pod svoje. Znate, predsjednik SAD-a nikad nije bio, ma što mi mislili o tome, autohtona, samostalna, od svih drugih u Americi jača ličnost. Njegovi su limiti na otvorenoj sceni i posebno “iza zavjese” ogromni.

Što smatrate motivima za intervenciju?

Pojednostavljeno kazano, SAD već odavno više ne funkcionira kao država nego kao korporacija. Korporativni interesi i imperijalna logika i mehanizmi za ovakav ili onakav potez postali su daleko jači od bilo kakvih drugih motiva i razloga. U tom krugu je i politika. Zato i jesmo u situaciji da ih je danas, pred ogromnim interesima na Bliskom istoku, baš briga i za UN. Osjećaj za prošlost, drevne civilizacije i kulturne vrijednosti ionako je mizerno tanka komponenta u postojećem sistemu vrijednosti.

I zato mi se čini – koliko god zvučalo patetično i naivno, ali nemam nijedan validan argument protiv te činjenice – da je vojno-industrijski kompleks tamo definitivno preuzeo stvar u svoje ruke. Uvijek je bio bitan, ali sad je potpuno preuzeo kontrolu. Da bi postojao i rastao, mora imati ratove i mora imati strateškog neprijatelja.

‘Treba ozbiljno razmisliti o tome gdje se planet nalazi u ovom času’

To je bio komunizam pa se raspao, zatim je odmah došao 11. rujna, isplivali su teroristi, a na toj se matrici jaše, osim kad su u pitanju “svoji teroristi”. Oni su po potrebi borci za ljudska prava, kao u Libiji, pa odmah iza toga ti isti su teroristi u Maliju, onda su borci za demokraciju i slobode u Siriji, pa ih valja štititi u ime demokracije u Egiptu itd. Eto razloga da se, i prije nego o dešavanjima u Siriji, treba ozbiljno razmisliti o tome gdje se planet nalazi u ovom času, koje vrijednosti se na njemu održavaju, a koje ruše, tko dirigira međunarodnim poretkom i kako, te postoji li protuteža onima koji misle da su jedini policajci planeta.

Rusija je gubitnik u ovoj priči

Ovo će biti i veliki problem za Rusiju, Kinu i druge koji su vodili bitku i podržavali Asada koliko su mogli, ali kroz to i neke do sada važeće principe. Onoliko koliko poznajem političku realnost ovoga časa, Rusija će izaći kao gubitnik koji se nije mogao suprotstaviti zapadnom interesu, korporativizmu i njihovom oružju. Za njih će to biti početak nove ere slabljenja utjecaja na Bliskom istoku, pa i šire.

Sirijska priča podsjeća na Libiju, koja je bila jedna od najbogatijih i uređenih afričkih plemenskih država. Tim više je bila začuđujuća akcija ‘oslobođenja i demokratizacije Libije’ pored svih ostalih afričkih diktatora.

Nema u Siriji velike paralele s Libijom. Sirija je višeznačno složenija, povijesno značajnija, a uloga joj je mnogo osjetljivija u regiji u kojoj je. Libija je bila ekskluzivno energetska priča i problem je bio u ogromnom dugu koji su multinacionalne kompanije imale prema Libiji u trenutku kad se postavljalo pitanje produljenja koncesijskih ugovora za eksploataciju nafte. Vidio sam u Amanu kod istaknutog člana tamošnje kraljevske obitelji korektan prijedlog za sanaciju tog duga koji je Gadafi ponudio multinacionalnim kompanijama pred potpisivanje novih ugovora.

Predlagao je da se dio plati odmah, da se dio reprogramira, dio se trebao pretvoriti u zajedničku investiciju. Kad bi se na tim osnovama dogovorili o rješavanju duga, potpisao bi se novi sporazum o koncesijama za iskorištavanje naftnih polja. Međutim, neposredno nakon ove ponude krenulo je “arapsko proljeće” u Bengaziju, a ubrzo je NATO bombardirao Libiju. Gadafi je završio kako je završio. Postavljena je potpuno marionetska, tzv. demokratska vlada (?!) , koja je kratko trajala, ali sasvim dovoljno da se potpišu spomenuti koncesijski ugovori za naftu koja se smatra jednom od najkvalitetnijih na svijetu.

Tinta na ugovoru o koncesiji nije se ni osušila…

Ubrzo nakon toga, Libija se de facto raspala. Od nje je ostalo nešto što je ništa. To je haranje plemena, grupa, raznih kriminalaca, vojska pljačka naftu, nema središnje vlasti. A nitko o tome danas ne piše. Ta velika demokratizacija i dobivena borba za ljudska prava odvela je Libiju u srednji vijek, i prije. Ako “demokracija” s al-Kaidom i frontom al-Nusra, na krilima aviona Amerikanaca, Britanaca, Francuza i Turaka doleti u Siriju, za 15 dana će se zaboraviti na nju. Nećete imati niti jedan jedini tekst o jednoj, nekad najstarijoj civilizaciji na svijetu. Uopće ne sumnjam da će “osloboditelji” ispod kupole džamije Umajad u Damasku iskopati i grob Ivana Krstitelja i malo dalje grob Saladinov jer je bio Kurd, i biblijski grob Avelja, brata Kainova, te im rasuti ostatke unaokolo, u ime ljudskih prava i demokracije.

Po čemu je Sirija drugačija od Libije?

Bitno je drugačija. Ona je značila održavanje, a ovim sada promjenu i političkog, i vjerskog, i svakog drugog balansa na Bliskom istoku, jer se nalazi na točkama koje su ionako oduvijek, povijesno užarene. Na nju se naslanjaju priče o Libanonu, Izraelu, ona graniči s Irakom, Iran je u pozadini, sjeverno je Turska, a na jugu Jordan. Izlazi na Mediteran. Pouzdano znam da su, za slučaj da se sa Sirijom završi kako je krenulo, i u Siriji, i u Jordanu, i u Egiptu, najvećim dijelom i u Iraku, spakirani koferi svih tamošnjih starosjedilaca, kršćana. Oni su spremni za svoj biblijski egzodus jer najgori fanatici, mrzitelji svega što nije po njihovom, dolaze na vlast. To su povijesne drame koje se ne mogu svesti na priču o tome hoće li netko u iduća dva-tri dana napraviti ovo ili ono, jednokratno. Moje iskustvo s posljednjeg putovanja onamo od prije dva mjeseca je da među srednjom klasom – umjetnicima, trgovcima i obrazovanim, te uopće ljudima – postoji snažno osjećanje i gorko uvjerenje da sada, zapravo, jedna skorojevićka civilizacija od dvjestotinjak godina ruši tri najveće i najstarije civilizacije gurajući ih u ruke najekstremnijim i najretrogradnijim skupinama koje postoje zarad imperijalnih interesa: Irak al-Kaidi, Egipat Muslimanskoj braći, a Siriju al-Nusri, odnosno opet al-Kaidi.

Sutra je takva sudbina namijenjena i Iranu, četvrtoj staroj, perzijskoj civilizaciji. Zaključak je da ako treba srušiti i Babilon, i piramide, i Biblos, te krenuti ispočetka, srušit će se, samo da bi netko stavio u džep nekoliko milijardi dolara više. Ne znam interesira li ikoga u Americi, a da se bavi politikom, to što će odnos prema SAD-u nakon udara koji se približava iz minute u minutu, postati do te mjere temeljno negativan i mrzilački da je veliko pitanje kako će se to uopće odraziti na dnevne živote Amerikanaca u tom dijelu svijeta. A samo kad se sjetim koliko je nade i oduševljenja u arapskom svijetu izazvao govor Baraka Obame u Kairu, na samom početku mandata.

Zanima me događaju li se već sad u Siriji, kao što se to događalo u slučaju Libije i prije smaknuća Gadafija, kontakti između ‘pobunjenika’ i predstavnika energetskih i građevinskih multinacionalki, koje obično nakon prevrata dolaze i dobro zarađuju na ruševinama?

Teško je spominjati bilo kakve racionalne veze između onih koji ratuju protiv Asadove vojske i organiziranih svjetskih kompanija. Tzv. “revolucionari” nisu povezani ni međusobno, čak i ratuju između sebe, iz klasičnih pljačkaških razloga. Ubijaju se na ulici zbog ukradenog automobila. Naprosto se u ovom času ne može vjerovati da je to struktura koja ima organizacijsku shemu i koja je u svemu tome programski i planski vezana za neke multinacionalne kompanije. Njih interesira koliko će cisterni nakrcati naftom kad osvoje naftno neko polje i koliko će ih prošvercati tu i tamo, zaraditi u preprodaji.

Filozofija većine njih je mnogo bliža filozofiji džeparoša nego velikih biznismena. Na drugoj strani, to da će Sirija, ako bude bila bačena na pleća kao država, postat El Dorado za razne zapadne kompanije, to je jasno. Ni Turska, ni Francuska, ni Britanija nisu iz ideoloških razloga protiv Sirije, a pogotovo ne zbog ljudskih prava. To su stari kolonijalni apetiti koji nisu potpuno zatomljeni ni kod jedne bivše kolonijalne sile. Svatko ima svoje snove, računicu i gleda kako da se ubaci dok se ne isiše i posljednja kap okupirane krvi. To nije specifikum za Siriju, tako je u svim zemljama u kojima se kobajagi štite ljudska prava, a iza leđa se izvlače profiti. Nije nejasno zašto je to tako – planet je u samo jednoj generaciji po broju stanovnika narastao za dva i pol puta na količinama energije i hrane koje nestaju, kao i vode koja je degradirana.

Globalno gledajući, ovo je samo jedan stampedo u osvajanju planetarnih resursa koji su ograničeni, a procjena je da se to mora raditi po svaku cijenu, dakle silom. Ta se sila, cinično, ali neophodno, mora legalizirati na međunarodnoj sceni. A što je to nego legalizacija sile kad imate tri vodeće zemlje u Vijeću sigurnosti UN-a koje kažu da će raditi mimo odluke Vijeća, a svi ostali se poklope ušima? A to zašto razne zemlje koje se plaše sile misle da ovise o toj sili, dodvoravaju se i misle da će time postati njihovi veliki prijatelji, zašto one šute ili trče da prve dignu ruku za tuđe interese, to je stvar procjene svake od tih zemalja na domaćoj sceni. No, vjerovati da će se odricanjem od vlastitog stava i kičme, od vlastitog identiteta ne samo političkog nego ljudskog, povijesnog, te tako postizati kredibilitet na domaćoj i međunarodnoj sceni, naprosto je smiješno.

Kako vidite ulogu Europske unije u svemu ovome?

Njenu vanjsku politiku smatram poprilično jadnom, ciničnom, klaustrofobičnom i krajnje sebičnom. Nažalost, i svjetski sve manje relevantnom. Zbog nesnalaženja, nesposobnosti, pa i egoizma, ona je, pogotovo Velika Britanija i Francuska, tek priljepak SAD-a, iako joj je izražena karakteristika neprekidno i jogunasto inzistiranje na tobožnjoj samostalnosti i povijesnoj autentičnosti u odnosu na Ameriku. Za razliku od suvremenog imperijalizma SAD-a, mnogi Europljani su još uvijek tek stari, konzervativni, nažalost, još uvijek dovoljno vojno moćni neokolonijalisti.

Službena hrvatska politika podržava politiku EU po pitanju Sirije, pa i kad ugrožava interese naših tvrtki, prvenstveno tu mislim na INA-u. Prilično su ozbiljni navodi i da smo doturali oružje pobunjenicima. Kako to komentirate?

Da, postoje prilično relevantni domaći i inozemni obavještajni izvori i dokazi da je Zagrebu bila dodijeljena značajna uloga u doturanju oružja tzv. pobunjenicima u Siriji, preko Jordana. Ti dokazi, ako ništa drugo, zabilježeni su kroz razne dozvole za prelijetanje susjednih teritorija i objavljeni su u regionalnim medijima. Jasno je da Hrvatska nema previše razloga da to prizna, iako je naivno ako se misli da se to ne može znati. Pa pogledajte što je priznato i objelodanjeno samo minulih nekoliko mjeseci, da se prati, snima i kontrolira. I da će biti s time nastavljeno. Preleti aviona s oružjem su igračka u tom sistemu “komunikacija”.

Što se politike Hrvatske u odnosu na Bliski istok tiče, to je ipak duboko unutarnja stvar našeg susjeda. Nije je korektno u mojoj poziciji komentirati. Uostalom, ona nije bitno drugačija od politike moje zemlje, s tim što Hrvatska sada ima i mnogo veću obavezu prema članicama “alijanse” protiv Asada nego BiH. Granica u toj politici, nadam se, mora biti oslonjena na dvije točke – poštivanje interesa građana koje se predstavlja i poštivanje elementarnih principa međunarodne politike i poretka.

Odricanje od kičme

Vjerujem da, po definiciji, oni koji vode politiku u svojim državama znaju što to znači. I što će značiti u toj istoj politici ako se to smetne s uma. Znam samo da i u međunarodnoj politici, kao i kod kuće, istinski respekt i poštovanje imaju mnogo prije oni što drže do vlastitih principa, posebno kad su oni i univerzalni, nego kad savijaju kičmu “gazdama” u svakoj prilici, uvjereni da će time steći njihovu naklonost. U politici i neslaganje, temeljeno na poštivanju vlastitih principa, priskrbljuje veći respekt i dugoročno partnersko poštovanje nego bespogovorna poslušnost. To su, uostalom, najčešće opće pojave koje s politikom ne moraju imati veze.

Ana Benačić/danas.net.hr

facebook komentari