Pad Berlinskog zida: od kraja povijesti do neoliberalnog otrežnjenja

4

Na proslavi 25. godišnjice pada Berlinskog zida u ulici Bernauer grad će ponovno biti podijeljen, ali na tri dana, i ovoga puta svjetlom

Vodeći njemački političari na čelu s kancelarkom Angelom Merkel, zajedno s građanskim organizacijama i građanima koji pamte to doba bit će u nedjelju na središnjoj proslavi 25. godišnjice pada Berlinskog zida u ulici Bernauer, a grad će ponovno biti podijeljen, ali samo na tri dana, i ovoga puta svjetlom.

Braća Marc i Christopher Bauder osmislila su osam tisuća bijelih, helijem napunjenih balona koji će, osvijetljeni, biti pušteni u zrak uzduž nekadašnje ničije zemlje u dužini od 15 kilometara. Time će pokazati koliko je golema ta barijera bila. I jednako, koliko je golemu podjelu izazvala.

Ono što brojni turisti u nedjelju u Berlinu neće osjetiti bit će ushit koji je obuzeo ljude kad je 28 godina star zid napokon pao. Od te 1989. nade i očekivanja od poslijehladnoratovskoga svijeta splasnule su.

Simbolični početak nove, bolje epohe

Viziju univerzalnog poretka i liberalnih, kapitalističkih i demokratskih država koje žive u miru, kako je to predvidio američki politolog Francis Fukuyama koji je govorio i o “kraju povijesti” poslije pada Zida, zamijenila je stvarnost u kojoj jačaju autoritarne zemlje poput Rusije i Kine, tzv. islamski terorizam postao je važan međunarodni problem, a nekoliko nestabilnih država, među kojima i Sjeverna Koreja, domoglo se nuklearnoga oružja.

Kad svijet ovaj vikend bude slavio 25. godišnjicu pada Berlinskoga zida, prisjetit će se kako se urušio Sovjetski Savez, a Sjedinjene Države ostale jedina svjetska sila. Njemačka se ujedinila i ponovno zauzela mjesto jedne od vodećih zemalja svijeta, a nastale su i nove srednjoeuropske države.

Godina 1989. i nestanak Berlinskog zida “ipak ostaju simbol najvažnije povijesne promjene u drugoj polovici prošlog stoljeća, promjene koja i danas određuje okvire globalne ekonomije i politike”, rekao je Hini politolog Branko Caratan.

Građani Berlina, Njemačke, a onda i drugih istočnoeuropskih zemalja ipak mogu u principu biti zadovoljni, ocjenjuje povjesničar Tvrtko Jakovina.

“Nijemcima je to bio proces ponovnog ujedinjenja zemlje, Njemačka je postala bogatije i sretnije društvo. U civilizacijskome se smislu dogodio veliki korak naprijed, uvedena su mnoga prava koja nisu postojala, društvo je posvuda donekle postalo društvom blagostanja”, dodaje redoviti profesor svjetske povijesti 20. stoljeća na Filozofskom fakultetu.

“U velikoj je mjeri ukupan rezultat vrlo pozitivan i u tome smislu pad Zida simbolički stoji na početku jedne drukčije, a za mnoge narode ipak bolje epohe nego što je to bila prethodna”, kaže Jakovina.

berlinski-zid-1_226507S1
‘Željezna zavjesa’ s unutrašnje strane (Ilustr:JL)

Europska ideja stagnira, Rusija jača

Profesor povijesti Ivo Banac kaže kako je pad Berlinskog zida i proces dekomunizacije dočekao s oduševljenjem.

“Mislio sam da je to kraj propalog sustava i vrlo brzo će doći do implementiranja demokratske revolucije. To se i dogodilo u nizu zemalja s većim ili manjim uspjehom, ali u nekima tek do stanovite mjere”.

U nekim zemljama to stvara, a Hrvatska je vrlo dobar primjer, nelagodu oko učinka tih 25 godina, objašnjava Banac.”Mnogo je vremena izgubljeno”, dodaje.

On uočava dvije nepovoljne tendencije koje djeluju u bivšem komunističkom istočnoeuropskome prostoru: slabljenje europske ideje i jačanje Rusije.

“Europska ideja koja je bila u zenitu devedesetih, a posebno nakon proširenja početkom stoljeća, trenutno je u stagnaciji i to ima vrlo loše posljedice u nizu zemalja istočne Europe. S druge strane relativno benevolentan stav prema europskim integracijama tipičan za Jeljcinovu Rusiju nestao je pod agresivnim novim vodstvom koje zapravo stvara svjetsku alternativu europskim integracijama i Zapadu općenito”.

Hod povijesti nije zaustavljen

Politolog Caratan kaže kako je Fukuyama pad berlinskog zida ocijenio kao kraj povijesti, kao konačnu pobjedu Zapada i zapadnih vrijednosti.

“Došlo je do kolapsa europskih komunističkih stranaka, a i stranke socijaldemokratske orijentacije došle su u krizu. SAD ostaje jedina supersila”, objašnjava. Bivše komunističke zemlje istoka Europe uveden je višestranački sustav i prešle su na tržišno gospodarstvo, kaže Caratan.

“Kasnije će se pokazati s krizom neoliberalizma da hod povijesti ipak nije zaustavljen”, rekao je Caratan, “a rat u Ukrajini i povratak Rusije na scenu pokazuju da proces započet rušenjem Berlinskog zida nije završen”.

I stare demokracije Zapada počinju smanjivati socijalna prava svojih građana jer je “padom komunističke utopije nestalo potrebe da se demokracije usavršavaju”, drži politolog Tihomir Cipek.

“Pokazalo se nakon pada Zida i stvaranja novih demokratskih država koje počivaju na tržišnom gospodarstvu da demokracija traži aktivnog građana, a mi smo sad u situaciji u kojoj je taj aktivni građanin sve rjeđi, ljudi nisu spremni podnositi nemilosrdne zahtjeve tržišta”, kaže Cipek.

Cilj je demokracija od Vancouvera do Vladivostoka

Povjesničari uočavaju i jačanje konzervativnih pokreta nakon pada Berlinskoga zida. U Hrvatskoj “konzervativne snage jačaju, ali to nije regionalna nego općenita tendencija u Europi danas”, kaže Ivo Banac.

“Uostalom, i republikanci su upravo uspostavili totalnu dominaciju nad američkim Kongresom. I to nešto govori o raspoloženju u velikim dijelovima industrijaliziranog ili poluindustrijaliziranoga svijeta”, dodaje Banac.

Cijeli se svijet kretao zadnjih četvrt stoljeća u “jednom konzervativnom, antimodernom pravcu”, kaže Tvrtko Jakovina. “Europske zemlje pokazale su se nedovoljno spremnima valorizirati vlastitu prošlost i pokušati uzeti ono što je bilo pozitivno i nastaviti dalje, graditi na ukupnome europskom iskustvu. A jedna je od posljedica taj novi konzervativni val koji se osjeća i u Hrvatskoj i u drugim zemljama”.

Rušenje Berlinskoga zida trebalo je označiti pad komunizma i stvaranje zajedničkog demokratskog doma, od Vancouvera do Vladivostoka, kaže Jakovina.

“Taj cilj ne treba maknuti s uma i zapravo proces rušenja neće biti završen dok se ne izgradi u najvećem stupnju demokratsko društvo od Vladivostoka do Vancouvera, a po mogućnosti i dalje. Simbolika pada Zida trebala bi to sugerirati, a ne novo zaoštravanje s Rusijom kao nadomjestkom za Sovjetski Savez jer onda nismo dobili kraj Hladnoga rata nego samo pomicanje zida dalje na istok, a to ne bi smio biti krajnji cilj”.

Američke vlasti nikada nisu otkrile identitet muškaraca koji su sudjelovali u akciji, i onoga među njima koji je ubio vođu al-Qaide. (H)

kamenjar

facebook komentari

  • peppermintt

    Nakon relativno malo godina Njemačka je uspjela Istočni dio svoje države podići na visoku razinu sukladno svojim standardima , to je način na koji država štiti i čuva svoju državnost, ulaganjima u razvoj .

  • sred.bosna

    Iskustvo kaže slijedeće, barem na našim prostorima kao i cijeloj Istočnoj Evropi. Padom Berlinskog zida i pobijede tzv demokratski vrijednosti na ovim prostorima nametnut je ekonomski model koji jasno samo jača PRIVATNU moć pojedinaca tj TAJKUNSKO-KLANSKI kapitalizam. Zlo najgore od svih mogući koje je ljudski um mogao izmisliti .
    Naravno to se prikriva raznim riječima tipa liberalni pa neoliberalni pa korporacijski kapitalizam i sl glupostima. Suštinu mi živimo i vidimo što je. tajkunsko-klanski kapitalizam sustav jačanja privatne moći i to na način kriminalni i varanjem.
    A taj tip kapitalizma je nastao i nametnut od strane tajkuna iz anglo-saksonskog područja.
    1% bogatih ostalo sirotinja , gdje se privatizira otimanjem i prirodni resursi i imovina stečena radom i znanjem generacija. To niti jeste niti može biti čovječno. To mora PASTI i PROPASTI i to nadam se vrlo brzo posebno kod slavenski naroda.

  • Gabro Vuskic

    Neka ovaj gore opis poslui onim Hrvatima koji ne znaju da je Njemačka bila podijeljna na istočnu i zapadnu Njemačku, što znači iako su bili podjeljene i od jedne Njemačke imali su dvije, a mi, žalostni i tužni Hrvati smo isto tako bili podijeljeni na fašiste i antifašiste – ne da je to tako htio hrvatski narod, nego su to tako htijeli hrvatski antifašisti – i od jedne HRVATSKE nismo imali ni jednu, zahvaljujući upravo hrvatskim antifašistima, koje će povijest okriviti kao najveći nesretni sinovi Hrvatske i uz to im prišiti etiketu IZDAJNICI svojeg naroda.