Pratite nas

Pakao srpskog logora Stara Gradiška 1991. godine

Objavljeno

na

Pakao srpskog logora Stara Gradiška 1991. godine

 

Vlado Radošić: PAKAO SRPSKOG LOGORA Stara Gradiška 1991. godine; broj stranica 383;

Pakao-srpskog-logora-Stara_Gradiska-n

Nakladnik je Udruga specijalne policije iz Domovinskog rata “Zebre”, sunakladnik tiskara “Arca”, Nova Gradiška, 2012.

Knjiga policijskog inspektora Vlade Radošića “Pakao srpskog logora Stara Gradiška 1991. godine” na 380 stranica govori, na temelju originalnih dokumenata srpske strane pronađenih nakon VRO “Bljesak”, o stradanju Hrvata u logorima i zatvorima u Domovinskom ratu na okupiranom području zapadne Slavonije, prvenstveno u logoru Stara Gradiška.

Istodobno pruža vrlo korisne podatke o srpskoj pobuni u zapadnoj Slavoniji 1991., djelovanju srpske milicije na ovom području, odnosno “SUP-a Okučani”, organizacijskom ustroju, kao i o djelovanju pripadnika “TO SAO zapadne Slavonije” i banjalučkog korpusa JNA.

Uz dokumente o vojnom djelovanju pobunjenih Srba donosi i dokumente o djelovanju različitih civilnih struktura pobunjenih Srba 1991., fotografije, obilje informacija za sve istraživače Domovinskog rata. Poimenično se navode i imena mučitelja i ubojica Hrvata.

Neki od sudionika događaja na srpskoj strani u vrijeme okupacije danas normalno žive u Hrvatskoj, neki primaju hrvatske mirovine, a neki rade i u državnoj službi.

Knjiga je temelj svim pravosudnim tijelima RH da procesuiraju one koji su za ove zločine odgovorni.

“Odlučio sam sve ovo napisati, jer da nisam, živio bih do smrti pod dojmom da sam prešutio, što nije trebalo prešutjeti, skrio, što nije trebalo skriti, propustio ono što nisam smio propustiti.” (Vlado Radošić)

Zločin u Borovu Selu

Bilješka o autoru knjige

Vlado Radošić (na slici u krugu) rođen je 22. ožujka 1968. u Tisovcu, općina Staro Petrovo Selo. Sudionik je Domovinskog rata – dragovoljac, pripadnik specijalne jedinice policije “ZEBRE”, zasebne jedinice policije “JADRAN”, te temeljne i krim. policije.

Za sudjelovanje u Domovinskom ratu odlikovan:

– Spomenicom Domovinskog rata 1991.-92.
– Spomenicom Domovinske zahvalnosti
– Medaljom “Bljesak”
– Medaljom “Oluja”
– Redom hrvatskog trolista
– Spomen plaketom “Vukovar 1991.”
– Pohvalnicom MUP-a RH, načelnika Odjela Specijalne policije generala Mladena Markača, i drugim zahvalnicama i pohvalama MUP-a RH za uspješan rad i sudjelovanje u Domovinskom ratu.

Na poslovima kriminalističkog službenika za ratne zločine i terorizam PU Brodsko-posavske, PP Nova Gradiška i PP Okučani, u vremenskom razdoblju od 1992.-1997., vršio prikupljanja podataka u svezi počinjenih zločina, masovnih i pojedinačnih grobnica, nazočio ekshumacijama i identifikacijama pronađenih osoba. Prikupljeno arhivsko gradivo korišteno je za pisanje ove knjige. Umirovljen 2007. u zvanju – glavni policijski inspektor.

Spomen-ploča s netočnim datumom - Stara Gradiška

Spomen-ploča s netočnim datumom. Logor je službeno zatvoren 15. lipnja 1992.!

Od ukupno 7.624 logoraša koji su bili u srpskim koncentracijskim logorima u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, u Staroj Gradiški ih je bilo 1200, od toga 377 zatočenika (4 ubijena, sudbina dvojice nepoznata) u 1991. godini. Posljednji zatočenik izašao je iz logora 1. srpnja 1992.

Logor Stara Gradiška - Domovinski rat

U logoru “Stara Gradiška” 1991., su zatvarani civili i pripadnici MUP-a i ZNG-a s cijelog okupiranog područja Republike Hrvatske te civili s područja BiH, gdje u to vrijeme nije bilo ratnih djelovanja. Prema iskazima, svi logoraši prošli su kroz slična iskušenja, bili su sustavno fizički maltretirani, neki su podlegli ozljedama.

Poseban šok izazivala je spoznaja da su ih zlostavljali dojučerašnji poznanici i susjedi.

O metodama zlostavljanja i mučenja zatvorenika i logoraša sigurno će svoju riječ jednom dati i stručne osobe ili institucije, a ovdje navodim najčešće oblike tjelesnog zlostavljanja zatvorenika i logoraša:

– ubijanje batinanjem
– batinanje gumenim palicama, kundacima puške, drškama pištolja po cijelom tijelu do gubitka svijesti
– udaranje gumenom palicom ili različitim predmetima po testisima i spolovilu
– svlačenje do gola i udaranje nogama, gumenim ili drvenim palicama
– izbijanje i vađenje zubi, lomljenje ruku i rebara udaranjem nogama ili palicama i drugim predmetima
– stavljanje cijevi pištolja ili puške ili bombe u usta, odnosno noža pod vrat uz prijetnje klanjem
– udaranje sjekirom, željeznom šipkom i drugim alatima
– uskraćivanje osnovnih ljudskih potreba (voda, hrana, korištenje WC-a, liječnička pomoć)
– elektriziranje tijela davanjem elektrošokova pištoljima za stoku ili strujom
– gaženje i udaranje nogama u ležećem položaju na betonu od strane maskiranih zlostavljača
– svakodnevno udaranje po želucu ili bubrezima
– gašenje opušaka na dijelovima tijela (uši, ruke)
– zasijecanje ušiju noževima, rezanja prstiju, zarezivanja po dijelovima tijela
– seksualno iživljavanje (tjeranje zatočenika na međusobni seks, oralni seks i slično)
– višekratno i često silovanja žena uz sudjelovanje jednog ili više mučitelja
– tjeranje logoraša na spolni odnos sa zatočenicama uz snimanje video kamerom
– tjeranje zatočenika na kupanje u hladnoj vodi
– zahtijevanje da se logoraši krste s tri prsta, ljube slike Slobodana Miloševića, Draže Mihajlovića, da ljube brade svojih mučitelja (najčešće pripadnika paravojnih četničkih postrojbi)
– prisiljavanje na pjevanje četničkih pjesama
– pljačkanje logoraša prilikom privođenja i pretresa
– tjeranje na teške radove u logoru i izvan njega
– puštanje pasa na zatvorenike i slična zvjerstva. (str 18 -19.)

5 logor Stara Gradiska

Činjenica je da su logori i zatvori bili u funkciji svojevrsnog “etničkog čišćenja”, jer su poslužili kao instrument zastrašivanja, psihološkog pritiska na hrvatsko i drugo nesrpsko stanovništvo, kako bi oni napustili svoje domove i sela. U skladu s velikosrpskom politikom, strateški interes pobunjenih Srba u Republici Hrvatskoj bio je postizanje čistog etničkog prostora “SAO Krajine” i njeno pripajanje Srbiji. (str 20.)

Srpski logor Stara Gradiška

Područje zapadne Slavonije koje je bilo pod okupacijom srpskih snaga (postrojbe lokalnih Srba, potpomognute pripadnicima aktivnog i rezervnog sastava JNA i dobrovoljačkih postrojbi iz Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore), postala je logor za Hrvate i ostalo nesrpsko stanovništvo, koje je, uz zabranu kretanja ili ograničeno kretanje na okupiranom području, bilo zatvarano, zlostavljano, silovano i ubijano.

Ovdje pojam logora i zatvora ima daleko širi značaj od uobičajenog značenja te riječi, jer je stan ili vlastita kuća često postajala zatvor, a cijelo selo logor. Kazivanja su potvrdila da su Hrvati bez obzira na dob, spol ili zdravstveno stanje internirani u logore i zatvore, a pobunjeni Srbi su raspolagali njihovim životima, smrću i imovinom. Tragedije stradalnika su vrlo različite, tek su neki imali sreću i, zahvaljujući poznanstvu s pojedincima, uspjeli se izvući bez većih posljedica!

Mnogi od uhićenih, zarobljenih i na razne načine zatočenih Hrvata, prebacivani su iz jednog u više zatvora ili logora, tako da njihova sjećanja započinju u jednom, a završavaju u drugom srpskom zatvoru (“Okučani”, “Miokovićevo”, “Mali Grđevac”, lager “Sekulinci” kod Voćina, i drugdje) ili logoru (“Bučje”, “Stara Gradiška”, logori u Bosni i Hercegovini – “Manjača” kod Banja Luke, aerodrom “Željava” kod Bihaća, “Batkovići” kod Bijeljine, i u Srbiji – “Begejci”, “Sremska Mitrovica” i drugi).

Gornji Varoš (prema popisu iz 1991. u selu je živjelo 379 osoba, uglavnom Hrvata), u vrijeme okupacije u selu je ostalo zatočeno 113 civila Hrvata, jedan civil Musliman. Devet civila Hrvata zatočeno je u logoru “Stara Gradiška”, a pet civila Hrvata mučki je ubijeno: Ruža, Marko i Ljubica Guberović; Branko Maćašević i Ivo Grganović. Zatočeni u selu svakodnevno su bili izloženi tjelesnom i psihičkom zlostavljanju, a potpuno su iseljeni 19. prosinca 1991. godine.

Uskoci (prema popisu iz 1991. u selu živjelo 137 osoba, uglavnom Hrvata), nakon okupacije u selu je ostalo zatočeno 18 civila Hrvata, osam civila Hrvata i tri civila srpske nacionalnosti zatočeno je u logoru “Stara Gradiška”, a dva civila Hrvata mučki su ubijena: Antun Matokanović i Mato Matraković. (str. 15)

Srpski logor Stara Gradiška

Početkom 1991. djelovanje SDS-a usmjereno je na stvaranje velike “srpske” općine Pakrac, koja je trebala biti proširena izdvajanjem naselja s većinski srpskim stanovništvom iz novogradiške, novljanske i požeške općine.

Razlog okupljanja srpskih krajeva u zapadnoj Slavoniji oko općine Pakrac postao je jasan kada je pakračka skupština 22. veljače 1991. donijela odluku o pristupanju općine Pakrac SAO Krajini…

Tako je Veljko Džakula na sjednici Skupštine općine Pakrac, prilikom donošenja odluke o pristupanju SAO Krajini, poručio da “ukoliko Hrvatska ima namjeru razdružiti se od Jugoslavije, onda Pakrac ima namjeru razdružiti se od Hrvatske“. (str. 9.)

Zapadnoslavonski Srbi su 12. kolovoza 1991. na području Pakraca donijeli odluku o osnivanju “SRPSKE AUTONOMNE OBLASTI ZAPADNA SLAVONIJA”.

Zaključili su:

“Velika narodna skupština srpskog naroda Zapadne Slavonije uvažava rezultate ovogodišnjeg referenduma o srpskoj autonomiji kao i rezultate ovogodišnjeg referenduma o priključenju SAO Krajine Republici Srbiji i svima onima kojima je stalo do očuvanja Jugoslavije (održanog 12. svibnja 1991., op.a.), donijeta je odluka o proglašenju SAO Zapadna Slavonija, koja će biti integralni dio SAO Krajine”. Potom je 15. kolovoza 1991. rukovodstvo “SDS-a Okučani” proglasilo osnivanje “Opštine Okučani”. Na prilazima selima s većinskim srpskim stanovništvom postavljaju se naoružane straže i barikade. (str. 21.)

KPD - Stara Gradiška

U vrijeme pravde i istine za sve žele nas još uvijek izjednačiti s agresorom. Činjenice iznesene u knjizi najbolje govore o toj “pravdi i istini”. Nove činjenice bit će uskoro objavljene u novoj knjizi Vlade Radošića: Pakao srpskog logora Stara Gradiška 1992. godine.

Vlado Radošić, Velimir Paušić, Krešimir Baković

Vlado Radošić, Velimir Paušić, načelnik općine Stara Gradiška (u sredini) i Krešimir Baković, umirovljeni satnik HV.

– Godine 1535. prodorom Turaka, u Staroj Gradiški se gradi utvrda i od tada se spominje kao “Gradiski Castrum”, te postaje vojno-strateško naselje.
– Godine 1762.-1765. gradi se nova utvrda u obliku nepravilne zvijezde s objektima vojne namjene.
– Godine 1789. izgrađena je velika vojarna u obliku slova “L” na kat.
– Godine 1921. bivša vojnička kaznionica postaje zemaljska (civilna”).
– 6. veljače 1991. zloglasni KPD Stara Gradiška odlukom Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske prestaje s radom.
– Godine 1991. do 1992. KPD Stara Gradiška oživljena je kao srpski koncentracijski logor.

Ova hrvatska spomenička baština propada. Memoricid. Općina Stara Gradiška želi očuvati “Spomen područje Stara Gradiška” i urediti muzejsko-dokumentacijski centar ali nažalost ne smije ništa poduzimati obzirom da se to područje nalazi pod upravom Spomen područja Jasenovac (ravnateljica Nataša Jovičić). Kažu, nema novaca za Gradišku. I to je u redu, jer zamislite da državni vrh poslije Jasenovca mora doći još i u Staru Gradišku. Što bi tom prigodom morali reći? Zato Stara Gradiška, za razliku od Jasenovca (Popis Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac), nije obvezatno odredište učeničkih izleta.

10 srpski logor Stara Gradiska

11 KPD Stara Gradiska

Podrumske samice u koje su logoraši odlazili po kazni: “mračare” (bez svijetla) i “sobe s vodom” uvijek su preplavljene podzemnom vodom rijeke Save (udaljene oko 100 m).

12 srpski logor Stara Gradiska

POPIS ISTRAŽITELJA U LOGORU “STARA GRADIŠKA”

Istrage, saslušanja, te tjelesna zlostavljanja logoraša u logoru “Stara Gradiška” vršili su:

1) Bajić Milenko,Save, r. 21.04.1961. iz Rajića, 1.svibnja 1995. br. 23
2) Bijelić Ilija,Milana, r. 29.07.1933. iz Novske,
3) Božičić Đorđe,zv.”ĐOKO”,Milana, r. 09.11.1966. iz Novske, 1.maja br. 26
4) Božić Gojko,Milana, r. 31.08.1958. iz Opršinaca br. 21,općina Cernik
5) Čičić Dušan,Petra, r. 04.03.1953. iz Stare Gradiške,Naselje br. 6
6) Čokorac Nenad,Andrije, r. 09.08.1966. iz Novske, 5.maja br. 29
7) Delić Boro,Ilije, r. 10.09.1948. iz Stare Gradiške,Naselje br. 14
8) Delić Drago,Bore, r. 28.11.1972. iz Stare Gradiške,Naselje br. 14
9) Despotović Mihajlo, r. 02.06.1954.iz Nove Topole, Srbački put br. 167, općina Bosanska Gradiška, R BiH
10) Đurić Ranko,Dimitrija,iz Novske,Bukovačka ulica br. 56
11) Gaćeša Ilija,Milana, r. 06.02.1956. iz Stare Gradiške,Naselje br. 13a
12) Gajić Saša,
13) Jurković Dragan, Vlade, r. 04.03.1950. iz Mašića br. 6, općina Dragalić
14) Kasagić Vlado,Milorada, r. 26.02.1959. iz Rijeke, Plase br. 24
15) Kljajić Milenko,Stanka, r. 08.12.1935. iz Okučana, S.Radića br. 103
16) Kojić Dušan,Vojina, r. 28.06.1961. iz Čaprginaca bb,općina Okučani
17) Kosić Nedeljko,Steve, r. 28.10.1951. iz Novske, A.Kovačića br. 11
18) Krajnović Dušan,Vase, r. 23.03.1956. iz Stare Gradiške,Naselje br. 5
19) Kuprešanin Milan,Nikole, r. 09.09.1928. iz Stare Gradiške,Naselje br. 17
20) Kuzmić Savo,Ostoje, r. 96.05.1949. iz Stara Gradiške,Naselje br. 9
21) Lužajić Zoran,Milana, r. 18.03.1965. iz Okučana, M.Stanivukovića 98
22) Ljiljak Stevan,Milana, r. 29.04.1959. iz Borovca br. 7, općina Rajić
23) Miščević Ignjatije, Branka, r. 07.09.1950. iz Novske, J.Kozarca br. 20
24) Orobabić Milan,Nikole, r. 21.01.1945. iz Okučana,Ul.121.brigade HV-a br. 22a
25) Pejić, zv.”ZAGOR”
26) Popović Predrag,
27) Popović Slobodan, Dragutina, r. 25.04.1953. iz Zagreba, Albaharijeva br. 7
28) Radivojac Radovan, r. 03.07.1956.
29) Rodić Božidar,Nikole, r. 23.06.1963. iz Stare Gradiške, Naselje br. 4
30) Suzić Mladen, Milana, r. 11.11.1945. iz Novske,D.Cesarića br. 12
31) Šalindrija Mile,Milana, r. 02.08.1951. iz Stare Gradiške,Naselje br. 5
32) Šalindrija Savo,Milana, r. 09.10.1955. iz Mlake,općina Novska
33) Šestanović Mihajlo,Nikole, r. 13.06.1949. iz Stare Gradiške,Naselje br. 15
34) Šestanović Nikica,Mihajla, r. 21.05.1971. iz Rajića,Vukovarska ul. br. 4
35) Španović Đorđe, Rade, r. 22.09.1955. iz Borovca br. 11,općina Rajić
36) Španović Milan,Stevana, r. 08.10.1960. iz Borovca br. 11,općina Novska
37) Tendžerić Ljubo, zv. „Ljubo”, Mile, r. 20.07.1950., iz Gornjih Podgradaca, općina Bosanska Gradiška, R BiH
38) Tendžerić Momčilo,zv.”Momo”,Mile, r. 30.11.1952. iz Gor. Podgradaca bb,općina Bosanska Gradiška, R BiH
39) Utješinović Mirko,Majstorović Ljubice, r. 08.11.1942. iz St.Gradiške,Naselje br. 4
40) Vesić Vladan, iz Bos.Gradiške,Kneza Lazara br. 1,načelnik „SJB Bos.Gradiška”
41) Vukičević Ranko,Vojislava, r. 14.03.1955. iz Stare Gradiške,Naselje br. 13a
42) Zuber Marko,Ljubana, r. 08.03.1948.iz Stare Gradiške, Naselje br. 6
(str. 359.)

KPD Stara Gradiška

KPD Stara Gradiška

POPIS OSOBA KOJI SU PRIVODILI CIVILE

Civile s okupiranog dijela općina Nova Gradiška i Bos. Gradiške, privodili su :

Komandant VP TO Bos.Gradiška: Savković
Vojni policajac: Makivić
Pripadnici SM St.Gradiška: Živković Marko
Gaćeša Ilija
Kovačević Zoran
Tendžerić Momo
Tendžerić Ljubo
Božić Gojko
Lužajić Zoran
Kuprešanin Milan
Tatomirović
Divić Milan
Mijatović Milan, Svetislava, r. 26.03.1966. iz Borovca br. 197,
općina Rajić, pripadnik “Vojske SAO Krajine”:

Zapovjedništvo - zapovjednici - Srpski logor Stara Gradiška

15 KPD Stara Gradiska

POPIS LIJEČNIKA KOJI SU PRUŽALI POMOĆ LOGORAŠIMA

Popis liječnika koji su pružali pomoć logorašima, dok se logor nalazio pod nadzorom “SM Stara Gradiška”:

Nastić Emir iz Bos.Gradiške
Regoda Mladen, poručnik
Vučić Marinko

Popis liječnika koji su pružali liječničku pomoć logorašima, dok se logor nalazio pod nadzorom pripadnika „Vojne policije” banjalučkog korpusa JNA;

Đajić Zorica,med.sestra, iz B.Luke, R.BiH
Regoda Mladen, poručnik
Solar Vladimir (zatočenik logora, iz Lipika)
Todorović Brankica, med. sestra iz Kotor Varoša,

Srpski logor Stara Gradiška

Srpski logor Stara Gradiška

Knjiga iz vremena zatvorske knjižnice KPD Stara Gradiška

Prigodom obilaska logora Vlado Radošić, danas predsjednik upravnog vijeća Muzeja grada Nova Gradiška, pronašao je nekoliko predmeta za gradiški muzej.

Srpski logor Stara Gradiška

Izlaz-ulaz logora Stara Gradiška

POPIS PRIPADNIKA VOJNE POLICIJE BANJALUČKOG KORPUSA JNA U LOGORA “STARA GRADIŠKA”

KOMANDANT VOJNE POLICIJE:
Popović Radomir, zv. „Pop”,Gojka, rođen u Ribniku, općina Ključ, R BiH , aktivna vojna osoba u zvanju – poručnik
KOMANDANT LOGORA:
Čančar Tihomir, zv.”Čan”, st.vodnik, rodom iz Teslića, R BiH, aktivna vojna osoba
DEŽURNA SLUŽBA VOJNE POLICIJE:
Mesar Đuro, st.vodnik
Ratić, st.vodnik
Homa Miroslav zv,”Homa”, iz Banja Luke, Bulevar Cara Dušana br. 6, R BiH, vodnik I. klase
Bajić Vojislav, iz Banja Luke, I. Krajiške brigade Br. 4, R BiH, – desetar
Koljančić Zlatomir, vojnik
Polić, – vojnik.

Popis pripadnika VP:

1) Čubrilo Svetozar iz Srbije, redovni vojnik JNA,vodič psa,
2) Ćutić Nenad iz Banja Luke,
3) Drašković Slaviša iz Srbije,redovni vojnik JNA,vodič psa
4) Đurić Ranko iz Banja Luke,
5) Galić Milenko iz Banja Luke,
6) Janičić Dragan,vodnik, iz Banja Luke,
7) Kljakić(Mihajlo) Igor,zv.”Žućo” iz Banja Luke, Josifa Pančića br. 8,
8) Knežević Petar iz B.Luke,R BiH
9) Kosić Đorđe iz B.Luke,R BiH
10) Kovačević Predrag zv.”Špaga” iz B.Luke,R BiH
11) Kovačević Zoran iz B.Luke,R BiH
12) Ljeskavica Rešad, zv.”Pide,Čedo” iz Banja.Luke,
13) Maler (Pavao) Mario, r. 16.06.1967.u B.Luci, BiH,Hrvat, iz Banja Luke,Rudarska br. 17sada Zagreb,I Osječki zavoj 13
14) Popović Sretko iz Ključa,R BiH
15) Stojanović Branislav zv.”Buco” iz Bronzanog Majdana,R BiH
16) Topić Željko iz B.Luke,R BiH
17) Vojvodić Rade zv.”Vojvoda” iz Srbije- redovni vojnik JNA
18) Vokshi Dugađi zv.”Šok”s Kosova-redovni vojnik,vodič psa
19) Zrnić Goran zv.”Zrna” iz B.Luke, R BiH

Ratni zločini - Stara Gradiška

POPIS “OFICIRI BEZBEDNOSTI JNA” I DRUGIH VOJNIH OSOBA KOJI SU VODILI ISTRAGE I SASLUŠANJA LOGORAŠA U LOGORU “STARA GRADIŠKA”

1) Alihodžić Ekrem,zv.”Ekrem”,Smaila, r. 09.04.1951. u Ključani Vakufu,općina Sanski Most, R BiH, kapetan JNA „načelnik bezbednosti”
2) Prstojević Dubravko, zv.”Mrva”,Bore, r. 17.01.1954. iz Banja Luke,Bulevar Cara Dušana br. 4, – kapetan „oficir bezbednosti JNA”
3) Radinković Radomir-iz Banja Luke,Branka Ćopića br. 1, R BiH, – stariji vodnik, „oficir bezbednosti JNA”
4) Nikić Rade – kapetan JNA
5) Šajatović Jure,Jure, r. 01.07.1950. u Ozlju,iz Novske – kapetan I. klase
6) Mačkić Jovo iz Bos.Gradiške,Uroša Predića bb,R BiH – st.vodnik
7) Jaćimović Zoran, zv.”Zoka”
8) Hadžiselimović Šemso,zv.”Šemso” – kapetan JNA
9) Stupar, major
10) Jokić, zastavnik
11) Stojaković Branko, zv.”Brane”
12) Brkanac Đorđe,Đure, r. 02.01.1948. iz Kukunjevca,F.Filipovića br. 156
13) Kastić , kapetan „oficir bezbednosti JNA”
14) Braunović Željko, zv. „Crnogorac”, Drage, r. 18.03.1959. iz Mojkovca, R Crna Gora, dobrovoljac
15) Kojić Jovan, kapetan u VP (str. 371-372.)
1) Ćurguz Zdravko
2) Vulin, major JNA
3) Andrić Ratko, potpukovnik JNA iz Banja Luke
4) Rašula Milan , kapetan JNA, često je posjećivao logor „St.Gradiška” (str. 373.)

Srpaski logor Stara Gradiška

Ubijeni u srpskom logoru Stara Gradiška 1991. godine (fotografije iz knjige PAKAO SRPSKOG LOGORA Stara Gradiška 1991. godine)

SANJICKI DARKO, Josipa, civil, r. 11.11.1967., iz Bosanske Gradiške, D. Obradovića br. 29, Hrvat. Uhićen dana 21.09.1991. u mjestu Gornji Podgradci, općina Bosanska Gradiška, od strane „Milicije SAO Krajine”. Tjelesno je zlostavljan do 22.09.1991., a potom je doveden u logor „Stara Gradiška” pod nadzorom pripadnika „SM Stara Gradiška”. Smješten u samicu br. 19, gdje je boravio do 07.12.1991. kada je s još 22 logoraša odveden u zatvor „Okučani” pod nadzorom pripadnika „SM Okučani”. Dana 22.12.1991. iz zatvorske ćelije odveden je od strane Teodorčević Dragana, zvanog „Macola” i više nije vraćen u ćeliju. Dana 24.10.1996. prilikom ekshumacije, u bunaru, na staroj benzinskoj pumpi Okučani, uz auto-cestu, Zagreb-Lipovac pronađen je leš NN muškarca, a DNA analizom u Zavodu za sudsku medicinu Zagreb, utvrđeno je da se radi o tijelu Sanjicki Darka. Dana 20.03.2009. Zavod za sudsku medicinu Zagreb, Re broj: 60.922-1247/1996, izdao je „prijavu činjenice smrti” na ime Sanjicki Darko s uzrokom smrti „TRAUMA CAPITIS” – nasilna smrt. Posmrtni ostaci Sanjicki Darka sahranjeni su na gradskom groblju Nova Gradiška. Za vrijeme boravka u logoru svakodnevno je, tjelesno, psihički i na druge načine zlostavljan, a zbog čega mu je ukazivana liječnička pomoć.(str. 67.)

ADŽIJEVIĆ STJEPAN, Reze, zvani „Baja”, civil, r. 26.08.1943., iz Donjeg Čaglića br. 105, općina Lipik, Hrvat. Uhićen dana 21.11.1991. od strane pripadnika Vojne policije JNA u mjestu Trošelji kod Banja Luke, gdje se nalazio kao izbjeglica. Doveden je u logor „Stara Gradiška” pod nadzorom pripadnika „SM Stara Gradiška”, smješten u samicu broj 3. Prilikom zatvaranja isti je bio vidno pretučen, te se žalio na bolove u unutarnjim organima, o čemu je izvješćen i liječnik. Istog dana u 14.40 sati vojni je liječnik u samici br. 3 zatekao mrtvo tijelo Adžijević Stjepana, te konstatirao smrt. Tijelo Adžijević Stjepana je posredovanjem Vladine komisije za nestale i zatočene razmijenjeno dana 24.02.1992. u mjestu Novi Varoš, i dana 28.02.1992. predano obitelji i sahranjeno na mjesnom groblju u Lipiku.(str. 212.)

GRGIĆ IVAN, Mate, civil, r. 11.10.1934., iz Borovca 46, općina Rajić, Hrvat. Uhićen 16.09.1991. u obiteljskoj kući u mjestu Borovac zajedno sa suprugom Terezijom od strane pripadnika pobunjeničkih postrojbi, Mijatović Milana. Zatočen u zatvoru „Okučani-stara pošta”, pod nadzorom pripadnika „SM Okučani”, gdje je boravio do 06.10.1991., kada je doveden u logor „Stara Gradiška” pod nadzorom pripadnika „SM Stara Gradiška”. U logoru je smješten u samicu br. 6, gdje je boravio do 07.12.1991. kada je s još 22 logoraša, među kojima je bila i supruga Terezija, odveden u zatvor „Okučani”, u zgradu „SM Okučani”. Dana 12.12.1991. izveden je iz ćelije od strane Šućur Miroslava, Petković Nebojše i Teodorčević Dragana zvanog „Macola”, pripadnika „SM Okučani”, te tjelesno zlostavljan. Nakon što je teško pretučen, vraćen je u ćeliju u kojoj je od zadobivenih ozljeda preminuo dana 21.12.1991. Tijelo Ivana Grgića još nije pronađeno, te se i dalje potražuje.(str. 89.)

ŠANDOROVIĆ ILIJA, zvani „Žiga”, Luke, civil, r. 21.07.1927., iz Gornjih Bogićevaca, Ul. B. Becka br. 134, Hrvat. Uhićen dana 26.09.1991. u obiteljskoj kući u mjestu Gornji Bogićevci od strane pripadnika „Milicije Okučani”, zatočen u zatvoru „Okučani-stara pošta”, a potom doveden u logor „Stara Gradiška” pod nadzorom pripadnika „SM Stara Gradiška”. Smješten u samicu br. 8, gdje je boravio do 07.12.1991. kada je odveden s još 22 logoraša u zatvor „Okučani”, u zgradu „SM Okučani” pod nadzorom pripadnika „SM Okučani”. Dana 11.12.1991. uslijed tjelesnog zlostavljanja od strane Šućur Miroslava, Petković Nebojše, Teodorčević Dragana zvanog „Macola”, Ilija Šandorović je preminuo u ćeliji zatvora. Dana 24.10.1996. prilikom ekshumacije, u bunaru, na staroj benzinskoj pumpi Okučani, uz auto-cestu Zagreb-Lipovac pronađen je NN leš muškarca, a DNA analizom utvrđeno je da se radi o tijelu Ilije Šandorovića. Posmrtni ostaci Ilije Šandorovića sahranjeni su na mjesnom groblju u Gornjim Bogićevcima.(str. 71.)

VONIĆ NEDJELJKO, Pavla, civil, r. 26.08.1968., iz Donje Doline, općina Bosanska Gradiška, Hrvat. Uhićen dana 09.10.1991. u mjestu Donja Dolina, općina Bosanska Gradiška, od strane pripadnika „TO Bosanska Gradiška”, doveden u logor „Stara Gradiška” pod nadzorom pripadnika „SM Stara Gradiška”. Smješten u samicu br. 19, gdje je boravio do 07.12.1991., kada je zajedno s još 22 logoraša odveden u zatvor „Okučani”, u zgradu „SM Okučani” pod nadzorom pripadnika „SM Okučani”. U zatvoru „Okučani” boravio je do 24.12.1991. kada je s još 11 preživjelih zatvorenika ponovno doveden u logor „Stara Gradiška” na IV.-odjel pod nadzorom pripadnika Vojne policije banjalučkog korpusa JNA, gdje je boravio do 15.01.1992. kada je posredovanjem Međunarodnog komiteta Crvenog križa pušten na slobodu. Za vrijeme boravka u zatvoru i logoru svakodnevno je tjelesno, psihički i na druge načine zlostavljan i prisiljavan na obavljanje poslova unutar logora.Vonić Nedeljko ubijen je dana 18.02.1992. od strane pripadnika „Vojske Republike Srpske” u rijeci Savi prilikom bijega iz Bosne i Hercegovine u Republiku Hrvatsku.(str. 94.)

ANTUNOVIĆ PETAR, Đure, civil, r. 31.01.1931., iz Donjeg Čaglića br. 105, općina Lipik, Hrvat. Uhićen dana 21.11.1991. od strane pripadnika Vojne policije JNA u mjestu Trošelji kod Banja Luke, gdje se nalazio kao izbjeglica. Doveden je u logor „Stara Gradiška” pod nadzorom pripadnika „SM Stara Gradiška”, smješten u samicu br. 8, gdje je boravio do 07.12.1991. kada je zajedno s još 22 logoraša odveden u zatvor „Okučani”, u zgradu „SM Okučani” pod nadzorom pripadnika „SM Okučani”. Dana 09.12.1991. odveden je iz ćelije zatvora od strane Šućur Miroslava, Petković Nebojše i Teodorčević Dragana zvanog „Macola”, koji su ga tjelesno zlostavljali. Od posljedica zlostavljanja preminuo je dana 17.12.1991. u ćeliji zatvora. Tijekom 1992. u rijeci Savi kod Slavonskog Broda pronađeno je mrtvo tijelo NN osobe i sahranjeno na gradskom groblju u Slavonskom Brodu, kao NN osoba. Izvršenom ekshumacijom i identifikacijom, te DNA analizom utvrđeno je da se radi o tijelu Antunović Petra. Posmrtni ostaci Antunović Petra su sahranjeni na mjesnom groblju u Donjem Čagliću.(str. 212.)

RAUŽAN MARIJAN, Slavice, pripadnik pričuvnog sastava MUP-a RH, PP Slunj, r. 20.05.1952., iz Cvitovića br. 46, općina Slunj, Hrvat. Uhićen od strane „bosanske milicije” dana 18.11.1991. u Ključu, doveden u logor „Stara Gradiška” pod nadzorom pripadnika „SM Stara Gradiška”. Dana 21.11.1991. oko 01.30 sati Raužan Marijan je izveden iz ćelije jer je „pokušao bježati”, te je tjelesno zlostavljan od strane stražara u logoru: Tendžerić Ljube i Tatomirovića, a potom smješten u ćeliju br. 6. Dana 21.11.1991. u 11.22 sati, izvješćen je vojni liječnik da treba pregledati povrijeđenog Raužan Marijana. U 14.40 sati prilikom dolaska vojnog liječnika, poručnika dr. Regoda Mladena, u ćeliji je zatečeno mrtvo tijelo Raužan Marijana, a liječnik je konstatirao smrt. Tijelo Raužan Marijana nije pronađeno, vodio se kao nestala osoba.(str. 175.)

RUKAVINA DRAGO, Antuna, zvani „Pegi”, pripadnik ZNG-a Novska, r. 07.04.1967., iz Brestača br. 34, općina Novska, Hrvat, zarobljen s još 19 pripadnika ZNG-a Novska dana 22.11.1991. kod Paklenice od strane pripadnika „Belih orlova” pod zapovjedništvom zapovjednika antiterorističke jedinice Slaviše Koprivice, te vodiča Grbić Mile iz Paklenice, općina Novska. Po pripadnicima Vojne policije JNA doveden u logor „Stara Gradiška” pod nadzorom pripadnika „SM Stara Gradiška”, od kuda mu se gubi svaki trag. Po izjavi zarobljenih logoraša, Drago Rukavina ubijen je odmah po dovođenju u logoru „Stara Gradiška”, a navodno, zbog posjedovanja noža u vojnoj čizmi koji je pronađen prilikom pretresa. Tijelo Rukavina Drage još uvijek nije pronađeno, vodi se kao nestala osoba.(str. 222.)

TOMLJENOVIĆ MIRKO, Vladimira, civil, 07.07.1946., iz Bosanske Gradiške, Potkozarska br. 50/I, Hrvat. Uhićen dana 30.09.1991. u obiteljskoj kući u mjestu Bosanska Gradiška od strane pripadnika „SM Stara Gradiška”. Doveden u logor „Stara Gradiška” pod nadzorom istih, smješten u samicu br. 22, gdje je boravio do 07.12.1991. kada je s još 22 logoraša odveden u zatvor „Okučani”, u zgradu „SM Okučani” pod nadzorom pripadnika „SM Okučani”. Istu večer iz ćelije izveden od strane Šućur Miroslava, pripadnika „SM Okučani”, odveden u prostoriju gdje je tjelesno zlostavljan od strane Šućur Miroslava, Rakonić Zdravka, Borjanić Slobodana zvanog „Jordan”, Petković Nebojše, Guskić Predraga, Buvač Slobodana, a potom vraćen u ćeliju, gdje je istu noć i preminuo. Dana 24.02.1992. u mjestu Dragalić, općina Nova Gradiška, prilikom razmjene između hrvatske i srpske strane, razmijenjena su NN tijela (leševi) i sahranjeni kao NN lica na groblju u Slavonskom Brodu. Tijekom 2009. izvršene su ekshumacije sahranjenih tijela, a DNA analizom identificirano je tijelo Mirka Tomljenovića. Dana 29.03.2009. Zavod za sudsku medicinu Zagreb, Re broj:77.454-308/2009, izdao je „prijavu činjenice smrti” na ime Mirko Tomljenović s uzrokom smrti „MORS E CAUSA IGNOTA – NASILNA SMRT”. Posmrtni ostatci Mirka Tomljenovića sahranjeni su na gradskom groblju Nova Gradiška.(str. 79.)

HRDŽIĆ ĐURO, Ilije, pripadnik Civilne zaštite, r. 02.04.1948., iz Gornjeg Varoša br. 23, općina Stara Gradiška ,Hrvat. Uhićen dana 23.10.1991. na području Bosanske Gradiške, od strane Marka Živkovića, pripadnika „SM Stara Gradiška”, te doveden u logor „Stara Gradiška” pod nadzorom istih i smješten u samicu br. 23. U logoru je boravio do 07.12.1991. kada je s još 22 logoraša odveden u zatvor „Okučani”, u zgradu „SM Okučani” pod nadzorom pripadnika „SM Okučani”. Tijekom boravka u tom zatvoru u zatvoru, dana 15.12.1991., Petković Nebojša, „pripadnik SM Okučani”, odveo je Hrdžić Đuru iz ćelije u jednu prostoriju gdje ga je uz pomoć Šućur Miroslava i Teodorčević Dragana zvanog „Macola” tjelesno zlostavljao, a potom su ga ponovno vratili u ćeliju. Dana 20.12.1991., Đuro Hrdžić je od zadobivenih ozljeda preminuo u ćeliji. U lipnju 2001. na smetlištu groblja Okučani izvršena je ekshumacija posmrtnih ostataka tijela. NN osobe. Izvršenim pregledom ekshumiranog tijela, u odjeći je pronađena vozačka dozvola na ime Hrdžić Đuro. Naknadnom identifikacijom, i po drugim karakteristikama, obitelj je potvrdila njegov identitet što je DNA analizom i potvrđeno 03.10.2001..Posmrtni ostatci Đure Hrdžića sahranjeni su na mjesnom groblju u mjestu Uskoci.(str. 107.)

MAJDANDŽIĆ DRAGO (nije pronađena fotografija, op.a.), Jose, civil, r. 17.09.1945., iz Kozinaca, općina Bosanska Gradiška, Hrvat, uhićen u Bosanskoj Gradiški, doveden po „Vojnom policajcu”, Makiviću u logor „Stara Gradiška” pod nadzorom pripadnika „SM Stara Gradiška” s vidljivim povredama u predjelu lica, smješten u samicu br. 1. Istog dana u 12.45 sati prilikom nadzora samica od strane pripadnika „SM Stara Gradiška”, pronađeno je mrtvo tijelo Drage Majdandžića. Mrtvo tijelo pregledano je po poručniku doktoru Regoda Mladenu, koji je konstatirao smrt. Dana 30.11.1991. u 09.30 sati po „vojnicima JNA” Dragović Radinku i Branku (prezime nepoznato) mrtvo tijelo Drage Majdandžića prevezeno je na obdukciju u Banja Luku. Posmrtni ostaci Drage Majdandžića sahranjeni su na groblju u Bosanskoj Gradiški.

Srpski logor Stara Gradiška

(Fotografija iz knjige PAKAO SRPSKOG LOGORA Stara Gradiška 1991. godine)

POPIS PRIPADNIKA “STANICE MILICIJE Stara Gradiška”

Analizom „Knjige izvještaja događaja u logoru Stara Gradiška”, kao i iz izjava logoraša evidentirani su kao pripadnici „SM Stara Gradiška” i „TO Stara Gradiška”:

1) Čičić Dušan, Petra, r. 04.03.1953 u Bos. Gradiški, iz Stare Gradiške, Naselje br. 6,
2) Radivojac Radovan, r. 03.07.1956.,
3) Ilić Miloš, r. 08.01.1957. iz Bos.Gradiške, Kneza Lazara br. 37.,
4) Krajnović Dušan, Vase, r. 23.03.1956. u Staroj Gradiški,RH, Naselje br. 5
5) Šalindrija Mile, Milana, r. 02.08.1951. iz Stare Gradiške,Naselje br. 5,
6) Rađenović Milan, Petra, r. 17.06.1957. iz Okučana,A.Starčevića br. 40,
7) Orobabić Milan, Nikole, r. 21.01.1948. iz Okučana, Ul.121.brigade HV-a br. 22a,
8) Živković Marko, Georgija, r. 08.05.1952. u Okučanima , iz Stare Gradiške ,Naselje br. 4,
9) Kovačević Zoran,
10) Gaćeša Ilija, Milana, r. 06.02.1956. u Gređanima,RH, iz Stare Gradiške,Naselje br. 13a,
11) Obradović Milan, Bogdana, r. 02.11.1945. u Divoselu,RH,iz St.Gradiške,Naselje br. 4,
12) Oklješa Nikola, Milana, r. 05.09.1951. u Koritima, Pakrac, ,iz St.Gradiške,Naselje br. 4,
13) Kasagić Vlado,Milorada, r. 26.02.1959. iz Rijeke,Plase br. 34,
14) Basarić Zoran,Vasilija, r. 01.08.1970. iz Stare Gradiške, Naselje br. 4p,
15) Tendžerić Momčilo, Mile, zv.”Momo”, r. 30.11.1952. iz Gor. Podgradaca bb,općina Bosanska Gradiška,
16) Tendžerić Ljubo, Mile, r. 20.07.1950. iz Gornjih Podgradaca bb,
17) Šalindrija Savo, Milana, r. 09.10.1955. iz Mlake, općina Novska
18) Delić Boro,Ilije, r. 10.09.1948.u Dubrave, B. Gradiška, iz St. Gradiške, Naselje br. 14,
19) Divić Milenko, Milana, r. 25.03.1972., iz Paklenice br. 100, općina Rajić,
20) Dumonić Ranko, Rade, r. 07.06.1947., u Bajincima,Srbac, iz St.Gradiške, Naselje br. 4
21) Tatomirović, (str. 355.)

Zatvor Stara Gradiška - ratni zločini

Srpski logor Stara Gradiška

ŠTAB “TO OKUČANI” I “SUP OKUČANI”

Na okupiranom području Okučana osnovan je štab „TO Okučani”, koji je na samom početku oružanog sukoba bio smješten u Bosanskoj Gradiški (BiH), a potom u Okučanima.

Svi članovi štaba „TO Okučani” bili su srpske narodnosti.

KOMANDANT ŠTABA:
Narančić Radoslav zvani „Rajko”, Milana, r. 19.09.1956., iz Okučana,
ZAMJENIK KOMANDANTA:
Vodogaz Đorđe, Jove, r. 15.05.1948., iz Stare Gradiške
POMOĆNIK KOMANDANTA ZA BEZBEDNOST
Bogić Jovan, Nikole, r. 29.05.1959., iz Okučana,
KOMANDANT BRDSKOG BATALJUNA:
Damjanović Đorđe, zvani „Učo”, Stevana, r. 20.01.1942., iz Donjih Rogolja, općina Okučani,
KOMANDANT OKUČANA:
Stanisavljević Ignjatije, Slobodana, r. 25.01.1958., iz Okučana,
KOMANDANT ZA POZADINU:
Stančić Stevan, Đorđa, r. 14.08.1944., iz Okučana,
KOMANDANT BATALJUNA VRBOVLJANI:
Rakonić Zdravko, Ljubomira, r. 15.05.1954., iz Vrbovljana, općina Okučani, kasnije komandir u „SM Okučani”
KOMANDANT BATALJUNA RAJIĆ :
Gubić Slobodan, Đure, r. 04.04.1961., iz Borovca, općina Rajić,
KOMANDANT BATALJUNA CAGE
Basta Draško, Vladimira, r. 19.03.1966., iz Caga, općina Okučani,
KOMANDANT BATALJUNA SMRTIĆ:
Vrljanović Radomir
KOMANDANT ISTURENE JEDINICE:
Čanak Dragan, Jovana, r. 27.10.1947., iz Trnave, općina Dragalić,
KOMANDANT VEZE :
Arbutina Milan, Ljubana, r. 10.09.1949., iz Stare Gradiške
SKLADIŠTAR OPREME,NAORUŽANJA I MUNICIJE:
Stupar Drago, Dušana, r. 19.08.1949., iz Okučana,
DAKTILOGRAF U ŠTABU:
Narančić Radojka, Nikole, r. 20.02.1954., iz Okučana,
SLUŽBA INFORMIRANJA:
Džajić Milan, Ljubana, r. 31.8.1949., iz Nove Gradiške
Ećimović Dušan, Branka, r. 30.01.1951., iz Zagreba,
INTENDANT:
Srđenović Borivoj, Trivuna, r. 02.01.1947., iz Nove Gradiške. (str. 27.)

KPD Stara Gradiška

ZATVOR U OKUČANIMA

Kao zatvor u Okučanima se koristila prostorija „Stare pošte” u prizemlju sadašnje zgrade Općine, a potom dvije male prostorije veličine 1,80m x 2,00m u zgradi „Stanici milicije Okučani”, sadašnjoj zgradi PP Okučani.

U prostoriji „Stare pošte” zatočeni su pripadnici ZNG-a, zarobljeni 16. kolovoza 1991. u Smrtićima, općina Gornji Bogićevci:
– JOSIP HERCEG, zvani „Srećko”
– ĐURO MIKANOVIĆ,
– IVAN VINKEŠEVIĆ
– IVAN MARJANOVIĆ.

Osim njih u zatvor su odvedeni Hrvati:
– STJEPAN (Pave) ČORAK (r. 23.04.1927.), civil, Pave, iz Okučana, K. Tomislava br. 10,
– ANTUN (Josipa) MLINEK (r. 10.06.1935.), zvani „Tona”, civil, iz Okučana, S. Radića br. 21,
– MILAN (Josipa) MLINEK, zvani „Brico” (r. 29.09.1930.), civil, iz Okučana, Kardinala blaženog A. Stepinca br. 20,
– DRAGAN (Ivana) BOŠNJAK (r. 02.06.1965.), civil, iz Okučana, G. Viteza br. 13,
– ANTE (Franje) KOMLJENOVIĆ (r. 02.02.1939.), civil, iz Voćarice br. 12, općina Novska. (str 32)

U popodnevnim satima 27. kolovoza 1991. Antun (Stjepana) Čorak (r. 24.01.1956.), iz Okučana, A Stepinca br. 88, prognan iz Okučana u Novu Gradišku, odlazi u Okučane s namjerom da porazgovara sa „susjedima, prijateljima iz djetinjstva, školskih i inih dana”, i da na danu riječ puste njegova oca, također Okučanca, koji je bio zatočen u zatvoru u prostoriji „stare pošte”. Dok se nalazio u neposrednoj blizini zatvora prišao mu je sumještanin Borjanić (Jove) Stanko zvani „Jordan” (r. 29.03.1919.) iz Okučana, i iz neposredne blizine, bez ikakvog povoda i riječi, iz pištolja ispalio hitac u glavu usmrtivši ga na licu mjesta. Tijelo Antuna Čorka zajedno sa zatočenim civilima i pripadnicima ZNG-a u zatvoru „Okučani”, razmijenjeno je 28. i 29. kolovoza 1991. u mjestu Kosovac, općina Gornji Bogićevci.

Srpski logor Bučje

Logor Bučje je prvi srpski logor na području Hrvatske.
*Dragan Rusmir je utemeljitelj i prvi zapovjednik srpskog logora Bučje, pa valja i njemu dati odličje za hrabru borbu protiv ustaša i doprinos razvoju demokracije.

Logor Bučje osnovan je u kolovozu 1991. u selu Bučje, 20-tak km istočno od Pakraca, u zgradi “Šumarije”, “Veterinarske stanice” i drugih prostorija. Bio je pod nadzorom “Milicije SAO Krajine, SM Bučje” i pripadnika “TO Pakrac”. U logoru je bilo zatočeno oko 300 osoba, pripadnici ZNG-a i MUP-a RH, te civili hrvatske nacionalnosti (žene, djeca i starci), kao i osobe srpske nacionalnosti koje su se usprotivile velikosrpskoj politici ili se nisu željele priključiti paravojnim srpskim postrojbama. Nije utvrđen točan broj ubijenih u logoru; kao “nestala” vodi se 21 osoba, a tijela tri ubijene osobe su pronađene i identificirane. Iz logora je 9. i 13. prosinca odvedeno 65 zatočenika u logor “Stara Gradiška”. Mjesto Bučje je Hrvatska vojska oslobodila u prosincu 1991. godine. Tom prilikom oslobođeno je devet preostalih zatočenih civila. (str. 16-17.)

Za zlodjela u logoru Bučje – nitko nije procesuiran.

Srpski logor Bučje

Zvonimir Miler, zatočenik logora Bučje, tri je puta morao kopati vlastiti grob.

Spomen kapelica sv. Antuna Pustinjaka nalazi se na mjestu jedne od logorskih zgrada na Bučju. Najmlađem logorašu bilo je tek četiri godine.

MILER ZVONIMIR, Zvonimira, civil, r. 12.08.1968., iz Pakraca, Matice Hrvatske br. 15/18, Hrvat, uhićen dana 07.09.1991. u Pakračkim Vinogradima od strane Marić Slobodana, Prodanović Predraga pripadnika “TO Pakrac”. Odveden u okupirano mjesto Kraguj, a potom u logor “Bučje” u mjestu Bučje kod Pakraca, pod nadzorom pripadnika “SM Bučje”, gdje je boravio do 09.12.1991., kada je zbog zatvaranja logora doveden u logor “Stara Gradiška” pod nadzorom pripadnika Vojne policije banjalučkog korpusa JNA. U logoru “Stara Gradiška” je boravio do 16.01.1992., kada je posredovanjem Vladine komisije za nestale i zatočene razmijenjen u Pakracu. Za vrijeme boravka u logorima svakodnevno je tjelesno, psihički i na druge načine zlostavljan.(str. 253.)

Srpski logor Bučje

Zgrada bivše Šumarije u Bučju

9 -10. kolovoza 1991. počinju otmice Hrvata u Pakracu i okolici. Postoje indicije da se na Bučju nalaze posmrtni ostaci otetog dr. Ivana Šretera koji se automobilom vraćao iz Zagreba u Pakrac, najvjerojatnije praćen od “Labradora”.

Srpski logor Bučje

28 srpaski logor Bucje

Gospodin Zvonimir Miler ispred prozora podruma zgrade Šumarije u kojem je bio zatočen.

29 srpski logor Bucje

Podrumski zatvori u zgradi Šumarije

Vlado Radošić - Srpski logor Bučje

Vlado Radošić u podrumskom zatvoru zgrade Šumarije.

Srpski zločin

Prvi hrvatski policajac ubijen u zapadnoj Slavoniji.

6. kolovoza 1991., oko 20 sati, u mjestu Trnakovac (na cesti Okučani – Lipik, op.a.), općina Okučani, naoružani Srbi okučanskog kraja pucali su iz zasjede na redovnu policijsku ophodnju Policijske ispostave Stara Gradiška i ubili Hrvata Slavka (Blaževa) Došlića (rođ. 20.06.1969.), pripadnika MUP-a RH, PI Stara Gradiška, iz Banićevca br. 103, općina Cernik. Tom prilikom teže su ranili Hrvata Vladimira (Ivanova) Berića (rođ. 01.12.1967.), pripadnika MUP-a RH, PI Stara Gradiška iz Ljupine br. 82. Treći član ophodnje Hrvat Robert (Stjepanov) Klaić (rođ. 10.06.1967.), pripadnik MUP-a RH, PI Stara Gradiška, iz Nove Gradiške, Mala br. 47., ostao je nepovrijeđen. (str. 21.)

Hrvatski paradoks

Hrvatska obitelj Šajnović najviše je stradala u Domovinskom ratu na području Gradiške. Do danas nema riješen nikakav status, a nije zanimljiva ni filmskim redateljima, ni tzv. Nevladinim udrugama.

DABIĆ MILORAD, Đorđa, pripadnik „TO Okučani”, r. 22.07.1965., iz Mladenovca, Vlaška br. 7 (Bosna i Hercegovina), Srbin, smješten u samicu br. 23. Razlog zatvaranja Dabić Milorada je osnovana sumnja da je dana 30.09.1991. počinio ubojstva civila Hrvata zajedno s Krnjajić Boškom i Milanović Gostimirom, i to:
– u mjestu Borovac, općina Novska, ubijeni supružnici Grgić Marko, Franje, r. 30.05.1914. i Grgić r. Šandri Marija, kći Petra, r. 21.09.1912.,” iz Borovca br. 122, općina Rajić
– u mjestu Lađevac, općina Okučani, ubijena Ana Kovačić, r. 05.07.1945 , iz Lađevca br. 5, općina Okučani
– u mjestu Bodegraj, općina Okučani, ubijeni: dijete Renato Šajnović, Stanka, r. 08.09.1984., Marija Šajnović, r. 20.01.1941., i Stanko Šajnović, r. 11.11.1933., iz Bodegraja br. 94, općina Okučani.
Dana 16. srpnja 1996. ekshumirano je i identificirano tijelo Ane Kovačić koja je pronađena zakopana u svom dvorištu u mjestu Lađevac br. 5, te je sahranjena na mjesnom groblju u mjestu Lađevac. Dana 02.08.1996. ekshumirana su i identificirana tijela Renata, Marije i Stanka Šajnovića koji su pronađeni zakopani u zajedničkoj jami u njihovom šljiviku nedaleko od obiteljske kuće u mjestu Bodegraj, te su sahranjeni na mjesnom groblju u Gornjim Bogićevcima.
Milorad Dabić je dana 10.10.1991. po pripadnicima Vojne policije JNA prevezen u vojni stacionar u Banja Luku zbog liječenja.

Pred „Vojnim sudom Zagreb”, sa sjedištem u Banja Luci, kapetan I. klase,(istražni sudija Vojnog suda, op.a.) Špančić Ivo (promaknut iz čina k.l.kl. u čin majora pravne službe s danom 21.11.1991.god) vodio je o navedenim zločinima istragu (Kl br. 453/91. Dne 24.11.1991.g., op.a.), no nije utvrđeno je li predmet ikada okončan.(str. 85-87.)

JNA - sudac - Stara Gradiška - presuda

KRNJAJIĆ BOŠKO, zvani „Skore”, Ostoje, pripadnik „TO Okučani”, r. 23.10.1928. , iz Lađevca br. 36, općina Okučani, Srbin, smješten u samicu br. 23. Razlog zatvaranja Krnjajić Boška je osnovana sumnja da je dana 30.09.1991. počinio ubojstva civila Hrvata, zajedno s Dabić Miloradom i Milanović Gostimirom:
-u mjestu Borovac, općina Rajić, ubijeni supružnici Grgić Marko, Franje, r. 30.05.1914. i Grgić r. Šandri Marija, kći Petra, r. 21.09.1912., zvana „Mišković”, iz Borovca br. 122,općina Rajić ,
-u mjestu Lađevac, općina Okučani, ubijena Ana Kovačić, r. 05.07.1945., iz Lađevca br.5, općina Okučani .
-u mjestu Bodegraj, općina Okučani, ubijeni dijete Renato Šajnović, Stanka, r. 08.09.1984., Marija Šajnović r. 20.01.1941. i Stanko Šajnović r. 11.11.1933., iz Bodegraja br. 94, općina Okučani.
Dana 16. srpnja 1996. ekshumirano je i identificirano tijelo Ane Kovačić koja je pronađena zakopana u svom dvorištu u mjestu Lađevac br. 5, te je sahranjena na mjesnom groblju u mjestu Lađevac. Dana 02.08.1996. ekshumirana su i identificirana tijela Renata, Marije i Stanka Šajnovića koji su pronađeni zakopani u zajedničkoj jami u njihovom šljiviku nedaleko od obiteljske kuće u mjestu Bodegraj, te su sahranjeni na mjesnom groblju u Gornjim Bogićevcima. Krnjajić Boško u logoru „Stara Gradiška” boravio je do 22.11.1991. kada je pušten na slobodu.

Pred „Vojnim sudom Zagreb”, sa sjedištem u Banja Luci, kapetan I. klase, Špančić Ivo (promaknut iz čina k.l.kl. u čin majora pravne službe s danom 21.11.1991.god) vodio je o navedenim zločinima istragu, no nije utvrđeno je li predmet ikada okončan.(str. 88-89.)

*Nagradno pitanje: Gdje se danas nalazi i koju dužnost obnaša Ivo Špančić?

Srpski logor Manjača

Prvi zatočenici logora “Manjača” bili su Hrvati.
Logor Manjača u Bosni i Hercegovini u funkciji je od 13. rujna 1991. na prostoru Dobrinjskog polja, oko 20 km jugozapadno od Banja Luke u smjeru Mrkonjić Grada. JNA je Vojno-poljoprivredno dobro (farmu “Karađorđevo II”), šest štala predviđenih za smještaj stoke, pretvorila u prvi logor za ratne zarobljenike. Logor je nazvan “Manjača”, prema istoimenom nazivu obližnje planine. Prvi zatočenici logora “Manjača” bili su Hrvati, pripadnici aktivnog i pričuvnog sastava MUP-a Republike Hrvatske i Zbora narodne garde (ZNG), koje su krajem ljeta 1991. zarobili pripadnici JNA i pobunjeni Srbi iz Hrvatske na području Hrvatske Kostajnice, potom civili hrvatske i drugih nesrpskih nacionalnosti zarobljeni na području Banovine, Korduna, zapadne Slavonije i sjevero-zapadnog dijela BiH, te logoraši dovedeni iz logora “Stara Gradiška” i “Željava”. Logor se 1992. koristio za zatočenje bošnjačkih civila, te pripadnika Armije BiH i HVO-a. Zatvoren je u prosincu 1992. zbog međunarodnog pritiska. Procjenjuje se da je kroz logor “Manjača” prošlo između 3.000 i 8.000 logoraša, a broj ubijenih nije poznat. Nakon zatvaranja logora, u prosincu 1992., preostali logoraši odvedeni su u logor Batkovići kod Bijeljine i u ostale logore u BiH koji su bili pod nadzorom Srba. (str. 17)
*Logor Begejci osnovale su 2. listopada 1991. snage JNA na napuštenom salašu kod sela Begejci blizu Zrenjanina, u Vojvodini, Republika Srbija. Tamo su zatočili pripadnike ZNG-a i MUP-a RH, a koji su prethodno bili zatočeni u vojarni „Bubanj Potok” kod Beograda. Kasnije su u logor dovedeni i zarobljeni pripadnici ZNG-a, MUP-a RH i civili (žene, djeca) s područja Vukovara. Zgrada u kojoj su bili zatočenici bila je veličine 50×10 m. Logor je zatvoren krajem prosinca 1991., a preostali logoraši odvedeni su u logor Stajićevo, Sremska Mitrovica, Niš i druge logore na području bivše SR Jugoslavije.

*Logor Batkovići pokraj Bijeljine, BiH, osnovan je 1. travnja 1992. na poljoprivrednom dobru; sastojao se od dva skladišta za žito veličine 50×30 m. U logoru je bilo zatočeno nekoliko tisuća civila i vojnika zarobljenih na području Hrvatske, te pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i Armije BiH. Također su bili zatočeni civili muslimanske vjeroispovijesti zarobljeni u BiH ili kasnije dovedeni iz logora „Manjača” i drugih logora. Zadnji preživjeli zatočenici iz logora razmijenjeni su tijekom 1994. godine, a najmanje 80 osoba vode se kao „nestali”. (str. 17)

Srpski zločin Donji Čaglić

Masovna grobnica u selu Donji Čaglić; nova katolička crkva izgrađena je na temeljima stare, koju su do temelja srušili domaći Srbi.

Srpski zločin Donji Čaglić

Masovna grobnica u selu Donji Čaglić

Španovica zločin

Selo Španovica (fotografija iz reportaže Damira Borovčaka: Cestom mučeništva – Kusonje, Španovica, Bučje)

Španovica zločin

Španovica (foto: D.Borovčak)

Španovica zločin

Španovica

Španovica žrtve

Španovica

Pakrac

Pakrac

Cesta Pakrac – Kusonje – Španovica – Bučje

Cesta Pakrac – Kusonje – Španovica – Bučje
Bučje nije ni označeno, a Španovica je označena simbolima za “Izletište” i “Obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo”!

*Na temelju objavljenih dokumenata iz knjige, osječko Županijsko državno odvjetništvo je 30. siječanja 2014. podiglo optužnicu protiv osmorice državljana Srbije, nedostupnih hrvatskom pravosuđu, zbog krivičnih djela ratnog zločina protiv civila i ratnih zarobljenika počinjenih 1991. godine u Staroj Gradiški i Okučanima: Gojka Božića, Marka Živkovića, Zdravka Rakonića, Nebojše Petkovića, Slobodana Borjanića, Miroslava Šućura, Bogdana Popovića i Predraga Guskića. Trenutačno se nalaze u Srbiji, odnosno u Bosni i Hercegovini.

 

Ljubomir Škrinjar/hkv

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Iz Svijeta

Cerar zbog Plenkovićeva govora u UN-u otkazao posjet Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

AFP

Nakon govora premijera Andreja Plenkovića u UN-u, slovenski premijer Miro Cerar odlučio je otkazati posjet Hrvatskoj najavljen za idući tjedan.

Plenković je pred Općom skupštinom UN-a branio izlazak Hrvatske iz arbitražnog postupka, a informaciju o otkazivanju posjeta objavila je agencija STA. –

Prije dva dana dogovorili smo da ćemo se sastati u Zagrebu gdje ćemo razgovarati o problemu granice, što naravno, također znači i izvršenje ili implementaciju arbitražne odluke – rekao je Cerar i dodao kako je Plenković u UN-u pred cijelim svijetom odstupio od njihovog dogovora.

Slovenski premijer smatra da je potpuno neprihvatljiva pozicija Zagreba koji ne priznaje arbitražu.

– Stoga moja posjeta idućeg tjedna nema smisla – rekao je Cerar. Dodaje kako će Slovenija nastaviti na pripremama za implementaciju te da će ‘učiniti sve što je potrebno’ da Slovenija bude spremna za izvršenje.

– Ako Hrvatska neće surađivati, problemi će se pojavljivati. Nitko to ne želi – poručio je, javlja RTV Slo.

Govor predsjednika Vlade Plenkovića pred Općom skupštinom UN-a

facebook komentari

Nastavi čitati

Najave

Vinko Ostojić – Vice i prijatelji: Kako su nas ubijali

Objavljeno

na

Objavio

Sveta misa zadušnica u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31 u Zagrebu služit će se u NEDJELJU, 24. rujna 2017. u 17.00 sati

Za 35 hrvatskih mučenika, visokih časnika, generala i pukovnika Hrvatske vojske NDH, koji su nakon Bleiburga, 7. srpnja 1945. godine, iz zagrebačkog zatvora Nova ves,

uz sva usputna ponižavanja i vrijeđanja, otpremljeni vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno takozvano suđenje, i gdje je 18 generala osuđeno na smrt, što je uz teška mučenja izvršeno, upravo 24. rujna 1945. godine. Za tjelesne ostatke im se ne zna.  Ostali su osuđeni na tešku robiju, Gdje je većina umrla ili ubijena.
Hrvatski rodoljubi, dođite na Sv. Misu i pozovite prijatelje!

Svi Hrvati Domovine i svijeta, sjetimo se Sv. Misama zadušnicama, hrvatskih mučenika ubijenih u Beogradu

Kako su nas ubijali

Mjesec svibanj u domovini Hrvata je najljepši mjesec u kojemu sve cvjeta i rađaju se novi životi. Ali na žalost hrvatski narod nikada ne će moći zaboraviti najstrašniji svibanj 1945. kada je cijela Hrvatska pretvorena u stratište i poprište pokolja jugokomunističkog, ustvari velikosrpskog genocida nad Hrvatima. Kao jedna od potvrda tome slijedi i ovaj zapis jednoga od rijetkih preživjelih. Njegovi zapisi ostaju u crnoj kronici hrvatskoga naroda tih zločina nad Hrvatima. Dana 7. srpnja 1945. svanulo je divno jutro. Kroz rešetke malih prozora Nove Vesi u Zagrebu tek se nazirala zora. U sobi tiho disanje hrvatskih uznika. Tek pokoji bi se trznuo u snu, vjerojatno sanjajući o svojima kod kuće koji ne znaju što se s njima dogodilo niti gdje se sada nalaze, jesu li na životu ili ne. »Diži se, brže, ustajte koljači!«, prolama se najednom hodnikom i već se otključavaju teška vrata uzničke sobe. Jedan partizan od kojih petnaestak godina, sa šmajserom ulazi u sobu i nastavi nas buditi najpogrdnijim psovkama i lupanjem kundakom po nogama. Začuđeni što to ima značiti, jer do sada su one koje su odvodili na strijeljanje u skupinama prozivali i odvodili uvijek oko ponoći. Dižemo se još sneni i užurbano oblačimo ono malo odjeće što nam je još ostavljeno.
Isto nas je začudilo kada je komesar stigao i počeo prozivati:

1. Artur Gustović, 2. Đuro Grujić, 3. Tomislav Sertić, 4. Ivan Markulj, 5. Ivan Tomašević, 6. Slavko Skoliber, 7. Zvonimir Stimaković, 8. Mirko Gregorić, 9. Bogdan Majetić, 10. Franjo Dolacki, 11. Muhamed Kromić, 12. Antun Nardelli, 13. Julio Fritz, 14. Josip Šolc, 15. Vladimir Metikoš, 16. Rudolf Lukanec, 17. Miroslav Sacher, 18 Ivan Severović, 19. Romuald Manola, 20. Ivan Kurelac, 21. Dragutin Mesić, 22. Rudolf Setz, 23. Mićo Mičić, 24. Zvonimir Jakšić, 25. Vladimir Majer, 26. Petar Sabljak, 27. Anđelko Grabić, 28. Ivan Pojić, 29. Nikola Mikec, 30. Zlatko Šintić, 31. Franjo Džal, 32. Antun Schuh, 33. Hinko Hubl, 34. Julio Niderlender, 35. Dragutin Čanić.

Ukupno nas 35. Bili smo svi visoki časnici Vojske NDH. Sami generali i pukovnici koji smo se tada nalazili u Novoj Vesi u Zagrebu. Ostali su samo pukovnici Švarc, Gestaldić i Lorin te mlađi časnici. Nakon proziva podijeliše nam svakome po pola kile kruha i po jedan komadić marmelade. Potom nas odvedoše u dvorište zatvora koje je bilo načičkano partizanima sa šmajserima i torbicama za kruh, po čemu smo odmah zaključili da se radi o nekom maršu. O maršu u nepoznato, vjerojatno na strijeljanje. Ali zašto po danu i to sa kruhom i marmeladom? Pa niti komesarovo mitingovanje nije nam objasnilo cilj našega puta. I da će svatko biti na licu mjesta strijeljan koji se ne bude pokoravao nalozima pratnje.

Iz zgrade smo pošli jedan iza drugoga u jednoredu, na razmaku od dva koraka, a pored svakoga po jedan partizan s lijeva i jedan s desna. Na zagrebačkoj katedrali je upravo otkucavalo četiri sata ujutro. Ulice su bile puste. Naši koraci odzvanjaju uobičajenim ritmom, jedan-dva. Jer smo još uvijek bili vojnici. Ako netko od nas pogleda lijevo ili desno, prolazeći pored kuće kojega znanca, ne bi li ugledao poznato lice i u nadi da ga dotični vidi i javi njegovima da je još živ, odmah dobiva kundakom u rebra, uz najpogrdnije psovke i prijetnje da će ga strijeljati ako samo još jednom pogleda na stranu. Na Jelačićevu trgu skrećemo prema Zrinjevcu. Sada znamo, idemo prema kolodvoru. Dakle, nekamo ćemo putovati. Ali kuda?

Na kolodvoru nas strpaše u jedan vagon za stoku. Zatvoriše vrata i prozore. Uskoro nas priključiše za jedan vlak koji nas odmah nekuda poveze. To je za mnoge bio posljednji rastanak sa Zagrebom. Naš vlak vrlo sporo napreduje. Svaki čas zastajemo. Na kolodvorima se čuje kako se plešu partizanska kola. Drugoga dana pred večer stigosmo u Osijek. Ovdje nas po prvi put puštaju iz vagona da se napijemo vode i ostalo, jer smo bez ičega kupajući se u znoju ljetne žege. Nakon jednoga sata krećemo dalje. Sada nam ostavljaju prozore otvorene, pa nam je ipak malo udobnije. Ali i to nam se osveti. Skoro na svakoj postaji viču žene i muškarci: »Ustaše vode na sud. Da im oči iskopamo. Mi ćemo im suditi!« To sve govore bacajući kamenje i blato na naše prozore, tako da smo sakrivali glave rukama.

Tako je išlo sve do sljedećega podneva, kada stigosmo u Zemun, na kolodvor. Sada nam tek posta jasno da nas vode u Beograd na suđenje, da nam sude Srbijanci, u čijoj zemlji kao hrvatski vojnici nismo nikada bili. Kada smo izišli iz vagona, skupila se oko nas masa srbijanskog naroda. Svi mlataraju štapovima i šakama, pljujući po nama hrvatskim časnicima, uz najpogrdnije srbijanske psovke, tražeći da nam oni odmah sude. Slučajno se okrenuh prema našemu vagonu i tada mi posta jasno zbog čega ono po kolodvorima pri prolazu našega vagona. Na vagonu je bilo bojom ispisano »Vodimo ustaške koljače na suđenje!«, »Smrt Ustašama!«, kao i druge slične parole. I to sve ogromnim slovima. Stražari su očito uživali sa srbijanskom masom koja nas je dočekala na kolodvoru u hrvatskom Zemunu. I jedva su nas uspjeli očuvati od te gomile. I tako krenusmo u koloni po dva put zemunskog mosta. Ispred naše kolone vozi se jedan partizanski oficir koji stalno pojačalom ponavlja: »Narode, vodimo ustaše, dođite ih vidjeti!« I zaista, narod se skupljao sa svih strana cijelim našim putem do beogradskog kolodvora, pa i dalje do našega zatvora.

U početku se čuje samo pokoje mrmljanje i povik protiv nas. Što smo se više približavali središtu Beograda to masa postaje sve veća i otrovnija. Pred samim beogradskim kolodvorom dođe do vrhunca napetosti strasti i psovki. Počeše nas zasipati kamenjem od kojih jedan pogodi i stražara. Tek tada komesar naredi stražarima da potjeraju ljude od nas, ali kamenje sipa po nama kao kiša. Jedan oveći kamen pogodi Julija Niderlendera i pukovnik odmah pade. Iza smrtnog udarca po Julija, stražari uzeše oružje »na gotovs« po naredbi komesara.

Po nama kamenje prestade padati, niti ima više smrtnih slučajeva. Tako stigosmo u logor na Banjici. Pukovnik Julio umre pola sata nakon našega dolaska u Banjicu. Jedva smo ga nosili, jer smo bili na izmaku snaga. U logoru na Banjici nas svakoga dana posjećuju neki Srbijanci s psovkama i najpogrdnijim uvredama, a Srbijanke su još prostije. Nakon nekoliko dana premjestiše nas u Dobrinjčevu ulicu, a potom u Đusinu u sudski zatvor. »Posjeti« ne prestaju. Konačno, početkom rujna, dođe nas posjetiti i javni tužitelj, partizanski pukovnik, Crnogorac Malović. I reče nam kako čaršija traži da nam sudi kao što se sudilo i nekakvom četničkom centralnom komitetu Srbijanaca, te da više nismo zarobljenici nego ratni zločinci. To nas naivne malo i ohrabri, jer smo mislili da će nas ipak na sudu suditi, čemu do sada nismo bili navikli. Pored toga suđenje četničkom komitetu nije bilo drastično.

Samo jedan je bio osuđen na smrt i pomilovan, a koliko nam je poznato nekima su bile izrečene minimalne kazne od šest mjeseci zatvora. Dana 13. rujna počelo je suđenje, sada trideset i četvorici hrvatskih generala i visokih časnika Vojske NDH u Beogradu. I to suđenje je bilo javno. Gradska općina stavila je na raspolaganje svoju veliku dvoranu za suđenje hrvatskim časnicima u Beogradu. Dovode nas u maricama. Masa srbijanskog naroda, s obje strane, sve do prvog kata gdje nam sude. Ulaze suci. Na čelu im predsjednik partizanski pukovnik Hrnčević, bivši domobranski sudski časnik. Dodijelili su nam čak i branitelja i sudi se »po zakonu«.

Javni tužitelj je Crnogorac pukovnik Malović. On traži za svakoga od nas, osim apotekarskog pukovnika Pajića, smrtnu kaznu. Nakon pročitane optužnice koju nismo mogli niti shvatiti, niti razumjeti slijedi ispitivanje pojedinaca. Neki od nas su se počeli pozivati na svjedoke, što se nikome nije dopustilo. Samo je sud dovodio nekakve svoje svjedoke, koje nitko od nas nije nikada niti očima vidio. Tako je to išlo punih sedam dana, cijeli tjedan. Još uvijek smo vjerovali da ćemo se ipak moći braniti. Neki se počeše žaliti protiv novinarskih izmišljotina, dočim nas pukovnik Hrnčević uvjerava da ćemo to moći reći kasnije u obrani. Na kraju sedmoga dana svi su rekli svoje. Jedino se pukovnik Miletić drži svoje uloge branitelja i na kraju hoće dokazati kako djela navedena u optužnici uglavnom ne postoje niti u dokazima i da se nama zapravo ne bi smjelo niti suditi, jer da smo vojni zarobljenici. Svi ostali branitelji govore kao i javni tužitelj. Jedan poručnik poče riječima kako ga je sram braniti nas hrvatske ustaše, najzloglasnije koljače. Njega pukovnik Hrnčević ne prekida kao pukovnika Miletića, kojemu je zabranio govoriti.

Nakon te sudske ceremonije pozvaše prvo generala Gustovića. »Osjeća li se krivim?« Odlučnim »Ne!«, odgovori ovaj hrvatski general. »Dobro, sjednite!« Više mu ništa ne dopusti reći general Hrnčević, osim te jedne jedine riječi »Ne«. Osamnaest hrvatskih generala osudiše na smrt, dok je najmanja kazna bila tri godine strogog zatvora. One koje osudiše na smrt odmah povezaše lancima i staviše u smrtne okove smrtne ćelije u Đusinoj ulici. Pri povratku srpska masa u Beogradu nas tuče i pljuje po nama, kao i po svima od rodbine koji su bili došli na suđenje. Sve molbe za pomilovanje su odbijene. Smrtne presude su izvršene 24. rujna. Ostali smo otpremljeni u zatvor Srijemske Mitrovice. Nakon odsluženih godina robovanja ili s pomilovanjima pušteni smo. U zatvoru su umrli general Dolacki i pukovnik Šintić, dok je u zatvoru ubijen pukovnik Čanić. Odmah poslije izlaska iz zatvora umro je general Lukanec. I zemni ostatci pobijenih hrvatskih generala i visokih časnika leže u Beogradu i Srbiji.

Kada će biti vraćeni i dostojno pokopani u svojoj zemlji Hrvatskoj?
Anonimni sudionik događaja

U svrhu ovog događaja služit će se SVETA MISA ZADUŽNICA u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31, u Zagrebu , dana 24.09.2017 u 17:00

facebook komentari

Nastavi čitati