Pratite nas

Kolumne

Pakleni plan: „Razdvajanje“ komunizma i antifašizma

Objavljeno

na

„Razdvajanje“ komunizma i antifašizma služi da se „antifašizam“ odmakne od zločina, tako da antihrvatstvo preživi

„Nitko nema moralno pravo biti antifašist ako nije istodobno i antikomunist.“

(Hannah Arendt)

Hrvatski komunisti, danas zakrinkani kao „ljevičari“ i „antifašisti“, smislili su novi plan za održanje svojega utjecaja u medijima i politici. Taj se plan može smatrati „Planom B“, jer je nakon prodora dokaza o strašnim partizanskim ratnim i poslijeratnim zločinima u javnost, teško otvoreno braniti komunističko predvodništvo „narodnooslobodilačke borbe“ i Titov totalitarni režim. Sve su češće poruke javnosti da će se „razdvojiti“ komunizam i „antifašizam“, tako da se ljevica oslobodi tereta komunističkih zločina a nastavi hhrvatsko domoljublje držati u šahu proizvoljim izjednačavanjem njega i fašizma. Budući da bi oni ostali „antifašistima“, proistječe da bi zadržali ulogu i tužitelja i sudca, a to znači i vlast bez obzira na ishode izbora.

Komunizam

U Titovoj je Jugoslaviji na transparentima i pozornicama komunizam je opisan imenima Marx – Engels – Lenjin – Staljin – Tito. Marx i Engels su komunizam izmislili kao filozofiju kojom su se htjeli proslaviti, s tim da se oduvijek citiraju samo dijelovi njihova pisanja, a dijelovi se zatajuju, npr. onaj Engelsov o „sifilitičnim narodima na periferiji Velikoga njemačkoga Reicha (tu pripadaju i Hrvati), koji moraju nestati“, te onaj da je „obitelj tamnica žene i da je treba razoriti“. To se danas radi s pomoći rodne ideologije. Kad je vidio da ne može doći na vlast privlačenjem glasača, Lenjin je izmislio pojam „diktatura proletarijata“ što je označilo legalizaciju ubijanja i progona svih onih koji su – protiv njegove vlasti. Njegov je posao nastavio Staljin koji je ubio mnogo milijuna ljudi i to se u nas dosta dobro (ali ne potpuno) zna, jer se u međuvremenu bio posvađao s Titom, pa su se u Jugoslaviji na vidjelo iznosili neki Staljinovi zločini. Tito je, pak, izravni izdanak Staljinove škole okrutnosti i član tajne sovjetske komunističke partijske policije zadužene za ubijanje i progone ljudi koji su na bilo koji način smetali širenju komunizma – od ubijanja Ukrajinaca i disidenata u Sovjetskom Savezu do ubijanja anarhista u Španjolskoj. Ukratko, Englezi su mu pripisali 572.000 ubijenih i svrstali ga među najveće zločince 20. stoljeća.

Tu su i drugi vrlo slični likovi: Mao Zedong, Castro, Čaušesku, Pol Plot, … sve do Kim Il-sunga i Kim Jong Un-a. Svi su oni masovni ubojice i smrtni neprijatelji demokracije i svi su sami sebe nazivali antifašistima.

Antifašizam

Antifašizam ne postoji. Ta se tvrdnja odnosi na ono na što se misli u današnjoj Hrvatskoj kad se rabi taj izraz (Hrvatski tjednik, 9. travnja 2015., broj 550, str. 34-38. (Više..). Dokazi da antifašizam ne postoji su sljedeći:

a) Taj je izraz promoviran u Španjolskom građanskom ratu i nakon toga je zaboravljen sve dok nacistička Njemačka nije 22. lipnja 1941. napala Sovjetski Savez. Tada je taj izraz „iskopao“ Staljin da bi sve komuniste svijeta pozvao u pomoć u obrani Sovjetskoga Saveza.

Pritom je prešutio da je 23 mjeseca, od potpisivanja pakta s Hitlerom, do Hitlerova napada na Sovjetski Savez, bio saveznik nacističke Njemačke. U tom je savezništvu sudjelovao i Tito (http://direktno.hr/direkt/tito-1940-podrzavao-reich-kpj-rat-optuzivala-imperijalne-sile-90308/). Obje se te činjenice zataškavaju, jer bi – da se uče u školama – sasvim uništile simpatije za komunizam u Hrvatskoj.

b) U državama Zapada koje su se borile protiv nacističke Njemačke, izraz „antifašizam“ nepoznat je u svim svojim aspektima koji mu se pripisuju u Hrvatskoj. Ponavljam: u Americi i Engleskoj (kojima je Tito prijetio da će postati „zemlje proleterske“, a te je pjesme učio pjevati i dječicu, pa i mene) ne postoji pojam „antifašizam“. Postoji samo u bivšim komunističkim državama, dakle i u Hrvatskoj.

c) Strategija hrvatskih komunista i partizana nije bila antifašistička borba nego borba za sovjetsku vlast. Primarna je bila borba za osvajanje vlasti u svim državama u kojima se to moglo postići milom ili silom, a onda borba za obranu Sovjetskoga Saveza od Nijemaca. Na kraju II. Svjetskoga rata komuniste su na vlast doveli sovjetski tenkovi u Čehoslovačkoj, Mađarskoj, Poljskoj, Rumunjskoj i Bugarskoj, a Sovjeti su tenkovima okupirali Baltičke zemlje. U Jugoslaviji je Tito zbog ugovora sa Saveznicima morao raspisati demokratske izbore na kojima je –„pobijedio“ istrebljenjem velikog broja političkih protivnika i nasiljem na izborima (1945.), a potom je zauvijek zabranio i demokraciju i demokratske izbore.

d) No, sa završetkom II. Svjetskoga rata, upravo u zemljama u kojima je komunizam na vlast došao silom, nameće se pojam „antifašizma“, s tim da se fašistima proglašavaju i zemlje protivnice nacifašizma i pobjednice nad Hitlerom: Komunisti su se postavili kao da pravo na naziv „antifašist„ imaju samo oni i nitko drugi. Primjer je da su vlasti Istočne (komunističke) Njemačke podigle Berlinski da spriječe bijeg vlastitog stanovništva na Zapad, a nazvale su ga „antifašistički obrambeni zid„ (njem. „antifaschistischer Schutzwall“, http://hr.wikipedia.org/wiki/Antifa%C5%A1izam).

Danas se u Hrvatskoj 22. lipnja obilježava kao dan borbe protiv fašizma, ali se u uopće kao takav ne spominje ni u Rusiji niti igdje drugdje. Što se to zbiva u Hrvatskoj?

Antihrvatstvo

O antihrvatstvu bi se moglo puno pisati – od 1102. (poraz na Gvozdu) do dana današnjega i, na primjer, odurnih seksističkih napada na hrvatsku predsjednicu. Od stvaranja prve Jugoslavije (Orjuna), preko II. Svjetskoga rata i srpske jednako kao i komunističke pobune protiv stvaranja Nezavisne države Hrvatske (koje su se krajem 1942. spojile u jednu antihrvatsku, sve do danas), te u Titovoj Jugoslaviji s progonima svega hrvatskoga, do današnjih hrvatskih „antifašista“, antihrvatstvo ima samo jedan jasan i nedvojben cilj: sprječavanje uspostave ili uništenje hrvatske države. To se onda provodilo i provodi na različite načine, uglavnom silom i političkim terorom, a danas napadima na svaki oblik domoljublja, na svaku hrvatsku tradiciju, na vjeru i Crkvu, iskrivljavanjem povijesti, međunarodnim denuncijacijama svih oblika i tehnika i uzurpacijom javnoga prostora od javnih medija do uličnih „demonstracija“.

Pakleni plan

Današnje antihrvatstvo počiva na jednoj jedinoj jakoj polugi: antihrvati sebe prvo proglase antifašistima, a onda sve što im nije po volji, jer je hrvatsko, proglašavaju fašizmom. Budući da je borba protiv fašista važna i Zapadu, i najmiroljubiviji i najdemokratskiji Hrvati-domoljubi načas se nađu na strani ustaša i – Hitlera. Usprkos tome što ni ustaše ni Hitler nisu bili fašisti, nego su ustaše bile nacionalisti, a Hitler – nacionalsocijalist.

Pakleni plan suzbijanja napretka i opstanka današnje hrvatske države dosta je jednostavan: sve hrvatsko se razara, skriva, iskrivljuje i zanemaruje (tradicija, domoljublje, vjera, škola, samopoštovanje), a „poluga antifašizma“ svaki otpor antihrvatstvu pretvara u – fašizam.

Zasad pakleni plan radi jako dobro, od Štulhofera i GONG-a, do Budaka i Jokića.

Komunizam i antifašizam se mogu razdvojiti

No, dobro, postoje, barem teoretski postoje, ili su postojali, pošteni i dobri ljudi koji su se u II. Svjetskom ratu s oružjem u ruci oprli fašistima i nacistima a nisu mislili na obranu Sovjetske vlasti i nisu težili nametanju komunizma i održanju Jugoslavije. Logično je da su oni sebe nazivali antifašistima i da to čine i danas. Ipak, treba uočiti da cijelo to vrijeme nisu primijetili da se radi o komunističkom triku. Danas to ne primjećuju naivni i mladi, jer svi udžbenici i svi mediji kriju i iskrivljuju istinu o hrvatskoj povijesti i pogubnoj ulozi komunizma u njoj, te o komunističkoj laži da su oni zapravo antifašisti.

Taj i takav antifašizam tim časnim ljudima mora se priznati, ako oni postoje ili su postojali u razmjerno značajnom broju da ih se može smatrati politikom, pokretom i vojskom. Pritom treba dokazati da njihov otpor nacifašizmu, onda i danas nije bio povezan s komunizmom. Naglasit ću da im, istom logikom, onda treba oprostiti to što su 1941. ustali protiv Nezavisne države Hrvatske usprkos toga što su bili Hrvati i što su znali da Hrvati tisuću godina žele samostalnu hrvatsku državu, jer NDH je, doista, bila povezana s nacifašizmom. Njima ćemo spremno priznati pravo da se nazivaju antifašistima, a samo ćemo im skrenuti pozornost da ne bi trebali hrvatsko domoljublje miješati s nacifašizmom. Oni su dobri, pošteni i plemeniti ljudi i to ne će ni činiti. Uostalom, oni su se borili za samostalnu, slobodnu, anti-naci-fašističku i demokratsku Hrvatsku, kao hrvatski branitelji 1991. i mi ćemo ih voljeti i poštovati kao i hrvatske branitelje.

Na žalost, takvi ljudi nikad nisu primjereno identificirani, niti je procijenjen njihov broj i udio među partizanima. Tu leži ključ antihrvatske prjevare: idealiziranu sliku tih ljudi preuzeli su komunisti, jugonostalgičari, militantni liberali i svi drugi koji žele vladati Hrvatskom tako da ona ne bude hrvatska.

(U Srbiji su, treba to napomenuti jer ilustrira i dopunjava sliku situacije u Hrvatskoj, ulogu „antifašista“ preuzeli – četnici.)

Komunizam i antifašizam se ne mogu razdvojiti

Komunizam i današnji „antifašizam“ nije moguće odvojiti, jer ne postoje, ili je premalo (neznačajno malo), ljudi koji su se borili protiv nacifašizma a da nisu bili komunisti, ili da s komunizmom nisu imali veze. Držim da bi definicija hrvatskih građana (bez obzira na to jesu li umrli ili su još živi) koje bi se moglo smatrati antifašistima u plemenitom i nekomunističkom smislu te riječi trebala biti otprilike ovakva:

  1. Da su aktivno sudjelovali, s puškom u ruci, u borbi protiv Nijemaca, Talijana, Četnika i Ustaša u II. Svjetskom ratu, s tim da su u partizane otišli 1941. dragovoljno, a ne da su ih partizani nasilno ili kako drukčije unovačili nakon početka 1942.
  2. Da su prješli u partizane iz domobrana, prije početka 1942. Kasniji se prijelaz mora pripisati svjesnosti da će Nijemci i njihovi saveznici izgubiti rat.
  3. Da nikad – ni prije rata, ni u ratu, niti poslije rata – nisu bili članovi Komunističke partije (Saveza komunista) Hrvatske odnosno Jugoslavije.
  4. Da nisu i da nikad nisu bili članovi današnje Socijaldemokratske partije Hrvatske – jer je ona izravna nasljednica Komunističke partije (Saveza komunista) Hrvatske.
  5. Da nisu pripadnici ni jedne nacionalne manjine jer, bez obzira na njihova konkretna pojedinačna ili skupna politička uvjerenja, te su manjine u bitno različitoj političkoj poziciji u odnosu na samostalnost hrvatske države od samih Hrvata.

Zaključak

Nakon otkrića strašnih zločina koje su počinili partizani u ime stvaranja komunističkoga poretka u tadašnjoj Jugoslaviji, te neuspjeha komunizma i njegova odvjetka socijalizma u miru u svim zemljama u kojima su došli na vlast, čini se da će hrvatski komunisti „prijeći na Plan B“, tj. diskretno se odreći komunizma, a nametati se kao „antifašisti“. Time bi ostali neprokazani i nelustrirani, a mogli bi nastaviti s antihrvatskim djelovanjem. To se djelovanje odvija po uvježbanoj shemi da se sve hrvatsko, s pozicije „antifašističke borbe“ proglasi ustaškim, a onda suzbija, guši i uguši do zadnje klice.

Ovo pišem jer sam primijetio da i su najvažniji ljudi u Hrvatskoj – Predsjednica države i predsjednici Vlade i Sabora, progutali tu udicu i o antifašizmu govore kao o nečemu što je različito od komunizma, dakle i poželjno i plemenito i povijesno dokazano korisno. Hrvatski narod to treba i može prihvatiti samo pod uvjetima da je taj „antifašizam“ dokazano jasno različit od komunizma i da se svi aspekti i protagonisti komunizma identificiraju, objave i osude kako je to učinjeno u drugim postkomunističkim zemljama Europe. I da tu osudu podrže i nekomunistički antifašisti kako su ovdje definirani. Tko stvarno dokaže i pokaže da nema veze s komunizmom, može se slobodno i slavljeno nazivati antifašistom. Vjerujem da će svim domoljubnim Hrvatima biti drago da se takvih ljudi nađe što više.

prof.dr. Matko Marušić

 

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić: Referendum o izbornom zakonodavstvu antisrpski? Pa i treba biti!

Objavljeno

na

Objavio

Ako je Pupovac jedina mjera srpstva, sve što je dobro Hrvatskoj, nužno mora biti – antisrpsko.

Ljudima koji nisu educirani, koji nemaju nužnu razinu znanja za stručno elaboriranje i promišljanje uzročnika državno-društvenih poremećaja u Hrvatskoj i pravaca rješavanja tih poremećaja, primjerice u raspravama o referendumskoj inicijativi za promjenu izbornoga sustava, prilično je lako zauzeti ispravan stav.

Poučak je jednostavan – prati što radi, govori i zagovara Milorad Pupovac i prilično je sigurno dobar izbor raditi suprotno. Grješke nema. Po esencijalnom političkom poslanju Milorada Pupovca, sve dobro i snažno hrvatsko je – antisrpsko.

Tako se Pupovac u intervjuu Večernjem listu histerično okomljuje na Željku Markić i Antu Đapića, na Katoličku crkvu i katolike, a sve završava prijetnjama da će referendumska inicijativa o izmjeni izbornoga sustava uzdrmati same temelje Europe, da je Hrvatska preuzela obveze prema Srbima pred tom Europom, u NATO savezu, te da praktično Pupovčevu politiku štite NATO i EU. Gotovo ispada da će NATO svojim bombarderima štititi Pupovca i bombardirati udrugu „U ime obitelji“ i svakoga tko podrži referendumsku inicijativu.

Pupovac laže.

NATO i EU štite, kao i cjelokupan deklarirani međunarodni poredak, vrhunske zajedničke i univerzalne vrednote svijeta kojemu pripada Hrvatska. Temeljna vrijednost su – politička prava, a temeljno načelo – ostvarivanje jednakosti pojedinačnih političkih prava. To je Hrvatska dužna prije svega osigurati radi svoga naroda i njegovoga razvoja, tek onda radi svijeta kojemu pripadamo, a ovo što Pupovac ima trenutno ozakonjeno nije poštivanje temeljnih političkih prava i načela jednakosti, nego načela povlaštenosti i nejednakosti. A to je po definiciji anticivilizacijsko i destruktivno polazište.

Pupovac i njegovi istomišljenici namjeravaju spriječiti ostvarivanje načela jednakosti političkih prava.

A to se ne smije dopustiti.

Milorad Pupovac ne može biti jamstvo prava hrvatskih državljana srpske etničke pripadnosti

PupovacInicijativa za promjenu izbornoga sustava, a ne samo zakona, jer sustav podrazumijeva i ustavna rješenja, te čitav niz popratnih rješenja, je temeljno i životno bitno pitanje suvremene hrvatske države. To je borba za centralni smisao postojanja hrvatske države. Sve što je loše u hrvatskom državnom, javnom i društvenom poretku uzokovano je lošim izbornim sustavom, jer se njime u državni krvotok uvode slabosti, devijacije preko njihovih protagonista i nositelja, i s druge strane, sve što je dobro u državni poredak se jedino može uvesti – izbornim sustavom. Jer, i dobro i loše rade ljudi, ljudi su kreatori odluka, ljudi preuzimaju državu – preko izbornoga sustava. Država počiva na rezultatima – izbora. To je istodobno uvjerljivo najvažniji lijek za ozdravljenje hrvatskoga društva u doslovno svim segmentima, jer ako se spriječi ulazak dokazano loših ljudi, loših ideja i namjera te navika u državni sustav, a omogući i stimulira ulazak dobrih ideja i njihovih nositelja, država će biti dobra, a time i društvo imati dobre okvire djelovanja i standarde ponašanja, te što je najvažnije – jedinu sigurnu i univerzalno prihvaćenu zaštitu tih dobrih društvenih običaja i standarda.

Temeljna svrha nacionalnih država je preuzeti upravljanje sudbinom i odgovornost za sudbinu temeljnoga naroda.

Temeljni narod u Hrvatskoj je – hrvatski narod.

Nisu nacionalne manjine.

Svaka devijacija, svaka nejednakost u državnom sustavu stoga najviše pogađa i razgrađuje prava većinskog naroda, bez kojega država nije moguća, a proporcionalno tome nejednakost pogađa i manjine, pa je nužan zaključak da je manjina kojoj to odgovara i koja to zagovara – namjerno i ciljano destruktivna i da radi u interesu nekoga tko namjerava oslabiti i uništiti hrvatsku državu.

Taj netko je Srbija.

A manjina Pupovčevi Srbi.

Slijedom toga jasno je da Milorad Pupovac ne može biti jamstvo prava hrvatskih državljana srpske etničke pripadnosti, niti Furio Radin onih talijanske etničke pripadnosti, a da manjinski predstavnici koji svoje osobne ili grupne sinekure predpostavljaju načelima, usmjeravaju svoje manjine u sukob s hrvatskim narodom. Ako oni to ne shvaćaju, to mora spriječiti hrvatska država, a ne podupirati ih u tome. Jamac svih ljudskih prava u Hrvatskoj može biti samo hrvatski narod i njegova jaka i dobra država. Ističući sebe kao jedino jamstvo Pupovac implicira nedostojnost hrvatskog naroda, njegovu genetsku zločestoću i civilizacijsku nezrelost, što je potpuno nedopustivo, na matrici srpske imperijalne politike i povjesnih krivotvorina, pa je stvar elementarne higijene – to mu onemogućiti. Slabeći hrvatsku državu Pupovac izravno nanosi štetu i hrvatskim Srbima, čineći ih trajnim instrumentom Begrada i srpskih prljavih interesa, svodeći njihova univerzalna ljudska i politička prava na instrument beogradske politike, čime ih drži u trajnoj napetosti i latentnom neprijateljstvu s većinskim političkim narodom.

Iscrpljujući se stalnim dokazivanjem pravovjernosti pred manjinama, koju kreatori tih navodnih manjinskih ciljeva nikada neće ocjeniti dovoljnom i dobrom, Hrvatska se ubrzano udaljava od temeljnih interesa svoga naroda i nužno se zbog toga urušava nacionalna državnost.

Sam pokušaj usmjeravanja rasprave o nužnoj promjeni lošega izbornog zakonodavstva u raspravu je li nešto u Hrvatskoj antisrpsko ili nije, zapravo znači ciljano usmjeravanje i zadržavanje Hrvatske u položaju srpske mentalne i političke kolonije, pri čemu to što je „srpsko“ postaje ključni kriterij hrvatskog državnog djelovanja. To samo pokazuje koliko je dubinska izmjena cjelokupnoga sustava društvenih standarda u Hrvatskoj nužna, a to se ne može ni započeti raditi bez promjene načina na koji se biraju ljudi koji donose državne odluke u Saboru.

Želi se prebrisati sve od 1990. do danas

Rasprava je li inicijativa za promjenu izbornoga sustava antisrpska ili nije, zapravo manipulativno usmjerava najvažniju raspravu u Hrvatskoj danas, na stanje iz 1989. godine, nastojeći prebrisati sve što se dogodilo nakon toga, pa i sam nastanak hrvatske samostalne države i brutalnu srpsku agresiju, koju je ovih dana eksplicitno osporavajući prijedlog Zakona o braniteljima, prvo Vučić, a odmah nakon njega Pupovac, član vladajuće koalicije u Hrvatskoj proglasio – propagandom. Tko pažljivo osluškuje i analizira Pupovčeve političke postupke zadnjih dvadesetak godina i nametnute polemike o simbolima i povijesnim prijeporima, vidjet će se da je gotovo u potpunosti sve što se događalo od 1990. godine do danas, praktično prebrisano, a sva su se državno-pravna i politička pitanja vratila na stanje od prije prvih demokratskih izbora i proglašenja samostalne Republike Hrvatske.

Očito je Hrvatska dopustila Srbiji i njenim satelitima u Hrvatskoj prvo zanemariti, a potom gotovo zaboraviti na službenoj ravni zastrašujuću namjeru, zla, zločine i pokušaj uništenja hrvatskoga naroda koji je završio vojnim neuspjehom. Zato se danas koristeći katastrofalne slabosti države generirane prije svega izbornim sustavom, nastoji vojni neuspjeh i njegove posljedice izbrisati iz javne memorije, stvari vratiti na stanje prije srpskoga nesupjeha, nametnuti rasprave o Drugom svjetskom ratu i krivotvorenoj hrvatskoj zločestoći, te na političkom i društvenom planu završiti ono što nije uspjelo vojnim putem. Tko to ne vidi – slijep je potpuno, a za to ne treba prozivati Pupovca i Srbiju, niti antifu u Hrvatskoj, jer su procentualno i stvarno beznačajni s regularnim izbornim sustvom, nego rukovodstvo hrvatske države i sve politike, pojedince i društvene skupine koje mirno to gledaju i sudjeluju u tome.

Neoprostivo je da inicijativu za promjenom izbornoga sustava nije pokrenula vlada Republike Hrvatske ili predsjednica Republike, jer prvima je to izravna zakonska obveza i politički prioritet prvoga reda za što imaju operativne državne instrumente, a Predsjednici je to ustavna obveza, jer je dužna štititi i promicati nesmetano funkcioniranje ustavnoga poretka Republike Hrvatske. Ali, nije problem Željke Markić ili udruge „Uime Obitelji“ to što vlada i predsjednica Republike šute o tome, niti je to problem Ante Đapića.

Hrvatski izborni zakon nužno treba mijenjati na način – donošenja potpuno novoga zakona i to po svim temeljnim elementima.

A da bi to bilo dobro, efikasno, trajno valjano, nužno je istodobno mjenjati dio ustavnih normi koje usmjeravaju usprkos temeljnim udrebama istoga toga Ustava, zakonska rješenja u pogrješnom i destruktivnom pravcu.

Nužna je promjena izbornog sustava, a nezakona

Dakle, u ovome trenutku nužno je govoriti o promjeni izbornoga sustava, a ne izbornoga zakona, jer je zakon uži dio i njegovom promjenom ne može se postići željeni cilj, niti je moguće tu promjenu dubinski napraviti bez promjena nekoliko ustavnih odredbi. Bez toga bi svaka referendumska inicijativa bila lošija nego šutnja, jer je jedini preostali instrument u trenutku potpune paralize političkog i državnog poretka, za spas hrvatske državnosti – referendum, ili kolokvijalno, poziv u pomoć hrvatskoga naroda. Referendum se ne iskorištava za površne i nebitne popravke niti za bildanje osobne političke važnosti, jer je to vrhunski akt aktiviranja nacionalne energije, koja se rijetko može uspješno i efikasno postići, pa mu mora biti primjeren i rezultat. Iskoristiti stoga referendum samo kao isprovociranu i ljutitu rekaciju na višegodišnje divljanje Pupovca i klasične pete kolone u Hrvatskoj, kao, iako razumljivu, ali nerazumnu osvetu, bila bi katastrofalna pogreška. Izborna prava nacionalnih manjina su samo posljedica dubinskih poremećaja, slijepo crijevo koje će nestati dubinskim promjenama. Otklanjanjem toga slijepoga crijeva, dobit će se trenutna zadovoljština, ali ništa se bitno neće promijeniti.

Za to najavljena referendumska inicijativa mora imati za projektni cilj zakonsko i praktično izjednačavanje ostvarivanja političkih prava svih hrvatskih državljana. Sve drugo bi bilo pogrješno. Pa neka o taj cilj Pupovac i njegova satelitska antifa na čelu s profesoricom Barić lupaju glavom i neka po Srbiji i Europi traže saveznike koji će poduprijeti zahtjeve za – nejednakošću.

Izborno zakonodavstvo mora počivati na nekoliko temeljnih i posve jasnih teorijskih i pravnih univerzalnih načela:

Prvo, svaki hrvatski državljanin mora imati i moći ostvarivati jednaka politička prva.

Drugo, tek na ozakonjeni model primjenjene političke jednakosti svih državljana Republike Hrvatske primjenjuju se korektivni elementi koji pospješuju primjenu temeljnoga modela, kao što su preferencijalna prava, obavezno glasovanje i čitav niz drugih modela kojima se ubrzava efikasnost političkog sustava zemlje. Valja naglasiti da je obavezno glasovanje u ovome trenutku možda uz primjenjenu političku jednakost ponajvažniji temeljni uvjet zbog nevjerojatne neravnoteže u medijskom prostoru. Oavezno glasovanje i masovan izlazak na izbore je jedini lijek protiv besramne pristranosti većine medija, jer je pogrješno uzimati kao neuptinu činjenicu da mediji presudno utječu na opredjeljenje birača na biračkom mjestu.

Ne.

Medijska manipulacija je prvenstveno ubitačna u obeshrabrivanju ljudi za izlazak na izbore promičući negativnu percepciju i pristup – ništa ne valja, svi su isti, ništa se ne može promijeniti; čime se izborno tijelo svodi na najuži teren u kojemu i antifa i Pupovac imaju realne izglede preuzeti državu.

Zbog toga je ozakonjivanje obveznoga glasovanja rješenje za stvaranje objektivnih i poštenih preduvjeta za izborni postupak. Medijskom manipulacijom se rijetko koga može preodgojiti do razine promjene vrijednosnih stajališta, ali može se pokolebati izlaznost stvaranjem javnih trendova kojima se podređuju nesigurne osobe. A nesigurnost se proizvodi sustavno i godinama.

Treće, ta jednaka politička prava podrazumijevaju da nema separiranih skupina, počevši od dijaspore, nacionalnih manjina, do umjetno smišljenih regionalnih podcjelina kojima se politički identitet dajes deset izbornih jedinica u izbornome zakonu. U izbornom zakonodavstvu polazni i jedini politički identitet može biti samo jedan – cjelokupan hrvatski narod i jedinstvena, nedjeljiva i snažna nacionalna država. Današnji izborni sustav, s deset izbornih jedinica i posebnom jedinicom za nacionalne manjine, te pogotovo listom za dijasporu, zapravo pristaje na posljedice pogubnih antihrvatskih politika XX. stoljeća, koje su doslovno uništavale hrvatsku državnost u samim začetcima, što ubijanjem stotina tisuća ljudi nakon Drugog svjetskog rata, što progonima i ubijanjem do devedesetih godina, što mekim iseljavanjem i trajnim slabljenjem biološke esencije hrvatske državnosti, internim unutarhrvatskim pomjeranjem stanovništva po političkom principu, što je sve rezultiralo – razbijanjem nacionalnog identiteta i otimanjem političkih prava polovici hrvatskoga naroda. To se odmah mora vratiti i tako poništiti posljedice tih katastrofalnih politika. To je morao biti prvi, nulti cilj tek uspostavljene hrvatske države, a nije urađeno do danas.

Model dezintegracije hrvatske državnosti

Deset izbornih jedinica su također model dezintegracije hrvatske državnosti, jer su te jedinice zapravo umjesto snažnoga jačanja jedinstvene hrvatske države, svojevrsne državne nacionalne kralježnice, tu kralježnicu lomile na deset dijelova, često posve nefunkcionalnih, a nacionalnu politiku i temeljne državne političke interese i razvojne ciljeve svele na – komunalna pitanja, s jasno uočljivim i stimuliranim sindromom sukobljavanja hrvatskih regija s nacionalnom državnošću, pa je to plodno tlo za jačanje svih vrsta destruktivnih utjecaja do klasičnih separatističkih težnji kao u slučaju IDS-a. U povijesnom kontekstu, s pogubnim utjecajima na Hrvatsku koji nikada nisu prestali, ali i u funkcionalnom smislu i realnim okolnostima danas u samoj Hrvatskoj gdje se ti pogubni utjecaji osmišljeni izvan Hrvatske i operativno razvijaju i jačaju, to je uvjerljivo najpogubniji model razgradnje Hrvatske. Pokušaj predstavljanja toga modela kao nekakvoga približavanja nacionalnih politika interesima lokalnih sredina i regija je potpuna suprotnost upravo tome cilju. Na taj način se slabi sinergijska moć i potencijal samih regija i potiče nepovjerenje u – hrvatsku državu bez koje ni jedna regije ne može iskoristiti svoje ukupne potencijale. Zato je nemoguće postići potrebne efekte razvoja i trajnoga jačanja hrvatske državnosti jačanjem perifernih mogućnosti kroz izborni zakon, a na tome graditi politički poredak – pogubno. Temeljni zahtjev mora stoga biti jačanje nacionalne državne vertikale, a to se može postići samo – ozakonjivanjem jedne izborne nacionalne jedinice.

Samo na taj način.

Jer, taj način je jedini model putem kojega se može stvarno reintegrirati ukupan hrvatski politički narod u politički poredak zemlje, to je jedini model na kojemu svaki pojedinačni glas ili političko pravo hrvatskoga državljanina može biti i sa stajališta pristupa izbornom procesu i sa stajališta rezultata pojedinačnoga glasa na saziv Sabora, jednako; pa je nemoguće osporiti takav nacionalni cilj bilo kakvim manjinskim ili europskim argumentima ili pravima.

Iznad ostvarenoga prava jednakosti nema starijega – prava.

Zakoni koji to ne priznaju, nisu dobri zakoni.

Zbog toga je prvorazredni prioritet inicijativu o pokretanju referenduma za promjenom izbornoga sustava tematski definirati na polazištu mjerljivoga i egzaktnoga ostvarivanja potpune jednakosti političkih prava svih hrvatskih državljana. To mora biti projektni cilj, a ostalo će uraditi stručnjaci, kojih ima više nego dovoljno, a nisu impresionirani Pupovčevim ili antifa „argumentima“.

Marko Ljubić/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Podmeće li OSA Hrvatima ili Hrvati Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Gledajući ovih dana kako hrvatsko državno vodstvo dobiva pljuske s istoka i zapada, sjevera i juga, nostalgično se prisjećam rujna 1995. godine. Zašto baš rujna 1995. godine?

Ne samo zato što je te jeseni hrvatska država, nakon proljetnog oslobodilačkog Bljeska, ljetne Oluje i kasnoljetnog Maestrala u zapadnoj BiH, djelovala samouvjereno i pobjednički. A pobjeda uz demonstraciju snage i samosvijesti uvijek daje dobar osjećaj.

Sjećam se te jeseni 1995. godine prvenstveno zbog veličine izazova i hrvatskih odgovora na njih. Tada su, naime, uz hrvatsko sudjelovanje, u ovom dijelu svijeta postavljeni temelji nove runde novog svjetskog poretka nakon okončanja hladnog rata: hrvatske su vojne pobjede bile uvod u daytonski mir, SAD je započeo svoje profiliranje kao svjetske supersile i glavnog sigurnosnog menadžera Europe, Rusiji je ponuđeno časno sudjelovanje u održavanju mira, a EU je ostalo da plati račun nakon iskazane političke i vojne nemoći.

Pobjednička taktika

U tom procesu, u koji su bili uključeni najveći igrači svjetske politike, Hrvatska je mogla najesen u Daytonu i prokockati svoje ljetne pobjede. Mogla je izgubiti, na primjer, da je predsjednik Tuđman u trenutku vojne nadmoći išao oružjem vratiti Podunavlje, da nije poslušao SAD i zaustavio vojsku pred Banjom Lukom, da je zbog bosanske Posavine napustio pregovore u Daytonu, ili da je nakon što su Srbi u Daytonu dobili Republiku Srpsku izišao iz Washingtonskog sporazuma o Federaciji BiH i zahtijevao povratak hrvatskog entiteta Herceg-Bosna…

Ali mogla je izgubiti i da je Tuđman čekao da SAD ili EU ili Rusija odrede što je hrvatski interes, da do posljednjeg trenutka nije taktizirao s realnom vojnom prijetnjom na liniji okupiranog Podunavlja, da nije inzistirao da ga integrira američki general…

Izvjesno je da su se neke stvari mogle i dogovoriti i bolje i preciznije, primjerice odredbe Washingtonskog sporazuma o bošnjačko-hrvatskoj Federaciji BiH, da ga se moglo bolje ugraditi u Daytonski sporazum… Ali to je naknadna pamet.

No ono zbog čega se ovih dana s nostalgijom sjećam te jeseni 1995. godine odnosi se prvenstveno na postojanje vlastite politike i čvrsto definiranog vlastita državnog interesa u uvjetima kada se kod nas i oko nas mijenja svijet. A (i) ujesen te 1995. godine predsjednik Tuđman je znao koji mu je strateški cilj, što je moguće postići u danom trenutku i uz koje saveznike je to moguće.

Cilj je bio: zaokružiti hrvatsku državnost mirno reintegrirajući Podunavlje, osigurati hrvatskoj politici prostor za konstitutivno sudjelovanje u budućoj političkoj konstrukciji BiH i okrenuti Hrvatsku zapadnim integracijama.

Da je u tom trenutku tadašnji hrvatski ministar obrane Gojko Šušak otišao potajno ruskom ministru obrane Pavelu Gračevu tražiti da mu osigura opstojnost hrvatskog entiteta Herceg-Bosne, ovaj bi ga vjerojatno rado primio, sve mu obećao i još ga nagradio čak i ozbiljnom pinkom na nekom računu na nekim otocima.

Ali Šušak je strateško partnerstvo (iz)gradio s američkim ministrom obrane Williamom Perryjem, koji je tražio ukidanje Herceg-Bosne. Jer je znao da bi Gračevljeva Herceg-Bosna, bez slobodne Hrvatske, bila – Herceg-Jugovina.

Dok ovih dana gledam kako Andrej Plenković i Kolinda Grabar-Kitarović na čelu hrvatske države, članice NATO-a i EU-a dobivaju pljuske s istoka, zapada, sjevera i juga, čak me i ne brinu uopće trenutačni djelitelji tih pljusaka.

Brine me i pitam se postoji li u državnom vrhu netko tko zna kud plovi ovaj brod? Nije me briga hoće li Miro Cerar doći u Zagreb. Mene brine što se nakon izlaska iz arbitražnog postupka o Piranskom zaljevu hrvatska vanjska politika cijelo vrijeme pravila kao da to više nije naš problem, pustivši Sloveniju da na vlastitoj prijevari izgradi prednost u sporu.

Pupovčev kontrolni paket

Briga me i hoće li Aleksandar Vučić doći ove jeseni u Zagreb. Mene brine što Aleksandar Vučić preko Milorada Pupovca drži kontrolni paket dionica u hrvatskoj Vladi, u trenutku kada se vodi pravi rat za novi poredak na jugoistoku Europe, u koji su uključeni i svi regionalni i najveći svjetski politički igrači, uključujući SAD, Rusiju, Njemačku, Kinu…

Ne čudi me da je pretežito bošnjačka OSA snimala hrvatske političare i poslovne ljude, kako iz BiH, tako i iz Hrvatske. Iako dobro znam da i kod sebe imaju zbilja štošta za snimiti. Iako mi izgleda kao da je iza OSA-e ovaj put bila neka mnogo veća životinja. Ista ona koja je, čini mi se, bila i iza SOA-e kad su snimljeni slovenski predstavnici kako varaju u arbitraži.

Ali ja se pitam je li istina ono što OSA kaže da je snimila? Je li istina da političko vodstvo Hrvata iz BiH, u “dealu” s hrvatskim biznismenima i političarima, ispod žita, preko energetskih aranžmana s Rusijom, vraća Hrvatsku u balkanski regionalni savez?

Očekujem da te odgovore zatraži i razjasni premijer Plenković nakon povratka iz New Yorka. A dotad se želim nadati da je OSA sve loše snimila. Ili da je dobro montirala. Da je sve to samo Izetbegovićeva podvala. A ne Čovićeva (ras)prodaja posljednjih ostataka one pobjede iz jeseni 1995., uz asistenciju hrvatskog državnog vrha.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Izetbegovićev specijalni rat protiv Hrvatske

facebook komentari

Nastavi čitati