Panorama hrvatske političke nesreće

    0

    Marko Perojević, Petar Kružić – kapetan i knez grada Klisa, Matica hrvatska, 1931.

    croatia_dalmacija_klis_0003

    Perojevićeva knjiga o hrvatskom vojskovođi Petru Kružiću (1491.-1537.) svojevrsna je kronika hrvatske agonije, odnosno državnoga umiranja južnohrvatskih dijelova Kraljevine Hrvatske, na koje su Mletci, posebice iza Kandijskoga rata, širili vlast i ime svojih dalmatinskih posjeda. U toj mletačkoj politici razvijen je cijeli sustav nijekanja dalmatinskoga hrvatstva pa zato mletačke političke projekcije nije teško pronaći ni kod ozbiljnijih hrvatskih povjesničara, koji su poput Ivana Lučića bili u njezinoj službi. Upravo se u mletačkoj historiografiji poklapao taj smjer s historiografijama istočnih napadača, koji je cijeli niz stoljeća, uključivši i sadašnje događaje bio sukladan s političkim silnicama. Upravo je na te silnice u prvom dijelu svoje knjige upozorio Perojević.

    Prijetnja hrvatskoj državi dolazila je s istoka kojim su gospodarili moćni Osmanlije i sa sjeverozapada odakle je Mletačka Republika, zbog svojih pomorskih i trgovačkih interesa, nadirala na istočnu obalu Jadrana. Hrvatskoj je ostajao prostor saveza s Madžarima na sjeveru i s Habzburzima na zapadu. Dok su napadačke strategije – mletačka i osmanska – vrlo često sudjelovale u pohodima protiv hrvatskih gradova i utvrda, savezničke su se iscrpljivale u međusobnom nadmetanju za prevlast, što je slabilo obrambenu moć. Njih je jedino papa poticao na jedinstvo u obrani zapadnoga kršćanskoga svijeta, čiji je Hrvatska bila najistaknutiji i najnapadaniji dio.

    U napadačkim silnicama mogu se prepoznati trajne prijetnje hrvatskom državnom području, a u odnosima saveznika, bez obzira na pokadšto pokazanu dobru volju, probija sva tragedija nesretnoga naroda koji na međunarodnoj razini nema svoga vlastitog suverena. Tek vlastita središnja državna vlast mogla je omogućiti konsolidaciju obrane, a savezništva su joj u tomu mogla samo pomagati. U igrama između napadaja, primirja i potpisivanja mirovnih ugovora Hrvatska je uvijek bila žrtvom jer upravo zbog toga nije mogla voditi vlastitu politiku, a ratni predasi nisu uspostavljani radi mira na hrvatskoj granici, nego vrlo često poradi sebičnih i taktičkih interesa pojedinih suverena. Upravo u takvim političkim i ratnim okolnostima djeluje Petar Kružić, koji nakon osmanskoga zaposjedanja Bosne brani preostale hrvatske zemlje od turskoga nastraja s istoka i mletačkih zaposjedanja sa sjeverozapada. Perojević je osvijetlio Kružićevu osobnost s vojnoorganizacijske, političke, diplomatske i vojničke dimenzije.  U vojničkim pothvatima obično se ističu Kružićeve pobjede nad Turcima 1524. kraj Klisa, 1525. kraj Senja te 1532. oslobađanje Solina od turske vlasti, a nerijetko se spominje i njegova pogibija prigodom turskoga osvajanja Klisa.

    Perojević spominje i njegov vojnički udjel u Frankopanovu vojničkom pothvatu prigodom dopreme naoružanja, streljiva, opreme i hrane opkoljenom Jajcu. No sve su to tek vanjske  manifestacije Kružićeva umijeća i hrabrosti, koje bi potpuno izostale da nije bilo njegove „diplomatske“ borbe, a ona se obično svodila na svojevrsno prošenje i moljakanje pomoći za obranu slobodnih dijelova Hrvatske. Ponajprije grada Klisa, koji je uz Senj tada držao vrata cijele hrvatske obale.  Kronični nedostatak novca kojim su plaćani vojnici, nabavljana oprema te se učvršćivale utvrde samo je povremeno stizao od rimskih papa. Car i kralj Ferdinand, bez obzira na to što je znao važnost Klisa, nije imao novca ni ljudstva za njegovu obranu, a zbog stalnih mletačkih podmetanja i optužaba, vrlo je često Kružića opominjao i branio mu svaku obrambenu pripremu.

    Mlečani su zbog zaštite svojih trgovačkih probitaka imali potpuno drukčiji odnos prema Osmalijama. Upravo su zato često plijenili Kružićevu dostavu pomoći sve opkoljenijem Klisu. Uviđajući to kao stalan problem on je od Ferdinanda tražio da mu da luku Lovran, gdje bi mogao držati svoje brodove, a odatle se i zalijetati na neprijateljsko brodovlje. Bio je to začetak uskočke mornarice, koja je slijedila borbene tradicije hrvatske pomorske vještine još iz srednjega vijeka. S druge pak strane svojim postrojbama često je duboko prodirao u okupirana područja, gdje bi Turcima pripremao svakovrsna iznenađenja. U knjizi o Kružiću i njegovim uskocima Perojević je oslikao panoramu hrvatske političke nesreće, koja je, unatoč svim nedaćama, u Kružiću, Frankopanima, Zrinskim, Jurišićima i cijelom nizom drugih hrvatskih vojskovođa uspjela tijekom krvavoga 16. stoljeća sačuvati „Ostatke ostataka“, a oni su opet u svim kasnijim osloboditeljskim pothvatima bili podloga za širenje slobodnoga hrvatskoga državnog područja.

    Padom pak Klisa pod Osmanlije otišao je i zadnji hrvatski grad na jugu zemlje pod tuđinsku vlast. U samo predvečerje pada iz Kilsa nam je kao zalog budućih junačkih djela ostala priča o dvoboju između Hrvata Miloša i Turčina Bakote. Bila je to biblijska slika Davida i Golijata, u kojoj je mladić Miloš savladao golemoga Turčina. Kružićevom smrću pak preživjeli branitelji Klisa svoje su utočište pronašli u Senju. Upravo će iz Senja sljedećih osamdesetak godina voditi ogorčenu borbu protiv Turaka s jedne, a Mlečića s druge strane. Jednako će se hrvati s političkim problemima kao Kružić, koji je za svaki znatniji vojnički pothvat morao stalno tražiti pomoć svojih kršćanskih saveznika. Njegovi će uskočki nasljednici razviti i svoja pomorska umijeća. Naime, zbog višelične mletačke politike bili su prisiljeni na gusarenje i samofinanciranje vlastite obrane.

    Perojevićeva knjiga „Petar Kružić“ objavljena je ponovno u Zagrebu 1998. pod naslovom „Orao s Klisa“. Ne samo da taj čin pokazuje još uvijek svježinu auktorovih zapažanja, nego i aktualnost vojskovođe Petra Kružića, čiji su borbeni potomci devedesetih godina u veličanstvenim vojnim pobjedama osigurala opstojnost hrvatskoj državi. Naslov pak knjige najbolje karakterizira ovoga neumrloga hrvatskog vojskovođu.

    Mate Kovačević

    facebook komentari