Parada ponosa u Podgorici

1

Možda bi bolje bilo da ne pišem o tomu, o paradi i tim stvarima, jer niti mi homoseksualci što smetaju niti me bilo kakve parade zanimaju. Načelno, taj homoseksualni aktivizam najviše me živcira iz lingvističkih razloga, nesuvisli anglizam ”gej” nameće se više silom nego milom.

Ako već za termine iz visoke tehnologije nemamo vlastite riječi, nije vrag da nam fali riječi za nešto tako banalno kao što je prastara navada jednog postotka populacije da seksualno preferira neodgovarajući tjelesni otvor. Međutim, nevolja je u tomu što su lingvistička pitanja gotovo uvijek i politička pitanja.

Tako mi ovih dana za oko ili za uho zape vijest da je vrlo uspješno održana druga po redu parada ponosa u Podgorici. Sudjelovali su predstavnici Vlade i stranaka, gradonačelnik Podgorice, veleposlanici, predstavnici građanskih udruga, a valjda i poneki obični homić i lezbijka, sveukupno stotinjak ponosnih paradera. Čuvalo ih 1800 policajaca. Osamnaestorica na jednoga! Te parade na europskom jugoistoku polako postaju, moglo bi se reći, protokolarna obaveza ministara i drugih dužnosnika. Nešto kao nazočenje crkvenim obredima za velike blagdane. Gdje ih vidimo kako sjede u prvim redovima i nevješto se križaju. Ipak, mora im se priznati da se puno bolje uklapaju u parade nego u crkvene klupe.

Dobro, ni u tom paradiranju ne bi bilo nečega lošega kada cijela stvar ne bi bila postavljena tako da podsjeća na ritualno ponižavanje tih malih, siromašnih državica na ”poludivljem istoku”. Tako da šareni paraderi figuriraju kao kostimirani komandosi koji osvajaju novi teritorij i simbolično zabijaju zastavu duginih boja na novoosvojene terene. Kod nas je taj cirkus davno odrađen, Hrvatska je kolonija u kojoj se svaki nalog iz centrale pobožno sluša i poslušno izvršava; sada se osvajanje seli na istok. Tamo gdje još nije pobodena zastava duginih boja uz svesrdnu podršku i odobravanje javnog mnijenja, Zapad ne može sa sigurnošću reći da je to područje osvojeno i spremno za sveobuhvatnu eksploataciju. Crna Gora je ovih dana u Podgorici uspješno položila ispit.

Ne zanima me pretjerano politička situacija u toj državi, na vrh mi je glave i hrvatske političke situacije, ipak taj fenomen osvajanja pod zastavom duginih boja zanimljiv je sam po sebi. Bit će, recimo, zanimljivo pratiti kako će proteći zabadanje osvajačke zastave u Ukrajini, najnovijoj uzdanici Zapada. Ili u Bjelurusiji, u kojoj je na vlasti još uvijek čovjek koji je njemačkom ministru otpovrnuo da je ”bolje biti diktator nego peder”. Hoće li na koncu doći do obračuna između svijeta po mjeri Amerike i prkosnog pravoslavnog civilizacijskog kruga pod vodstvom Rusije? Što je nama činiti u tom srazu?

Hrvatska u nezgodnoj poziciji. Pripada Zapadu i od toga, i da hoće, ne može pobjeći. No, Zapad odavno nije što je bio, te ništa od onoga što Hrvatska od njega očekuje ne može dati. Ni zaštitu, ni Hrvatima prikladan i prihvatljiv sklop vrijednosti, ni gospodarsku pomoć. Na Istoku nas ne vole još više negoli one koje drže pravim Zapadom. U takvim uvjetima ostaje nam samo osloniti se na sebe i štititi vlastite interese, nastojeći se pri tome nikome ne zamjerati više no što to obrana samih tih interesa iziskuje. Na žalost, mi od Tuđmanove smrti nemamo na vlasti garnituru koja bi barem pokušala voditi takvu politiku.

A što se samih parada tiče, one odavno nisu dio istinske borbe za ljudska prava, nego su metoda osvajanja uz zloporabu ljudskih prava. Ne želim biti zloguki prorok, ali u slučaju neke veće gužve i pomutnje račun za nametanje paradiranja sredinama koje nisu za to sazrele platit će upravo oni u čije se ime parade navodno organiziraju.

Damir Pešorda/hrsvijet

facebook komentari

  • Agromentum

    Ovaj Damir obilazi ko mačak oko vruće kaše. Zar nije Sarajevo najotvoreniji i najtolerantniji grad na svijetu?