Pratite nas

Kolumne

Parada ponosa u Podgorici

Objavljeno

na

Možda bi bolje bilo da ne pišem o tomu, o paradi i tim stvarima, jer niti mi homoseksualci što smetaju niti me bilo kakve parade zanimaju. Načelno, taj homoseksualni aktivizam najviše me živcira iz lingvističkih razloga, nesuvisli anglizam ”gej” nameće se više silom nego milom.

Ako već za termine iz visoke tehnologije nemamo vlastite riječi, nije vrag da nam fali riječi za nešto tako banalno kao što je prastara navada jednog postotka populacije da seksualno preferira neodgovarajući tjelesni otvor. Međutim, nevolja je u tomu što su lingvistička pitanja gotovo uvijek i politička pitanja.

Tako mi ovih dana za oko ili za uho zape vijest da je vrlo uspješno održana druga po redu parada ponosa u Podgorici. Sudjelovali su predstavnici Vlade i stranaka, gradonačelnik Podgorice, veleposlanici, predstavnici građanskih udruga, a valjda i poneki obični homić i lezbijka, sveukupno stotinjak ponosnih paradera. Čuvalo ih 1800 policajaca. Osamnaestorica na jednoga! Te parade na europskom jugoistoku polako postaju, moglo bi se reći, protokolarna obaveza ministara i drugih dužnosnika. Nešto kao nazočenje crkvenim obredima za velike blagdane. Gdje ih vidimo kako sjede u prvim redovima i nevješto se križaju. Ipak, mora im se priznati da se puno bolje uklapaju u parade nego u crkvene klupe.

Dobro, ni u tom paradiranju ne bi bilo nečega lošega kada cijela stvar ne bi bila postavljena tako da podsjeća na ritualno ponižavanje tih malih, siromašnih državica na ”poludivljem istoku”. Tako da šareni paraderi figuriraju kao kostimirani komandosi koji osvajaju novi teritorij i simbolično zabijaju zastavu duginih boja na novoosvojene terene. Kod nas je taj cirkus davno odrađen, Hrvatska je kolonija u kojoj se svaki nalog iz centrale pobožno sluša i poslušno izvršava; sada se osvajanje seli na istok. Tamo gdje još nije pobodena zastava duginih boja uz svesrdnu podršku i odobravanje javnog mnijenja, Zapad ne može sa sigurnošću reći da je to područje osvojeno i spremno za sveobuhvatnu eksploataciju. Crna Gora je ovih dana u Podgorici uspješno položila ispit.

Ne zanima me pretjerano politička situacija u toj državi, na vrh mi je glave i hrvatske političke situacije, ipak taj fenomen osvajanja pod zastavom duginih boja zanimljiv je sam po sebi. Bit će, recimo, zanimljivo pratiti kako će proteći zabadanje osvajačke zastave u Ukrajini, najnovijoj uzdanici Zapada. Ili u Bjelurusiji, u kojoj je na vlasti još uvijek čovjek koji je njemačkom ministru otpovrnuo da je ”bolje biti diktator nego peder”. Hoće li na koncu doći do obračuna između svijeta po mjeri Amerike i prkosnog pravoslavnog civilizacijskog kruga pod vodstvom Rusije? Što je nama činiti u tom srazu?

Hrvatska u nezgodnoj poziciji. Pripada Zapadu i od toga, i da hoće, ne može pobjeći. No, Zapad odavno nije što je bio, te ništa od onoga što Hrvatska od njega očekuje ne može dati. Ni zaštitu, ni Hrvatima prikladan i prihvatljiv sklop vrijednosti, ni gospodarsku pomoć. Na Istoku nas ne vole još više negoli one koje drže pravim Zapadom. U takvim uvjetima ostaje nam samo osloniti se na sebe i štititi vlastite interese, nastojeći se pri tome nikome ne zamjerati više no što to obrana samih tih interesa iziskuje. Na žalost, mi od Tuđmanove smrti nemamo na vlasti garnituru koja bi barem pokušala voditi takvu politiku.

A što se samih parada tiče, one odavno nisu dio istinske borbe za ljudska prava, nego su metoda osvajanja uz zloporabu ljudskih prava. Ne želim biti zloguki prorok, ali u slučaju neke veće gužve i pomutnje račun za nametanje paradiranja sredinama koje nisu za to sazrele platit će upravo oni u čije se ime parade navodno organiziraju.

Damir Pešorda/hrsvijet

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Barbara Jonjić: U mojoj Državi ništa sigur’o nije – Negiraju dan, noć

Objavljeno

na

Objavio

U mojoj Državi ništa sigur’o nije
Baš ništa
Rećemo
Imaš dite poginulog branitelja koje je protiv branitelja
Imaš cilu kliku koja negira kako je začeće početak čovikova života
Negiraju dan, noć

Začetak, biće po njima znači sridinu
U srid sridice
Ili rećemo kraj
Ae
Sama rič ti kaže kako
Začeće
Začetak
Nije početak

Trkeljaju o nekin zakonskin nediljama
Kad jesi
A kad nisi dite
Kad te se more ubit
A kad više ne more
Po zakonu
Ubit

To je rađa
Sve lipo po načelu prava na izbor
Majke hrabrosti
I ćaće lole
Koji su sebi isprid diteta
I koji se Boga ne boju

Dite nisi rećemo su devet nedilja
Tako zakon kaže
Ništa si
Nu
Ne smi’ tuten spora bit’
Znade se kako su pravo i pravda sinonimi
Oduvik

Začin unda plače žena koja na pregled dođe pa joj kažu kako više nema otkucaja srca
Za čin ona plače trudna devet nedilja na putu za Split dok se vozi na kiretažu?
Čemu se to ona veselila?
Nadala?
Manita.. je li?
Eto, krivo mislila
Kako je u njoj bilo dite začeto
Čovik malešni

Digneš glas kako si za pravo na život
A cila klika se digne na tebe
Pa te vriđaju
Cilu olimpijadu vriđanja otvore
Ti progresivni, demokrati

Tvita Jaca i ona Mostovka su dva prezimena
Zagrlile se prid svima pa tvitaju
Rugaju se uskupa pravu na život
Njima su dičinja kolica
Morbidna

Tvita Mostovka a ni naš jezik ne govori
Kako toka
U petn’est
Srpski riči
Trevi jon se i jedna
Hrvacka

Dignen se u zoru šesn’estog listopada
A Država mi se, vidin od zore, na noge digla poradi Todorića
Nije se digla poradi
Blage Zadre
I Ante Bruna Bušića
Onako kako bi tokalo barenko
Na njijov dan
Kradu in i ono zeru što in je ostalo

A ‘ko jin krade?

Kažu naši mediji kako babe po Zmijavcima falu Todorića
Ne daju na njega
Ae
Vrlo je on zadužijo nas
Imocke ljude

Kao prvo
To naši mediji nisu
A kao drugo
Naše babe manite nisu
Niti su ikad bile

Na toga čovika ja k’o Imoćanka neman riči
Neman
Pisat’ o njemu ne mislin
Jerbo
Riči neman
Ni za njega
Ni za sve one koji su stekli
Sluškinje i dvore
Još za Juge
Ili u vrime dok je moja mater mome ćaći
Godinama prala odoru HV-a i po tri puta po potribi
Da mu spere oni
Smrad terena s nje

Mene taj čovik ne zanima
Sudac a ni Bog nisan
I nisan talog da bi plesala po čoviku na tleu

Ne dan takima da mi kradu dan mojin dikama
Meni je šesnesti listopada dan
Blage Zadre
I Ante Bruna Bušića
Pa taman privelo u zoru pola Države

Meni je to dan domoljuba
Koji su imali
Srca
Hrvacka
Velika k’o najveći dvori

Takima bi ja
Rada i sluškinja bila

Ne dan nikome listopad nego
Njima
I momu svetomu Luki

Luki
Evanđelistu
Zaštitniku župe moje
Onomu koji piše ukraj oltara na mome Mostu
Unde
Di mi spava moja prošlost

Piše o ditinjstvu
Našega Kralja
Uširoko

Uvisinu
Poviše oni čempresa
Ukraj naši greba

Letu mu riči

Gorikar
Di su svi naši

I oni su šarevitin
I oni su bilin cvićon

A ja zgrabin moga starijega sina za ruku
Vodin ga kroza mrak
Iza svete mise na trodnevnicu
Vodin ga
Priko greba do auta
Držin ga utvrdo da mi ne padne
Pa mu kazivan
Otklen je sve dolazijo narod
Našemu zaštitniku

Kazivan mu o babama iz Bosne
I blagoslovu iza svete mise

A on se smije
Svitlo crljene sviće s greba
Šara mu lipi obraz i čelo
Na putu do auta

Straja on nema
Smije se
Pa me zazove

– Majko!

Stanen

A on će cili sritan

– Naučijo san! Jesan! Slušaj! Sveti Luka, met’ u nidra ruka. Ne vadi ji vanka do svetoga Marka!

Naučijo moj mali čovik
Naučijo
Kako zaladi za svetoga
Luke
A zagrije o svetomu Marku krajen travnja
Naučijo je

Jerbo ja nisan koristila zakonsko pravo na izbor
Dala san mu vrime
Za učit
Vrime njemu od Boga određeno

I su devet nedilja
Unda kad ništa nije zna’
On je i u taj vakat meni bijo
moj malešni čovik
Su pravon na život

Ništa manje čovik
Nego što je sadan
Doklen me za ruku drži

Jednako k’o što će bit’ čovik
I kad jednon odreste
K’o čempres svetoga Luke
I kad mi ruku u ‘odu
Jednon
Ispusti

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Nekad je bio Goli otok

Objavljeno

na

Objavio

Jedna ljudska sudbina bolje objašnjava prilike i klimu nekog vremena od suhoparnih, brojkama nabijenim povijesnih analiza.

Jedna od takvih sudbina zapisana je u upravo na Pravnom fakultetu u Splitu, pred prepunom velikom dvoranom, promoviranoj knjizi Jakoslava Davida Rojnice “Ja sam 6387”, u kojoj on u trećem licu piše o svom suđenju i zatvaranju na zloglasnom Golom otoku.

Ne, nije, ako ste pomislili, Rojnica informbiroovac. On je rođen 1956., iste godine kad je progon “staljinista” Staljinovim metodama bio završen, a Tito otoplio odnose sa SSSR-om. No, osuđenici su tamo i dalje pristizali sve do 1988. godine. Neki zbog kriminala, a neki zbog delikta mišljenja, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Rojnica je optužen i osuđen (zajedno s Mirkom Rajčićem, Markom Juranovićem i Fabijanom Dumančićem) na tri godine zatvora zbog navodnog podrivanja sistema, rušenja Jugoslavije i odvajanja Hrvatske, a jedini dokazi za tu urotničku djelatnost bilo je posjedovanje lista “Nova Hrvatska” i još neke nezgodne literature.

Imao je samo dvadeset dvije godine, u istrazi je proveo šest mjeseci, podvrgavali su ga elektrošokovima, doveli ga na rub smrti kad mu je postalo svejedno hoće li živjeti ili umrijeti. Trajno mu je uništen dio života, one možda najbolje godine. Prekinuo je studij prava, koji nikada neće nastaviti.

U zatvoru se našao u društvu okorjelih kriminalaca, koji ga nisu maltretirali kao što oni znaju raditi, i to samo zato što je bio pismen pa im je pisao molbe i žalbe.

Kaže kako su mu molitva, vjera u Boga, majčini i sestrini posjeti bili jedina pomoć, utjeha i nada. Danas je pun opraštanja i razumijevanja, miran i bez imalo osvetničkoga u sebi. Pod inicijalima je čak sakrio i imena onih koji su ga teretili da bi spasili sebe.

“Ja sam 6387”, kao i brojne druge knjige, zapisi, sjećanja itd., snažan je odgovor učestaloj tezi kako smo živjeli u socijalizmu s ljudskim likom i u pravednoj državi, kako je čak nekada bilo bolje, kako su priče o progonima samo propagandne nacionalističke bajke.

Nekad je, međutim, bio Goli otok. Na promociji je povjesničar Josip Jurčević temeljem vlastitih istraživanja iznio podatak kako je od 1945. do 1950. bilo trideset tisuća političkih procesa te kako je sto tisuća ljudi osuđeno iz političkih razloga. Sve je bilo po zakonu, samo što su zakoni bili u službi režima, u službi ideologije i jedine partije.

Posljednji politički zatvorenik na Golom otoku, spomenuo je Rojnica, došao je tamo 1983. i ostao sve do 1988. godine, a njegov krimen bila je parola “Živjela Hrvatska”, koju je napisao na nekom zidu. Takva kazna, ako je vjerovati nekim najavama novog kaznenog zakona, čeka onoga tko napiše ili uzvikne “Za dom spremni”!

Moderni tzv. antifašisti priznat će eufemistički kako je Goli otok bio “greška”, ali im Bleiburg nije bio niti greška. Jer, valjda, na otoku su stradali njihovi.

Foto Vojko Bašić / HANZA MEDIA, Reuters

facebook komentari

Nastavi čitati