Paradoksi slobode: Nevesele perspektive

0

Iskreno, ne zavidim današnjim mladcima, a pogotovo njihovoj djeci. Uvjeti života toliko se brzo poboljšavaju da bi uskoro mogli postati nepodnošljivi. Kao u onoj pjesmi Emily Dickinson o kočiji koja je toliko brzo jurila da su joj se kotači počeli vrtjeti unatrag.

Jedna od relativno davno izborenih sloboda u zapadnoj civilizaciji jest i pravo žena na pobačaj. No ona je u koliziji s još starijom vrijednošću, zapravo najvažnijom vrijednošću svakoga podnošljivog društva, onom o svetosti ljudskog života. Nelagodan osjećaj da legalizacijom pobačaja sudjeluje u ubijanju, društvo i znanost otklonili su teorijom da ‘nakupina stanica’, kako tumače fetus do određenoga tjedna, i nije ljudsko biće.

Evo, recimo, napredak slobode! Uzeo je već toliko maha da iz naših života jedna po jedna nestaju one male slobodice koje su nam se i za vrijeme diktature činile samorazumljivima. Tko je mogao i pomisliti da će se pušači jednoga dana skrivati po zaturenim mjestima, stražnjim dvorištima, iza žbunja, kao lopovi ili voajeri. I uvlačiti svoju dnevnu dozu dima prožetu mirisom truleži i mokraće.

Danas je klinac koji iz obijesti šutne psa monstrum, a onaj koji nožem pikne vršnjaka socijalni slučaj, žrtva neadekvatna odgoja, društvene nepravde i čega sve ne. Sveopći napredak slobode od nas iziskuje sve veće žrtve, a najveća je žrtva to da moramo postati licemjeri ako želimo izbjeći stigmatizaciju i isključivanje. Iz rječnika moramo izbrisati na tisuće riječi, a viceve, kao i za vrijeme komunizma, pričati samo u privatnome krugu. Zbog političke korektnosti! Da bismo sačuvali riječ brak, morali smo ići na referendum, a žena koja je taj referendum potaknula bila je izložena verbalnome javnom linču. Nove slobode zatiru stare, umjesto da ih proširuju.

Jedna od relativno davno izborenih sloboda u zapadnoj civilizaciji jest i pravo žena na pobačaj. No ona je u koliziji s još starijom vrijednošću, zapravo najvažnijom vrijednošću svakoga podnošljivog društva, onom o svetosti ljudskog života. Nelagodan osjećaj da legalizacijom pobačaja sudjeluje u ubijanju, društvo i znanost otklonili su teorijom da ‘nakupina stanica’, kako tumače fetus do određenoga tjedna, i nije ljudsko biće.

Pobačaj

Slavenka DrakulicNe bih se previše zadržavao na tome prilično skliskome terenu budući da konačna odluka o tomu nije stvar znanosti nego vjere. Ako je čovjek ateist i ljude drži slučajnim rezultatom evolucije u smislu biološke osnove na koju društvo i kultura dodaju fini premaz osobnosti, onda fetus možemo poistovjetiti s nakupinom stanica. Ako je čovjek vjernik i drži da su ljudi djeca Božja, onda mora priznati da je fetus u najmanju ruku namisao Božja.

Bilo kako bilo, suvremena zapadna društva usvojila su ‘pravo na pobačaj’ kao jedno od neupitnih ljudskih prava. To se ne će mijenjati a da i naša civilizacija ne prođe kroz temeljitu promjenu. Međutim, pravu na pobačaj suprotstavilo se pravo liječnika na prigovor savjesti. Naime, ne osporavajući ženi pravo na pobačaj, svaki se ginekolog može pozvati na vlastito pravo da ne sudjeluje u nečemu što on smatra ubojstvom. Logički se tom stavu nema što prigovoriti. Ako se čovjek ima pravo pozvati na prigovor savjesti kada je obrana društva i zajednice kojoj pripada u pitanju, mora mu se priznati barem isto pravo glede sudjelovanja u pobačaju.

Gospođi Drakulić ni jedan trenutak nije palo na um da i liječnicima ginekolozima dopusti da se i oni imaju pravo baviti se vlastitim pravom na priziv savjesti. Ako su već žene jedine u društvu koje imaju pravo da se bave pravom na pobačaj. Uz to, da je htjela biti dosljedna svojim kriterijima, rezervirala bi to pravo na borbu za pobačaj isključivo ženama u fertilnoj dobi. No, u tom slučaju ni sama ne bi imala što pisati o ovoj temi.

Međutim, feministice ne misle tako. Tako Slavenka Drakulić u Jutarnjem listu diže paniku oko odbijanja liječnika u Kliničkoj bolnici Sveti Duh da obavljaju pobačaje. U zaključku svoga teksta ona konstatira: ‘Zbog toga se bojim da se ne će dogoditi ono što bi trebalo, a to je da se ovog ili nekog drugog vikenda na svim trgovima i u svim gradovima okupi masa žena koje će zahtijevati da sekularna država i odgovorna ministarstva stanu toj opasnoj hipokriziji na kraj. I da ne prestanu raditi pritisak na institucije, i izlaziti na ulice dok im pravo na izbor majčinstva ne bude u potpunosti zagarantirano, ‘bez rupa’ u zakonu, koje ga de facto ograničavaju. Situacija sa ženskim pravom na pobačaj je preopasna da bi se njome bavili svi drugi osim samih žena.’

Zdravstvo

Gospođi Drakulić ni jedan trenutak nije palo na um da i liječnicima ginekolozima dopusti da se i oni imaju pravo baviti se vlastitim pravom na priziv savjesti. Ako su već žene jedine u društvu koje imaju pravo da se bave pravom na pobačaj. Uz to, da je htjela biti dosljedna svojim kriterijima, rezervirala bi to pravo na borbu za pobačaj isključivo ženama u fertilnoj dobi. No, u tom slučaju ni sama ne bi imala što pisati o ovoj temi.

Iako iskreno i pomalo rezignirano moram ustvrditi da ni moj ni članak gospođe Drakulić nemaju previše smisla u budućnosti u koju srljamo. Naime, zdravstvo kao takvo iz dana u dan postaje sve nedostupnije običnom svijetu. Kažu nam da je to kapitalizam u kojemu nema besplatnih usluga, tako da nam je očekivati vrijeme kada ne će biti besplatna pobačaja kao ni bilo koje druge besplatne intervencije. A kad se usluga bude uredno plaćala, priziv savjesti ne će biti problem.

Bojim se da će u budućnosti upravo novac biti regulator koji će otklanjati višak slobode, bilo da se radi o starim ili novim slobodama. Tako bi mogli nestati paradoksi slobode o kojima ovdje pišem, a raspre tipa ovih postati nemoguće. Nije me sram priznati da u 21. stoljeće kročim natraške, zagledan u dvadeseto. I kad god se osvrnem, ugledam nešto što me ne veseli.

dr. sc. Damir Pešorda
Hrvatski tjednik

facebook komentari