Pratite nas

Komentar

Partijski teror izraz je vrline

Objavljeno

na

Nakon što su Marko Veselica, Vlado Gotovac, Dražen Budiša, Ivan Zvonimir Čičak i drugi hrvatski politički zatvorenici izišli iz zatvora, i neki njihovi dobri prijatelji, znanci ili kolege koji su bili članovi Saveza komunista nerado su s njima bili u društvu, izbjegavali su ih i zaobilazili u širokom luku.

Još jedan primjer – kažu da je Jure Bilić jednom na Brijunima, ljubomoran na pisca Peru Budaka koji je na slavnom otočju često bio s Titom, autora “Mećave”, koja je prvo uprizorena pred diktatorom te mu se jako svidjela, zlobno upitao što mu je bio Mile Budak.

Pisac je navodno odgovorio: “Bio mi je stric, a sad mi nije ništa”. Tito se na Bilića jako razljutio što provocira njegove goste, pa se Bilić pokunjio. To su dva primjera “okuženosti” koje su se čuvali komunisti i njihovi pouzdanici, a da su vjerni nasljednici tog komunističkog mentaliteta, koji je zapravo likvidatorski, blajburški, pokazali su esdepeovci Bojan Glavašević, Gordan Maras, Arsen Bauk… žestoko zamjerivši predsjedniku SDP-a Davoru Bernardiću zato što je “desničaru” Velimiru Bujancu čestitao ženidbu. Partija je važnija od uljudnosti, pristojnosti, običaja, roditelja, braće, stričeva, prijatelja, znanaca, kolega, domovine… Partijski teror, kako reče njihov pradavni ideološki predak Robespierre, izraz je vrline.

I Nazorova otmica otkriva komunistički teror

Mladen Pavković piše da najveća hrvatska državna nagrada ne može nositi ime Titova “stihoklepca”, ali ne bih o tome nego o slabo poznatom svjedočenju sestre Vladimira Nazora koje je objavio najautoritativniji tumač djela toga pjesnika, akademik Nedjeljko Mihanović. Nazor je “otišao” u partizane te postao veliki slavitelj Tita nakon nezapamćenog nasilja. Njegova sestra, koja je s njim živjela, pričala je Mihanoviću kako su ih često posjećivali tajni suradnici partizana Ivan Goran Kovačić i Ivo Marinković, nagovarali ga da ide u partizane, ucjenjivali, podsjećali kako je od Pavelića dobio državnu nagradu i prijetili mu da će mu poslije rata sve oteti. Nazor, kojemu je tada bilo 66 godina, nije se “nikako mogao odlučiti”. Jednoga dana u vrijeme ručka došao je Marinković i zamolio ga da odu razgovarati izvan kuće na sigurnije mjesto zbog ustaških špijuna. Ušli su u automobil koji je čekao pred kućom, a očajnu sestru je tek navečer obavijestila prijateljica da je na radiju čula kako su joj partizani oteli brata. Možda ništa tako kao ova priča ne pokazuje komunistički teror koji je udružen s lažima trajao cijelo vrijeme “antifašističke” borbe te poslije sve do rasula Jugoslavije, kad je “antifašizam” krenuo u krvavi pohod na Hrvatsku.

Milan Ivkošić/Večernji List

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Komentar

Nova zdrava stremljenja u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Politički i društveni život u Hrvatskoj nije odavno bio tako živahan i buran.

Teško se povremeno i snaći u poplavi zahtijeva, predbacivanja, optuživanja, vrijeđanja i svakakvog jada koji se može čuti, vidjeti i pročitati od dičnog Sabora do jugo tiskovina, od sociologa, političkih komentatora, novinara i dakako, uvijek spremnih, sve više rastućih, nevladinih udruga.

Niču poput gljiva poslije kiše a radni narod za čija prava „se oni bore“, koji u velikom broju jedva preživljava, te dragocjene udruge sve jako dobro plaća. Pada mi na pamet jedna akcija koja se zalaže za primjenu Istambulske konvencije u Hrvatskoj.

Jedna od prvih koja je jako zagovara je bila udruga BABE koja je tražila od naših predstavnika u Belgiji da se zauzmu za prihvaćanje konvencije. Više elemenata, više djelova ima u toj konvenciji. Tako i potreba da se ljudima, djeci i onima starijim, u jednom trenutku svog života omogući da se odluče što su. Jesu li muškarci ili žene. Bez obzira na spol. On nije važan.

To je neki zastarjeli privjesak koji sili ljude već oko sto tisuća godina koliko bi moglo biti da je nastala ljudska vrsta, da  često budu ono što nisu. Vrlo zanimljivo. Kad sam tu mogućnost prenio na sebe vidio sam da i nije tako nevažno i bedasto, kako sam u početku mislio. Ako se odlučim promijeniti rod što mi konvencija omogućava ne bi se dogodilo ništa loše. Što više, mogao bih doprinijeti, jer obzirom na struku ali i posao u kući i oko kuće, više kao žena nego što sam do sada kao muškarac. Razmislit ću. No, u razmišljanju sam otišao korak dalje.

Što bi na većoj razini, na nacionalnoj mogle značiti takve promjene. Kad bi primjerice jedan moj kolega promijenio rod mogli bi dobiti na čelu gore spomenute udruge dvije Sarnavke umjesto jedne kao što je sada. Kakva bi to samo bila progresivna snaga u našoj državi. Mogli bi se uvjeriti i turski i drugi svjetonazorski identičan ostali brojni svijet da prihvati Istambulsku konvenciju. Dakako, u cijelosti. Ne samo nazadna Hrvatska i Europa u većem dijelu. To bi uistinu bio veliki korak u progresivni slobodan svijet. Živi bili pa vidjeli.

Damir Letinić/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Račan-Lončarova smrtna presuda Hrvatskoj! Hrvatska je izdajom dovedena pred smrt….

Objavljeno

na

Dezintegracijski procesi SFRJ uzrokovani su mnoštvom povijesnih, kulturoloških, gospodarskih te inih uzročnika. Rasprave o tom procesu trajati će desetljećima..

Racionalnost, konstruktivnost i umjerenost hrvatskog suverenizma zrcali se iz dokumenta pod nazivom Model konfederacije u Jugoslaviji, koji predsjedništvu Jugoslavije u listopadu 1990., predlažu Hrvatska i Slovenija.  Prijedlog je odbijen.

Nažalost, kao puno puta u povijesti hrvatske pregovaračke i opće pozicije grubo su rušene i unutar Hrvatske.

1. Prvi višestranački izbori u Hrvatskoj nakon II svjetskog rata, održani su u prvom krugu 27.travnja 1990., te u drugom krugu 6.svibnja 1990.  Na izborima je uvjerljivo pobjedio HDZ. Dotadašnja, komunistička, Račanova, Vlada,SKH-SDP, je 23. svibnja 1990. – svega osam dana prije okupljanja prvog demokratskog, višestranačkog saziva Sabora sa HDZ-ovom većinom, predala cjelokupno naoružanje hrvatske Teritorijalne obrane neprijateljski nastrojenoj JNA. Takva vrsta odluke, tijekom prijelaznog, tehničkog mandata Vlade nije dopuštena i debelo vonja veleizdajom.  Zapovjednik teritorijalne obrane bio je Ivica Račan.

 Hrvatska je tako ostala bez mogućnosti naoružavanja 273000 vojnika, bez lakog topništva minobacača,lakih oklopnih vozila,….. 

Istovremeno, slovensko rukovodstvo,  donosi zdravorazumsku i zakonitu odluku te odbija predati oružje svoje TO u ruke JNA. 

U isti izdajnički kontekst može se svrstati odluka sborskih zastupnika SKH-SDP, koji demonstrativno napuštaju sabornicu tijekom glasovanja o Deklaraciji o proglašenju suverene i samostalne Hrvatske, sukladno volji građana izraženoj na referendumu 19.svibnja 1991.

2.Vijeće sigurnosti UN, 25. rujna 1991., donosi odluku o embargu na oružje za područje SFRJ. Argumentacija te odluke temelji se na “činjenici da je Jugoslavija pozdravila namjeru VS UN-a, u pismu upućenom od njezina predstavnika i “nakon što je saslušana izjava ministra vanjskih poslova Jugoslavije”.

U arhivu UN-a, dakle, ostalo je zapisano da je Budimir Lončar, tadašnji ministar vanjskih poslova Jugoslavije, presudno utjecao da se uvede embargo na nabavu oružja, u trenutku kad je Hrvatska bila u najgoroj vojnoj situaciji.

“Svrgavanje hrvatskih neofašista” je počelo već 1. listopada. Srbija koristi embargo i šalje ultimatum RH i počinje granatirati Dubrovnik, JNA pokušava zatvoriti obruč smrti oko Vukovara. Žestoki napadi JNA i pobunjenih hrvatskih Srba te četničkih postrojbi iz Srbije istovremeno se odvijaju diljem Hrvatske. Kadijević izjavljuje “cilj JNA je svrgavanje neofašističkih hrvatskih vlasti”. Tuđman 5. listopada poziva sve građane RH na obranu. Alija izetbegović pak izjavljuje: “Zapamtite, ovo nije naš rat”. Dva zrakoplova JNA 7. listopada raketiraju Banske dvore. Sabor RH dan poslije proglašava JNA i Srbiju agresorima.

Hrvatska je izdajom dovedena pred smrt….

Ž.M. Zenga/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati