Pratite nas

Kronika

Partizan Jure Galić: Moji suborci pobili su 30 Vrgorčana

Objavljeno

na

LJUBUŠAK o svojoj nerazjašnjenoj ulozi u ODMAZDI ‘OSLOBODILAČKE VOJSKE’
[dropcap]N[/dropcap]isam sudjelovao u samom napadu i znam da je tamo ubijeno između dvadeset i trideset Vrgorčana, o čemu su dalmatinski partizani šutili kao ribe, kazuje Galić protiv kojeg se, inače, u Ljubuškom sprema optužnica zbog njegovih ratnih i poratnih zločina
‘Učestvovao sam kao podrška u akciji u kojoj je oslobođen Vrgorac polovicom 1942. godine. Nisam učestvovao u samom napadu i znam da je tamo ubijeno između dvadeset i trideset Vrgorčana, o čemu su dalmatinski partizani šutili kao ribe. Bila je to osveta komšija-komšiji, koji su na taj način riješili njihove lokalne obračune i tu je stradalo najmanje dvadeset, trideset nevinih ljudi“.
Ovo je u intervjuu za sarajevski tjednik “Slobodna Bosna“ izjavio Jure Galić (rođen 20. rujna 1921. godine u Bijači kraj Ljubuškog), aktualni predsjednik SUBNOR-a BiH i pripadnik Biokovskog partizanskog odreda od njegova osnutka 7. lipnja 1942. godine.
Njega se sumnjiči za brojne ratne i poratne zločine u trokutu Metković – Biokovo – zapadna Hercegovina. Iako je u svojoj knjizi “Vrijeme i ljudi“ opisao svoj ratni put i događaje, ovo je prvi put da Jure Galić otvoreno govori o ubojstvu nevinih osoba (među kojima i devet žena) u Vrgorcu. Ali rodijak Rojak (Rođak) nije u tome sudjelovao. On je samo davao podršku. A odgovornost za organizirano strijeljanje civila na vrgoračkom groblju prebacuje na seoski obračun.No, ovo priznanje svakako bi moglo biti dovoljan razlog Državnom odvjetništvu RH za pokretanje kaznenog postupka za ratni zločin. Ako se i uvaži njegova izjava da nije sudjelovao u ubojstvu, mora ga se teretiti kao čovjeka koji je davao “podršku“ ili barem saslušati kao očevica i sudionika.

U Ljubuškom spremaju optužnicu protiv Rojaka zbog njegovih ratnih i poratnih zločina. Iako se često hvalio svojim podvizima u Hercegovini Jure sada pere ruke i od ubojstva 66 hercegovačkih fratara. Premda je 7. veljače 1945. godine boravio u Širokom Brijegu kao član Okružnog komiteta za zapadnu Hercegovinu, on opet pere ruke poput Pilata, a odgovornost prebacuje na dalmatinske partizane.
“Na Širokom Brijegu je bilo najteže, jer je ustaštvo tamo utjecajno”, kazao je za “Slobodnu Bosnu” Jure Galić.
“Pogotovo je bio utjecajan katolički kler koji je bio skoro apsolutno ustaški orijentisan. Naši su tu napravili jedan džumbus. Radnje su bile isprovaljivane, a zapovjednici dalmatinskih postrojbi nisu mogli vladati jedinicama i pojedincima.”
Opet Jure nigdje, a krivi Dalmatinci. Čudno da je u svojoj nedavno napisanoj biografiji istaknuo da nigdje i nikad nije ni mrava zgazio. A ja od mnogih čuo da je taj snažni dvometraš i nakon rata, kao svemoćni okružni tužitelj u Mostaru, znao meračiti nad “klasnim neprijateljima“, posebice onim snažnijim.

PETAR MILOŠ

“Bogunović je naredio strijeljanje 33 civila”

U Vrgorcu još nisu zacijelile rane od krvavog lipnja iz 1942. godine kada su partizani bez istrage i suda strijeljali trideset troje nevinih civila. Za vrijeme bivše države o ovom strašnom zločinu malo se govorilo iz straha za vlastitu sigurnost, pa zbog toga istraga nikad nije pokrenuta, niti počinitelji kažnjeni. Tako je bilo sve do devedesetih.
– Mi smo se 1990. godine obratili Hrvatskom žrtvoslovnom društvu, na čijem je čelu bio dr. sc. Zvonimir Šeparović, da pokrene kazneni postupak pred državnim organima protiv nalogodavaca i izvršitelja zločina iz 1942. godine. Međutim, unatoč priloženoj dokumentaciji istraga nikad nije pokrenuta. Bivši admiral JNA Petar Bogunović, naredio je taj zločin, a čuo sam da je u njemu sudjelovao i Jure Galić. Obitelji stradalih namjeravaju protiv Jure Galića i ostalih sudionika podnijeti kaznenu prijavu Općinskom državnom odvjetništvu – kazao nam je bivši vrgorački gradonačelnik Ljubomir Markotić, čijeg su djeda i ujaka partizani strijeljali 1942. godine, te je pojasnio:
– O tom zločinu postoji svjedočenje Branke Markotića, koji je sudjelovao u tom napadu, kao i izjava Stanke Borovca, koji je spasio moju majku od strijeljanja. Tijekom tog krvavog lipnja Vrgorac je dobio i svog heroja, a to je bio pokojni grobar Filip Roglić, koji je pokopavao žrtve. Naime, Roglić je na jednoj žrtvi osjetio otkucaje bila, prenio ju je u obližnju kuću, a u prazan sanduk stavio je kamenje i pokopao ga zajedno s ostalim žrtvama. Juri Galiću i njegovoj ekipi stavlja se na teret još jedan zločin, koji su partizani počinili u siječnju 1945. godine u Vrgorcu.
– Prilikom povlačenja iz zapade Hercegovine partizani su iz ljubuškog zatvora prema Vrgorcu odveli više od četrdeset civila, među kojima je bio i fra Maksimilijan Jurčić (ujak bivšeg SDP-ova gospodarskog stratega Ljube Jurčića). Potom su ih odvojili u dvije skupine, jednu grupu su strijeljali na putu prema Kotezima, a drugu na vrgoračkom Novom groblju. Pretpostavlja se da se u toj grobnici nalazi četrdesetak žrtava. Vjerujem da su u tom događaju sudjelovali Jure Galić, Marijan Primorac i Pero Jelčić, a o tome je Galić i pisao u svojoj knjizi “Vrijeme i ljudi“ – naglasio je fra Miljenko Stojić, voditelj Vicepostulature za istraživanje i prikupljanje građe o stradalim hercegovačkim franjevcima, te dodao kako se nada da će uskoro početi iskapanja i na toj masovnoj grobnici.
MATE PRIMORAC

Daksa – zločin bez kazne

Dubrovačka udruga za očuvanje uspomene na žrtve komunizma stradale na otoku Daksi “Daksa 1944./45.” dobila je od Županijskog državnog odvjetništva dopis u kojemu stoji kako nema osnove ni dokaza za podnošenje istražnog zahtjeva protiv počinitelja likvidacije na otočiću Daksa od 25. do 27. listopada 1944. godine. Odvjetništvo se očitovalo nakon što je potkraj 2007. godine udruga podnijela kaznenu prijavu protiv više nepoznatih počinitelja pogubljenja 45 građana Dubrovnika.
“Unatoč objektivno utvrđenoj likvidaciji 45 osoba na otoku Daksa, iskazi ispitanih svjedoka koji se ne očituju o nalogodavcima ili izvršiteljima toga kaznenog djela, rezultati očevida, ekshumacije i utvrđivanje identiteta pogubljenih ne daju osnove za podnošenje istražnog zahtjeva protiv određene osobe. U slučaju pronalaska dokaza kojim bi se za počinjenje kaznenog djela moglo teretiti određenu osobu ili više njih, zahtijevat će se pokretanje kaznenog postupka”, stoji u dopisu zamjenika županijskog državnog odvjetnika Vlatka Cibilića, objavljenom u biltenu udruge “Daksa 1944./45.”.
− Strašno smo razočarani ovakvim, čisto birokratskim odgovorom. No, nećemo odustati. Ponovno ćemo se obratiti Županijskom državnom odvjetništvu, jer ne možemo dopustiti da stratište na Daksi, gdje su komunisti bez suđenja pogubili naše sugrađane, padne u zaborav. Kad podastremo nove dokaze o zločinu, možda se pokrenu i nadležne institucije − poručio je predsjednik udruge “Daksa 1944./45.” Mato Račević, čiji je otac među Dubrovčanima likvidiranima na otočiću pred Dubrovnikom prije 67 godina.
Gabrijela Bijelić

Grubišić: Do izborne pobjede preko kostiju žrtava

Počelo je „soljenje“ starih rana! Navodno, istražit će se više od 900 masovnih grobnica po cijeloj Hrvatskoj. I šire. Traži se, naime, istina o zločinima u II. svjetskom ratu i poraću, s naglaskom, jasno, da se pronađu krivci i primjereno kazne. Hvale vrijedan je taj pothvat.
Ali, da nije toga ali… Ponajprije moramo biti zabrinuti za zdravlje jednoga od aktualnih ministara koji izjavljuje da to „soljenje“ pokreće prvenstveno jer ne može mirno spavati. Moramo i radi Crkve koja također traži tu istinu i krajnje je vrijeme, kako neki kažu, da se to upravo sada napravi, jer će kasnije biti prekasno.

A prošlo je više od pola stoljeća!? Što je u svemu ovome prava istina može se samo nagađati. Mislim da nismo daleko od već danih izjava nekih dužnosnika i aktera našega kaosa da se to radi zbog predizborne utrke i, naravno, sigurne pobjede preko kostiju mučenika i pravednika bilo o kojoj se pripadnosti žrtava radilo. Ako je to tako (opet moramo reći), onda se radi o „strvinarima“ najgore vrste koji su spremi „zarađivati“ na koščicama žrtava kao što se zarađuje na materijalnim ostacima svetaca ili mučenika.
Ako je to tako, onda mene ta istina o kostima moga oca, brata i pet najbližih rođaka ne samo da ne zanima nego to kao čovjek i vjernik prezirem i s time se ne slažem. Osim toga sam i vjernik kršćanin-svećenik, i vjerujem da su posmrtni obredi, pa i nakon sedamdeset godina, samo radi živih, a ne radi osoba pokojnika jer oni su u Bogu. „Ne tržite žive među mrtvima“ poruka je Biblije i uskrsnog jutra. Malo je čudno da ljudi vjere traže „žive među mrtvima“.

Postavlja se pitanje: kakva je to onda kršćanska vjera?! Pravednik, razapet na križu, uzdiže molitvu i molitveni krik Ocu: “Oče, oprosti im jer ne znaju što čine“. Da treba oprostiti za kršćane je Isusova zapovijed i njegov primjer, a ako se nekome zločin dokaže, neka po Zakonu bude i sankcioniran, kažnjen. Mislim da ta istraživanja treba prepustiti povjesničarima i sudstvu, da se utvrdi istina, a da se u to ne upleće svakodnevno politikantstvo, te osveta i mržnja.
Naravno da nitko nije dobio rat samo klečeći na koljenima i sa sklopljenim rukama nego i s oružjem u rukama i ubijanjem onih drugih. Svi su totalitarizmi fašizmi, pa i komunizam! Vraćanjem u prošlost i „soljenjem“ starih rana samo produbljujemo našu krizu, unosimo nemir, „strvinarimo“, a treba biti zaista bedak da bismo povjerovali da se traži istina radi istine i žrtava, a ne radi sasvim konkretnih interesa.

Dakle, pozdravljam izjave kako se traži povijesna istina o žrtvama i neka je traže povjesničari, a ne politikanti bilo koje vele, i neka neovisno sudstvo radi svoj posao, a ne da bude ispostava centra moći.

Don IVAN GRUBIŠIĆ

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kronika

Kapetan Dragan pobjesnio u sudnici: ‘Ovo je fašistički progon, pa mene je i JNA mrzila’

Objavljeno

na

Objavio

Dragan Vasiljković, poznatiji kao kapetan Dragan, kojega optužnica Županijskog državnog odvjetništva tereti za ratne zločine nad hrvatskim vojnicima i civilima u četvrtak je iznoseći svoju obranu na splitskom Županijskom sudu odbacio krivnju za sve što mu se optužnicom stavlja na teret

Vasiljković je iznio obranu, ali nije želio odgovarati na pitanja sudskog vijeća, optužbe i obrane. Kazao je da je cijeli sudski proces ‘opsesivno fašistički progon‘, a nakon što ga je sudac Damir Romac upozorio da ne vrijeđa nastavio je da od procesa ne bi ostalo ništa ‘kada bi isključili fašizaciju Hrvatske‘.

Odbacio je tvrdnje da je ikada imao veze sa zatvorom na kninskoj tvrđavi upitavši kako netko može biti ratni zarobljenik prije rata s obzirom da je rat u Knin došao 1995.

‘Ja sam dao prijedlog da se zatvor izmjesti i napravi mokri čvor. Ne znam kome je palo napamet da me predstavi kao čuvara zatvora kada je tamo bilo toliko puno policije. Želim reći kako sam 12 godina zatvoren od čega 11 godina bez optužnice. Oduzeli su mi 12 godina života. Čak su i Alojzija Stepinca držali u kućnom pritvoru, a ja sam 12 godina u zatvoru’, kazao je Vasiljković.

U svojoj je obrani kazao i da je Glinu napustio 27. srpnja u 14 sati, a u optužnici ga se tereti da je djela počinio 30. srpnja. Istaknuo je kako je ‘komično’ sve ono što o tom slučaju pišu novine.

‘Veće su šanse da sam zapovijedao Anti Gotovini nego JNA. Pa oni su mene mrzili. Ne samo da nisam počinio ratni zločin nego se zapitajte zašto sam postao to što jesam’, rekao je Vasiljković na kraju svoje obrane.

Vasiljković je optužen da je kao zapovjednik Jedinice za posebne namjene u sastavu paravojnih srpskih postrojbi, odnosno zapovjednik Nastavnog centra za obuku pripadnika specijalnih postrojbi Alfa, postupao protivno odredbama Ženevske konvencije.

Na teret mu se stavlja da je tijekom lipnja i srpnja 1991. u zatvoru na kninskoj tvrđavi te tijekom veljače 1993. u Bruškoj kod Benkovca mučio, zlostavljao i usmrćivao zarobljene pripadnike hrvatske vojske i policije.

Uz to je optužen i da je tijekom srpnja 1991. u Glini, u dogovoru sa zapovjednikom tenkovske jedinice JNA, izradio plan napada na tamošnju policijsku postaju te prigradsko naselje Jukinac, sela Gornji i Donji Viduševac, a potom i njihovo zauzimanje.

Tijekom napada su oštećeni i uništeni civilni objekti, stanovništvo natjerano na bijeg, opljačkana je imovina, a ubijeni su i ranjeni civili od kojih i jedan strani novinar.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

Žepče (Kiseljak) – zločin Armije BiH nad Hrvatima i kako se hrvatski grad junački obranio u okruženju?

Objavljeno

na

Objavio

Dana 16. kolovoza 1993., prije točno 24 godine, u malom bosanskom selu Kiseljaku pored Žepča počinjen je javnosti gotovo nepoznat ratni zločin nad Hrvatima. Zločin su počinili pripadnici Armije BiH, točnije diverzanti 303. i 304. brigade 3. korpusa Armije BiH.

Vojnici Armije BiH, među kojima je prema tvrdnjama žepačkih Hrvata bilo i mudžahedina, upali su preodjeveni u vojnim odorama HVO-a u Kiseljak. Za vrijeme dok su se vojnici HVO-a i stanovnici Kiseljaka snašli i konsolidirali već je vatrenim i hladnim oružjem život izgubilo 43 vojnika i civila.

Sliku užasa toga dana u selu Kiseljak opisala je jedna svjedokinja, rođena 1958. godine ovako:

“Kad smo došli možda deset metara od ceste, zapucali su vojnici Armije BiH po nama. Svi smo popadali po tom putu. Moj se sin bacio malo u stranu i nije niti ranjen. Kad je došao sebi podigao je malu Ivanu i pitao me; ‘Majko, što je ovo?’ A mala Ivana govorila je: ‘Joj, što ću…’ to su bile njene zadnje riječi. Ja sam samo govorila: ‘Dijete, ne daj se!’ Florijan nije progovorio nijednu riječ kao ni majka mu Kata. Mala Ivana Širić je rođena 11. ožujka 1980., Kata Krezić 12. rujna 1933., Franjo Krezić 2. veljače 1934., a Florijan Krezić 27. veljače 1963. Svi su oni u jednom trenu ubijeni. Janja Bulajić je teško ranjena i poslije je ostala u bolnici u Banja Luci. To se sve dogodilo pored mene. Ležala sam medu njima mrtvima. Onda sam se, u toj svojoj panici, sjetila Boga i to mi je jedinu snagu dalo. Tad sam izmolila ‘Pokajanje’, za mrtve. Franjo Krezić je nakon pucnjave još davao znakove života i sin mi je rekao: ‘Mama, odoh ga ja pokušati spasiti, samo ako ga uspijem dolje prenijeti’. Pitao me jesam li ja ranjena, ja sam rekla da jesam, ali da ne krvarim puno… 

Tad sam se morala nasloniti na mrtvog Florijana Krezića. Pazila sam da ne ugazim u njegovu krv i tad sam vidjela njegov mozak u toj krvi. Onda sam dopuzila natrag do svoje kuće i kad sam došla do zida, naslonila sam se na njega. Tada sam ranjena i u drugu nogu te sam pala. To je bila samo prostrjelna rana. Ostala sam ležati ispod terase. Sin je odnekud došao do mene i rekao. ‘Mama, od Franje nema više ništa. Mrtav je.’ 

Nije bilo nikakvih nagovještaja da će nas Muslimani napasti. Mi smo odmah uz rijeku Bosnu. Spremali smo zimnicu, ništa nismo znali. Baš sam spremala paradajz za zimnicu, pilili smo i drva. E, da smo znali što će nas snaći. Florijan Krezić je pogođen u glavu, točno iza uha. Vidjela sam kako mu je mozak iscurio iz glave. Mala Ivana Šarić je pogođena u lijevu stranu tijela. Od naprijed je rana izgledala kao crvena ruža na njenoj majici. Lice i tijelo su joj dobili plavu boju, a na prsima se ‘otvorila’, baš kao rascvjetana ruža. Kata Krezić je svukud pogođena, krv joj je curila iz usta, iz prsa, iz ruku i nogu. Franjo Krezić je pogođen u trbuh i u leđa. Ja sam pogođena u noge. Kad sam došla u Teslić, vidjela sam još naših ljudi koji su tog dana stradali. Rekli su mi da su Zovko i Božo Širić ubijeni. Jedna moja susjeda leži u bolnici, ostala je bez ruke i noge”. 

Ratni zločin pripadnika Armije BiH nad hrvatskim pučanstvom u selu Kiseljaku, općina Žepče, u svjetskoj javnosti nije bio zapažen.

Žepče – hrvatski grad koji su prvo napali Srbi, a onda i Muslimani

Srednjobosanski gradić Žepče leži na rijeci Bosni, na cestovnoj i željezničkoj prometnici Sarajevo-Doboj. Sjedište je istoimene općine. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine općina Žepče imala je 22.966 žitelja, od toga Muslimana-Bošnjaka 10.820 ili 47,11 posto, Hrvata 9.100 ili 39,62 posto, Srba 2.278 ili 9,91 posto, a ostalih 768 ili 3,34 posto. U odnosu na popis stanovništva iz 1971. godine udio Hrvata u ukupnom broju žitelja spao je se 42,4 na 39,6 posto, a Srba čak sa 16,9 na 9,9 posto. Samo je rastao udio Muslimana-Bošnjaka. Njih je 1971. godine u ukupnom broju stanovništva bilo 44,5.

S početkom srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu žepački kraj zajednički brane žepački Hrvati i Muslimani-Bošnjaci organizirani i politički i vojno kroz HVO. Muslimani-Bošnjaci i Hrvati su imali zajedničku ratnu bolnicu, zajedničke ratne medicinske ekipe, borili se skupa na bojišnicama. S prvim ratnim okršajima između Muslimana-Bošnjaka i Hrvata i u Žepču rastu međusobne napetosti. Muslimani-Bošnjaci napuštaju bojišnice, čak bježe iz rovova pa zbog toga neke linije “pucaju” i ginu hrvatski vojnici, a mnogi su ranjeni. Kada je formirana Armija BiH i u Žepču, napetosti su još veće. Na katolički blagdan Sv. Ivana Krstitelja, 24. lipnja 1993. godine, dok se služila sveta misa, počeo je napad muslimansko-bošnjačkih snaga na Žepče. Napadnut je grad Žepče, ali i sela Papratnica, Bistrica, Ljeskovica i Novi Šeher.

Žepče u okruženju Srba i Muslimana

Žepački kraj je od toga sukoba u potpunom okruženju srpskih snaga s jedne i Armije BiH s druge strane. Borbe su žestoke, s mnogo ranjenih i poginulih vojnika je na sve tri strane.

Dan sv. Ivana, 24. lipnja 1993., hrvatski je praznik, pa se i te godine većina žepčanskih Hrvata spremala na misu kad je bez ikakva upozorenja uslijedio udarac što ga je svojedobno najavio Ivo Lozančić. Zapravo, prva provala sukoba zabilježena je još 23. lipnja uvečer, kad su mudžahedini iz Željeznog Polja napali hrvatsko selo Golubinja. Sutradan ujutro dijelovi pet muslimanskih brigada – oko 12.500 ljudi – napredujući u dvije kolone s jugozapada (Zenica) i jugoistoka (Kakanj), krenuli su u glavni napad sjeverno od Željeznog Polja i ubrzo opkolili Žepče. Muslimanske su snage zauzele uzvisine zapadno, južno i istočno od Žepča, a u sljedećih nekoliko dana hrvatski živalj iz područja na južnoj obali rijeke Bosne kojima su dominirali Muslimani, izbjegao je u većinska hrvatska područja. U samom Žepču vatra se začula oko 9:15, kad su paljbu na grad otvorili topništvo i minobacači ABiH-a, a muslimanske „Zelene beretke” opkolile stožer vojne policije HVO-a u hotelu Balkan.

Za bitke obje su strane nemilosrdno bombardirale grad. Postrojbe ABiH-a izvan Žepča držale su uzvisine zapadno, istočno i južno od grada, ali nisu ulazile u sam grad, prepuštajući oštre ulične borbe lokalnim muslimanskim snagama. Jedan je svjedok tvrdio kako je grad bombardiran sedam dana uzastopno. Razaranja grada uzrokovana borbama bila su zapravo strahovita; vjerojatno je svaka druga zgrada izgorjela u borbama. Ljudske žrtve na obje strane također su bile goleme, među civilima i vojnim osobljem.

Velika pobjeda HVO-a i predaja dvije brigade Armije BiH!

Naposljetku, HVO je nadvladao i uspio potisnuti Muslimane do južne obale rijeke, odnosno do mjesta poznatog pod imenom Papratnica. Do 30. lipnja HVO je uspio očistiti od muslimanskih napadača najveći dio zapadne obale rijeke Bosne i zapadni dio Žepča. Bitka je završila 30. lipnja uvečer predajom 305. i 319. brigade Armije BiH. Zapovjedniku ABiH-a Galibu Derviševiću poziv na predaju upućen je još 25. lipnja, ali ga je on odbio. Dok se bombardiranje pojačavalo 26. lipnja, HVO je polako uspostavljao kontrolu nad gradom, a Muslimanima je počelo nedostajati streljiva. Dervišević je predaju dogovorio s Božidarom Tomićem 30. lipnja, pristavši na predaju glavnine svojih snaga u gradu u 17 sati.

Prema knjizi „Muslimansko-hrvatski građanski rat u Srednjoj Bosni“ Charlesa Shradera herojska 111. Xp žepačka brigada imala je čak 450 poginulih od 1992. do 1994. godine.

Kao rijetko gdje, ovdje u ovom hrvatskom gradu su poginula i šestorica mladih zapovjednika HVO-a.

facebook komentari

Nastavi čitati