PAVAO BILOBRK

0

PAVAO BILOBRK

pavao bilobrk

U cijelom selu najviše volim starog Petraju

i njegovu ženu Jakaru, a vole i oni mene.

Danas sam im pomagao popravljat spaljenu staju.

Sjedino šutke na sopici. Tuga im u lica utisla sjene.

Staja je prazna, nema u njoj ničega više,

ni krova, ni vrata, ni prozora.

Pustara, bez blaga što u njoj spokojno preživa, diše…

Bez duše… Otraše partizani put Vrdova…

U Jakare na glavi marama crna,

usahla lica gleda put polja.

Prebire sporo, krunice zrna,

Samo joj ruke, još drži volja.

Šimun i Pava dovoze kolja iz Dražica,

zatvorit će vrata i prozore.

Uzimlju posna zelja, smrknuta lica,

mučaljivo jedu, ne zbore, ne govore.

Pavao je najjači čovjek u selu

i mogao je sam na ramenu nositi gredu.

Mišnicom jakom odmiče zdjelu,

zamišljen gleda u mater sijedu.

Odvraća pogled, tamo, put planine,

a odlučno lice, plamti mu, gori.

Razmišlja kratko, očima sine.

i vidim da s nečim, rve se, bori.

Odlazi u kuću, šutke, bez riječi

i vraća s puškom, koraka laka.

Idem na Vrdovo vratiti blago i neka me nitko ne priječi.

Povest ću iz sela par momaka.

Partizani će jedva dočekat da te dočepaju šaka,

i neće ti vratiti blago,

umolno će, majka mu Jaka.

Pusti, vratit će im Bog milo za drago.

Dinarski odred je to, ne ajde sine…

To su zlodusi i ti nikad ne dolaze danju,

takvi Boga ne mole, niti siju, niti žanju.

… Sačekaj bar da žalost u selu mine…

Majko i oče, ja sam Pava Bilobrk, vaš sin,

ali sam i Božji, i koga da se bojim…

Ovo je moja borba, moj usud i krin,

dok kasno nije idem, putem pravednim, svojim.

Djeca će mi pomrijeti od gladi, nemam im što dati,

muka mi je kad ih onakve vidim

i ovom zlu ja moram u kraj stati!

Zar, da sam sebe se stidim?

Smrti se ne bojim, jer ovo je gore od toga,

i za vas, ako treba i život svoj ću dati.

Milost tražim za se, jedino od Boga

i molite za me, da me putem prati.

Za te sam se uvijek bojala, otkad si ponika,

ubit će te Pale, zna to majka, sluti.

Ti si moja snaga, moj ponos i dika,

i tvoje su sudbe, zacrtani puti.

Šimune, čuvaj mi djecu, ako se slučajno ne vratim.

Pozdravite mi brata Mirka, sestre moje i sve moje drago…

Ženi Ivi ne kazujte ništa, da ne brine. I ne mora znati,

jer prije neg sunce ponovo sine, vratit ću kući naše blago.

Odlazi prilika visoka, jaka…

Na pušci blista zraka kasnog sunca…

Prolazi duž zidova, njiva, koraka, poznata, laka…

Išao sam za njim i plaka, sve gor, do Umca.

Prođoše dva, tri dana, kada puče glas…

Na Dubovim vratin, ubiše Pavla Bilobrka!

Zaječala Jakara i Dinarski kras…

Poniknu očima stidno, planina velebna, mrka.

Na domak Dubovih vrata, gdje hrašće bura vije,

Smrt je s puškama stala, krvavu žetvu da sije.

Na uzmak nije htio, bez blaga da se vrati…

… Znao je da ne smije živ, u šake im se dati…

Bio je to moj Pava, moj junak.. Naš ponos i dika,

Petraje i Jakare, roda svoga slika!

Htio bih biti kao i on i hoću da ga se pamti…

Kad budem imao sina, po njemu će se zvati!

Njegov brat Šimun Bilobrk i nekoliko ljudi iz sela,

su uspjeli izvuć i vratit njegovo tijelo kući.

Pokopan je na mjesnom groblju u Bajagiću.

 

 

Zdenka Bilobrk

facebook komentari