Pavković: Dok se hrvatski branitelji ubijaju, oni ništa ne vide i ne čuju

0

Nakon što su hrvatski branitelji, koji s pravom i dostojanstveno prosvjeduju pred Savskom 66 u Zagrebu, u crnim majicama na kojima se isticao bijeli križ, prošetali ulicama Zagreba, neki poput trenutačnog predsjednika Republike Ive Josipovića ili sramnog srpskog lista zvanog “Novosti” koji izlazi usred Zagreba, nazvali su ih “križarima” ili još gore Ku Klux Klanovcima, ponovno su ti jedni te isti ekstremni ljevičari pokazali što misle o onima koji su stvarali slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu, ili točnije o onim Junacima hrvatskog Domovinskoga rata koji su izvršili suicid. Naime, umjesto da se jedan Josipović barem zamislio nad tim križem, baš kao i ministar branitelja bez branitelja Predrag Fred Matić, oni su od tog hvalevrijednog i časnog protestnog skupa koji je ukazivao na iznimno veliki broj samoubojstava ljudi koji su stvarali državu, jednostavno okrenuli glave i kako to obično kaže hrvatski predsjednik – “ne bi se htjeli miješati!”.

U Hrvatskoj se dosad navodno ubilo oko tri tisuće branitelja. A tri puta više ih se pokušalo ubiti! Međutim, mnogi pretpostavljaju da je ta brojka mnogo veća, jer registra onih koji su na taj način okončali svoje živote naprosto – nema. Tako primjerice, prije nekoliko godina, kad su u koprivničkoj Podravki bili na vlasti menageri okupljeni oko Marinca, Šestaka, pa i Polančeca, samo u razmaku od desetak dana, suicid su izvršila dva radnika-branitelja ove kompanije, jer ih se maltretiralo, marginaliziralo i podcjenjivalo samo zbog toga što su bili prvi kad je trebalo. Njihova imena nećete naći ni na jednom popisu. Još je drastičniji primjer Dragana Nogića, čovjeka koji je u vrijeme hrvatskog obrambenog rata prošao gotovo sva bojišta. On se ubio u koprivničkom parku. No, bez obzira što je bio dragovoljac i istinski dugogodišnji branitelj, njegovo ime nećete pronaći ni među branitelja (sic!), a kamoli među onima koji su sami sebi oduzeli živote. Jednostavno je izbrisan, kao da nije postojao. No, na moju inicijativu, baš tom je branitelju u koprivničkom parku, na mjestu gdje je izvršio suicid, podignut spomenik, prvi jednom hrvatskom branitelju – samoubojici. Eto, spomenik s njegovim imenom stoji još i danas, a njegovog imena nema ni u jednoj službenoj dokumentaciji (sic!). Kad sam sredinom ove godine skrenuo pozornost na ovaj propust, Državna uprava Koprivničko-križevačke županije, ili bolje rečeno nekakav Odjel za branitelje koji djeluje u Koprivnici, protiv mene su podnijeli prijavu da blatim njihov rad i tome slično, ali su im na to državne institucije odgovorile – da sam bio u pravu.

Osim što nitko ne zna točan broj branitelja koji su izvršili suicid, još manje se zna koliko se djece ili najbliže rodbine nekog tko je bio sudionik obrambenog rata također ubilo. Ministarstvo branitelja, još u vrijeme Jadranke Kosor, zatražilo je od medija da o tome ne pišu, da taj problem marginaliziraju, vjerujući da će na taj način umanjiti broj samoubojica. A dogodilo se suprotno – broj suicida se povećao i svakim je danom sve veći.

U Hrvatskoj, istina, postoje nekakvi županijski i ini centri za psihosocijalnu pomoć i centri za krizna stanja, ali malo koji branitelj će vam reći da je s njima zadovoljan, pa ispada da postoje, a “ne postoje”. Njima se samo zamazuju oči.

Jedan od čelnika prosvjeda branitelja u Zagrebu, Đuro Glogoški, optužio je one koji su na čelu državnih institucija da su odgovorni za svaki suicid branitelja. Tražio je da se objavi točan broj branitelja koji su izvršili suicid te da odgovorne institucije daju odgovor na pitanje: koje su to aktivnosti poduzete za prevenciju samoubojstava branitelja, gdje se provode i tko je za njih odgovoran.

U srpskim su “Novostima” (19. prosinca 2014.) na to odgovorili da su sva ta pitanja lažna, jer su Glogoškom i sličnima vrlo dobro poznata.

Eto, kad se i u ovakve probleme umiješaju ljudi koji i dalje sanjaju granicu Karlobag- Ogulin-Karlovac-Virovitica, svakom branitelju svijest se ponovno pomuti, tim prije što slično govore i oni koji su trenutačno na vlasti.

Veliki broj općinskih, gradskih i županijskih službi, dok o onima na državnoj razini i ne govorimo, na ulazna vrata postavili su zaštitare, prije svega zbog – hrvatskih branitelja, poglavito onih koji boluju od PTSP-a, a koji se nisu uspjeli izliječiti kao ministar bez branitelja – Predrag Matić. Pa, kad neki branitelj, ili netko od članova njegove obitelji želi s nekim političkim dužnosnikom razgovarati, prvo ga “kao zadnje smeće” ljubazno ili manje ljubazno, a u svakom slučaju podlo, “otpremi” zaštitar, koji je i postavljen da neki načelnik, gradonačelnik, župan i njima slični (svaka čast izuzecima), može na radnom mjestu mirno piti kavu ili čitati dnevne novine, a ne da ga s nekim svojim problemima uznemirava netko tko je prošao strahote rata. Ima čak i gradonačelnika, pretežno ekstremnih ljevičara, koji poručuju braniteljima neka idu tražiti pomoć od onih koji su ih i poslali u obranu Domovine.

Branitelji obično ni u nekoj većoj tvrtki ne mogu ni vidjeti, a kamoli doći na razgovor svojem predsjedniku Uprave, ili predsjedniku Nadzornog odbora. Sjećam se kad je dr. Ljubo Jurčić bio predsjednik Nadzornog odbora u Podravki i kad smo ga nakon “stotinjak” poziva jednom ipak uspjeli dobiti na braniteljski sastanak. Odmah se vidjelo da čovjek “nema veze” s Domovinskim ratom, a da ga ta tema još manje zanima. Kad nam je počeo govoriti općenito i hvaliti nas (a što bi drugo?), zamolio sam ga kao tadašnji predsjednik branitelja u toj tvrtki da nastavi, ali da ništa ne obećava i da nas ne hvali, jer već se iz zrakoplova vidjelo da je ono sve što je priča- dim i magla. Tako je i bilo.

Pred ministarstvom branitelja, u šatoru, jedan se branitelj zapalio, odnosno želio izvršiti suicid.

Znate li kako je na to reagirao Predrag Matić zbog čije se politike navodno čovjek želio ubiti?

Pokrio je oči, uši i usta. Ništa nije vidio ni čuo.

I onda se čudom čudimo zbog čega nas je svakim danom sve manje?

Mladen Pavković

facebook komentari