Pratite nas

Reagiranja

PAVKOVIĆ: Povratnike je dočekala parola: „Živjela smrt i dobro došli u mrtvo selo“.

Objavljeno

na

Uz Vukovar, 18. studenoga 1991., okupirano je i malo mjesto nedaleko Zadra – Škabrnje. Srpski četnici predvođeni zloglasnom Jugoslavenskom narodnom armijom (JNA), s crvenom zvijezdom petokrakom na čelu, masakrirali su i ubili sve Hrvate, vojnike i civile, koje su zatekli. Ni jedna kuća, pa čak ni crkva, nije ostala pošteđena. Osim što su ubijali, čak su nevine Hrvate gazili i tenkovima, baš kao i svi razbojnici opljačkali su sve što je ostalo i vrijedilo.

A kad se zna da je ovo mjesto bilo iznimno bogato, četnici su imali i što danima odvoziti, što teretnjacima i traktorima, što željezničkim prijevozom prema Benkovcu i Kninu. Srušili su i Crkvu Velike Gospe, ali i druge vjerske objekte, a nisu poštedjeli ni groblje. Opljačkali su i Poljoprivrednu zadrugu „Ravni kotari“ iz Škabrnja, a gospodarske zgrade zapalili. Samo materijalna šteta pričinjena ovoj zadruzi procijenjena je na oko 6,5 milijuna tadašnjih njemačkih maraka. U ovom selu nema obitelji koja nekog nije izgubila u obrambenom Domovinskome ratu. Tako je primjerice samo gospođa Eva Šegarić, poluslijepa žena, tog 18. studenoga 1991., izgubila supruga, svekrvu, djevera i njegovu ženu te još 14 članova svoje obitelji. Jeste li primjerice na Hrvatskoj radioteleviziji (HRT) vidjeli barem „jednominutni“ prilog o ovoj Junakinji Domovinskoga rata? Ili: kad ste zadnji put nešto gledali ili čitali o ovom junačkom mjestu, koje je bilo na prvim crtama obrane?

Mediji ga se sjete (skromno) tek uoči neke obljetnice, iako su Vukovar i Škabrnje simboli hrvatskog Domovinskog rata! Oni koji su preživjeli pakao, prije svega od strane zločinačke JNA i svojih „komšija“ tek su se nakon Vojno-redarstvene operacije „Oluja“, znači, 1995, mogli početi vraćati u svoje selo, a umjesto kakve-takve dobrodošlice dočekale su ih stravične parole, poglavito na ruševinama spaljene Osnovne škole na kojima je pisalo: „Živjela smrt i dobro došli u mrtvo selo“.

O Škabrnji je ugledni i cijenjeni hrvatski branitelj i domoljub, ali i nekadašnji načelnik ove općine, Ante Milković (2001.) objavio zanimljivu i iznimno vrijednu knjigu s naslovom “Naša Škabrnja“. Kad smo ga pitali: kada će tiskati drugo izdanje, samo se nasmijao i rekao: „Kad smo pripremali i objavili ovu knjigu za pomoć smo se obratili mnogima, pa i tadašnjem Ministarstvu kulture Republike Hrvatske. Što mislite, što su nam odgovorili? Ništa! I sada smo pokušali objaviti drugo, prošireno izdanje, ali uglavnom su nam kazali da – nema novaca!“

Na to je Marko Miljanić, zapovjednik Samostalnog bataljuna Škabrnja, kojem je moja malenkost ovih dana objavila i knjigu s tim naslovom, dodao: „Ne, za takve projekte nema novaca, ali za filmove i teatre Rade Šerbedžije i sličnih ima koliko treba!“

Za mnoge „velike hrvatske pisce“, osobito izdajnike i dezertere, knjige na temu Domovinskoga rata uopće „ne postoje“. To su za njih „španska sela“. Naime, u hrvatskim medijima, ali i ne samo u njima, postoji skupina „uglednih pisaca“ koji isključivo jedni drugima pišu kritike i osvrte, kao i recenzije. Oni sami među sobom „dijele“ i nagrade i priznanja, a kako su gotovo svi mediji (svaka čast iznimkama) u njihovim rukama, obično se događa da urednici „samo njih“ pozivaju u emisije ili na intervjue (jednom Mirka drugi put Slavka), pa se stječe dojam da je to „vrh“ hrvatske publicistike ili književnosti, iako je zapravo riječ o „toalet majstorima pera“ (svaka čast iznimkama). A ako ti i takvi slučajno nešto i napišu ili objave o nekoj knjizi vezanoj uz Domovinski rat, onda je to mahom knjiga koja blati i pljuje što je stvoreno u slobodnoj, samostalnoj i neovisnoj hrvatskoj državi (svaka čast iznimkama).

Sve ono što se prije, u ratu i nakon toga događalo u Škabrnji kao stvoreno je za knjige, filmove, kazališne i ine predstave. Nu, od toga se bježi kao „vrag od tamjana“. Čak to nije zanimljivo ni onom riječkom diletantu-redatelju koji zajedno sa svojim „suradnikom“ prikazuje lažne predstave u kojima su i Hrvati „koljači“, i to „iz čistog mira“, odnosno uvijek mu je završetak da su žrtve i agresori zapravo jedno te isto. Za te svoje sramne uratke bogato je i nagrađivan, kao da mu je Rade Šerbedžija – rizničar.

Kako to da konkretno u riječkom teatru nikada „nisu čuli“ za tragediju u Škabrnji? Nu, ne da nisu čuli samo u tom kazalištu, nisu čuli ni u mnogim drugima, ali koji ipak za razliku od ovog diletanta-redatelja ako bi o tome nešto i prikazali ne bi – lagali.
Marko Miljanić je dosad najmanje sedam puta bio svjedok na Haaškom sudu. Nije se poput žalosnog bivšeg predsjednika RH Stjepana Mesića skrivao kao „zaštićeni svjedok“, već je svjedočio javno, kako to i priliči časnom i uglednom vojniku-zapovjedniku. Kad je sucu toga suda (koji je sudio i Gotovini) jednom zgodom pokazao fotografije masakriranih nevinih Hrvata iz Škabrnje, on je rekao: Maknite to od mene, to ne mogu gledati! Inače, i njemu su ubili oca i još nekoliko članova obitelji. Što mislite, koliko je hrvatskih medija barem nešto objavilo o njegovu istinskom svjedočenju o onom što se u tom selu događalo te o krivcima za ubijanje i rušenje? Gotovo niti jedan! Ne, „nije“ to priča za novine, a još manje za dokumentarni ili igrani film.
Svi branitelji Škabrnje su Junaci Domovinskoga rata, baš kao i svećenik Tomislav Sikirić, koji je tog 18. studenoga, prije 25. godina, spasio ne mali broj nevinih civila. Ali zasluge i priznanja za stvaranje slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države (svaka čast iznimkama) primaju i primali su mnogi, ali ne i sudionici rata na ovim prostorima.

Škabrnja nema ni jednog generala. Vukovar ima jednoga (Blago Zadro), ali taj je čin (zasluženo) dobio tek nakon što je sahranjen.

To nije pravda. To je sramota!

Mladen Pavković

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Mladen Pavković: Zatvarali bi one koji su 1991. ratovali – Za dom spremni!

Objavljeno

na

Oporbeni IDS, javljaju mediji, izradio je prijedlog Izmjena i dopuna Kaznenog zakona u sklopu kojeg predlažu zatvorsku kaznu za isticanje fašističkih simbola, što, kako naglašavaju, podrazumijeva i isticanje  simbola i pozdrava „za dom spremni“, koji se vežu za ustaški režim.

Kao prvo, za nešto takvog zatvorske kazne, pa i zabrane, nikada nisu donijele ništa dobrog, uvijek su manje-više bile – kontraproduktivne.

Ovog puta će to biti još i više, jer glavni razlog predlaganja drastičnih mjera je usklik – „Za dom spremni!“ Naime, kad bi se taj „ludi“ zakon pretvorio u djelo, onda bi se moglo dogoditi da i onaj tko je ratovao, bio ranjen ili ginuo uz taj pozdrav u hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu također bi mogao završiti onkraj brave, ili bi jednostavno svi koji su 1991. nosili te oznake postali građani „drugog reda“! Drugo, ako se već razmišlja o nečem takvom, to bi trebalo provesti u „paketu“ tj. da se zabrane fašistički, nacistički i komunistički simboli, ali i četnički koji su vezani uz Domovinski rat. Onda nikakvi ratni zločinci poput Vukašina Šoškočanina ne bi mogli imati „privatne“ spomenike, kao što ih imaju danas, a na kojima piše (na ćirilici) da „ovdje počiva komandant  odbrane Borova Sela, narodni junak, proglašen na velikoj narodnoj srpskoj  skupštini u Belom Manastiru 25. septembra 1991. godine.“.Osim toga, trebalo bi sankcionirati i sve one koji poput nekih članova IDS-a na ovaj ili onaj način sustavno „guraju“ projekt odcjepljenja Istre od Hrvatske, odnosno koji žele Istru proglasiti – Republikom! To je mnogo opasnije teza od usklika „Za dom spremni“, jer bi nakon njih to mogli (kad bi poludjeli!) zatražiti Dubrovčani i drugi. I ode Hrvatska, bez četnika, u tri PM!

Sad se postavlja pitanje: što su ti koji su bili i koji jesu na vlasti učinili da primjerice djeca u školi znaju što je to antifašizam, komunizam, nacizam i fašizam, te  što je to Domovinski rat, i protiv koga smo se mi borili? Sankcije bi trebalo uvesti i za ratne profitere, dezertere i izdajice. Trebalo bi još jednom „pročešljati“ popise amnestiranih srpskih i inih četnika, od kojih se dobar dio ponaša kao da su pobijedili u Domovinskome ratu, a ne kao da su (pomilovani) zločinci.

Dakle, idemo po redu. Prvo ćemo ustvrditi tko su bili oni koji su nakon završetka II. svjetskog rata počinili u ime Tita i partije strašne i neviđene zločine nad nevinim Hrvatima te zabraniti sve simbole pod kojima su to činili. Zatim, ćemo doći do Domovinskog rata te sankcionirati isticanje svih četničkih simbola, poglavito onih koji se vežu uz rehabilitiranog (!) četničkog zlotvora Dragoljuba Dražu Mihailovića, koji je Srbima i danas „svjetla točka“. Onda idemo kazniti one koji svake godine u Kumrovcu, ali i na drugim partizansko-komunističkim skupovima, ističu i nose simbole propale Jugoslavije, zločinačke JNA, ali i Tita.

Trebalo bi kazniti i spodobe  koji viču: Smrt fašizmu-sloboda narodu, jer se  taj uzvik nalazi  i na svim, ali baš na svim, važnijim dokumentima SK, KOS-a, Udbe i drugih organa i bio je sastavni dio  popisa za „odstrel“ nevinih Hrvata! (Uče li i o tome djeca u školi?)

Vjerujemo da ćemo čitav prijedlog ovog (suludog) Kaznenog zakona pročitati i u četničkim „Novostima“, koje iz tjedan u tjedan provode četničku politiku, pa će nam i u svezi toga mnoge stvari biti jasnije! (Zar ne Pupovac?).

Mladen Pavković

facebook komentari

Nastavi čitati

Reagiranja

Matko Marušić: Neprihvatljivo je da HNK potpadne pod utjecaj umjetničkih aktivista i kulturnih revolucionara

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu objavilo je plakate koji asociraju na bludne radnje kako bi privukla pretplatnike za novu kazališnu sezonu.

Reagirao je prof.dr.sc. Matko Marušić, Katedre za istraživanja u biomedicini i zdravstvu Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Splitu, u pismu HNK i Ministarstvu kulture, koje prenosimo u cijelosti:

Gospođe i gospodo navedeni u adresama,
prosvjedujem protiv prostačkih poruka u javnom prostoru!

Ne mogu prihvatiti da Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu kao kulturna ustanova velike tradicije i nacionalnog značaja potpadne pod utjecaj umjetničkih aktivista i kulturnih revolucionara. Ova je marketinška kampanja krajnje neukusna i uvredljiva za većinu poreznih obveznika od čijeg se novca HNK financira.

Da, Zagreb me zanima, jer sam u njemu, sretno, ugodno i uljuđeno živio 40 godina. Osim toga, on je moj glavni grad i kralježnica hrvatske tradicije i kulture.

Nova marketinška kampanja Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu neukusna je, prostačka i neprimjerena za kulturnu ustanovu velike tradicije i ugleda. Mene kao prosječnog građanima ona vrijeđa i tražim da ju povučete te da ubuduće koji ne uznemiravate i vrijeđate većinu hrvatskih građana odgojenih u pristojnim obiteljima.

Matko Marušić, Split

facebook komentari

Nastavi čitati