Akademik Pečarić: NOVO PISMO PRIJATELJIMA

0

Dragi prijatelji,

Ugodno ste me iznenadili vašim zanimanjem za moja svakodnevna pisanja oko mojih nesvakidašnjih odnosa s HAZU-om.

Mislio sam da ta pisma neće zanimati moje kolege akademike, međutim nije tako.

Dana 20. 12. 2016. dobio sam slijedeći zahtjev:

 

Poštovani akademiče!

Uskraćen sam za Vaše poruke… jer ste imali moju KRIVU ADRESU, a ispravna glasi: …

Da ne bih bio uskraćen, molim da ponovite pošiljke .. i meni!

Hvala unaprijed!

 

Očito kolega nije mogao dobiti moje poruke, ali je ipak znao za njih.

Istina, one kolege u Akademiji koji bi trebali čitati vjerojatno ih ne čitaju, a neki koji ih čitaju nisu baš bili sretni s njima.

Tako sam 30. 12. 2016. dobio i slijedeći e-mail:

 

Poštovani kolega Pečariću,

Nadam se da ste Božić proveli u kršćanskom miru i radosti.

Neka mir vlada Vašim duhom i u novoj 2017. godini.  

Neka Vas Bog oslobodi mržnje, zlopamćenja i pretakanja

tih grijeha u nebrojene e-poruke.

U svakom slučaju Vas molim da moju adresu skinete sa

svoje liste i tako me oslobodite tih poruka.

Unaprijed Vam zahvaljujem

 

Bilo mi je smiješno da neki akademik misli potpuno suprotno od akademika Rudolfa, koji smatra da su napadima na mene, moju obitelj, suradnike i na ono što sam u znanosti uradio prekršena moja prava, a on spominje riječ mržnju u svezi s mojim djelovanjem. Vjerovali ili ne!

Itko tko malo razmišlja o mojim tekstovima prije bi mi zamjerio to što se toliko rugam svojim kolegama. Ali vi znate da je to prepoznatljiv stil mojih tekstova. Istina u njima ja sada imenujem kolege o kojima pišem. U ranijim tekstovima sam znao napisati o nekim događajima, ali bez spominjanja imena, tako da u široj javnosti ne bi mogli znati nešto što se tiče samo nas unutar Akademije. Predsjednik me je znao praktično zamoliti da ne napadam kolege. A onda se Glavni tajnik počeo hvaliti time da se na njega odnose neki moji takvi tekstovi. Konačno, u Hrvatskom saboru nije spominuo moje ime već im zapravo pokazao moju sliku.

Zato sam, uz skidanje s moje liste, kolegi odmah odgovorio:

 

Poštovani kolega …,

Iste nade i Vama od mene.

Sigurno Vas je spoznaja da više od godine i pol dana pokušavam doznati zašto se napadaju moj znanstveni rad, suradnici pa čak i moja obitelj i kako sam napokon doznao da je osnova toga među akademicima i Vama pomogla da ste Božić proveli u kršćanskom miru i radosti.

Međutim Vi bi kao akademik trebali znati da treba djelovati i preventivno i pokušati učiniti da se više ne ponove takova mržnja i zlopamćenja kakva su mene pogodila od nekih akademika.

Zato me iznenađuje da se po Vama ti grijesi pretakaju u moje e-mailove i u buduću knjigu.

Naprotiv. Treba ih detaljno istražiti i objaviti.

Nadam se da Vaš motiv nije obrana mržnje koja je dovela do tolikih napada na mene, moje suradnike, časopise, znanstveni rad, moju obitelj.

Nadam se da Vama nije normalno da na niz mojih pritužbi nitko u ovoj državi ne odgovara.

Kakav li je tek odnos prema drugima kada ne odgovaraju na znanstvena pitanja nekome tko vjerojatno ima najviše objavljenih znanstvenih radova u RH, nekome tko je stvorio tri CC i/ili SCIE časopisa (dok eksponentu Akademije u tim napadima mržnje izbace njegov časopis s tih lista) i iz čije je škole proizišlo šezdesetak doktora znanosti.

Zato ću Vas s velikim zadovoljstvom izbrisati s moje liste.

Vaš,

Akademik Josip Pečarić

P.S. Ako želite bit će mi zadovoljstvo javno objaviti i Vaš e-mail i moj odgovor.

Inače moje Pismo prijateljima već su objavila dva portala.

 

Odgovor nisam dobio pa sam odlučio objaviti ova pism,a bez njegovog imena.

Zapravo sam mu trebao poslati pismo jedne gimnazijske profesorice koja mi je 02. 01. 2017. Poslala slijedeću čestitku:

 

Poštovani akademiče Pečariću, neumorni naš glasnogovorniče!

Blagoslovljeno Vam novo ljeto, i neka Vas posluži zdravlje, neka Vam duh ne malaksa, neka Vam se nikad ne učini da je Vaša borba uzaludna, ne znate koliko Vaš aktivizam znači nama ostalima iz Vašega adresara… Borimo se koliko i kako možemo, nadahnuti upravo Vašom upornošću koja je urodila mnogim plodovima, osokolila i utješila mnoge, dala podršku onima poniženima, obilježenima, izdanima… Hvala Vam što predstavljate i moj glas podrške onima na koje su se okomile sile Zla, Vi ste kao vox clamantis in deserto, ne bojite se, ne odstupate! Hvala Vam! Hvala Vam! Blagoslovljena bila i Vaša obitelj koja Vas u Vašemu radu podržava, a koja sigurno ispašta zbog Vaše spremnosti da zbog Istine podnesete najgore napade iz svega raspoloživoga arsenala…

A što se Akademije tiče, šaljem Vam svoja dva pisma svojedobno upućena HAZU, na koja (dakako) nikada nisam dobila odgovor. To valjda tako mora biti. Tko je vidio da bogovi s Olimpa otpisuju smrtnicima?

Predragi moj prijatelju, ponosna sam na Vas, zbog Vas i Vaše gotovo dječje reakcije na svaku nepravdu sigurno smo Gospodinu miliji, a onda i mi od toga profitiramo, cijeli narod!

Neka Vas naš mali Božić prati i čuva u svim Vašim daljnjim bitkama!

Srdačno i zahvalno, …, jedna obična Hrvatica

 

S obzirom da moja knjiga treba biti drugi dio one “Pišem pisma, odgovora nema” čini mi se zgodno da vam pokažem što je ona pisala Akademiji. Prvo pismo je meni posebno zanimljivo jer je pisano 2014. godine, dakle u godini kada su u HAZU “ratovali” samnom, prof. Tuđmanom i admiralom Domazetom:

 

Poštovani akademiče Kusiću, velevažna Akademijo!

Jučer sam, 17. lipnja 2014., …, nazočila svečanome prijamu u HAZU.

Prvi sam put ušla u tu instituciju oduvijek je zaobilazeći kao svetu kravu, s osjećajem nedostojnosti približavanja tome svetome atriju u kojemu svoje godine i dalje broji Bašćanska ploča, taj hrvatski dragulj, taj, kako ste sami rekli, krsni list naše domovine i našega naroda.

Međutim… jučer sam, eto, ipak zakoračila u velevažni hram hrvatske znanosti i umjetnosti, očekujući valjda svečanost na razini prijama u samo Nebo.

Što sam primijetila?

  1. Svečanost počinje bez hrvatske himne. Dovoljno za početak. Sve govori. Pa ima li svečanije prigode (od primanja novih članova u Akademiju) da se dvoranom razlegne nacionalna himna? Nisu li novoprimljeni članovi postali akademici upravo zbog doprinosa nacionalnoj baštini?
  2. Akademik Kusić, dakle, otvara svečanost bez himne, gotovo in medias res, govorom duljine Castrovih, komentirajući ono što se Akademiji često predbacuje, a to je deviza „Ne bi se štel mešat“. Citira Smičiklasa čija je politika bila ne baviti se – politikom. Njegovim stopama nastavlja i današnja HAZU. He, he, kakva ironija! Zato na vlasti imamo analfabete, „patologe“, kriminalce, ambiciozne nesposobnjakoviće, anemične apatride. U Akademiji nema gorljivosti. Većina akademika uvenuli su smokvini listovi koji primaju enormne dodatke za šutnju. To su ocvali, umorni stari dubovi kojima je još jedina strast (ona koja ih drži na životu) – taština. Kad je ona u pitanju, vraćaju se u život, bude iz dubokih akademskih naslonjača motivirani tek strahom od mogućnosti da netko bude bolji.
  3. Kusić govori o dvije Hrvatske, ističući kako se Akademija neće prikloniti ni jednoj od njih dviju. To znači da priznaje da su dvije, a kojoj se priklonio – posve je jasno. Onoj bez intoniranja te ofucane, patetične, anakrone Lijepe naše. Onoj koja šuti na krađu SANU koja besramno otuđuje našu baštinu. Onoj koja eventualno uputi prosvjednu notu ili nešto nazove diplomatskim gafom umjesto da digne tužbu i dreku.

(…)

I tako 12 točaka!

U drugom pismu Akademiji ona piše o spomen-ploči našem Držiću u Veneciji:

 

Međutim, jako mi je zasmetalo što na spomen-ploči u crkvi, posvećenoj „velikom hrvatskom renesansnom komediografu…“, stoji da ju je 1972. podigla Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti. Znamo da su se za to založili hrvatski akademici, a da je JAZU institucija koja je to ime nosila dok smo živjeli u federaciji s drugim narodima, a iz koje smo se nakon krvavog i mučnog rata jedva izvukli motivirani snažnom željom za slobodom, pravom da se zovemo Hrvatima i budemo svoji na svome.

U skladu s time, možete li mi molim Vas reći postoji li kakva inicijativa, plan, ideja, želja… da se ta ploča zamijeni novom, a koju bi podigla Hrvatska akademija? Dogodine će u svibnju biti 450. obljetnica od smrti ovoga velikana. Ne bi li bilo lijepo i potrebno da hrvatski narod, hrvatska domovina, pa dakle i hrvatska akademija podignu novu spomen-ploču svome sinu koji je svojim komedijama uveseljavao i zabrinjavao mnoge, i koji je od svih našijenaca najveći i najslavniji Hrvat čije tijelo počiva u plitkoj laguni koju smo nekad oružjem branili od Napoleona, a danas je velikim branama izrađenima u splitskome brodogradilištu čuvamo od poplava kako bi njezin sjaj ostao sačuvan za naraštaje koji tek dolaze.

Držić je naš biser; sjetimo ga se, ne odričimo ga se, o obljetnici koja slijedi vratimo ga hrvatskome imenu!

 

Morao bih izdvojiti čitav niz lijepih e-maila koja ste mi poslali. Ipak zadržat ću se samo na nekoliko. Prvo je od profesora Šeparovića. Ipak sam puno komentirao nešto što spada i u domeni pravnih znanosti, pa mi je drago pročitati kako on komentira moje tekstove (30. 12. 2016.):

 

Dragi Josipe,

Počastio si me uvrštenjem u Tvoje prijatelje. Pišeš bolje od svih – domoljubno i na svaku situaciju koja potiče na reakciju, na odgovor. I još stigneš biti svjetskim prvakom u matematici.

Čestitke i svako dobro i u Novoj godini.

Tvoj

Zvonimir Šeparović

 

Sjetimo se uvijek koliko nam je značila potpora Hrvata diljem svijeta. Evo čestitke jednog od njih:

 

Štovani i dragi Josipe,

Osjećam se obvezatnim poslati barem par riječi osobi, koja tolikom snagom i srcem radi za svoju i našu Hrvatsku. Svatko od nas koji volimo Domovinu, ponešto čini, netko perom, netko kako zna i umije. Ja sam daleko od usporedbe sa Tobom, no u jednom sličim: tiho, bez pompe ili ičije hvale, radim politički i djelujem u promidžbi Hrvatske u zemlji, Engleskoj, koja nam nikad nije bila naklona, čak i suprotno, radila je protiv naših interesa i širila laži, koje sam kadkad uspješno opovrgao, kadkad i ne. Teško je, kad u Londonu nema nekakvih osviještenih Hrvata, nismo povezani, Veleposlanstvo nas je uspjelo izolirati, pa i razbiti, te kao fragmenti tu i tamo djelujemo. Osjećam se, kao usamljeni pas, koji pokušava spriječiti horde vukova, koji bjesne na sve, što je hrvatsko. Nema više Branka Franolića, Tvrtkovića, Branka Kalebića, mnogih drugih, ili su pomrli ili su sad u Hrvatskoj.

Nakon 51 godine u Engleskoj, moja obitelj i ja kanimo se vratiti konačno u Domaju. Bit će teško. ali, ne želim ostaviti kosti u tuđini…

Malo sam se raspričao, Nova nam je na pragu, imamo novu Vladu, još nije pokazala zube i opravdala moja i naša očekivanja. Jezik hrvatski nam se posrbljava, školska reforma ne će biti onakva, kakva bi trebala biti, izvandomovinski Hrvati još nemaju baš nikakvu dobrodošlicu ili podršku povratka, ministri, predsjednica ne odgovaraju na naša pisma, a osobe izabrane od Bog zna koga (vjerojatno Veleposlanstva) koje nas predstavljaju u domovinskom uredu, ne rade ništa i nitko ih ni ne pozna. Jednostavno, Hrvati, koji vole svoju Domovinu su izolirani, izopćeni i marginalizirani pri svim institucijama i vlastima. No, boj se bije, bije, hrvatski se barjak vije i ne ćemo gubiti nadu, a dok je Hrvata, kao Ti, dragi Josipe, ima još nade.

Na kraju, prvo neka Te prati dobro zdravlje u Novoj, pa puno uspjeha u radu i barem malo i radosti.

Iskreno
Michael Pack   

 Mnoge od vas posebno je iritirala tvrdnja o mom rođenju, tj. kada je Glavni tajnik u Hrvatskom saboru govorio kako sam rođen u Crnoj Gori. Moja knjiga Borba za Boku kotorsku / U Boki kotorskoj svaki kamen govori – Hrvatski, Element, Zagreb, 1999. govorila je o borbi bokeljskih Hrvata da u svjest i savjest hrvatskog naroda vrati Hrvate Boke kotorske. U to vrijeme kao posljedica memoricida koji je bio do u Srboslaviji napravljen nad hrvatskim narodom takve svijesti o nama Bokeljskim Hrvatima nije praktično postojala. Danas slobodno možemo reći kako smo u tome uspjeli. Očito to nekima u HAZU baš i nije drago. Zato i ne čudi pismo koje sam dobio kao komentar mogą teksta KOME U HAZU-U SMETA PREZIME PEČARIĆ UZ PREZIME TUĐMAN?

Napisao ga je Miljenko Žagar, hrvatski veleposlanik u miru (03. 01. 2017.):

Poštovani gospdine Akademiče Peč(ć)ariću! Ne vidim da bi ikome dobronamjernome u Hrvatskoj moglo smetati Vaše prezime (bez obzira da li se ono pisalo sa “č” ili “ć”)  jer je to drevno hrvatsko plemićko prezime koje se spominje još 1283.g. među zadarskim plemićima, a pronađeno kao posebice čuvano u jednom od najznačajnijih hrvatskih i evropskih zlatarskosrebrenih umjetničkih sarkofaga, uz bok takvoj škrinji iz doba Karla Velikog (9.st.), te pronađeno priikom otvaranja te glasovite škrinje svetoga Šimuna 1632.g. O tome je izvijetstio akademik Grga  Npvak u svom radu objavljenom u Zborniku, specijalno izdanje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti 1966. pod naslovom GRAD ZADAR  posebno izdanje, str. 61. Dakle,  ljudi u Boki Kotorskoj, u zaljevu katoličkih svetaca,  imali su  ista prezimena kao i zadarski plemići u 13. stoljeću (među njih 25 spomenutih prezimena nalazi se i prezime Banac, danas dubrovačko).  Prema tome, gospodine Pečariću, vi predstavljate plemiće nekadašnje CRVENE HRVATSKE. Stoga   nosite svoje časno prezime na ponos svoga Kotora i domovine Hrvatske koja je “olim clari regni Croatorum.” 

S osobitim štovanje!

Miljenko Žagar hrvatski veleposlanik u miru.

Kao da su iz Akademije samo dali novu smjernicu za istraživanje povijesti prezimena Pečarić. Oni su mislili samo dobro, zar ne?

Zrinkina čestitka:

Poštovani akademiče Pečariću,

Neka Vam dragi Bog da svu sreću i zdravlje u novoj 2017. godini. Hrabrosti i ustrajnosti Vam ne treba jer ih već imate puno više nego mi mali šutljivi Hrvatići.

Bog blagoslovio Vas i Vašu obitelj… i Našu Hrvatsku!

Neka Vam je sretna i blagoslovljena Nova godina!

 

Pogledajte ovo:

http://direktno.hr/en/2014/direkt/72418/Vuk-Drašković-Srbi-su-najveći-krivci-za-rat-i-zločine-priznajmo-poraz!.htm

Očito moram ovaj tekst završiti s Hodakom:

Apsolvirajmo temu o gluposti godine jer je ona, barem što se tiče RH, ustvari beskrajna kao i sama glupost. Možda malo o farsi godine. Nakon “nesretne“ spomen ploče HOS-a u Jasenovcu na zadnje noge osovilo se sve što je lijevo, progresivno i anacionalno. Pupovac i antife malo protestiraju, pa malo padaju u “nesvest“ od očaja. Kako je to moguće u jednoj sekularnoj i antifašističkoj državi? Međutim, nije ih zabrinula jedna nova farsa. Naime, 24.prosinca u Pančevu je svečano, uz Dragačeve trube, otkriven spomenik borcima palim u istočnoj Slavoniji i Vukovaru. Imena 69 boraca koja su između ostalih sravnili Vukovar sa zemljom uklesana su “zlatnim slovima“ jer kako su rekli, riječ je o “golobradim mladićima Vojske Jugoslavije, pripadnicima srbijanske policije i drugima, koji su kao junaci dali svoje živote za obranu Srbije”!? Dakle, diže se spomenik sa zlatnim slovima ”junacima” koji su branili Srbiju u Vukovaru i Istočnoj Slavoniji. Kud ćeš veće farse, dvoličnosti, farizejštine i gubitničkog bezobrazluka. Svakom mladom čovjeku koji ni kriv ni dužan mora u rat treba podići spomenik, ali bijesno siktati na spomenik borcima koji su poginuli braneći svoju zemlju kod Jasenovca, a ne izustiti ni slovca kad se spomenik diže agresorima iza kojih su ostale recimo Ovčara, Velepromet i Vukovarska bolnica, to je sramota koja pada na dušu hrvatskim izdajicama, dezerterima i ratnim profiterima. Naime, spomenik u Pančevu je na neki način spomenik i njima.

http://www.dnevno.hr/kolumnisti/zvonimir-hodak/ne-bi-mozda-bilo-lose-pjesmu-lijepa-li-si-predloziti-markovini-i-pusicu-kao-stranacku-himnu-987836/#axzz4TUc6Dx1R

Josip Pečarić

facebook komentari