Pratite nas

U potrazi za Istinom

Perković, Boljkovac, King: ‘Mi smo ubili Đurekovića!’

Objavljeno

na

Tajna snimka razgovora Josipa Perkovića, Josipa Boljkovca i Marijana Kraljevića Kinga u Munchenu dokaz protiv Perkovića i Mustaća

Njemačko suđenje bivšim čelnicima zloglasne Udbe Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču počet će 17. listopada u Munchenu. Od ranije najavljenog datuma, 13. listopada, odustalo se jer je velika vjerojatnost da će postupak protiv dvojice biti objedinjen, no odluka o tomu će biti donesena uskoro. Čini se da je sve, ili gotovo sve spremno za početak suđenja koje će, nema sumnje, izazvati veliku pozornost ne samo u Hrvatskoj, nego i u svijetu. Perkoviću i Mustaću sudi se za sudjelovanje u okrutnoj likvidaciji hrvatskoga emigranta Stjepana Đurekovića 1983. godine u Njemačkoj. Procjenjuje se da će njemačko tužiteljstvo iznijeti čitav niz dokaza, među ostalima planira i predložiti saslušanje 50-ak svjedoka. Perkovićeva pozicija na tom suđenju teža je od Mustačeve s obzirom na činjenicu da ga izravno tereti Krunoslav Prates, već osuđen na doživotnu robiju zbog sudjelovanja u tom slučaju. No postoji i mnoštvo dokumenata s kojima će tužiteljstvo dodatno potkrijepiti Perkovićevu, ali i Mustačevu upletenost i izravnu odgovornost u toj mučkoj likvidaciji. Po informacijama Hrvatskoga tjednika, njemačko tužiteljstvo je u posjedu i tajno snimanih razgovora Josipa Perkovića sa suradnicima i prijateljima, a ti razgovori izravno ili neizravno potvrđuju da je Perković znao i bio umiješan u Đurekovićevu likvidaciju.

„Mi smo ubili Josipa Senića”

stjepan_djurekovicJedan od snimljenih je i razgovor između Josipa Perkovića, Josipa Boljkovca i Marijana Kraljevića Kinga. Razgovor se dogodio 1990. nakon prvih demokratskih višestranačkih izbora u Hrvatskoj i nakon konstituiranja nove vlasti. Josip Boljkovac je bio ministar unutarnjih poslova, Perković se tek pozicionirao u MUP-u i infiltrirao u hrvatski obavještajni sustav, a Marijan Kraljević King prije toga bio je jugoslavenski konzul u Stuttgartu, zadužen za poslove javne sigurnosti. Razgovor ove trojice dogodio se u kući Marijana Kraljevića Kinga.

Dobar dio toga razgovora odnosio se na prijašnje karijere trojice sugovornika, odnosno na likvidacije hrvatskih političkih emigranata. Oni o likvidacijama pričaju bez osobitog uzbuđenja, čak i sa smijehom, kao o nečemu najnormalnijem. Marijan Kraljević King u razgovoru kaže ‘mi smo ubili Josipa Senića’. Po riječima sudionika susreta, normalno je da su likvidirani teroristi pa i Stjepan Đureković. Sam Perković uglavnom je šutio na te Kingove riječi, a Josip Boljkovac ih je potvrdio dodajući: ‘Mi u kući znamo da smo ga mi ubili’.

Objašnjavajući likvidaciju Josipa Senića 1972. godine, Marijan Kraljević King je govorio Boljkovcu i Perkoviću da je Senić došao u Stuttgart iz Australije s ciljem da likvidira njega (Marijana Kraljevića Kinga). Došao je i spavao u sobi koja ima samo jedna vrata i samo ga je jedan čovjek čuvao i taj ga je roknuo zato što je on bio tzv. duplinaš, kaže Marijan Kraljević King. Jedan jedini ga je mogao i taj ga je roknuo, objašnjava u nastavku King. Na te njegove riječi, Boljkovac i Perković, ali i sam Kraljević, glasno su se nasmijali, što se na snimci jakom dobro rekonstruira.

 Marijan Kraljević King: Taj razgovor je tajno snimio Perković, on je Udba i on je ubijao, a ne ja. Ja sam bio javna sigurnost i nemam veze s tim! 

Kako je uopće došlo do susreta između vas Josipa Boljkovca, i Josipa Perkovića?

josip-boljkovacTo nije bio nikakav sastanak ili susret, nego običan razgovor. Prije toga nazvao me moj prijatelj Vlado Kos koji mi je prenio poruku Josipa Boljkovca da bi želio sa mnom razgovarati. Odgovorio sam da ako me treba, može doći u moju kuću, ali da ne kanim nikamo ići ni u kakve službene prostorije, ni na kakve službene razgovore. Došli su Vlado Kos i Josip Boljkovac, a s Boljkovcem se pojavio njegov pomoćnik i Josip Perković. Dakle, nisam ja zvao nikoga, a najmanje Perkovića. Valjda ga je pozvao Boljkovac jer mu je Perković bio pomoćnik, a ja nisam mogao reći, kad je već došao, da ide van. On je došao i, eto, ispostavilo se da je tajno snimao naš razgovor. Ilegalno je snimao taj razgovor. Koliko se sjećam, on čak nije ni bio u istoj prostoriji gdje smo razgovarali, nego u pokrajnjoj, ali je vjerojatno ostavio uređaj za prisluškivanje u torbi koja je bila uz noge Boljkovcu. Ali pretpostavljam da on nije prisluškivao mene nego Boljkovca. On je radio Boljkovcu o glavi.

Zvuči nevjerojatno da Perković dolazi u vašu kuću, a kažete da nije vaš prijatelj, da je Boljkovcu radio o glavi, a nije bio prijatelj ni s vašim prijateljem Vladom Kosom. Ne dolazi baš u posjet netko tko nije dobar poznanik ili prijatelj?

Došao je kao Boljkovčev pomoćnik. Trebate Boljkovca pitati.

Tijekom razgovora bilo je riječi i o ubojstvu emigranta Stjepana Đurekovića. Vi u jednom trenutku kažete da ne znate tko ga je ubio, ali da ga je ubila jugoslavenska služba, Boljkovac tvrdi ‘mi smo ga ubili’, Perković šuti…

Pa normalno je da je ne znam tko ga je ubio, ali je svima znano da ga je ubila Udba. Pazite, ja nisam bio Udba, ja sam bio javna sigurnost, Perković je bio Udba. To je bio njegov posao. To nije nikakva tajna.

Ali vi u razgovoru tvrdite da je obitelj Ševo, likvidirao Vinko Sindičić, dakle znate te stvari bez obzira što ste djelovali u javnoj sigurnosti?

To da je Sindičić ubijao, svi su znali. Uostalom, Nijemci su to javno objavili. Ja sam bio u diplomatskoj službi i Nijemci su me službeno obavijestili o Sindičiću. Što se to mene tiče, odgovorio sam im tada. Sindičić nije moj djelatnik, ni moj problem. A kad je riječ o ubojstvu Stjepana Đurekovića, što bih ja o tome trebao i mogao znati kad sam u to doba već bio izvan svake službe zbog partijske nepodobnosti, silom su me makli zbog afere Ina jer sam hapsio Vanju Špiljka i Mišu Broza. Fizički više nisam bio u službi. Pazite, ta Ina je oduvijek bila jasle za žderanje državnim sinovima, kako prije, tako i poslije. I dan danas, uostalom. Nekada Vanja Špiljak i Mišo Broz, poslije Valentić, Štern i Tomislav Dragičević, zet Savke Dragičević Kučar.

Kakav ishod procesa protiv Perkovića i Mustača očekujete?

Nemam pojma. Ne znam kakve su tu sve pravne stvari, kakvi dokazi ni koje su njemačke namjere, jer nitko me ne će uvjeriti da je Nijemcima posebno stalo da istjeraju pravdu za ubojstvo jednoga jugoslavenskog državljanina koji je bio i čovjek tog režima u Ini, kao i mnogi drugi. Ma što god bilo, a ništa ne će biti, gadi mi se o tomu i pričati. Ni nakon 20 i nešto godina ništa kao država po tom pitanju lustracije nismo napravili. Nijemci su posao lustracija Stassija dovršili u roku od šest mjeseci. A nama u Hrvatskome saboru sjede ljudi koje smo hapsili u četničkoj odori i koji se zbog toga nimalo ne kaju. Mi još mistificiramo. Ti udbaši, ako su još živi, onda pišaju u gaće. Kakva je to služba? Gledajte, jedan Linić ili jedan Turudić otkriju da ih se prati. Kakva je to onda služba ako ih amateri razotkriju. Bolje neka je nema, neka se zatvori, nego ovo.

Mislite na Stanimirovića?

Da, ali mislite da je Pupovac drukčiji. On otvoreno kaže da ne će za Dan pobjede u Knin, a što je to nego nepriznavanje države. Eto, za državu je to kao normalno, a s druge strane napada malog Jovu zbog tri prsta, ili zato što mu je tata navodno bio pravoslavac. Stanka Stojčevića, komunističkog političkog krvnika, ili, pak Milutina Baltića, Šuškova susjeda, nitko nikada ništa nije pitao. Josipa Manolića, koji je pobio više nego kuga i kolera od Kulina bana, također ostavljaju na miru. Svi sve vide i znaju, ti tzv. veliki i trećerazredni Hrvati, ali nitko nema ne samo jaja, nego ni kavijar od jajašca, da kaže istinu. Kad bih se ja otvorio i počeo pričati o Milanovićevom ocu, a imao bih što, svi bi mi rekli, što pričaš, pa prošlo je 50 godina, i bili bi u pravu. Ključno je da smo danas sve rasprodali, a prije svega čast. Drugi nam kroje zakone. Ovo je moja domovina, ali ne i moja država. Ja imam samo jednu putovnicu, nisam kao Mudrinić i neki drugi koji ih imaju po nekoliko. Ali što vrijedi pričati.

Na temelju snimanoga razgovora, kojega vjerojatno ima njemačko tužiteljstvo, može se dogoditi da vas predlože za svjedoka u procesu. Hoćete li se odazvati?

Ja vam ponavljam da ja nemam nikakve veze s tim niti imam spoznaja o tomu. Ponavljam, bio sam na poslovima javne sigurnosti. Likvidacije emigranata Udba je čuvala kao ekskluzivitet za sebe, a to Perković zna.

Zanimljiv je i nastavak konverzacije između Perkovića, Boljkovca i Kraljevića. Marijan Kraljević King ističe da je bio užasan promašaj službe likvidacija obitelji Ševo. Obraćajući se, zatim, Josipu Perkoviću kaže mu ‘Ti znaš bolje’. Apsolutno je nepotrebno da cijela obitelj strada, nastavio je King i dodao da su se oni, kako se izrazio, užasno bunili protiv toga. Na Boljkovčevo pitanje zna li tko je to napravio, Marijan Kraljević King odgovara ‘Pa, kako ne bih znao, pa Vinko…’

‘Vinko Sindičić’, ponovio je Kraljević dvojici sugovornika, a kad je riječ o Sindičićevom pokušaju atentata i pucanju u emigranta Nikolu Štedula, Marijan Kraljević King kaže da je to bilo ‘fulanje naše službe’. Po njegovom mišljenju, Vinka Sindičića je nakon toga odmah trebalo likvidirati jer je on đubre nad đubretima, đubre nad đubretima.

Rojnica: Nisam ja predao snimku Nijemcima

Izvor Hrvatskoga tjednika nadalje prepričava komunikaciju na tom susretu. Kraljević je u nastavku objasnio da su Sindičića već platili, da bi ga već bili vratili Talijanima jer je đubre išao s pasošem kojeg je kupio mimo našitelja, ali, kaže Marijan Kraljević King, ja sam Vinka iz Stuttgarta vratio…

 Lekićeva kaznena prijava protiv Josipa Perkovića odbačena, ali će Lekić možda biti svjedok u Munchenu! 

perkovicNa suđenju će se kao dokaz vjerojatno pojaviti i Kaznena prijava koju je 31. listopada 1994 protiv Josipa Perkovića podnijela Uprava sigurnosno-informativne službe (SIS), a potpisao ju je bojnik Antonio Lekić. Kaznena prijava protiv Perkovića podnijeta je Vojnom državnom odvjetniku u Zagrebu. U prijavi se ističe kako postoji osnovana sumnja da je Josip Perković kao operativni djelatnik i rukovoditelj bivše Službe državne sigurnosti SRH, u razdoblju od 1975. do 1990. godine kontinuirano sudjelovao, i to kao jedan od utjecajnijih organizatora, u zavjeri da se izvrši genocid nad hrvatskim narodom, tj. organizirao ubojstva, odnosno likvidacije Hrvata, te u tu svrhu zapovijedao ubojstva pripadnika hrvatskoga naroda, a i sam kao sudionik bio u izvršenju tih ubojstava. Uz ostalo, navodi se u kaznenoj prijavi, Perković je osobno i izravno zapovjedio Josipu Mileru da u Njemačkoj ubije Stipu Bilandžića, obećavši za taj posao Mileru 60.000 njemačkih maraka nagrade.

U sklopu tog posla, Perković je 21. studenoga 1977. otputovao u Frankfurt u namjeri da Mileru preda pištolj s prigušivačem. Predaju oružja onemogućila je njemačka policija, posao nije obavljen. Predloženi svjedoci u kaznenoj prijavi su Josip Miler i Ivan Lasić. Josip Perković je, nabraja se dalje u kaznenoj prijavi, izravno sudjelovao i u organizaciji ubojstva Stjepana Đurekovića 1983. kod Munchena tako što je od svoga suradnika Krunoslava Pratesa preuzeo ključeve tiskare i predao ih ubojicama koji su u tiskari pričekali i okrutno ubili Đurekovića. Svjedoci su Ivan Lasić, Krunoslav Prates i izjava Branka Traživuka u beogradskim novinama. Perković je, nadalje, sudjelovao u organizaciji pokušaja ubojstva Nikole Štedula. Još se ističe da je Perković nagovarao časnika Uprave SIS-a Ivicu Šanka da pištoljem s prigušivačem izbuši automobil bojnika Andrije Popovića i Ragiba Mendžanića. Zatim da je nagovarao Ivicu Šanka da eksplozivom na satni mehanizam izvrši terorističku akciju na časnika SIS-a Antonija Lekića. Navodi se da je Perković 1991. prikrio činjenicu da je došao u posjed 125 listova radnog bloka bivšeg pripadnika i visokog dužnosnika KOS-a Brace Perića. O tomu nije izvijestio svoje pretpostavljene, premda je na tim radnim listovima bio plan organizacije oružane pobune Srba u RH, kao i popis suradnika KOS-a, čime je pomogao neprijateljskim planovima i radu mreže KOS-a u RH.

Postoji još utemeljena sumnja da je Josip Perković 1993. dio oružja dovezenog u vojarnu Borongaj prisvojio ili ukrao, a onda zatražio od Ivice Šanka da proda to oružje, što je ovaj i učinio i novac predao Perkoviću, nagovarao je, nadalje, suradnika Šanka da za potrebe tvrtke Fructus preko francuskog bataljuna organizira prijevoz nepoznate robe iz Karlovca u Bihać. Prijevoz je obavljen. Za obavljene usluge Fructus je kupio kuhinjski namještaj Šanku, namještaj za spavaću sobu i ormar za dječju sobu,te namještaj za stan časniku Ivanu Uvanoviću. Nakon toga Perković je od Šanka tražio da suradnika strane službe iskoristi za uvoz nafte, a dobavljač je bio Josip Perković, dakle službu koristio za privatne interese. Perković je posredovao da se povuče tjeralica za vozilom BMW 525 i, a za uzvrat dobio 2.500 njemačkih maraka, sat i jaknu. Dao je, nadalje, značku SIS-a stanovitom Glagoliću koji nije bio djelatnik SIS-a, ishodio oslobađanje od vojne službe za Damira Vučinića bez razloga, pokušao iz službe iznijeti 72 kutije povjerljivih spisa s obavještajnim podacima visoke vrijednosti. Još mnogo toga navedeno je u kaznenoj prijavi protiv Perkovića. Državne službe nisu postupale po prijavi. Perkoviću se nije ništa dogodilo, a autor kaznene prijave Antonio Lekić smijenjen je. Možda će o tomu biti riječi i na predstojećem suđenju u Munchenu.

Na pitanje Josipa Boljkovca u nastavku razgovora Marijanu Kraljeviću Kingu ‘Dajte mi recite, to vam mi govorimo ko policajci, dajte mi za Đurekovića recite. Jeste li vi Đurekoviću dali pasoš?’, Marijan Kraljević King odgovara da nije, odnosno da je njemu pasoš mogla dati samo politika, a policija pojma nije imala. Tko ga je pak, likvidirao? Marijan Kraljević King je odgovorio da pojma nisu imali, na što mu je Boljkovac uzvratio: ‘U našoj kući se, u našim redovima, zna tko je njega likvidirao vani’. ‘Ja ne znam, ja zbilja ne znam, ali morali smo ga mi’ uzvratio mu je Marijan Kraljević King i dodao ‘Jedino mi!’ U nastavku ovoga zanimljivog razgovora, Marijan Kraljević King govorio je kako je u Zagrebu osobno hapsio Ivana Jelića koji je postavio bombu u ’27 Oktobar i na revolucionarni grob’. Ja sam ga fizički hapsio na kolodvoru, kaže King.

marijan_kraljevic_kingMarijan Kraljević King je više puta tijekom razgovora ponovio Boljkovcu i Perkoviću da se ne srami što je sudjelovao u obračunu s emigracijom jer je, kako kaže, takvo bilo vrijeme. To čime se on bavio, po vlastitom priznanju, ne predstavlja nešto čega bi se stidio, suzbijao sam terorizam, a gospodin Perković to zna bolje nego ja (kaže Kraljević u jednom trenutku obraćajući se Josipu Perkoviću). Priznaje da su u Stuttgartu imali dio njemačke policije na platnoj listi, pa prema tomu kao što su oni bušili nas, mi smo njih, kao što je uobičajeno, tvrdi Kraljević King. Otvoreno kažem da se nikada ni najmanje distancirao od toga da svaki terorizam treba suzbijati. Inače, stječe se dojam da je ovaj susret trojice starih drugova iz jugoslavenskoga represivnog aparata inicirao upravo Marijan Kraljević King, premda on danas tvrdi suprotno, potaknut pričama u redovima novoustrojene hrvatske vlasti da je on, Marijan Kraljević King, kako kaže u ovom razgovoru, tamanitelj hrvatskih emigranata pa je čini se zatražio zaštitu od Perkovića i Boljkovca.

U svojoj arhivi hrvatske sigurnosne službe imaju snimku ovoga razgovora. Po svemu sudeći, ona je i među dokazima protiv Perkovića na predstojećem sudskom procesu koji će trajati, po planu, do travnja sljedeće godine kada se očekuje izricanje presude sada pritvorenima Perkoviću i Mustaću.

 Tko financira skupe obrane Josipa Perkovića i Zdravka Mustaća?

Josipa Perkovića i Zdravka Mustača branit će čak osam odvjetnika, svakoga po četiri. Njemački sud im je dopustio i po branitelje po službenoj dužnosti, no pitanje je kako će njih dvojica plaćati ostale odvjetnike među kojima je angažiran, kako doznajemo, i jedan od najskupljih u Munchenu. Pitanje je na mjestu s obzirom da Perković i Mustač , kao umirovljenici, ne bi trebali imati novca za plaćanje tih usluga, a nekretnine su prepustili članovima obitelji. Perković je svoj četveroiposobni stan na Pantovčaku prebacio na sina Sašu Perkovića još 1998., u vrijeme izručenja ubojice Vinka Sindičičća, a Mustać obiteljsku kuću i zemljište u Svetoj Nedjelji na suprugu dan prije izručenja Njemačkoj, u travnju ove godine.

Njihovi hrvatski odvjetnici Anto Nobilo i Lidija Horvat uputili su zahtjev Vladi RH i SOA-i da država financira obrane. Vlada ni SOA nisu odgovorile na taj zahtjev. Županijski sudac u Zagrebu Ivan Turudić ironično je komentirao taj zahtjev riječima da bi to bilo isto kao da Hrvatska financira obranu Puniše Račića koji je ubio Stjepana Radića i ostale hrvatske zastupnike u beogradskoj skupštini. Zagonetno je kako je bilo moguće angažirati vrhunskog munchenskog odvjetnika ako optuženici nemaju novca ni nekretnina, a Vlada navodno nije odlučila ništa po njihovim zahtjevima. Financira li ipak država njihovu obranu na neki netransparentan način? Kad je o tomu riječ, u najgoroj poziciji je odvjetnik oštećene strane, tj. gospođe Gizele Đureković, Siniša Pavlović. Premda zastupa žrtvu Udbinih ubojica, država mu ne plaća to zastupanje, sama gospođa Gizela Đurekiović je u prilično teškom materijalnom položaju i nema novca za obranu, a nema nade ni za moguću novčanu odštetu ako optuženici budu proglašeni krivima. A sama putovanja u Munchen na suđenje i zastupanje u trajanju od pola godine stajat će enormno.

Pojavile su se priče da je snimku ovoga razgovora Nijemcima je dostavio nekadašnji načelnik SIS-a Stipe Rojnica. Neki portali objavili su da je Rojnica bio 30. rujna 2013. pozvan u ured Glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića te ispitivan o Josipu Perkoviću. Rojnica je 1994. bio načelnik SIS-a, dakle u vrijeme pripreme kaznene prijave protiv Perkovića, ali je prijavu odbio potpisati pa je to umjesto njega napravila nekolicina njemu podređenih članova Uprave SIS-a. U prilogu te prijave među stotinjak dokaza navodi se i snimka razgovora između Marijana Kraljevića Kinga, Josipa Boljkovca i Josipa Perkovića o likvidaciji Stjepana Đurekovića. Rojnica je, objavljeno je, bio uplašen nakon razgovora s Bajićem te je posjetio Veleposlanstvo Savezne Republike Njemačke u Zagrebu i zatražio zaštitu. Prema tvrdnjama nekih njegovih dobrih poznanika, Rojnica je u njemačkom veleposlanstvu obećao pomoć u razotkrivanju Udbinih ubojstava hrvatskih emigranata na teritoriju te države. Upitan o tomu, Rojnica, međutim, kategorički niječe bilo kakvu vezu s predajom kazete Nijemcima. Nisam predao nikomu kazetu, nisam bio u njemačkom veleposlanstvu, a s Mladenom Bajićem poznajem se još od 1985. godine, prijatelji smo, nađemo se i popijemo kavu. Neki drugi su trgovali, a doći će vrijeme kad će se i o tome više znati, kaže Rojnica.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik (tekst preuzet s portala Hkv.hr)

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Hrvatsko proljeće nisu stvorili političari

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Bruno Bušić u Švedskoj 1976.
Prvi intervju Brune Bušića nakon odlaska u emigraciju 1975. Uvod i epilog: Dinko Dedić

U ponedjeljak 16. listopada
navršava se 39. godina
od ubojstva Brune Bušića.

Tim povodom u crkvi Sv. Marka
na Gornjem Gradu, u 18 sati
održati će se Sv. misa zadušnica.

Nakon sudskih i batinaških progona koji su ga pratili cijeli život i nakon što je po četvrti puta izišao iz zatvora, za Brunu Bušića nije više bilo života u Domovini i otišao je u emigraciju. Kao što smo svjedoci, nije ga bilo ni u emigraciji i 3 godine kasnije, 16. listopada 1978. Bruno je podlegao udbinim mecima, ali je tog časa odlazak u tuđinu izgledao kao jedini izlaz.

Ta pogibija se na jedan vrlo dramatičan način vezala i uz moj život, jer sam koincidentno, u procesu koordinacije antijugoslavenskog rada, upravo u to vrijeme iz Australije putovao u Europu, baš na sastanak s Brunom Bušićem, da bi tamo stigao dan nakon njegova ubojstva. Uza sve dramatične događaje koju su nužno bili povezani uz život i rad hrvatskog političkog aktiviste u ono vrijeme, taj događaj kao i neki povezani s mojim povratkom u Hrvatsku 1990.-1991., ostati će trajno i tragično urezani u moju svijest, što će teško shvatiti oni koji su puštali da ih kroz život vodena bujica nosi bez da i pokušaju plivati u suprotnom smjeru, pa makar i znali da se negdje nizvodno nalazi veliki vodopad.

Sa svježim dojmovima Hrvatskog proljeća i njegova brutalnog gušenja, što je Bruno osjetio na svojoj koži ali isto tako razumio kao rijetko tko drugi, svojim prvim obraćanjem javnosti nakon dolaska u emigraciju, u ambijentu u kojemu je mogao slobodno reći što misli, Bruno je dao intervju Novoj Hrvatskoj 1975. godine i osvrnuo se baš na to proljetno previranje, koje je nesumnjivo predstavljalo uvertiru onogo što će nam se dogoditi kroz iduća dva desetljeća. (Dinko Dedić/ProjektVelebit)



Bitka je bila izgubljena davno prije Karađorđeva

NH: Vi ste, Bruno, godine 1971. radili u Hrvatskom tjedniku. Bila je to vrlo živa ekipa, koja je svojim radom budila velike nade u hrvatskom narodu (i zbog toga gotovo čitava završila u zatvoru). Je li već tada postojalo strahovanje da bi doskora sve to moglo biti uništeno?

B. B.: Izraz „uništeno“ ne odgovara onome što je prethodilo Karađorđevu i što se dogodilo nakon toga. U našoj povijesti bilo je i gorih trenutaka, dugotrajnijih i pogubnijih razdoblja, pa je ipak hrvatski narod nadživio sve te lomove i kataklizme i sačuvao viziju svoje slobodne hrvatske države. Zapravo, ako je nešto uništeno, to su uništene sve naivne iluzije da je moguća postupna demokratizacija Jugoslavije i unutar takve Jugoslavije suverena država Hrvatska.

NH: Savršeno točno. No, htjeli bismo znati jeste li očekivali događaje koji su nastupili nakon Karađorđeva, jeste li strahovali od njih?

B. B.: Meni je bilo manje-više potpuno jasno da „hrvatsko proljeće“ neće dugo trajati. Unutar postojećih političkih i policijskih struktura bile su neizbježne brže, revolucionarnije promjene ili potpuna policijska i vojnička kontrola. Većina nije tako mislila. Nadali su se nastavku kursa i većim promjenama. Svima je bilo jasno da se i dalje nastavlja veliko odlijevanje sredstava u Beograd, štoviše da je to odlijevanje veće nego u prethodnom razdoblju. Hrvatsko rukovodstvo nije ni pokušavalo zanijekatitu činjenicu. Ono je tvrdilo da dopušta odlijevanje tih sredstava iz Hrvatske kako bi izborili ustavne amandmane, po kojima bi Hrvatska trebala dobiti svoju državnost, nakon čega bi Hrvatska bila financijski samostalna. Dakle, odlaženje u Srbiju viška vrijednosti što su ga stvarali hrvatski radnici, i oni u domovini i oni u inozemstvu, po njihovu sudu bilo je skupo, ali nužno plaćanje amandmana i hrvatske državnosti. Naravno, državnost nikada nitko nije kupio. Bilo je tu mnogo poštene, naivne romantike.

NH: To je bilo stanovište političkog rukovodstva. A kako ste gledali vi u uredništvu Hrvatskog tjednika?

B. B.: Tu su mišljenja bila podijeljena. Neki su smatrali (nije uputno spominjati imena) da je to realno stanovište, dok su drugi bili vrlo skeptični. Ja osobno nisam vjerovao u neku bitniju promjenu nakon ustavnih amandmana. Iako nisam otvoreno mogao napisati što mislim, svojim člancima želio sam uvjeriti čitatelje da svoje ljudsko, nacionalno biće mogu u punini ostvariti jedino unutar potpuno suverene hrvatske države.

Po mome mišljenju bitka godine 1971. nije bila izgubljena u Karađorđevu, nego već mnogo prije: na Brijunskom plenumu, lipnja 1966. (pad Rankovića). Tada hrvatsko političko vodstvo nije shvatilo situaciju, nije je znalo iskoristiti. Dok su u drugim republikama politički rukovodioci odnosnih republika dali do znanja da je postojao jak policijski pritisak, u Hrvatskoj se nakon pada Rankovića i dijela njegove urotničke grupe tvrdilo da u Hrvatskoj policija nije bila pod izravnom Rankovićevom kontrolom. Uistinu, bilo je potpuno obrnuto, u Hrvatskoj je policijski teror bio najjači, najobuhvatniji, mnogo veći nego na Kosovu. Tada je u Hrvatskoj bilo milijun i tristo tisuća policijskih dosijea, a tek devetsto tisuća zaposlenih, što praktički znači da je čitav narod pod neposrednom policijskom kontrolom. Bilo je i niz političkih ubojstava, ne samo u Staroj Gradiški.

Početkom lipnja 1965. na području Zagreba djelovala je posebna policijska teroristička grupa. Ona je na zagrebačkim ulicama kidnapirala nekoliko studenata, zavezanih očiju odvela ih u tajne zatvore, gdje su po dva i više mjeseci bili podvrgnuti najužasnijim torturama. Čini se da se jedan od tih tajnih zatvora nalazi u Zavodu za kriminalistička vještačenja i kriminološka istraživanja u Runjaninovoj ulici.

NH: Je li se bilo gdje i bilo kada na „forumima“ o tome raspravljalo?

B. B.: Ja sam sam početkom 1967. napisao velik izvještaj o torturi studenata.

Uzaludni izvještaj o torturi hrvatskih sveučilištaraca

NH: Kome je to bilo upućeno?

B. B.: Jedan primjerak dobio je Tripalo, drugi Bakarić. Tripalo je bio jako iznenađen činjenicama koje sam iznio. Tražio je da potpišem taj izvještaj. Potpisao sam ga, a to su isto učinili i hrvatski sveučilištarci koji su bili kidnapirani i odvedeni u tajne zatvore. Poslije smo i ja i oni imali mnogo neprilika s policijom i tadašnjim zagrebačkim javnim tužiteljem Marijanom Čačićem, koji je odmah nakon Karađorđeva imenovan za republičkog javnog tužitelja. Ta kidnapiranja i nisu mogla biti izvršena bez njegova znanja i odobrenja. U to je bio upleten i Milko Gajski, koji je nakon Karađorđeva imenovan za predsjednika zagrebačkog Okružnog suda. Dakle, nakon Karađorđeva pripadnici rankovićevske terorističke grupe iz godine 1965. dobili su najviše položaje u tužilaštvu, sudstvu i policiji unutar SR Hrvatske.

NH: Kako je policija doznala tko je autor toga izvještaja?

B. B.: Vodila se istraga. Udba je najprije bila dosta zaplašena, jer je Tripalo zahtijevao da se protiv njih provede istraga i sudski postupak, osobito je energičan u tome zahtjevu bio tadašnji komandant zagrebačke vojne oblasti, general Ivan Rukavina. Ipak na kraju od toga nije bilo ništa. Policijske strukture ostale su iste, zapravo, nacionalna struktura policije još se više pogoršala na štetu Hrvata. Istodobno su albanski rukovodioci na Kosovu bili dovoljno odlučni i sposobni da na Kosovu stvore svoju, albansku policiju u kojoj ima najmanje 75% Albanaca. Do Brijunskog plenuma 1966. jedva da ih je bilo 15%.

Hrvatsko političko vodstvo nije znalo iskoristiti situaciju. Nakon prvog nesnalaženja, zabune i straha (to su u biti jako velike kukavice) Udba se u Hrvatskoj ubrzo ponomo osilila. Meni su jednoga dana pozvonili na vrata i odveli me na saslušanje u istu onu sobu, gdje su me godine l965. i 1966. danima ispitivali. Udbaš Božo Marković smijao mi se u lice: „Ti si se tu mnogo namučio, prikupljao podatke, dugo istraživao i pisao, i ništa nisi postigao. Komisija CK SKH podnijela je o nama najbolji izvještaj. Nama nitko ništa ne može!

Deseta sjednica nije bila početak

NH: Ne bi li ipak trebalo priznati hrvatskom vodstvu prelomni zahvat čuvene 10. sjednice u siječnju 1970., koja je zapravo pokrenula čitav veliki val nacionalnog gibanja, nazvanog nakon Karađorđeva „hrvatsko proljeće“?

B. B.: To nacionalno gibanje nije pokrenulo hrvatsko vodstvo, već hrvatski intelektualci okupljeni oko KolaKritikeHrvatskog književnog listaDubrovnikaDometa i ostalih književnih časopisa. Veliku ulogu prije pojave tih časopisa imao je Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske, na čelu s dr. Franjom Tuđmanom. A sve tamo negdje do početka godine 1963., mora se priznati, čuvari hrvatske nacionalne svijesti nisu uopće bili hrvatski komunisti, već Katolička crkva, preživjeli hrvatski vojnici i ilegalne grupe hrvatskih sveučilištaraca.

Čitav hrvatski narod stvorio je uvjete za 10. sjednicu, ali upravo na 10. sjednici dogodio se značajan promašaj hrvatskog političkog vodstva. Umjesto da su 10. sjednicu iskoristili za opće prestrukturiranje političkog kadra u Hrvatskoj, a mogli su to učiniti, oni su se zadovoljili minimumom. Riješili su se samo Žanka. Hrvatsko vodstvo, osobito Miko Tripalo i Savka Dabčević-Kučar, bili su zaista srcem uz svoj narod, ali su bili zarobljeni političkim i policijskim strukturama unutar kojih su izrasli. Njihov strah od tih političkih i policijskih struktura bio je jači nego što je bilo njihovo pouzdanje u zrelost hrvatskog naroda i njegovu sposobnost i snagu da utemelji svoju nacionalnu državu. Tako se dogodilo da je nakon toliko spominjane 10. sjednice osim Žanka čitava ostala politička i policijska struktura ostala ista. Tako hrvatsko vodstvo nije 1971. imalo ni toliko snage da makne dva beznačajna lokalna funkcionara u Bijelom Manastiru, a kamoli da udalji iz javnog života generala Radu Bulata. Izbacivanje Šime Đodana i Marka Veselice (u ljetu 1971.) iz Saveza komunista trebao je biti zalog za uklanjanje Rade Bulata, ali se poslije pokazalo da su i to bili nemoćni učiniti.

NH: Prema tome, događaji koji su uslijedili nakon Karađorđeva i nisu trebali biti neko veliko iznenađenje, barem ne za one koji su pobliže iznutra promatrali situaciju?

B. B.: Jasno. Bilo je to samo pitanje dana. Studentski štrajk bio je samo izlika. To se jasno vidi iz onog Titova razgovora, koji je bio vođen s političkim rukovodstvom Hrvatske u njegovoj zagrebačkoj vili „Zagorje“. Taj razgovor je objavljen nakon Karađorđeva.

NH: Jeste li očekivali tako drastičan razvitak: uhićenja, suđenja, na tisuće otpuštenih s posla i na druge načine progonjenih?

B. B.: Da, očekivali smo to bez sumnje.

NH: Kada ste Vi bili uhićeni?

B. B.: Ujutro 12. prosinca 1971.

NH: Već tada? Drugi iz uredništva HT i Matice hrvatske bili su zatvoreni tek 11. siječnja 1972.

B. B.: U noći između 11. i 12. prosinca zatvoreni su studentski vođe: Dražen Budiša, Ivan Zvonimir Čičak, Ferdo Bušić, Goran Dodig i još neki. Mene su čitav dan 11. prosinca (bila je subota) pratili, ali sam im zametnuo trag negdje oko osam sati navečer u Klaićevoj ulici. Uhvatili su me sutradan u jutro u javnom kupalištu, na očigled pedesetak ljudi (stanovao sam u jednom slikarskom ateljeu, koji nije imao ni WC, a kamoli kupaonicu).Tamo su četvorica skočila na mene. Pitali su me gdje mi je pištolj, gdje su mi bombe, a sva četvorica su me držala za ruke i noge, tako da se nisam mogao maknuti. Osobito su se bojali polivinilske vrećice u kojoj sam imao rublje. Po deseti put su vadili iz nje rublje i prevrtali ga, i opet nisu vjerovali da je to samo rublje.

NH: Kako su Vas pronašli u kupalištu?

B. B.: Bili su u jutro okružili kuću i vidjeli su me pri izlasku. Primijetio sam da me slijede, no mislio sam da je to moja uobičajena pratnja, na koju sam već bio navikao, pa i nisam na njih obraćao posebnu pozornost.

NH: Što je pisalo u nalogu za uhićenje?

B. B.: Nisu imali nikakva naloga. Kad su me doveli na policiju u Đorđićevu ulicu, udbaš koji je vodio čitavu operaciju protiv studenata bio je podosta iznenađen kad je vidio da ja nisam student. Kod političke policije u Hrvatskoj postoje, naime, razne struje, tako da je ona oštrija mene naprosto podvalila kao studenta, samo da me se što prije dočepaju. Policija je najprije imala odobrenje da može uhititi samo najistaknutije studentske vođe. Članovi MH i HT bili su zatvoreni tek mjesec dana nakon mene, tek kad je u jugoslavenskom političkom vodstvu donesena odlukada se nastupi još oštrije.

NH: Zašto su ti policijski „jastrebovi“ baš Vas željeli što prije imati u zatvoru?

B. B.: Do toga je došlo zbog čitavog niza okolnosti. Udba mi nikad nije zaboravila, a još manje oprostila onaj moj izvještaj iz godine 1967. (prvi uniformirani stražar u zatvoru kojega sam vidio 12. prosinca 1971. bio je također čuvar kidnapiranih studenata u jednom od tajnih zatvora iz godine 1966.). To je meni bilo već četvrto uhićenje. Prvi put sam bio zatvoren kao gimnazijalac godine 1957., zatim 1959., pa 1965. (tada je bilo najgore). Osim toga, nakon Karađorđeva većinu slobodnog vremena provodio sam s vođama hrvatskih sveučilištaraca. Oni su tada bili pomalo i usamljeni.

NH: Je li Vam onda na policiji predočen nalog za uhićenje?

B. B.: Tražio sam da mi pokažu nalog, a odgovorili su mi da ja nisam uhapšen.

NH: Nego što?

B. B.: Ništa. Zatvorili su me u jednu ćeliju, gdje je bilo dvadesetak kreveta. Bio sam potpuno sam. Kako je bila zima, htio sam leći. Koji sam god krevet otvorio, bio je krvav, sve plahte krvave. U jedan sat u noći upalilo se svjetlo, ušao je jedan od onih koji su me hapsili i rekao mi da sam uhapšen. Pokazao mi je policijski formular o hapšenju, koji oni moraju uručiti istražnom sucu. Bilo je više točaka koje treba zaokružiti. Meni je bila zaokružena točka u kojoj se kaže da krivično djelo uhapšenoga podliježe smrtnoj kazni. To je bila izlika za uhićenje bez naloga.

Policajci prekvalificirani u suce

NH: Jesu li Vam uručili rješenje suca za pritvor?

B. B.: Ne. Odveden sam pred istražnog suca Zlatana Markovića. On je prije bio udbaš, pa je prešao u istražne suce, još prije Brijunskog plenuma 1966. To je bila opća praksa nakon reforme istražnog postupka, kad je uveden zakon da istragu ne vrši policija, nego istražni suci: udbaši su jednostavno „prekvalificirani“ u istražne suce. I baš taj Zlatan Marković vodio je istragu protiv studenata 1965. koji su bili kidnapirani. Znači da on spada u tu terorističku, doslovno terorističku grupu, koja je prije izvodila torture nad zatvorenicima. On je sad istražni sudac čitavog studentskog vodstva i ljudi iz Matice hrvatske.

NH: Jeste li upitali je li to njihovo normalno radno vrijeme, u noći?

B. B.: Nisam ni stigao ništa pitati. Marković je odmah uzviknuo: „Zdravo, Bušiću, opet se vidimo!“ Poznavao me je još od 1965., kad sam također bio zatvoren u vezi sa studentima, iako već tada nisam više bio student, nego sam radio u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske. Na moje pitanje zašto sam uhićen, odgovorio mi je: „Zbog tvoga pisanja u Hrvatskom književnom listu i Hrvatskom tjedniku“. Pokazao mi je i fotokopije mojih članaka iz tih glasila, kao dokazni materijal. Ja sam mu odmah rekao da se još dosada nije dogodilo u povijesti da policija zatvara nekoga bez naloga za uhićenje zbog članaka koji su objavljeni u legalnim novinama, a neki od tih članaka bili su objavljeni prije dvije ili tri godine. Rekao sam Markoviću, ako on svojim rješenjem o mom uhićenju ozakoni tu praksu, može bilo koji policajac na ulici bez naloga za uhićenje zatvoriti bilo kojega hrvatskog pisca ili novinara, jednostavno zato što su oni u nekoj davno izašloj knjizi ili novinama napisali koju rečenicu, koja se tom policajcu ne dopada. Otvoreno sam mu rekao da se takvo nešto nije dogđalo ni za vrijeme najgorih Staljinovih čistki. Istražnog suca Zlatana Markovića moj prosvjed nije nimalo zbunio, a još manje posramio. Rekaomi je: „Uvijek se u povijesti nešto mora dogoditi prvi put“. Vidjelo se na njemu da ga raduje što ponovno ima priliku zatvarati ljude.

NH: To je dakle bio povijesni presedan?

B. B.: Da. Tako se nešto nije radilo ni pod Rankovićem, ni za vrijeme Staljina. To sam poslije izjavio u zapisnik i potpisao. Dobio sam nalog za pritvor u trajanju od tri dana, a zatim u trajanju od mjesec dana. Rješenje istražnog suca Markovića potvrdio je Okružni sud. Tako je bilo ozakonjeno najgore bezakonje. Naknadno sam doznao da je istražni sudac Marković dao nalog da se izvrši premetačina u stanu Miljenke Vuković, „supruge Bruna Bušića“, kod koje da se krije moj propagandni materijal. Policija u stanu Miljenke Vuković nije našla nikakav moj propagandni materijal, već njezina muža i dijete. Tu sam ženu vidio možda jedanput u životu. Marković je izdao nalog na osnovu policijske prijave, iako je znao da nisam oženjen. Valjda je mislio da je i to jedna od mojih podvala i dio mog urotničkog kontrarevolucionarnog rada.

Bajka o sveznanju Udbe

NH. Pa kako je došlo do toga da su Vas povezali s tom ženom?

B. B.: Ona je bila udata za Jozu Bušića, koji je radio u „Čistoći“. Poslije je i on bio podvrgnut policijskom progonu, pa je morao bježati u inozemstvo. To je samo jedan primjer kako je Udba bila totalno neobaviještena o svemu. Tako su negdje oko Nove godine 1972. protiv mene podnijeli drugu prijavu: „Bruno Bušić, dok je bio u Parizu, surađivao je s političkom emjgracijom, te je tako s političkim emigrantima Nevenom Šimcem i Vicom Vukojevićem osnovao ogranak Matice hrvatske u Parizu“. U to vrijeme, dok je policija pisala tu prijavu, Neven Šimac se nalazio na odsluženju vojnog roka u školi rezervnih oficira, mislim u Zadru, a Vice Vukojević je bio u Zagrebu. Dakle, potpuna neobaviještenost.

NH: Inače vlada u emigraciji, a i kod kuće, velika fama o tome kako je Udba sveznajuća, kako je to jedna od najsavršenijih policija na svijetu, da ima strahovito organiziranu mrežu, neograničena sredstva, da raspolažu najmodemijim metodama i aparatima…

B. B.: Tu famu Udba sama o sebi neumorno širi. A svi mi koji smo tada bili uhićeni i podvrgnuti višemjesečnoj istrazi, i sveučilištarci i ljudi iz Matice, smijali smo se kako ti policajci ništa ne znaju, kakve su glupe prijave podnosili. Nisu znali ni u kojoj je sobi uredništvo Hrvatskog tjednika, iako je zgrada Matice hrvatske preko puta zgrade u kojoj je smještana politička policija. Ništa nisu znali o Matici hrvatskoj, o vođama hrvatskih sveučilištaraca. Bili su potpuno neobaviješteni o svim važnim pojedinostima.

Nova Hrvatska, br. 19. London 1975.

 


Pogovor: Bruno Bušić je uhićen 12. prosinca 1972. I sam sam bio student u Zagrebu, ali isto tako član i aktivist Matice hrvatske u petrinjskom ogranku. Kada su počela uhićenja, povukao sam se kući u Hrastovicu (pokraj Petrinje). Nisam znao da je i meni bilo namijenjeno da budem uhićen, jer mi je bilo svega dvadeset godina i nisam bio prominentna osoba u tom procesu, ali sam se pribojavao.

Upoznao sam se drugom polovinom prosinca 1971. sa slučajem jednog mladića kojega su pokupili na ulici, strpali u “maricu”, odvezli u policijsku stanicu, isprebijali ga i onda ga onako polomljenoga opet izbacili na ulicu, bez da je postojao nalog za uhićenje ili bilo kakav papirnati trag tog događaja. Završio je s oštećenim bubrezima. Kod odvjetnika je saznao da nema na osnovu čega pokrenuti postupak, jer nije postojala bilo kakava evidencija da je ikada bio priveden.

Zaključio sam tada da će biti najsigurnije da se prebacim preko granice.

Slovensko-austrijsku granicu sam prešao u rane jutarnje sate 2. siječnja 1972. Svega sat ili dva kasnije stigla je skupina policajaca iz Petrinje s nalogom da me uhite. Kad me nisu našli, pozvali su mog susjeda Josu Hanjca da bude svjedok kod premetačine.

Pričao mi je da su razrovali cijelu kuću i odnijeli sve što bilo papirnato, uključujući i moju školsku i drugu dokumentaciju. Unutrašnjost kuće ostala je izgledati kao da je uragan kroz nju propuhao.

Dodam li tome još nekoliko slučajeva kada sam za samo nekoliko sati izbjegao sudbini, uključujući i događaje u Zagrebu pod kraj 1991., moram se pozvati na svoj instinkt, a moji bliži prijatelji to i danas zovu ludom srećom.

Zadovoljština za sve, za one koji su preživjeli, za one koji su izgubili život i za one koji su pretrpjeli uvrede, šikaniranja, zatvore i batine, bila je uspostava hrvatske samostalnosti, ali nije potpuno ostvarena.

Nisam siguran da ćete naći i jednoga branitelja iz Domovinskog rata ili bilo koga iz prijeratne borbe za hrvatsku samostalnost, u domovini ili emigraciji, koji će vam reći da je ova Hrvatska ispunila naša očekivanja i da je zadovoljan rezultatom te borbe.

Previše je toga uloženo da bi se koplje smjelo baciti u trnje.

Život ide dalje! Borba za ostvarenje istinske samostalnosti, slobode, pravde, demokracije i napretka se nastavlja. (Dinko Dedić/ProjektVelebit)

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Marko Ljubić: Uporišta i opasne posljedice političke srbizacije Hrvatske – II. dio

Objavljeno

na

Objavio

Politička srbizacija u Hrvatskoj, pogotovo nakon 2000. godine i serije državnih i političkih postupaka koji ili grannie s veleizdajom ili su klasična veleizdajnička namjera i nedjela, ima svoje političko izvorište u političkom krivotvorenju tvz. Erdutskog sporazuma. Sporazumu koji je odavno pravno i politički mrtav, a koga upravo zbog statusa „strane“ u Hrvatskoj uz stimulaciju hrvatskih državnih politika i javnosti, ciljano i opasno zloupotrebljavaju bivši vojni, danas politički i specijalno-ratovski agresori.

Zato se potpuno ignorira Tuđmanovo pismo Vijeću sigurnosti i hrvatska državna jamstva etničkim Srbima.

To Tuđmanovo pismo zapravo potpuno delegitimira današnji SNV, današnji SDSS, potpuno delegitimira Srbiju kao aktera bilo kakvih razgovora o stupnju sloboda srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj izvan standardnih međunarodnih principa, a s druge strane, Erdutski sporazum upravo to sve omogućuje na suprotnim stajalištima, i SNV-u, Pupovcu, SDSS-u SPC-u te Republici Srbiji danas.

Iako je taj sporazum odavno – potrošen i mrtav.

PupovacZato Pupovac vrišti o antisrpskoj naravi referendumske inicijative o promjeni izbornoga sustava, jer je svjestan, da bi takva inicijativa mogla sustavno legalizirati činjenicu da pored njega i njegove beogradske politike postoji mogućnost legaliziranja političkih ideja i interesa etničkih Srba u Hrvatskoj, koji se ponašaju kao pripadnici jedinstvene hrvatske političke nacije i prestaju biti sateliti, odnosno instrumenti imperijalne beogradske srpske politike u Hrvatskoj.

S tim referendumskim ciljem i primjerenim izbornim sustavom zapravo u političkom smislu završava pobjednička akcija hrvatske države ljeta 1995. godine koja se danas slavi kao Dan pobjede.

S tim političkim ciljem i takvim izbornim sustavom etnički Srbi u Hrvatskoj konačno postaju ravnopravni hrvatski državljani, pripadnici jedinstvene političke hrvatske nacije sa svim specifičnim etničkim pravima, a srpskim agenturama se postavlja moćan zid na Dunavu.

Potpuna konzistentnost srpskih institucija u RH, Pupovca, SPC-a i Srbije

Samo slijepci ne vide i ne razumiju potpunu konzistentnost u ponašanju srpskih institucija u Hrvatskoj, Milorada Pupovca i SPC-a, te Srbije, koji osmišljeno i vrlo precizno uz veliku potporu šaroliko deklariranih skupina i organizacija u Hrvatskoj provode politiku federalizacije Hrvatske. Nije ta politika samo plod podmuklih srpskih namjera, tome se sve više priklanjaju i bošnjački islamistički elementi u političkom vrhu bošnjačkog naroda u BiH, a na to nasjedaju i naivne lokalne političke inicijative koje pred realnim problemima funkcioniranja hrvatskog državnoga poretka osmišljenoga za mrvljenje Republike Hrvatske izbornim sustavom s deset plus dvije izborne jedinice, zbog svojih lokalnih interesa pokušavaju rješenja tražiti u regionalizaciji Hrvatske. Naročito je takve inicijative poticao bviši predsjednik Josipović, inače zagovaratelj povlačenja hrvatske tužbe protiv Srbije kojom bi bio izbijen presudan i moćan međunarodno pravni argument Hrvatskoj za uređivanje odnosa sa Srbijom, zatim inicijator preko bivše Mostove ministrice Jurlina Alibegović projekta regionalizacije Hrvatske, na koji su nasjeli ne samo MOST, nego i mnogi drugi dobronamjerni, a naivni sudionici javnoga i političkog života u Hrvatskoj.

Izborni sustav s deset izbornih jedinica, zatim separirane jedinice dijaspore i manjina, inicijativa povlačenja tužbe protiv Srbije, te inicijative regionalizacije Hrvatske uz ovakav državni poredak, zapravo su vrlo podmukli instrumenti prilagodbe hrvatske političke realnosti ostvarivanju srpskih imperijalnih pozicija i strateških ciljeva.

StanimirovićTko pažljivije prati događaje vidjet će da su sve te ideje i inicijative zapravo izišle iz iste kuhinje.

Uoči parlamentarnih izbora 2015. godine, na samome početku predizborne kampanje u svojoj kolumni sam zabilježio nevjerojatnu najavu Vojislava Stanimirovića s Preradovićevoga trga u Zagrebu, koji je na prvome promotivnom skupu SDSS-a u prostorijama SNV-a, u društvu svih viđenijih Srba u to vrijeme, počevši od Milorada Pupovca, njegovoga tadašnjega i današnjega pomoćnika Saše Miloševića, vrha SPC-a u Hrvatskoj i većine zagrebačkih etničkih i političkih Srba hrvatskog etničkog podrijetla tada jasno rekao da je to historijski trenutak za Srbe u Hrvatskoj da ponovo konačno i zauvijek ostvare status političkog naroda. Upozorio sam tragom svih relevantnih događaja iz neposredne prošlosti i upozoravajući na podvalu isključivoga pozivanja na Erdutski sporazum, da je to politički akt nove agresije i legalizacije konstitutivnosti političkog srpstva u Hrvatskoj na izvorištima tvz. „druge strane“, što izravno ukazuje na nepriznavanje temeljnih ciljeva hrvatskog ustavnog poretka.

Upozorio sam tada da u Hrvatskoj u području obrazovanja, nekih sustavnih rješenja o isključivoj participaciji etničkih Srba u državnim i javnim institucijama pod firmom navodnih prava nacionalnih manjina zapravo već postoje ne samo federalni nego i konfederalni elementi potpuno na tragu famoznoga plana Z-4, kojim je Hrvatska trebala uoči Oluje postati surogat država, nešto nalik na današnju Bosnu i Hercegovinu.

To međutim nije slučajna izjava niti je nastala na temelju sagledavanja stanja u Hrvatskoj u tom trenutku. Ta izjava je logički i planski slijed srpskoga ponašanja nakon Oluje, u Hrvatskoj i prema Hrvatskoj.

Uzmimo još jedan primjer.

Idejni okvir za razbijanje same esencije hrvatske državnosti

Srpske nacionalne institucije u Hrvatskoj će doslovno svaku inicijativu kojoj je cilj i platforma afirmirati građansku državu u Hrvatskoj nasuprot afirmacije nacionalne državnosti, kako u političkim, tako i u svim javnim raspravama, snažno i ultimativno podržati, poduprijet će bez izuzetka sve anacionalne, globalističke i lijevo-liberalne inicijative koje izravno zadiru u samu esenciju obitelji, antropološku bit čovjeka, identitet, na sve načine će poduprijeti slabljenje i kriminalizaciju nacionalnog identiteta većinskih Hrvata, a istovremeno, ne samo oni, nego i sve navodne građanske udruge lijevo-liberalnoga spektra, žestoko će se boriti za afirmaciju nacionalnog identiteta Srba u Hrvatskoj.

Treba li kontradikciju da je opasan nacionalni identitet većinskoga naroda, a pozitivan i poželjan nacionalnih manjina, prevoditi i dokazivati kao izravan idejni okvir za razbijanje same esencije hrvatske državnosti?

Naravno da ne i naravno da to jest platforma razaranja hrvatske državnosti.

Takvih je primjera tisuće, ali ovo su najindikativniji.

Pupovac je u prijeporima oko ustavnih promjena 2010. godine, očito silno zatečen reakcijom Vesne Pusić koja je osporila uvrštavnje Zajedničkog vijeća općina (srpskih) u ustavni poredak Republike, javno cmoljio i prijetio međunarodnom zajednicom pozivajući se na status „dvije strane“ iz Erdutskih sporazuma. Suglasnost da Zajedničko vijeće općina uđe u hrvatski ustav kao ustavna kategorija dao je tadašnji HDZ, odnosno njegovi lideri Jadranka Kosor i vrlo vjerojatno „ustavotvorac“ Šeks, što je po svemu do sada najsramnija epizoda HDZ-a, a ponajprije to dvoje ljudi i svih članova tadašnjeg Kosoričinoga rukovodstva. Da je to prošlo Pupovac i njegova „strana“ odnosno bivši agresori dobili bi uz sve postojeće konfederalne i federalne elemente, i prostor, geografsko uporište i to uz granicu sa Srbijom, pa bi na taj način bile ispunjene sve pretpostavke za konstituiranje Srba kao drugog nosivog naroda u Republici Hrvatskoj i formiran siguran most za neka buduća osvajanja i agresije.

Uz činjenicu da hrvatska država nikada nakon proglašenja presude stalnoga međunarodnoga suda u Haagu, koji je eksplicitno u svome obrazloženju Srbiju označio kao agresora na Republiku Hrvatsku, a to što je ona s pobunjenim Srbima činila tijekom četiri ratne godine i tijekom okupacije proglasio genocidnim radnjama, nikada nije ni pokušala prirediti integrirane elemente toga, sada već standarda i pravne stečevine mađunarodnoga prava najvišega ranga i neupitnosti i pozvati strane veleposlanika te im to uručiti uz pitanje – što biste vi u svojim zemljama radili prema nekome tko je ovo pokušao uraditi vama; Hrvatska danas ni ne pokušava s najviše državne razine javno, jasno i glasno reći da su hrvatski Srbi etnička manjina, te da ne mogu imati srpska politička prava, nego jedino i isključivo prava političkih državljana Republike Hrvatske. Ta prava naravno ne mogu biti u suprotnosti s pravima i ciljevima većinskoga naroda!

A to je bit stvari.

Potreban je referendum o izbornom sustavu

I zato je potreban referendum o izbornome sustavu, pa čak i uz činjenicu kad bi postojala politička volja i mogućnost u Saboru, koja naravno ne postoji, to ozakoniti kao temelj novoga državnoga poretka. Jer ovakav državni poredak – ne valja.

Valja naglasiti još nekoliko detalja koji ukazuju na pogubnost izvorišta srpske politike u Hrvatskoj danas, iz Erdutskog sporazuma.

Prvo, sama činjenica da se Srbi pozivaju na status „strane“ u sporazumu koji je jamčila međunarodna zajednica, zapravo govori o tome da do tada ni jedan pobunjeni Srbin nije imao status hrvatskog državljanina, te da je čak i po tom osnovu u Hrvatskoj vođen međunarodni ratni sukob.

 

SANU

To isključuje svaku mogućnost građanskih prava Srba s okupiranih teritorija u Republici Hrvatskoj do trenutka potpune mirne reitegracije, pa je neoprostivi dilatentizam isticati kao što to rade hrvatski državni i lokalni dužnosnici tjekom proslave Dana pobjede i u svakoj drugoj najčešće isforsiranoj prigodi žal za srpskim žrtvama nazivajući ih hrvatskim građanima. Za žrtvama treba i valja žaliti, ali srpske žrtve iz domovinskog oslobodilačkog rata – nisu bili hrvatski građani, jer nisu ni pristajali na hrvatsku državnost, nisu htjeli hrvatsko državljanstvo, jer, da jesu, ne bi bilo rata. Isticati njihov građanski status znači i prihvaćati prava na temelju nečega što nije postojalo, koja bilo tko i bilo kad može zahtijevati, što Srbi po definiciji čine bez obzira na uporište i opravdanost, najčešće na nevjerojatnim konstrukcijama i krivotvorinama koje kreira i potiče srpska država i prije svega SPC već više od stoljeća; znači biti u najmanju ruku krajnje neodgovoran, ako se iza toge ne krije nešto i puno opasnije. To istodobno znači da je Republika Hrvastka napravila tešku stratešku pogrješku dajući državljanstvo Srbima koji su pobjegli pred i u tijeku oslobođenja Hrvatske, koji se nikada nisu vratili i neće vratiti u Hrvatsku, nastavljajući politička i svaka druga neprijateljstva u Srbiji i diljem svijeta, ovaj put kao hrvatski državljani, iako nikada nisu i neće prihvatiti odgovornosti koje nosi državljanstvo, a prije svega imperativnu lojalnost hrvatskoj državi kao političkoj činjenici. Lojalnost na temelju državljanstva je međunarodni pravni i politički standard bez izuzetka.

Zbog toga Srbi s okupiranih područja nisu mogli ostvarivati niti steći nikakva građanska prava u državi koju su oružjem napali, okupirali i pokušali osporiti genocidnim radnjama protiv njenoga većinskoga naroda, niti bilo što pripadajuće iz toga okvira tijekom agresije i okupacije Republike Hrvatske. Zato je danas potpuno kapitulantski i pogrješno govoriti o „poginulim hrtvatskim građanima srpske nacionalnosti“ tijekom Oluje. Nisu to bili hrvatski građani.

Niti bi hrvatski Srbi sudionici agresije smjeli imati ikakva stečena prava na temelju sudjelovanja u agresiji!

A imaju zlouporabom pozicije „strane“ iz Erdutskog sporazuma.

To što su živjeli na međunarodno priznatom teritoriju Republike Hrvatske dokazuje samo činjenicu da su bili – agresori i da su sudjelovali u međunarodnom zločinu prema ocjeni ICJ-a. Taj logički pravac ukazuje da su status hrvatskih državljana imali samo Srbi na slobodnim područjima Republike Hrvatske, te da se uz ostalo, na njih ne može primjenjivati – abolicija.

To nadalje znači da je recimo Milorad Pupovac, Čedomir Višnjić ili bilo koji drugi Srbin koji je na bilo koji način dokumentirano surađivao sa srpskim agresorom u razdoblju agresije ili okupacije bio – izdajnik te se na njega ne može primjenjivati državna milost i oprost.

To valja jasno naglasiti u svakom razgovoru sa stranim državnicima, diplomatima, o Pupovcu i njegovim zahtjevima, tome trebaju pristupiti odgovorno državne institucije i na taj način valja razgovarati sa svim Srbima koji su nakon završetka rata postali Pupovčeva i SDSS-ova kolona i naglootkrivene žrtve „hrvatskog fašizma“, „mračnih godina“ „Tuđmanove diktature“.

Tome se može i mora stati na kraj samo jednim jedinim načinom.

Izmjenom izbornog sustava Srbima izbiti imperijalne ciljeve

Izmjenom i to dubinskom, izbornoga sustava, koji podrazumijeva ustavne i zakonske promjene, a to je nemoguće bez nacionalnoga referenduma. Da imaju nužan kritički minimum državničke odgovornosti to bi inicirali ili predsjednica Republike ili vlada Republike Hrvatske, jer s tim se ne može taktizirati. A kako je očito da nemaju, vrijeme je za samoorganizaciju hrvatskoga naroda putem postojećih organizacija, bez sektašenja, monopoliziranja, isključivosti i uz korištenje najviših potencijala i ostvarenja nacionalne i svijetske pameti i mudrosti u definiranju političkih i provedbenih ciljeva i modela.

Izmjenom izbornoga sustava treba političkim Srbima zauvijek izbiti imperijalne ciljeve i namjere iz ruku, a osloboditi prostore lojalnim etničkim Srbima koji su bili sudionici hrvatskog socijalnog, kulturnog, političkog, ali i vojno-policijskoga života tjekom osloboliačkoga rata od Srbije i većine Srba u Hrvatskoj. I koji pokazuju neupitnu lojalnost Republici Hrvatskoj i povjerenje u hrvatski narod. Oni moraju biti stimulirani u političkom, javnom i socijalnom okruženju u Hrvatskoj, jer pismo predsjednikaTuđmana govori o srpskoj nacionalnoj manjini, a ne o pravima – agresora.

Onoga trenutka kad političke, civilne, akademske i javne strukture u Hrvatskoj to shvate, Hrvatske više neće imati problema s latetnom srpskom ageresijom, koja ni jednoga trenutka nakon ljeta 1995. godine nije prestala, a danas je histeričnija i opasnija nego ikada, jer je postala oslonac održavanja – hrvatske vlasti. A to je zadnji prag uništenja državnosti hrvatskog naroda.

Marko Ljubić/HKV

>Marko Ljubić: Uporišta i opasne posljedice političke srbizacije Hrvatske – I. dio

facebook komentari

Nastavi čitati