Perković, Pitagora i Pogan

0

Perković i njegov odvjetnik Nobilo uvjeravali su javnost da je Perković krajem 80-ih godina prošloga stoljeća shvatio neminovnost raspada Jugoslavije i stvaranja samostalne hrvatske države. Ubrzo su se u javnosti pojavili dokazi kako se radi o izmišljenim tvrdnjama. U isto vrijeme Perković i Nobilo prešućuju događaj o kojemu je više puta govorio Perkovićev i Udbin suradnik Vinko Sindičić koji je izjavio da je u listopadu 1988. putovao po ‘zadatku Josipa Perkovića i Zdravka Mustača’ u Škotsku (gdje je pucao u Nikolu Štedula) i to u sklopu ‘priprema raspada Jugoslavije’

Josip Perković i njegov odvjetnik Ante Nobilo prošlih su tjedana pokušali uvjeriti hrvatsku javnost da je Perković krajem 80-ih godina prošloga stoljeća shvatio neminovnost raspada Jugoslavije i stvaranja samostalne hrvatske države pa da se aktivno uključio u taj proces i pomogao Franji Tuđmanu osnovati HDZ, pobijediti na izborima, naoružavati Hrvatsku, stvarati novu obavještajnu zajednicu… No ubrzo su se u javnosti pojavili dokazi kako se uglavnom radi o potpuno izmišljenim tvrdnjama i, u slučaju razdoblja nakon prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj, preuveličavanju Perkovićeve uloge u tim događajima.

[dropcap]U[/dropcap] isto vrijeme Perković i Nobilo prešućuju jedan događaj o kojemu je više puta govorio Perkovićev i Udbin suradnik Vinko Sindičić, u kojemu je Perković imao stvarnu ulogu, a kojim je Udba pokušala utjecati na proces raspada Jugoslavije i stvaranja samostalne hrvatske države. Sindičić je doslovno izjavio da je u listopadu 1988. putovao po ‘zadatku Josipa Perkovića i Zdravka Mustača’ u Škotsku, i to u sklopu ‘priprema raspada Jugoslavije’. U tu se svrhu Sindičić, prema vlastitim riječima, više puta sastajao i dogovarao s Perkovićem u Hrvatskoj (Zagreb i Rijeka) i Italiji (Verona). Za potrebe toga zadatka, posebice vezano za putovanja u inozemstvo, jer se radilo ozbiljno i po propisima Udbina tajno-policijskoga djelovanja, Perković je bio dobio drugo ime – Boris Horvat. Sindičić, koji se u tajnim Udbinim arhivama vodio pod pseudonimom ‘Pitagora’, također je dobio novi identitet – Rudolf Lehotsky. Taj je čovjek postojao, bio je švicarski biznismen koji je odsjedao u zagrebačkome hotelu ‘Esplanada’. Operativci Udbe, uz pomoć suradnika na recepciji hotela ‘Esplanada’, ukrali su njegove dokumente, putovnicu i vozačku dozvolu te su na njima zamijenili njegove fotografije sa Sindičićevim.

Kao što je poznato, Sindičićev zadatak bio je ubiti Nikolu Štedula, predsjednika ‘Hrvatskoga državotvornog pokreta’ (HDP), koji je živio u škotskome gradiću Kirkcaldyju pored Edinburga. Sindičić je zadatak trebao izvršiti – simbolično – upravo na 10-godišnjicu ubojstva Brune Bušića, dakle 16. listopada 1988. Zbog ‘tehničkih’ poteškoća, jer mu se nisu uspjela pridružiti dvojica suradnika iz standardne killerske trojke, Sindičić je četiri dana kasnije – 20. listopada – odlučio samostalno izvesti akciju. Štedul je preživio, a Sindičić je uhićen i osuđen na 15-godišnju robiju. Perković i Nobilo ostali su dužni hrvatskoj javnosti pojasniti kako se taj atentat na Štedula uklapao u plan rušenja Jugoslavije i stvaranja hrvatske države.

 O ozračju tih dana u saveznoj centrali SDB-a u Beogradu svjedočio je Ivan Lasić – Gorankić, bivši načelnik II. uprave SDB-a SSUP-a, 29. siječnja 1993. na saslušanju pred Božidarom Jovanovićem, istražnim sucem Županijskoga suda u Zagrebu. Lasić je u vrijeme atentata na Štedula već bio u mirovini, ali je krateći svoje umirovljeničke dane u Beogradu znao navratiti u firmu do bivših kolega:

 ‘Prisjećam se razgovora s Jovom Milošem koji je umirovljen, a svojedobno je također bio načelnik II. uprave (prije Lasića – op.a.). Znao je navratiti kod mene te je tako došao i jednom prilikom u vrijeme kada je izvršen atentat na Nikolu Štedula u Škotskoj. Ja sam prethodno bio navratio kod Zorana Savićevića, tadašnjeg načelnika II. uprave (nakon Lasića – op.a.) za kojeg sam znao da je pristojan mladić, i čak na izvjestan način utjecao da bude postavljen, smatrajući ga sposobnim, a što je i njemu bilo poznato, pa sam ga upitao: ‘Zoki, kako si, ima li problema?’. On mi je na moje iznenađenje odgovorio: ‘E moj Lasiću, ima problema i to velikih’. Mislim da je ovaj razgovor vođen 1989. godine, međutim, siguran sam da je bilo neposredno nakon atentata na Štedula u Škotskoj. Tada je netko ušao i mi smo prekinuli razgovor, a na hodniku me sreo naprijed spomenuti Jovo Miloš, koji je volio mnogo pričati, te me odmah upitao jesam li bio kod Zorana i jesam li pročitao, a ja sam se pravio kao da ništa ne znam, pa mi je on doslovno rekao: ‘Nova Hrvatska’. Pitao sam ga što piše, a on mi je odgovorio: ‘Jesi vidio što napravi onaj mulac, ‘Pitagora’? Kako je sredija Brunu u Parizu! Što sad napravi, uprska i sebe i Službu!’. Ja sam nastojao otići, tako da smo razgovor prekinuli, iako je bilo precizno jasno da se to odnosi na Sindičića i atentat na Štedula, te na ubojstvo Bušića u Parizu.”

O psihozi u saveznoj centrali Udbe govori depeša br. 24038 od 25. listopada 1988., upućena svim republičkim šefovima Udbine II. uprave, uključujući i Branka Traživuka u Zagrebu, koji je na toj poziciji naslijedio Josipa Perkovića, u međuvremenu unaprijeđenoga u prvoga čovjeka (‘tehničkoga direktora’) cjelokupne Udbine operative u Hrvatskoj. Depešu je potpisao prije spomenuti Zoran Savičević, načelnik II. uprave SDB-a SSUP-a:

 ‘Akcija na Nikolu Štedula, predsednika HDP, o kojoj su uglavnom informisali svi izvori SDB i SID SSIP, upučuje i na odgovarajuće operativno postavljanje SDB. S tim u vezi u narednom razdoblju treba odložiti redovne i vanredne kontakte sa saradničkim pozicijama u inostranstvu, odnosno zemlji. Ovakav stav treba poštovati posebno kada su u pitanju kvalitetne saradničke pozicije orjentisane na žarište i istaknute teroriste iz HDP i druge ustaške organizacije. Od ovih i ostalih pozicija SDB treba i dalje primati informacije, kao što se to radi u normalnim okolnostima. Svako inzistiranje u pravcu dobivanja ‘što više podataka’ u ovom slučaju, u ovoj situaciji, cenimo kontraproduktivnim. Očekujemo da će pojedinci iz ovih sredina biti na udaru mera stranih organa bezbednosti, posebno oni emigranti koji su bili u kontaktu sa Štedulom, odnosno koji su ga posećivali u Škotskoj /najbrojniji su iz SR Njemačke/. Realno je očekivati da će u toku poduzimanja takvih mera i izvori SDB biti zahvaćeni. Na osnovi ovakve procene da izvori što ‘manje znaju’ i da ne ‘osete’ naš pojačani interes za ovaj slučaj vidimo i manje šansi da dođe do njihove eventualne dekonspiracije s jedne i mogućnosti za dalje uobičajeno operativno delovanje sa druge strane.” 

Tri dana kasnije, 28. listopada 1988., posebnu depešu svim šefovima republičkih Udbi (u Zagrebu je to bio Đuro Pešut) uputio je šef savezne centrale u Beogradu (‘drug /gospodin/ direktor’) Zdravko Mustač:

 ‘Antijugoslavenska kampanja u delu zapadnih sredstava javnog informisanja povodom atentata na N. Štedula, koja se pokušava dovesti u vezu sa jugoslavenskim zvaničnim organima, upućuje na potrebu daljeg adekvatnog postavljanja SDB. na konferenciji za štampu u SIP 27. 10. 1988. godine energično su odbijene sve špekulacije i neodgovorne tvrdnje koje nastoje da SFRJ dovedu u vezu sa ovim oružanim sukobom u Škotskoj. Pored ocena i sugestija iz naše depeše pod gornjim brojem, kojih se i dalje treba pridržavati, molim da kod odobravanja privatnih putovanja radnika SDB u inostranstvo vodite računa o novonastalim okolnostima i budete krajnje restriktivni, s obzirom da ne isključujemo mogućnost provociranja tokom njihova boravka izvan zemlje’.

Prvi Udbin suradnik koji je šefovima dojavio da nije uspio atentat na Štedula, radio je za centar slovenske Udbe u Mariboru (Služba državne varnosti – SDV), u tom trenutku pod kodnim imenom ‘Flora’. Iza toga pseudonima skrivao se Milan Dorič, rođen 28. kolovoza 1930. u Mariboru, emigrant s prebivalištem u bavarskome gradiću Fürthu. Dorič se još 1954. prijavio austrijskim vlastima kao politički bjegunac iz Jugoslavije. Na saslušanju 28. lipnja 1954. u Klagenfurtu austrijskoj policiji naveo je razloge svoga bijega i zatražio politički azil. Nakon nekoliko godina preselio se u Njemačku i povezao s hrvatskim emigrantom Antom – Antikom Vukićem koji je nakon likvidacije Mile Rukavine 26. listopada 1968. u Münchenu izabran za predsjednika organizacije ‘Ujedinjeni Hrvati Njemačke’, podružnice ‘Hrvatskog oslobodilačkoga pokreta’ (HOP) u toj državi. Dorič je neko vrijeme djelovao pod pseudonimom ‘Milan’ koji mu je Udba, nakon što je vidjela da će u njemu dobiti ozbiljna suradnika, promijenila u ‘Hanzi’. Taj pseudonim zadržao je do 12. studenoga 1984. kad je preimenovan u ‘Flora’.

Dorič se posredstvom Vukića uspio povezati i s drugim poznatim hrvatskim emigrantima, uključujući i Stjepana Đurekovića. Zaimljivo je da je Đureković, neposredno prije nego što će biti ubijen 28. srpnja 1983., posjetio obližnji poštanski ured u Wolfratshausenu kod Münchena, u kojem je imao šifrirani poštanski pretinac: podigao je pristiglu poštu i poslao nekoliko pisama – jedno od njih bilo je naslovljeno na Milana Doriča. Đureković je Doriču među ostalim pisao: ‘Da li ste čuli kako je prije desetak dana UDB-a razglasila kako me je ubila u atentatu u Frankfurtu?’

Kao i u slučaju atentata na Štedula, Dorič je među prvima izvijestio svoje šefove u ubojstvu Stjepana Đurekovića. Udbi su njegova izvješća bila posebno važna jer je on kontaktirao i s njemačkom tajnom policijom pa je dojavljivao i o tim kontaktima na kojima je mogao ponešto doznati o podatcima s kojima raspolaže njemačka strana i interesima koje ima u pogledu hrvatske emigracije. Jedan od tih službenika, imenom Paulus, Doriču je rekao ‘da je bil Đureković ubit v noči iz četvrtka na petek, pri čemer so bili upotrabljeni pištoli cal. 22 in 7,65″. Nadalje mu je Paulus ispričao o Đurekovićevu ubojstvu: ‘Zadet je bil s šestimi kroglami v hrbet, nato pa ‘dotolčen’ po glavi, pri čemer je bila uporabljena po vsej verjetnosti sekira ali pa neki drugi topi predmet’.

Zahvaljujući Vokićevim preporukama, ‘Flora’ se bio povezao i s Nikolom Štedulom pa ga je posjećivao od 23. do 26. listopada 1985. u Škotskoj. O razgovorima sa Štedulom i ostalim saznanjima prikupljenim prilikom te posjete detaljno je, na 23 stranice, izvijestio svoje šefove 27. studenoga iste godine. Opisao je izgled Štedulove kuće, ulicu u kojoj se nalazila, ali i njegove životne navike: “Štedul vsako jutro od 7. do 7.45 izvaja jutarnjo telovadbo – yoging, hodi po 5 km, vsak tretji dan pa imata skupaj z ženo telovadbo. Na sprehodih ima vedno s seboj psa voljčjaka’ (str. 15 izvješća). Tadašnji šef II. uprave savezne Udbe Ivan Lasić je mjesec dana kasnije, 16. prosinca 1995., iznio svoje mišljenje o ‘Flori’ u pisanome obliku šefu II. odjela slovenske Udbe:

‘Zadovoljavajuću produkciju ovog suradnika redovno analiziramo i procenjujemo i cenimo izuzetno korisnom za rad SDB, posebno prema HDP. Posebno cenimo uložene napore i postignut stepen pozicije ‘Flore’, odnosno njegovu ugrađenost u rukovodstvo HDP. takođe cenimo stručno vođenje od strane SDB SR Slovenije i ‘Florinu’ disciplinu ophođenja prema Nikoli Štedulu, odnosno stranom faktoru. Stoga i dalje stojimo na raspoloženju u pogledu daljeg zajedničkog dogovaranja. Međutim, s obzirom da su operativne potrebe SDB prvenstveno usmerene u pravcu HDP, smatramo da ‘Flora’ treba svoje angažovanje prema drugim emigrantskim skupinama (DS, HDS, UHNJ) da svede samo u okvire koji su neophodni za održavanje uobičajenih kontakata, i ne zahtevaju veće vremensko angažovanje. Koliko je meni poznato, Služba redovno izvršava svoje obveze prema ‘Flori’ i vodi se računa o njegovom materijalnom obeštećenju. O tome i dalje treba voditi računa, posebno u prilikama kakve su bile u posljednje vreme (imao više putovanja po zadacima HDP van SRN i sl.)’.

Upravo kako je Dorič opisao Udbi, Nikola Štedul je svakodnevno točno u sedam sati izvodio u šetnju svoga njemačkog vučjaka ‘Pašu’, inače dobro istreniranoga psa čuvara. U četvrtak, 20. listopada, izašao je mimo običaja iz stana nešto kasnije, oko osam sati. Kratko je sa psom šetao ulicom i zatim je skrenuo u obližnju šumicu. Nakon petnaestak minuta vraćao se nazad i stotinjak metara prije svoje kuće zapazio je kako mu se iz suprotnoga pravca polagano približava automobil. Kad je došao do njega, vozač je prikočio. Štedul je pomislio da je čovjek zalutao u gradu i da traži pomoć. Nagnuo se prema prozoru. U tom trenutku spomenuti je potegnuo pištolj s prigušivačem i ispraznio cijeli šaržer u Štedula. Bio je to Vinko Sindičić.

Nešto više od mjesec dana prije atentata na Štedula, vodstvo slovenske Udbe predložilo je saveznoj centrali u Beogradu da se Milanu Doriču dodijeli državno odličje. U obrazloženju prijedloga stajalo je: ‘Sod. je od 1966. vključen v delo proti jugoslovanski politični emigraciji v inozemstvu in je pri svojem delu dosegel pomembne rezultate’. Dorič je nakon atentata na Štedula, u prosincu 1988., dobio novi pseudonim – ‘Pogan’.

Prije nekoliko dana slovenski je istraživač i publicist Roman Leljak javno ustvrdio da je Milan Dorič sudjelovao u ubojstvu hrvatskoga političkog emigranta Nikole Martinovića, tadašnjega tajnika ‘Počasnog bleiburškog voda’, 17, veljače 1975. u Klagenfurtu. Toga se dana Martinović po običaju, malo iza 18 sati, dovezao automobilom na posao i parkirao ispred svoje trgovine cvijećem i povrćem na Baumbachplatzu u Klagenfurtu. Ubrzo nakon ulaska u trgovinu odjeknuli su pucnjevi. Sve se odigralo munjevito. Atentatori su neopaženo pobjegli. Martinović je izdahnuo na putu prema bolnici.

Bože Vukušić / Hrvatski tjednik

facebook komentari