Connect with us

BiH

Perković, Pitagora i Pogan

Published

on

Perković i njegov odvjetnik Nobilo uvjeravali su javnost da je Perković krajem 80-ih godina prošloga stoljeća shvatio neminovnost raspada Jugoslavije i stvaranja samostalne hrvatske države. Ubrzo su se u javnosti pojavili dokazi kako se radi o izmišljenim tvrdnjama. U isto vrijeme Perković i Nobilo prešućuju događaj o kojemu je više puta govorio Perkovićev i Udbin suradnik Vinko Sindičić koji je izjavio da je u listopadu 1988. putovao po ‘zadatku Josipa Perkovića i Zdravka Mustača’ u Škotsku (gdje je pucao u Nikolu Štedula) i to u sklopu ‘priprema raspada Jugoslavije’

Josip Perković i njegov odvjetnik Ante Nobilo prošlih su tjedana pokušali uvjeriti hrvatsku javnost da je Perković krajem 80-ih godina prošloga stoljeća shvatio neminovnost raspada Jugoslavije i stvaranja samostalne hrvatske države pa da se aktivno uključio u taj proces i pomogao Franji Tuđmanu osnovati HDZ, pobijediti na izborima, naoružavati Hrvatsku, stvarati novu obavještajnu zajednicu… No ubrzo su se u javnosti pojavili dokazi kako se uglavnom radi o potpuno izmišljenim tvrdnjama i, u slučaju razdoblja nakon prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj, preuveličavanju Perkovićeve uloge u tim događajima.

[dropcap]U[/dropcap] isto vrijeme Perković i Nobilo prešućuju jedan događaj o kojemu je više puta govorio Perkovićev i Udbin suradnik Vinko Sindičić, u kojemu je Perković imao stvarnu ulogu, a kojim je Udba pokušala utjecati na proces raspada Jugoslavije i stvaranja samostalne hrvatske države. Sindičić je doslovno izjavio da je u listopadu 1988. putovao po ‘zadatku Josipa Perkovića i Zdravka Mustača’ u Škotsku, i to u sklopu ‘priprema raspada Jugoslavije’. U tu se svrhu Sindičić, prema vlastitim riječima, više puta sastajao i dogovarao s Perkovićem u Hrvatskoj (Zagreb i Rijeka) i Italiji (Verona). Za potrebe toga zadatka, posebice vezano za putovanja u inozemstvo, jer se radilo ozbiljno i po propisima Udbina tajno-policijskoga djelovanja, Perković je bio dobio drugo ime – Boris Horvat. Sindičić, koji se u tajnim Udbinim arhivama vodio pod pseudonimom ‘Pitagora’, također je dobio novi identitet – Rudolf Lehotsky. Taj je čovjek postojao, bio je švicarski biznismen koji je odsjedao u zagrebačkome hotelu ‘Esplanada’. Operativci Udbe, uz pomoć suradnika na recepciji hotela ‘Esplanada’, ukrali su njegove dokumente, putovnicu i vozačku dozvolu te su na njima zamijenili njegove fotografije sa Sindičićevim.

Kao što je poznato, Sindičićev zadatak bio je ubiti Nikolu Štedula, predsjednika ‘Hrvatskoga državotvornog pokreta’ (HDP), koji je živio u škotskome gradiću Kirkcaldyju pored Edinburga. Sindičić je zadatak trebao izvršiti – simbolično – upravo na 10-godišnjicu ubojstva Brune Bušića, dakle 16. listopada 1988. Zbog ‘tehničkih’ poteškoća, jer mu se nisu uspjela pridružiti dvojica suradnika iz standardne killerske trojke, Sindičić je četiri dana kasnije – 20. listopada – odlučio samostalno izvesti akciju. Štedul je preživio, a Sindičić je uhićen i osuđen na 15-godišnju robiju. Perković i Nobilo ostali su dužni hrvatskoj javnosti pojasniti kako se taj atentat na Štedula uklapao u plan rušenja Jugoslavije i stvaranja hrvatske države.

 O ozračju tih dana u saveznoj centrali SDB-a u Beogradu svjedočio je Ivan Lasić – Gorankić, bivši načelnik II. uprave SDB-a SSUP-a, 29. siječnja 1993. na saslušanju pred Božidarom Jovanovićem, istražnim sucem Županijskoga suda u Zagrebu. Lasić je u vrijeme atentata na Štedula već bio u mirovini, ali je krateći svoje umirovljeničke dane u Beogradu znao navratiti u firmu do bivših kolega:

 ‘Prisjećam se razgovora s Jovom Milošem koji je umirovljen, a svojedobno je također bio načelnik II. uprave (prije Lasića – op.a.). Znao je navratiti kod mene te je tako došao i jednom prilikom u vrijeme kada je izvršen atentat na Nikolu Štedula u Škotskoj. Ja sam prethodno bio navratio kod Zorana Savićevića, tadašnjeg načelnika II. uprave (nakon Lasića – op.a.) za kojeg sam znao da je pristojan mladić, i čak na izvjestan način utjecao da bude postavljen, smatrajući ga sposobnim, a što je i njemu bilo poznato, pa sam ga upitao: ‘Zoki, kako si, ima li problema?’. On mi je na moje iznenađenje odgovorio: ‘E moj Lasiću, ima problema i to velikih’. Mislim da je ovaj razgovor vođen 1989. godine, međutim, siguran sam da je bilo neposredno nakon atentata na Štedula u Škotskoj. Tada je netko ušao i mi smo prekinuli razgovor, a na hodniku me sreo naprijed spomenuti Jovo Miloš, koji je volio mnogo pričati, te me odmah upitao jesam li bio kod Zorana i jesam li pročitao, a ja sam se pravio kao da ništa ne znam, pa mi je on doslovno rekao: ‘Nova Hrvatska’. Pitao sam ga što piše, a on mi je odgovorio: ‘Jesi vidio što napravi onaj mulac, ‘Pitagora’? Kako je sredija Brunu u Parizu! Što sad napravi, uprska i sebe i Službu!’. Ja sam nastojao otići, tako da smo razgovor prekinuli, iako je bilo precizno jasno da se to odnosi na Sindičića i atentat na Štedula, te na ubojstvo Bušića u Parizu.”

O psihozi u saveznoj centrali Udbe govori depeša br. 24038 od 25. listopada 1988., upućena svim republičkim šefovima Udbine II. uprave, uključujući i Branka Traživuka u Zagrebu, koji je na toj poziciji naslijedio Josipa Perkovića, u međuvremenu unaprijeđenoga u prvoga čovjeka (‘tehničkoga direktora’) cjelokupne Udbine operative u Hrvatskoj. Depešu je potpisao prije spomenuti Zoran Savičević, načelnik II. uprave SDB-a SSUP-a:

 ‘Akcija na Nikolu Štedula, predsednika HDP, o kojoj su uglavnom informisali svi izvori SDB i SID SSIP, upučuje i na odgovarajuće operativno postavljanje SDB. S tim u vezi u narednom razdoblju treba odložiti redovne i vanredne kontakte sa saradničkim pozicijama u inostranstvu, odnosno zemlji. Ovakav stav treba poštovati posebno kada su u pitanju kvalitetne saradničke pozicije orjentisane na žarište i istaknute teroriste iz HDP i druge ustaške organizacije. Od ovih i ostalih pozicija SDB treba i dalje primati informacije, kao što se to radi u normalnim okolnostima. Svako inzistiranje u pravcu dobivanja ‘što više podataka’ u ovom slučaju, u ovoj situaciji, cenimo kontraproduktivnim. Očekujemo da će pojedinci iz ovih sredina biti na udaru mera stranih organa bezbednosti, posebno oni emigranti koji su bili u kontaktu sa Štedulom, odnosno koji su ga posećivali u Škotskoj /najbrojniji su iz SR Njemačke/. Realno je očekivati da će u toku poduzimanja takvih mera i izvori SDB biti zahvaćeni. Na osnovi ovakve procene da izvori što ‘manje znaju’ i da ne ‘osete’ naš pojačani interes za ovaj slučaj vidimo i manje šansi da dođe do njihove eventualne dekonspiracije s jedne i mogućnosti za dalje uobičajeno operativno delovanje sa druge strane.” 

Tri dana kasnije, 28. listopada 1988., posebnu depešu svim šefovima republičkih Udbi (u Zagrebu je to bio Đuro Pešut) uputio je šef savezne centrale u Beogradu (‘drug /gospodin/ direktor’) Zdravko Mustač:

 ‘Antijugoslavenska kampanja u delu zapadnih sredstava javnog informisanja povodom atentata na N. Štedula, koja se pokušava dovesti u vezu sa jugoslavenskim zvaničnim organima, upućuje na potrebu daljeg adekvatnog postavljanja SDB. na konferenciji za štampu u SIP 27. 10. 1988. godine energično su odbijene sve špekulacije i neodgovorne tvrdnje koje nastoje da SFRJ dovedu u vezu sa ovim oružanim sukobom u Škotskoj. Pored ocena i sugestija iz naše depeše pod gornjim brojem, kojih se i dalje treba pridržavati, molim da kod odobravanja privatnih putovanja radnika SDB u inostranstvo vodite računa o novonastalim okolnostima i budete krajnje restriktivni, s obzirom da ne isključujemo mogućnost provociranja tokom njihova boravka izvan zemlje’.

Prvi Udbin suradnik koji je šefovima dojavio da nije uspio atentat na Štedula, radio je za centar slovenske Udbe u Mariboru (Služba državne varnosti – SDV), u tom trenutku pod kodnim imenom ‘Flora’. Iza toga pseudonima skrivao se Milan Dorič, rođen 28. kolovoza 1930. u Mariboru, emigrant s prebivalištem u bavarskome gradiću Fürthu. Dorič se još 1954. prijavio austrijskim vlastima kao politički bjegunac iz Jugoslavije. Na saslušanju 28. lipnja 1954. u Klagenfurtu austrijskoj policiji naveo je razloge svoga bijega i zatražio politički azil. Nakon nekoliko godina preselio se u Njemačku i povezao s hrvatskim emigrantom Antom – Antikom Vukićem koji je nakon likvidacije Mile Rukavine 26. listopada 1968. u Münchenu izabran za predsjednika organizacije ‘Ujedinjeni Hrvati Njemačke’, podružnice ‘Hrvatskog oslobodilačkoga pokreta’ (HOP) u toj državi. Dorič je neko vrijeme djelovao pod pseudonimom ‘Milan’ koji mu je Udba, nakon što je vidjela da će u njemu dobiti ozbiljna suradnika, promijenila u ‘Hanzi’. Taj pseudonim zadržao je do 12. studenoga 1984. kad je preimenovan u ‘Flora’.

Dorič se posredstvom Vukića uspio povezati i s drugim poznatim hrvatskim emigrantima, uključujući i Stjepana Đurekovića. Zaimljivo je da je Đureković, neposredno prije nego što će biti ubijen 28. srpnja 1983., posjetio obližnji poštanski ured u Wolfratshausenu kod Münchena, u kojem je imao šifrirani poštanski pretinac: podigao je pristiglu poštu i poslao nekoliko pisama – jedno od njih bilo je naslovljeno na Milana Doriča. Đureković je Doriču među ostalim pisao: ‘Da li ste čuli kako je prije desetak dana UDB-a razglasila kako me je ubila u atentatu u Frankfurtu?’

Kao i u slučaju atentata na Štedula, Dorič je među prvima izvijestio svoje šefove u ubojstvu Stjepana Đurekovića. Udbi su njegova izvješća bila posebno važna jer je on kontaktirao i s njemačkom tajnom policijom pa je dojavljivao i o tim kontaktima na kojima je mogao ponešto doznati o podatcima s kojima raspolaže njemačka strana i interesima koje ima u pogledu hrvatske emigracije. Jedan od tih službenika, imenom Paulus, Doriču je rekao ‘da je bil Đureković ubit v noči iz četvrtka na petek, pri čemer so bili upotrabljeni pištoli cal. 22 in 7,65″. Nadalje mu je Paulus ispričao o Đurekovićevu ubojstvu: ‘Zadet je bil s šestimi kroglami v hrbet, nato pa ‘dotolčen’ po glavi, pri čemer je bila uporabljena po vsej verjetnosti sekira ali pa neki drugi topi predmet’.

Zahvaljujući Vokićevim preporukama, ‘Flora’ se bio povezao i s Nikolom Štedulom pa ga je posjećivao od 23. do 26. listopada 1985. u Škotskoj. O razgovorima sa Štedulom i ostalim saznanjima prikupljenim prilikom te posjete detaljno je, na 23 stranice, izvijestio svoje šefove 27. studenoga iste godine. Opisao je izgled Štedulove kuće, ulicu u kojoj se nalazila, ali i njegove životne navike: “Štedul vsako jutro od 7. do 7.45 izvaja jutarnjo telovadbo – yoging, hodi po 5 km, vsak tretji dan pa imata skupaj z ženo telovadbo. Na sprehodih ima vedno s seboj psa voljčjaka’ (str. 15 izvješća). Tadašnji šef II. uprave savezne Udbe Ivan Lasić je mjesec dana kasnije, 16. prosinca 1995., iznio svoje mišljenje o ‘Flori’ u pisanome obliku šefu II. odjela slovenske Udbe:

‘Zadovoljavajuću produkciju ovog suradnika redovno analiziramo i procenjujemo i cenimo izuzetno korisnom za rad SDB, posebno prema HDP. Posebno cenimo uložene napore i postignut stepen pozicije ‘Flore’, odnosno njegovu ugrađenost u rukovodstvo HDP. takođe cenimo stručno vođenje od strane SDB SR Slovenije i ‘Florinu’ disciplinu ophođenja prema Nikoli Štedulu, odnosno stranom faktoru. Stoga i dalje stojimo na raspoloženju u pogledu daljeg zajedničkog dogovaranja. Međutim, s obzirom da su operativne potrebe SDB prvenstveno usmerene u pravcu HDP, smatramo da ‘Flora’ treba svoje angažovanje prema drugim emigrantskim skupinama (DS, HDS, UHNJ) da svede samo u okvire koji su neophodni za održavanje uobičajenih kontakata, i ne zahtevaju veće vremensko angažovanje. Koliko je meni poznato, Služba redovno izvršava svoje obveze prema ‘Flori’ i vodi se računa o njegovom materijalnom obeštećenju. O tome i dalje treba voditi računa, posebno u prilikama kakve su bile u posljednje vreme (imao više putovanja po zadacima HDP van SRN i sl.)’.

Upravo kako je Dorič opisao Udbi, Nikola Štedul je svakodnevno točno u sedam sati izvodio u šetnju svoga njemačkog vučjaka ‘Pašu’, inače dobro istreniranoga psa čuvara. U četvrtak, 20. listopada, izašao je mimo običaja iz stana nešto kasnije, oko osam sati. Kratko je sa psom šetao ulicom i zatim je skrenuo u obližnju šumicu. Nakon petnaestak minuta vraćao se nazad i stotinjak metara prije svoje kuće zapazio je kako mu se iz suprotnoga pravca polagano približava automobil. Kad je došao do njega, vozač je prikočio. Štedul je pomislio da je čovjek zalutao u gradu i da traži pomoć. Nagnuo se prema prozoru. U tom trenutku spomenuti je potegnuo pištolj s prigušivačem i ispraznio cijeli šaržer u Štedula. Bio je to Vinko Sindičić.

Nešto više od mjesec dana prije atentata na Štedula, vodstvo slovenske Udbe predložilo je saveznoj centrali u Beogradu da se Milanu Doriču dodijeli državno odličje. U obrazloženju prijedloga stajalo je: ‘Sod. je od 1966. vključen v delo proti jugoslovanski politični emigraciji v inozemstvu in je pri svojem delu dosegel pomembne rezultate’. Dorič je nakon atentata na Štedula, u prosincu 1988., dobio novi pseudonim – ‘Pogan’.

Prije nekoliko dana slovenski je istraživač i publicist Roman Leljak javno ustvrdio da je Milan Dorič sudjelovao u ubojstvu hrvatskoga političkog emigranta Nikole Martinovića, tadašnjega tajnika ‘Počasnog bleiburškog voda’, 17, veljače 1975. u Klagenfurtu. Toga se dana Martinović po običaju, malo iza 18 sati, dovezao automobilom na posao i parkirao ispred svoje trgovine cvijećem i povrćem na Baumbachplatzu u Klagenfurtu. Ubrzo nakon ulaska u trgovinu odjeknuli su pucnjevi. Sve se odigralo munjevito. Atentatori su neopaženo pobjegli. Martinović je izdahnuo na putu prema bolnici.

Bože Vukušić / Hrvatski tjednik

facebook komentari

BiH

Dragan Čović: Iz ovih krajeva otići će još 100 000 ljudi

Published

on

By

Nezaposlenost mladih od kojih stvaramo izgubljene generacije najveći je od bezbroj problema s kojima se bori Bosna i Hercegovina, a za koje političke elite niti imaju rješenje niti žele raditi na poboljšanju.

Podaci CIA-e za 2017. godinu vrlo su jasno i govore o današnjoj katastrofi BiH – BiH je vodeća po ovom statističkom podatku sa 62,8 posto nezaposlenih mladih.

Isto tako, podaci govore kako je populacija mladih mnogo bliža granici siromaštva nego populacija odraslih te da oni koji nisu nastavili školovanje čine najveći udio u siromašnoj populaciji – njih 57 posto! Naravno, nikoga u takvim okolnostima ne treba čuditi situacija u kojoj iz BiH posljednjih godina mladi i školovani ljudi bježe “glavom bez obzira”.

O tom problemu govorio je i predsjedavajući Predsjedništva BiH i lider HDZ-a BiH Dragan Čović prigodom sastanka s predstavnica vlasti u USŽ-u rekavši kako je taj problem prisutan u svakom dijelu BiH, a u Krajini možda izraženije jer je granica EU pred vratima.

Mladi bježe u inozemstvo

– Kako bi se to promijenilo moramo stvoriti ambijent tim ljudima da vjeruju u svoju državu. Ovo je naša domovina i ovdje treba živjeti, ali ni to neće biti dovoljno. Premoćna je zapadna ponuda koja se nudi, prije svega u Austriji i Njemačkoj. Njima naši ljudi trebaju, oni su dio snažne industrijske i obrazovne kulture, a mi smo dio europske tradicije, kazao je Čović. Isto tako, jasno navodi kako će se negativni trendovi nastaviti ukoliko država nešto ne uradi.

– Što je najgore poticat će ga upravo te zemlje jer njima naprosto treba takva kadrovska struktura. Ukoliko ste pratili plan njemačke kancelarke za iduću godinu, i to uz uvjetovanje novih partnera u vlasti, jeste novih 200 tisuća ljudi izvana. Računamo kako će tu biti bar 100 tisuća iz ovih krajeva. Ako ne napravimo strategiju onda ćemo biti u velikim problemima. To što mladi ljudi odlaze više nije političko pitanje, nije pitanje jednog naroda, jedne politike. Jednostavno, odlaze svi. Čak i investitori koji dolaze iz tih krajeva kod nas ne daju takve uvjete radnicima kakvi su u Švicarskoj ili Austriji, istakao je Čović.

Zapošljavanje mladih

Problem zapošljavanja mladih bio je i tema dvodnevne  međunarodne konferencije “Program garancija za mlade kao prevencija nezaposlenosti mladih” na kojoj se razgovaralo o mogućim rješenjima problema koji muči čitavu regiju.

– Zapošljavanje mladih, kao jedne od ugroženih grupa na tržištu rada, predstavlja izazov za sva regionalna i nacionalna tržišta rada, rekao je Muamer Bandić, direktor Agencije za rad i zapošljavanje BiH. Dodaje da zbog toga sve javne službe za zapošljavanje veliki dio svojih aktivnosti usmjeravaju na povećanje zapošljavanja ove populacije jer je to preduvjet za kvalitetan život i napredak mladih u svim zemljama.

Cilj konferencije je razmjena najboljih praksi u zapošljavanju mladih među zemljama članicama Svjetske asocijacije javnih službi zapošljavanja (VAPES), sa posebnim naglaskom na prenošenje iskustava i praksi u zapošljavanju mladih u EU putem programa “Garancija za mlade”. Konferencija, koju su organizirali Agencija za rad i zapošljavanje i VEPES, prilika je da se usporede raznovrsne mjere, utjecaj koji na definirane mjere imaju politike, odobreni proračuni, sustav obrazovanja, sustav rada službi za zapošljavanje.

Isto tako, tijekom konferencije bit će predstavljeni dosadašnji rezultati i iskustva o provođenju mjera za zapošljavanje mladih, a poseban naglasak bit će na programu “Garancija za mlade” koji se sprovodi u EU.

Na konferenciji sudjeluju predstavnici službi za zapošljavanje Austrije, Azerbajdžana, Belgije, Bugarske, Crne Gore, Estonije, Francuske, Hrvatske, Kine, Mađarske, Slovenije, Švedske, Turske, kao i zavoda za zapošljavanje RS-a, FBiH i Brčko distrikta, te županijskih službi.

BiH na trećem mjestu po nezaposlenosti u svijetu

facebook komentari

Continue Reading

BiH

EU poručila: Izmjene Izbornog zakona se moraju provesti do izbora 2018. godine

Published

on

By

Bosna i Hercegovina nije mogla čuti ključne poruke Europske unije nakon sastanaka ministara vanjskih poslova zemalja članica unije u Luxembourgu o tome da se u zemlji moraju promijeniti odredbe Izbornog zakona kako bi se održali izbori sljedeće godine što je posve suprotno tvrdnjama visokih dužnosnika Stranke demokratske akcije da se izborni mogu održati i provesti i bez preinake po apelaciji Bože Ljubića, piše Večernji list BiH.

“Vijeće očekuje od BiH da unutar potrebnih rokova reagira na presudu Ustavnog suda BiH koja se odnosi na konkretne izborne odredbe federalnog Doma naroda.

Vijeće smatra da se izbornoj reformi treba pristupiti u duhu konsenzusa i dijaloga kao važnom pitanju, te također poziva BiH da provede preporuke Ureda za demokratske institucije i ljudska prava OESS-a (OESS-ODIHR) kako bi se približila europskim standardima, poboljšavanjem demokratskog procesa budućih izbora”, kaže se u zaljučcima Vijeća za vanjske poslove na kojemu je sudjelovala i hrvatska ministrica vanjskih poslova Marija Burić-Pejčinović, piše Večernji List.

Ustavni sud BiH je 28. prosinca prošle godine prihvatio aperlaciju Bože Ljubića, koji je u žalbi dok je bio predsjedatelj Zastupničkog doma naveo da je neustavna odredba da se iz svih županija u FBiH bira najmanje jedan pripadnik konstitutivnih naroda, bez obzira na brojnost pripadnika pojedinih konstitutivnih naroda u toj županiji. Ustavni sud je prihvatio navode Bože Ljubića da ne mogu jednak broj izaslanika za Dom naroda dati Bosansko-podrinjska županija s 23 Hrvata i Posavska županija koja ima oko 33.000 Hrvata. Na taj su način u dva navrata ključne hrvatske stranke za koje glasuje najveći broj Hrvata izbačene iz vlasti. No, u SDA ne smatraju kako je potrebno promijeniti Izborni zakon, a njihov visoki dužnosnik Šefik Džaferović lak je ustvrdio kako to nije uvjet za održavanje, ali niti provedbu odredbi izbora,

“Mi trebamo ozbiljno raditi na izmjenama Izbornog zakona, ali, ako do toga i ne dođe, izbori 2018. godine će se održati. Nema razloga da bude drukčije. I do sada smo pokušavali provesti neke odluke, ali izbori nikada nisu dovođeni u pitanje, osim u slučaju Mostara. Međutim, konkretna situacija vezana za odluku Ustavnog suda po apelaciji gospodina Ljubića nije ni slična onoj vezanoj za Mostar”, rekao je Džaferović. No, zanimljivo je da je odluka Ustavnoga suda o Mostaru apsolutno identična situaciji u Mostaru jer su hrvatske stranke prosvjedovale upravo zbog neproporcionalnosti vrijednosti glasova birača za izbor vijećnika u Gradsko vijeća, što je Ustavni sud potvrdio, a uz ostale identična je i formulacija o presudi oko izbora izaslanika za Dom naroda s obzirom da se odredbom o biranju po jednoga izaslanika iz svake županije narušava upravo načelo proporcionalnosti.

Uz način izbora izaslanika za Dom naroda EU je istaknula i kako treba provesti presudu Europskog suda za ljudska prava, koja bi trebala osigurati da se i predstavnici nacionalnih manjina mogu kandidirati za članove Predsjedništva BiH, što sada nije slučaj, ali i da budu birani u gornji, nacionalno koncipirani Dom naroda. Pri tome sud nije odredio na koji će se način provesti ta odluka. SDA sada ucjenjuje da se ove odredbe ne mogu mijenjati bez provedbe slučaja Sejdić-Finci a za što je potrebna izmjena Ustava BiH.

facebook komentari

Continue Reading