Perković zna tko je ubio Barešića

    4

    Izručenje bivšeg šefa Udbe Josipa Perkovića Njemačkoj, temeljem Europskog uhidbenog naloga, kako bi mu se sudilo zbog navodnog sudjelovanja u ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića ranih 80-ih godina prošlog stoljeća, moglo bi otvoriti i neke druge, godinama brižljivo čuvane, tajne iz obavještajnog miljea. Moglo bi, između ostalog, i rasvijetliti okolnosti pod kojima je krajem srpnja 1991. godine, kod Miranja Donjih, nedaleko od Benkovca, ubijen još jedan hrvatski emigrant, Miro Barešić.

    Tomu se posebno nada Marijo Barišić, bivši vojni policajac, koji je nakon dugogodišnje opsežne istrage, zajedno s kolegomStipom Jukićem, napisao knjigu koja problematizira Barešićevu “likvidaciju” na 224 stranice, a uskoro će biti i javno promovirana u Zagrebu.

    Josip Perković je o Barešićevu ubojstvu bio detaljno obaviješten – tvrdi Marijo Barišić, napominjući kako je osobno spreman odazvati se pozivu bilo suda u Njemačkoj ili Hrvatskoj i iznijeti saznanja i dokumente do kojih je došao istražujući, kako kaže, likvidaciju Mira Barešića.

    Atentator na Rolovića

    – Naš cilj s ovom knjigom nije praviti heroja od Barešića. Svjesni smo potpuno činjenice da je zbog terorističkog čina, atentata na jugoslavenskog ambasadora u Švedskoj Vladimira Rolovića 1971. godine, odležao višegodišnju kaznu u zatvoru. Ali, odslužio je svoju kaznu i u Hrvatsku došao kao slobodan čovjek, gdje je mučki ubijen, tijekom navodne gerilske akcije, u smišljenoj zavjeri, i to od ruke vlastitih suboraca – tvrdi bivši šibenski vojni policajac, koji je prije pune dvije godine podnio i kaznenu prijavu protiv navodnih počinitelja ubojstva, ali nikad ga nitko zbog toga nije pozvao, niti od njega zatražio bilo kakav iskaz. Ista je skupina, uglavnom pripadnika Hrvatskog državotvornog pokreta, koja je, ponavlja više puta izrečenu optužbu Barišić, odgovorna i za ratne zločine u Lori i na Kulinama i za ubojstvo Mira Barešića.

    svojedobnoj istrazi koju je proveo Županijski sud u Zadru, temeljem prijave Nikole Majstrovića, poznatog po filmu o ubojstvu Mira Barešića, zadarski državni odvjetnik Ivan Galović utvrdio je kako se radilo o zasjedi “martićevaca”, odnosno srpske specijalne policije, u koju je upala Barešićeva grupa kod Miranja Donjih, pri čemu je Miro pao od neprijateljskog metka u rafalnoj paljbi.

    Martićeve specijalne postrojbe navodno je vodio Goran Opačić, koji je, inače, osuđen i za masakr u Škabrnji. No, Barišić takav epilog istrage odlučno odbacuje, pozivajući se na dokumentaciju “srpske strane” pronađenu tijekom Oluje u Kninu.

    Sporno izvješće

    – Ta priča kako se naša grupa našla okružena s 400-500 “martićevaca”, četnika, da su bili žrtve izdaje, prokazani neprijatelju koji ih je čekao u zasjedi, sve je to notorna laž. Toga dana, u vrijeme Mirova ubojstva, s druge strane naših, bilo je samo sedam srpskih mještana raspoređenih na noćnoj straži. Ti su ljudi i danas spremni svjedočiti na sudu o onome što su te noći vidjeli i što se zbilo.

    Zahvaljujući njihovim iskazima, Barišić i Jukić su i rekonstruirali ubojstvo hrvatskog emigranta Barešića, koji se u Hrvatsku vratio radi obrane zemlje uoči izbijanja rata. Službeno izvješće sudionika akcije u Miranjama Donjim napisano je, tvrdi šibenski vojni policajac, upravo na zahtjev Josipa Perkovića, a indikativno je da se to izvješće piše 14 dana nakon događaja, kao neka vrsta alibija Perkoviću koji se time htio zaštititi od bilo kakvih implikacija događaja.

    U spornom izvješću se navode jake neprijateljske snage koje su okružile grupu hrvatskih “gerilaca”, a zapravo se radilo o sedam srpskih seljaka na straži. Pišu o kiši metaka koja je pljuštala, a zanimljivo, Miro Barešić je poginuo od jednog metka u leđa, a svi ostali su prošli “lišo”. Kako je to moguće?! Srećom, postoji dokumentacija sa srpske strane, iz nje je sve jasno, a k tome još su živi i svjedoci – govori Marijo Barišić.

    Ispričat će nam i kako su od njega prije tri godine tražili da dio kninske dokumentacije preda policiji u Zadru, on je to učinio, da bi mu kasnije vratili kopije, a ne originale…

    Ne radi se ovdje samo o ubojstvu Mira Barešića – veli Marijo – nego i o drugim zločinima iza kojih su stali pripadnici HDP-a, a o čemu je bio informiran i Perković.

    – Miro Barešić je likvidiran jer je previše dobro poznavao prilike u hrvatskoj emigraciji, znao je tko su i što su tzv. veliki Hrvati, a mnogi od njih su bili suradnici Udbe, odgovorni i za ubojstva emigranata. Zbog toga je Miro predstavljao opasnost i trebalo ga je što prije “ušutkati”, pa je zato i izgubio glavu prije negoli je rat i počeo – tvrdi Marijo.

    davorka blažević

    Nestali CD i USB stick za tiskaru

    Građa za knjigu prikupljana je 15 godina, a njezino se tiskanje stalno odgađalo jer su mnogi izdavači držali da za nju još nije vrijeme. Dogodilo se, priča Marijo, i da je u tiskaru stigla oštećena koverta bez CD-a i USB sticka, što smo prijavili policiji. Srećom, nisu to bili jedini primjerci… Sve se činilo da knjiga nikad ne izađe, kao što se sve činilo, zaključuje, da se Perković nikad ne izruči. Ali, kad tad to se moralo dogoditi, pa će i knjiga “Hrvatski vojnik Miro Barešić”, ipak, uskoro iz tiskare u javnost…

    Prates: Sindičić je lagao, a njemački sudac krivotvorio

    Krunski svjedok “lagao” je na suđenju, a njemački sudac “krivotvorio”, tvrdi u srijedu u intervjuu za Deutsche Welle Krunoslav Prates, u Njemačkoj osuđen na doživotni zatvor zbog sudjelovanja u ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića.

    Zbog suučesništva u njegovu ubojstvu suđenje u Njemačkoj čeka i nedavno izručeni bivši dužnosnik jugoslavenske i hrvatske službe državne sigurnosti Josip Perković kojega je Prates izvješćivao.

    Prates, bivši agent Udbe, osuđen je u Njemačkoj 2008. zbog suučesništva u ubojstvu bivšega direktora Ine Stjepana Đurekovića koji je ubijen 1983. u blizini Muenchena.

    Presuda se temelji i na iskazu Udbina operativca Vinka Sindičića, a Prates u prvom intervjuu otkako je u zatvoru kaže: “To je čista glupost i laž”.

    Sindičić je na sudu rekao da je Đureković ubijen kako bi tadašnji visoki partijski dužnosnik Mika Špiljak zaštitio svoga sina Vanju, također tada jednog od direktora u Ini, koji je navodno bio umiješan u financijske malverzacije oko izvoza nafte. Po riječima Pratesa koji je sad “u zatvoru na jugu Njemačke”, Đurekovića je “vjerojatno ubila Udba”. “Pretpostavljam da ga je ubila Udba, poimence ne znam tko ga je ubio”, kaže. Ali “apsurd” je “priča da je iza toga Mika Špiljak”.

    Prates je rekao kako je na intervju pristao jer je “spreman otvoreno govoriti o onome što me budete pitali i što vas bude interesiralo”.

    Novinaru Deutsche Wellea rekao je kako je s jugoslavenskom tajnom službom prvi put stupio u kontakt u Njemačkoj 1975. “Angažirao me g. Perković. Moj je zadatak bio da ga izvještavam o događajima u emigraciji”.

    Po riječima osuđenoga Pratesa koji najavljuje i pokušaj obnove procesa, s Perkovićem se samo čuo “telefonom, uvijek vrlo kratko, uvijek iz telefonske govornice i to iz Muenchena. Sastajali smo se jednom do dvaput na godinu kad sam ja išao na godišnji odmor. Ja sam mu javio unaprijed kamo idem i onda bismo se sastali i par sati pričali. To je bio sav naš kontakt”, rekao je.

    Tvrdi da nije dobivao plaću nego da su mu “podmireni troškovi, za telefon” i što je “morao ići iz svoga mjesta u Muenchen, to je oko 35 kilometara”. “To je bilo pokriveno”, rekao je, a više, “nit sam tražio, nit sam dobio”, kaže.

    Sud u Muenchenu je utvrdio da je Prates upravo Perkoviću predao ključeve garaže koju je Đureković koristio kao tiskaru, a Perković je, kako stoji u presudi iz 2008. kojom je Prates osuđen na doživotni zatvor, ključeve predao nepoznatim osobama koje su Đurekovića 28. lipnja 1983. dočekale u garaži te su ga usmrtile.

    Đureković je ubijen u garaži u bavarskome mjestu Wolfsrathausenu. Prates za Deutsche Welle opisuje kako je on pronašao Đurekovićevo mrtvo tijelo. “Otvorio sam (vrata) samo dopola i vidio sam njegove noge i krv. Krv je već bila potpuno crna, gotovo crna, odmah se vidi da je stara krv. I njegove noge. On je uvijek nosio nekakve smeđe hlače, tako da mi je odmah bilo jasno. Povirio sam iza vrata i vidio krv. Bilo mi je upravo zlo”, Pratesova je verzija događaja za koji je pravomoćno osuđen na doživotni zatvor.

    Sa svojim nekadašnjim šefom Perkovićem koji u njemačkom pritvoru čeka suđenje za Đurekovićevo ubojstvo, sada nije u kontaktu, rekao je: “Sada nisam jer ne mogu bit”.

    Početkom siječnja Perkovićev odvjetnik Anto Nobilo objavio je Sindičićevu izjavu da je na muenchenskom sudu “lažno teretio” Pratesa, Perkovića te Zdravka Mustača kojega je Hrvatska odbila izručiti Njemačkoj. Za svoj je muenchenski iskaz Sindičić rekao da je “dan uz ogromne prijetnje i potpuno po uputama osoba iz njemačkih vlasti”, te da nije “ništa drugo nego čista laž”.

    Na suđenju Perkoviću, Prates očekuje da “ako bude sve po ovome što imam, ako mu se sudi prema mojoj presudi, bit će oslobođen”. “Imam sve dokaze da to nije bilo tako i da je i sam sudac jako puno stvari krivotvorio i da je presuda vrlo loša i da je to jedan apsurd”, kaže Prates za DW i dodaje da se osjeća nepravedno osuđenim i najavljuje borbu za obnovu postupka.

    “Osjećam se žrtvom njemačkoga pravosuđa. Želim obnoviti postupak, prikupio sam sve dokaze, samo što je u Njemačkoj jedna od najtežih stvari obnoviti postupak. Nije dovoljno da imate dokaz, nego je jako jako teško uspjeti u tome”, tvrdi Prates.

    Miro je bio moj prijatelj. bio mi je u kući. Potraga Interpola je bila za njim. Moja supruga ga je strpala u auto sa našom djecom koje je vozila u školu, pokrila Miru pokrivačima da ga ne bi uhode koje su vrebale za njim pripoznale, dok sam ja otišao sređivati drugi plan rada kako bi ga neprimjetno prebacili u Paragvaj. Fala dragom Bogu da se je sve izvršilo po planu. Miro je stigao gdje je trebao ići. Pokojni Mile M. i ja smo jedini koji znamo za sav taj slučaj, jer u protivnom, tajna nije tajna i ne bi bila tajna ako bi ju više od dvojice ljudi znali.

    Sve je to bila naša hrvatska emigrantska ljubav, zadaća  i borba za našu Hrvatsku. Za nas žrtve nisu bile velike niti prevelike. Radili smo kako smo znali. Sve vlade svijeta su bile protiv nas. Nije bilo lako, ali iz ljubavi se je sve činilo. Iako nas nije bilo mnogo, rekao bih, oni koji smo za istu stvar radili, da smo se takmičili tko će više učiniti za Hrvatsku. Ima nas još nekoliko živih. Kada sa njima danas govorim, iako smo u godinama, svaki od nas kaže da bi to ponovno činio, jer, da je život jedan i da je Hrvatska jedna. Takav ti je bio Miro Barešić. bio je skoro svake godine u hrvatskim državotvornim publikacijam HRVAT GODINE! Mnogi su ga se tada u emigraciji odricali i izbjegavali su ga. A danas bi svak htio biti njegov prijatelj i knjigu o njemu pisati. Doći će vrijeme da ću i ja nešto o tome reći, jer sam bio žrtva skupa sa Mirom Barešićem.  Otporaš/kamenjar.com

    Dragi moj Miro neka ti je Vječna Slava! Miro Barešić s nama je! Otporaš.

    facebook komentari

    • USTAŠKA BIBLIJA IMA SAMO ŠEST RIJEČI: “MOJ BOG, MOJA DOMOVINA, MOJA OBITELJ!” (prvi (1) dio)

      Piše: general DRINJANIN

      13.studenog 1963.

      (U nastavcima ću iznijeti pismo generala
      DRINJANINA kojeg je pisao Anti Kršiniću u Oakland, Californija
      13.studenog 1963. Na vrh pisma je napisao rukom nekoliko redi koje ću ja
      ovdje staviti prije nego prijeđem na pismo. General je umetnuo na vrh
      pisma rukom napisao

      “Dragi Ante! Šaljem ti ovo s molbom da učineš što je u tvojoj moći. Poslao sam i Šoli i Boškoviću u Californiju. (Po
      svoj prilici general nije znao iz udaljenosti Španjolska i San
      Francisco nekih 8 do 9 tisuća km. da je San Jose južno od San Francisca
      udaljen samo nekih 80 km gdje je živio Filip Šola a Bošković živio u San
      Franciscu, udaljen od Oakland-a samo nekih 40 km. Mo, Otporaš.) Za Božić dolaze Erić i Prcela ovamo na sastanak, (Rudi
      Erić Pročelnik VANJSKOG FRONATA Hrvatskog Narodnog Odpora. Ivan Prcela
      Pročelnik “Bleiburškog Odbora za istraživanje partizanskih zločina…”
      Napisao knjigu na engleskom jeziku OPERATION SLAUGHTERHOUS 1970., koja
      je prevedena na hrvatski HRVATSKI HOLOKAUST II, ZAGREB 2005. Tog puta
      prof. Ivan Prcela se je oženio sa Španjolkom 26 prosinca 1963. a
      vjenčani kum mu bio general DRINJANIN. Mo, Otporaš) gdje ćemo odlučiti početak borbe. Ako si u stanju platiti put, dodji, ako ne pomozi bar nešto Rudiju Tvoje molenje (ova riječ “molenje” nije najčitljivij, mo) za taj sastanak. Grli Te Tvoj Maks.”

      Dragi brate!

      Ovakovo pismo šaljem na najuži krug naših povjerenika, kojima se ima
      zahvaliti, da imamo tiskaru i da smo mogli u zadnju godinu i pol dana
      izdati jednu vojničku reviju , kakovu nema ni mnogo slobodna i jaka
      zemlja, a sigurno ni jedna emigrantska skupina. Osim milijune letaka,
      koji su došli u svaki kraj zemlje i domovine, tiskali smo i list
      “Obrana” kad se za to ukazala bezuvjetna potreba, a to je nakon atentata
      u Bonu. (Za podsjetiti je da je koncem 1962
      godine skupina hrvatskih političkih emigranata napala jugoslavensku
      trgovačju misiju, koja je kao “takova” imala svoje prostorije u
      konzulatu Švicarske, jer u to vrijeme Savezna Republika Njemačka nije
      imala diplomatske odnose sa Jugoslavijom te nisu oni mogli ni imati
      svojih prostorija, a također se ispravno ispostavilo da je ta
      jugoslavenska “trgovačka misija” bila u pravom smislu centar
      jugoslavenske špijunaže hrvatskih radnika i hrvatskih političkih
      emigranata. Također je te godine počela izlaziti novina OBRANA kao
      glavno glasilo organizacije HNO. Prvi broj je izišao točno na Novu
      Godinu 1963. Mo, Otporaš) Htjeli smo braniti naše ljude, jer
      smo razumijeli, da pred svjetskim javnim mnijenjem treba braniti te
      ljude i Hrvatsku. U zadnjoj “Obrani”, a i u “Danici”, izišao je popis
      darovatelja, [COLOR=”blue”][I](Radi se o “Obrani” br. 7/8 srpanj/kolovoz
      1963. gdje je predsjednik Zajedeničkog Odbora za obranu utamničenih
      Hrvata u Njemačkoj Berislav Gjuro Deželić donio članak: MEHLEMSKI PROCES
      TRAŽI ŽRTVE – HRVATI NA OKUP! Donosim dio iz tog dugog članka “…U toj
      stvari najveću brigu zadaju njemački odvjetnici, koji traže visoki
      honorar, obzirom na obseg i delikatnost obtužnice, te dugotrajnost
      procesa. Predvidja se da će proces početi u studenom i trajati 5-8
      tjedana. Radi velikog broja optuženih, njih 26 na broju, morali smo
      uzeti petoricu branitelja. Prema službenim troškovniku pripada im
      honorar od 20.000 DM svakom pojedincu ili 100.000 za svu parnicu. To je
      golema svota, koje Zajednički Odbor nema na razpolaganju…” (Lista
      je duga a ja ću ovdje samo staviti iznos od 21.050 DM koje su se
      skupile od pojedinaca i nekih hrvatskih organizacija, mo. Otporaš)
      a i osim toga jedan prilog od 500 dolara, koji nije izišao i još jedan
      od 300 dolara, kojeg je brat Stipe Šego meni poslao, a ja ga poslao
      Batušiću, iz čega ste mogli zaključiti, da je Krug prijatelja “Drine”
      sve u svemu doprinio dva puta više u sredstvima , nego sve ostale
      hrvatske grupe, stranke, odbori i organizacije skupa. (“Krug
      prijatelja “DRINE” su ogranci i članovi Hrvatskog Narodnog Odpora i na
      ovoj listi doprinosa HNO je doprinio 10.500 DM a svi ostali su
      doprinijeli, po ovoj listi iz novine “OBRANA” 10.550 DM, što je sve
      ukupno 21.050 DM. Mo, Otporaš.)

      Nastavlja se. Otporaš.

    • USTAŠKA BIBLIJA IMA SAMO ŠEST RIJEČI: “MOJ BOG, MOJA DOMOVINA, MOJA OBITELJ!” (prvi (1) dio)

      Piše: general DRINJANIN

      13.studenog 1963.

      (U nastavcima ću iznijeti pismo generala
      DRINJANINA kojeg je pisao Anti Kršiniću u Oakland, Californija
      13.studenog 1963. Na vrh pisma je napisao rukom nekoliko redi koje ću ja
      ovdje staviti prije nego prijeđem na pismo. General je umetnuo na vrh
      pisma rukom napisao

      “Dragi Ante! Šaljem ti ovo s molbom da učineš što je u tvojoj moći. Poslao sam i Šoli i Boškoviću u Californiju. (Po
      svoj prilici general nije znao iz udaljenosti Španjolska i San
      Francisco nekih 8 do 9 tisuća km. da je San Jose južno od San Francisca
      udaljen samo nekih 80 km gdje je živio Filip Šola a Bošković živio u San
      Franciscu, udaljen od Oakland-a samo nekih 40 km. Mo, Otporaš.) Za Božić dolaze Erić i Prcela ovamo na sastanak, (Rudi
      Erić Pročelnik VANJSKOG FRONATA Hrvatskog Narodnog Odpora. Ivan Prcela
      Pročelnik “Bleiburškog Odbora za istraživanje partizanskih zločina…”
      Napisao knjigu na engleskom jeziku OPERATION SLAUGHTERHOUS 1970., koja
      je prevedena na hrvatski HRVATSKI HOLOKAUST II, ZAGREB 2005. Tog puta
      prof. Ivan Prcela se je oženio sa Španjolkom 26 prosinca 1963. a
      vjenčani kum mu bio general DRINJANIN. Mo, Otporaš) gdje ćemo odlučiti početak borbe. Ako si u stanju platiti put, dodji, ako ne pomozi bar nešto Rudiju Tvoje molenje (ova riječ “molenje” nije najčitljivij, mo) za taj sastanak. Grli Te Tvoj Maks.”

      Dragi brate!

      Ovakovo pismo šaljem na najuži krug naših povjerenika, kojima se ima
      zahvaliti, da imamo tiskaru i da smo mogli u zadnju godinu i pol dana
      izdati jednu vojničku reviju , kakovu nema ni mnogo slobodna i jaka
      zemlja, a sigurno ni jedna emigrantska skupina. Osim milijune letaka,
      koji su došli u svaki kraj zemlje i domovine, tiskali smo i list
      “Obrana” kad se za to ukazala bezuvjetna potreba, a to je nakon atentata
      u Bonu. (Za podsjetiti je da je koncem 1962
      godine skupina hrvatskih političkih emigranata napala jugoslavensku
      trgovačju misiju, koja je kao “takova” imala svoje prostorije u
      konzulatu Švicarske, jer u to vrijeme Savezna Republika Njemačka nije
      imala diplomatske odnose sa Jugoslavijom te nisu oni mogli ni imati
      svojih prostorija, a također se ispravno ispostavilo da je ta
      jugoslavenska “trgovačka misija” bila u pravom smislu centar
      jugoslavenske špijunaže hrvatskih radnika i hrvatskih političkih
      emigranata. Također je te godine počela izlaziti novina OBRANA kao
      glavno glasilo organizacije HNO. Prvi broj je izišao točno na Novu
      Godinu 1963. Mo, Otporaš) Htjeli smo braniti naše ljude, jer
      smo razumijeli, da pred svjetskim javnim mnijenjem treba braniti te
      ljude i Hrvatsku. U zadnjoj “Obrani”, a i u “Danici”, izišao je popis
      darovatelja, [COLOR=”blue”][I](Radi se o “Obrani” br. 7/8 srpanj/kolovoz
      1963. gdje je predsjednik Zajedeničkog Odbora za obranu utamničenih
      Hrvata u Njemačkoj Berislav Gjuro Deželić donio članak: MEHLEMSKI PROCES
      TRAŽI ŽRTVE – HRVATI NA OKUP! Donosim dio iz tog dugog članka “…U toj
      stvari najveću brigu zadaju njemački odvjetnici, koji traže visoki
      honorar, obzirom na obseg i delikatnost obtužnice, te dugotrajnost
      procesa. Predvidja se da će proces početi u studenom i trajati 5-8
      tjedana. Radi velikog broja optuženih, njih 26 na broju, morali smo
      uzeti petoricu branitelja. Prema službenim troškovniku pripada im
      honorar od 20.000 DM svakom pojedincu ili 100.000 za svu parnicu. To je
      golema svota, koje Zajednički Odbor nema na razpolaganju…” (Lista
      je duga a ja ću ovdje samo staviti iznos od 21.050 DM koje su se
      skupile od pojedinaca i nekih hrvatskih organizacija, mo. Otporaš)
      a i osim toga jedan prilog od 500 dolara, koji nije izišao i još jedan
      od 300 dolara, kojeg je brat Stipe Šego meni poslao, a ja ga poslao
      Batušiću, iz čega ste mogli zaključiti, da je Krug prijatelja “Drine”
      sve u svemu doprinio dva puta više u sredstvima , nego sve ostale
      hrvatske grupe, stranke, odbori i organizacije skupa. (“Krug
      prijatelja “DRINE” su ogranci i članovi Hrvatskog Narodnog Odpora i na
      ovoj listi doprinosa HNO je doprinio 10.500 DM a svi ostali su
      doprinijeli, po ovoj listi iz novine “OBRANA” 10.550 DM, što je sve
      ukupno 21.050 DM. Mo, Otporaš.)

      Nastavlja se. Otporaš.

    • Ante M, Illinois, USA

      Pokojni Mile M. bi trebao biti Mile Markić, odnosno Ivica Hečimović. Spomenio ga je pok. Lukas Juričić, kada je napisao pismo Vašem prijatelju Stipi Šegi.

      ***********************************************************************************+
      Lukas Jurićić
      Rosetti 1074
      Florida, Argentina

      Florida, 16.10.1971.

      Poštovani Gosp.[B]Šego[/B]

      ([B]Stipe Šego[/B], nakon Maksove smrti, vođa otpadničke grupe iz Chicaga, poznatije kao “Otpor”)

      [LEFT]Iako sam bio odlučio, da na Tvoja pisma neću odgovarati,ovo činim iznimno. Danas sam primio Tvoj list, te sam se začudio, da si tako daleko otišao zatraživši od španjolske policije svoje dobro. Još me više čudi, da nazivlješ naše poznate ljude imenima kao kriminalci [B]Štefa Crničkog[/B] i [B]Envera Mehmedagiča[/B], doduše nisam ni ja bolje prošao, jer se je uz moje ime priljepilo koješta kao švecer i posjednik hrvatskog državnog zlata i slično.[/LEFT]

      Žalosno je, da te životno dosadašnje iskustvo nije učinilo razboritijim čovjekom, i da stvari postaviš onako kako treba; naime meni nije lako ovog časa govoriti o koje čemu ali kad me već siliš, onda Te podsjećam,da si ti u svoje vrijeme položio ustašku prisegu u mojoj prisutnosti, te s time u vezi dužnost bi bila s Tvoje strane da to uzmeš u obzir. Kada smo već pri tome, onda Te podsjećam, da nije bilo mene i pokojnog [B]Mate Primorca [/B](ustaški pukovnik op.pisca), da bi te Maks u svoje vrijeme bio dao streljati radi onog Tvog velikog propusta, kada si svojim neoprezom omogućio bjeg onog komunisti, a koji ti je bio povjeren na čuvanje i sprovodjenje do nadležne vlasti.(Ovo spominjem da se sjetiš, ali o ovome ja Ti prije nisam nikada spominjao, a ne bi ni sada,da me Ti tvojim neumjesnim izjavama i činima na to ne nukaš)

      Joi imade vremena da Ti ocjeniš Tvoju osobnu situaciju u odnosu na društvo u kojem se krečeš, i to bi bilo kud i kamo preče za Tebe nego li nazivati pogrdnim riječima naše društvena javne radnike. I kako Ti mene na red zoveš, da u kakvom se društvu ja nalazim, a to je sve na osnovi Tvoje predpostavke, je tebi s druge strane velim, da Ti povedeš bolje računa te da ispitaš svoju okolinu: sa svrhom, da Ti bude malo lakše, u tom smislu, evo malo ću Ti malo pomoći. Tvoj bliski suradnik u vašoj razornoj raboti [B]Mile Markić[/B] [B](Ivica Hečimović)[/B] u Italiji blizu Ascolo Piceno, ubio je jednog talijanskog svećenika. Razlog će on znati. Tvoj drugi partner u [I]rušenju Maksove i naše organizacije[/I][B] Srećko Rover[/B] jest drugo čeljade koje je zavijeno u stotinu i jedan misterij. Srećko Rover i [B]Drago Jilek[/B] u svoje vrijeme u Rimu imali su jedan razgovor sa danas živućim ustaškim generalom [B]Ivanom Herenčićem[/B], a koji razgovor nije ništa drugo nego li jedna trajna optužnica ove dvojice. Za pobliže informacije u ovom smislu, dovoljno je se obratiti na Ivana Herenčića. U tome slučaju bit će Ti jasnije s kime se družiš.

      Srećko Rover se podpuno udaljio od Maksa kroz zadnjih pet godina njegovog života, te da se pojavi upravo kada ovaj umire i to sa odmah najavljenim promjenama u [B]Odporu[/B]. Jedan čovjek kojemu je istinski na srcu dobro naše domovine i dobar i uspješan rad naše organizacije, imade više načina, da bude koristan i bez da bude predsjednikom organizacije. Jedan član koji je radin, koristan, razborit, njega organizacija sama izbaci na površinu, ne ovako kao što Ti radiš i Tvoje društvo, hoćete silom doći na čelo [B]Odpora[/B] bez obzira na posljedice, koje ćete nanijeti u našim redovima. Ova vaša rabota pada isključivo ne vašu savjest.

      Ne ide Ti u prilog krađa tudje pismohrane, ako si je već ukrao trebao si je držati za sebe, a ne slati ju naokolo. Ovaj prepis pisma kojeg si meni poslao, ja ga šaljem [B]Štefu Crničkom[/B] nazad po [B]Dinku Šakiću[/B], a sebi sam načinio kopiju.

      U svim spornim slučajevima, redovito pravda imade zadnju riječ, pa ja ne sumnjam da to neće biti i ovog puta. Naša organizacija nema nema nikakvih ustrojstvenih problema, nego samo ekonomskih. U Tvome slučaju u pitanju je novac, kojeg si posudio, a koji se nalazi u Linotypu (Stipe Šego je bio vlasnik tiskarskog stroja,. op.pisca)
      i koji Ti prema onom Maksovom dokumentu stoji uvjek na razpolaganju kada to hoćeš. To je najbliže realnosti. Ako već ne možeš ostati u organizaciji radi nastale situacije, koju si sam prouzrokovao sa svojim partnerima, onda je najrazbontije, da iz tiskare uzmeš ono što je Tvoje i mirna Bosna. To što je Tvoje nitko Ti ne osporava.

      Sve ono što prelazi preko toga jest bezuspješan pokušaj sa Tvoje strane, koji će u konačnici porazno svršiti po Tebe i one, koji Te budu slijedili u ovom nerazboritom aktu.

      S poštovanjem,
      Lukas Juričić.v.r.

      (Gospodin Lukas Juričić je bio Pročelnik Hrvatskog Narodnog Odpora za Južnu Ameriku)

    • Ante M, Illinois, USA

      Pokojni Mile M. bi trebao biti Mile Markić, odnosno Ivica Hečimović. Spomenio ga je pok. Lukas Juričić, kada je napisao pismo Vašem prijatelju Stipi Šegi.

      ***********************************************************************************+
      Lukas Jurićić
      Rosetti 1074
      Florida, Argentina

      Florida, 16.10.1971.

      Poštovani Gosp.[B]Šego[/B]

      ([B]Stipe Šego[/B], nakon Maksove smrti, vođa otpadničke grupe iz Chicaga, poznatije kao “Otpor”)

      [LEFT]Iako sam bio odlučio, da na Tvoja pisma neću odgovarati,ovo činim iznimno. Danas sam primio Tvoj list, te sam se začudio, da si tako daleko otišao zatraživši od španjolske policije svoje dobro. Još me više čudi, da nazivlješ naše poznate ljude imenima kao kriminalci [B]Štefa Crničkog[/B] i [B]Envera Mehmedagiča[/B], doduše nisam ni ja bolje prošao, jer se je uz moje ime priljepilo koješta kao švecer i posjednik hrvatskog državnog zlata i slično.[/LEFT]

      Žalosno je, da te životno dosadašnje iskustvo nije učinilo razboritijim čovjekom, i da stvari postaviš onako kako treba; naime meni nije lako ovog časa govoriti o koje čemu ali kad me već siliš, onda Te podsjećam,da si ti u svoje vrijeme položio ustašku prisegu u mojoj prisutnosti, te s time u vezi dužnost bi bila s Tvoje strane da to uzmeš u obzir. Kada smo već pri tome, onda Te podsjećam, da nije bilo mene i pokojnog [B]Mate Primorca [/B](ustaški pukovnik op.pisca), da bi te Maks u svoje vrijeme bio dao streljati radi onog Tvog velikog propusta, kada si svojim neoprezom omogućio bjeg onog komunisti, a koji ti je bio povjeren na čuvanje i sprovodjenje do nadležne vlasti.(Ovo spominjem da se sjetiš, ali o ovome ja Ti prije nisam nikada spominjao, a ne bi ni sada,da me Ti tvojim neumjesnim izjavama i činima na to ne nukaš)

      Joi imade vremena da Ti ocjeniš Tvoju osobnu situaciju u odnosu na društvo u kojem se krečeš, i to bi bilo kud i kamo preče za Tebe nego li nazivati pogrdnim riječima naše društvena javne radnike. I kako Ti mene na red zoveš, da u kakvom se društvu ja nalazim, a to je sve na osnovi Tvoje predpostavke, je tebi s druge strane velim, da Ti povedeš bolje računa te da ispitaš svoju okolinu: sa svrhom, da Ti bude malo lakše, u tom smislu, evo malo ću Ti malo pomoći. Tvoj bliski suradnik u vašoj razornoj raboti [B]Mile Markić[/B] [B](Ivica Hečimović)[/B] u Italiji blizu Ascolo Piceno, ubio je jednog talijanskog svećenika. Razlog će on znati. Tvoj drugi partner u [I]rušenju Maksove i naše organizacije[/I][B] Srećko Rover[/B] jest drugo čeljade koje je zavijeno u stotinu i jedan misterij. Srećko Rover i [B]Drago Jilek[/B] u svoje vrijeme u Rimu imali su jedan razgovor sa danas živućim ustaškim generalom [B]Ivanom Herenčićem[/B], a koji razgovor nije ništa drugo nego li jedna trajna optužnica ove dvojice. Za pobliže informacije u ovom smislu, dovoljno je se obratiti na Ivana Herenčića. U tome slučaju bit će Ti jasnije s kime se družiš.

      Srećko Rover se podpuno udaljio od Maksa kroz zadnjih pet godina njegovog života, te da se pojavi upravo kada ovaj umire i to sa odmah najavljenim promjenama u [B]Odporu[/B]. Jedan čovjek kojemu je istinski na srcu dobro naše domovine i dobar i uspješan rad naše organizacije, imade više načina, da bude koristan i bez da bude predsjednikom organizacije. Jedan član koji je radin, koristan, razborit, njega organizacija sama izbaci na površinu, ne ovako kao što Ti radiš i Tvoje društvo, hoćete silom doći na čelo [B]Odpora[/B] bez obzira na posljedice, koje ćete nanijeti u našim redovima. Ova vaša rabota pada isključivo ne vašu savjest.

      Ne ide Ti u prilog krađa tudje pismohrane, ako si je već ukrao trebao si je držati za sebe, a ne slati ju naokolo. Ovaj prepis pisma kojeg si meni poslao, ja ga šaljem [B]Štefu Crničkom[/B] nazad po [B]Dinku Šakiću[/B], a sebi sam načinio kopiju.

      U svim spornim slučajevima, redovito pravda imade zadnju riječ, pa ja ne sumnjam da to neće biti i ovog puta. Naša organizacija nema nema nikakvih ustrojstvenih problema, nego samo ekonomskih. U Tvome slučaju u pitanju je novac, kojeg si posudio, a koji se nalazi u Linotypu (Stipe Šego je bio vlasnik tiskarskog stroja,. op.pisca)
      i koji Ti prema onom Maksovom dokumentu stoji uvjek na razpolaganju kada to hoćeš. To je najbliže realnosti. Ako već ne možeš ostati u organizaciji radi nastale situacije, koju si sam prouzrokovao sa svojim partnerima, onda je najrazbontije, da iz tiskare uzmeš ono što je Tvoje i mirna Bosna. To što je Tvoje nitko Ti ne osporava.

      Sve ono što prelazi preko toga jest bezuspješan pokušaj sa Tvoje strane, koji će u konačnici porazno svršiti po Tebe i one, koji Te budu slijedili u ovom nerazboritom aktu.

      S poštovanjem,
      Lukas Juričić.v.r.

      (Gospodin Lukas Juričić je bio Pročelnik Hrvatskog Narodnog Odpora za Južnu Ameriku)