Pratite nas

Perković zna tko je ubio Barešića

Objavljeno

na

Izručenje bivšeg šefa Udbe Josipa Perkovića Njemačkoj, temeljem Europskog uhidbenog naloga, kako bi mu se sudilo zbog navodnog sudjelovanja u ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića ranih 80-ih godina prošlog stoljeća, moglo bi otvoriti i neke druge, godinama brižljivo čuvane, tajne iz obavještajnog miljea. Moglo bi, između ostalog, i rasvijetliti okolnosti pod kojima je krajem srpnja 1991. godine, kod Miranja Donjih, nedaleko od Benkovca, ubijen još jedan hrvatski emigrant, Miro Barešić.

Tomu se posebno nada Marijo Barišić, bivši vojni policajac, koji je nakon dugogodišnje opsežne istrage, zajedno s kolegomStipom Jukićem, napisao knjigu koja problematizira Barešićevu “likvidaciju” na 224 stranice, a uskoro će biti i javno promovirana u Zagrebu.

Josip Perković je o Barešićevu ubojstvu bio detaljno obaviješten – tvrdi Marijo Barišić, napominjući kako je osobno spreman odazvati se pozivu bilo suda u Njemačkoj ili Hrvatskoj i iznijeti saznanja i dokumente do kojih je došao istražujući, kako kaže, likvidaciju Mira Barešića.

Atentator na Rolovića

– Naš cilj s ovom knjigom nije praviti heroja od Barešića. Svjesni smo potpuno činjenice da je zbog terorističkog čina, atentata na jugoslavenskog ambasadora u Švedskoj Vladimira Rolovića 1971. godine, odležao višegodišnju kaznu u zatvoru. Ali, odslužio je svoju kaznu i u Hrvatsku došao kao slobodan čovjek, gdje je mučki ubijen, tijekom navodne gerilske akcije, u smišljenoj zavjeri, i to od ruke vlastitih suboraca – tvrdi bivši šibenski vojni policajac, koji je prije pune dvije godine podnio i kaznenu prijavu protiv navodnih počinitelja ubojstva, ali nikad ga nitko zbog toga nije pozvao, niti od njega zatražio bilo kakav iskaz. Ista je skupina, uglavnom pripadnika Hrvatskog državotvornog pokreta, koja je, ponavlja više puta izrečenu optužbu Barišić, odgovorna i za ratne zločine u Lori i na Kulinama i za ubojstvo Mira Barešića.

svojedobnoj istrazi koju je proveo Županijski sud u Zadru, temeljem prijave Nikole Majstrovića, poznatog po filmu o ubojstvu Mira Barešića, zadarski državni odvjetnik Ivan Galović utvrdio je kako se radilo o zasjedi “martićevaca”, odnosno srpske specijalne policije, u koju je upala Barešićeva grupa kod Miranja Donjih, pri čemu je Miro pao od neprijateljskog metka u rafalnoj paljbi.

Martićeve specijalne postrojbe navodno je vodio Goran Opačić, koji je, inače, osuđen i za masakr u Škabrnji. No, Barišić takav epilog istrage odlučno odbacuje, pozivajući se na dokumentaciju “srpske strane” pronađenu tijekom Oluje u Kninu.

Sporno izvješće

– Ta priča kako se naša grupa našla okružena s 400-500 “martićevaca”, četnika, da su bili žrtve izdaje, prokazani neprijatelju koji ih je čekao u zasjedi, sve je to notorna laž. Toga dana, u vrijeme Mirova ubojstva, s druge strane naših, bilo je samo sedam srpskih mještana raspoređenih na noćnoj straži. Ti su ljudi i danas spremni svjedočiti na sudu o onome što su te noći vidjeli i što se zbilo.

Zahvaljujući njihovim iskazima, Barišić i Jukić su i rekonstruirali ubojstvo hrvatskog emigranta Barešića, koji se u Hrvatsku vratio radi obrane zemlje uoči izbijanja rata. Službeno izvješće sudionika akcije u Miranjama Donjim napisano je, tvrdi šibenski vojni policajac, upravo na zahtjev Josipa Perkovića, a indikativno je da se to izvješće piše 14 dana nakon događaja, kao neka vrsta alibija Perkoviću koji se time htio zaštititi od bilo kakvih implikacija događaja.

U spornom izvješću se navode jake neprijateljske snage koje su okružile grupu hrvatskih “gerilaca”, a zapravo se radilo o sedam srpskih seljaka na straži. Pišu o kiši metaka koja je pljuštala, a zanimljivo, Miro Barešić je poginuo od jednog metka u leđa, a svi ostali su prošli “lišo”. Kako je to moguće?! Srećom, postoji dokumentacija sa srpske strane, iz nje je sve jasno, a k tome još su živi i svjedoci – govori Marijo Barišić.

Ispričat će nam i kako su od njega prije tri godine tražili da dio kninske dokumentacije preda policiji u Zadru, on je to učinio, da bi mu kasnije vratili kopije, a ne originale…

Ne radi se ovdje samo o ubojstvu Mira Barešića – veli Marijo – nego i o drugim zločinima iza kojih su stali pripadnici HDP-a, a o čemu je bio informiran i Perković.

– Miro Barešić je likvidiran jer je previše dobro poznavao prilike u hrvatskoj emigraciji, znao je tko su i što su tzv. veliki Hrvati, a mnogi od njih su bili suradnici Udbe, odgovorni i za ubojstva emigranata. Zbog toga je Miro predstavljao opasnost i trebalo ga je što prije “ušutkati”, pa je zato i izgubio glavu prije negoli je rat i počeo – tvrdi Marijo.

davorka blažević

Nestali CD i USB stick za tiskaru

Građa za knjigu prikupljana je 15 godina, a njezino se tiskanje stalno odgađalo jer su mnogi izdavači držali da za nju još nije vrijeme. Dogodilo se, priča Marijo, i da je u tiskaru stigla oštećena koverta bez CD-a i USB sticka, što smo prijavili policiji. Srećom, nisu to bili jedini primjerci… Sve se činilo da knjiga nikad ne izađe, kao što se sve činilo, zaključuje, da se Perković nikad ne izruči. Ali, kad tad to se moralo dogoditi, pa će i knjiga “Hrvatski vojnik Miro Barešić”, ipak, uskoro iz tiskare u javnost…

Prates: Sindičić je lagao, a njemački sudac krivotvorio

Krunski svjedok “lagao” je na suđenju, a njemački sudac “krivotvorio”, tvrdi u srijedu u intervjuu za Deutsche Welle Krunoslav Prates, u Njemačkoj osuđen na doživotni zatvor zbog sudjelovanja u ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića.

Zbog suučesništva u njegovu ubojstvu suđenje u Njemačkoj čeka i nedavno izručeni bivši dužnosnik jugoslavenske i hrvatske službe državne sigurnosti Josip Perković kojega je Prates izvješćivao.

Prates, bivši agent Udbe, osuđen je u Njemačkoj 2008. zbog suučesništva u ubojstvu bivšega direktora Ine Stjepana Đurekovića koji je ubijen 1983. u blizini Muenchena.

Presuda se temelji i na iskazu Udbina operativca Vinka Sindičića, a Prates u prvom intervjuu otkako je u zatvoru kaže: “To je čista glupost i laž”.

Sindičić je na sudu rekao da je Đureković ubijen kako bi tadašnji visoki partijski dužnosnik Mika Špiljak zaštitio svoga sina Vanju, također tada jednog od direktora u Ini, koji je navodno bio umiješan u financijske malverzacije oko izvoza nafte. Po riječima Pratesa koji je sad “u zatvoru na jugu Njemačke”, Đurekovića je “vjerojatno ubila Udba”. “Pretpostavljam da ga je ubila Udba, poimence ne znam tko ga je ubio”, kaže. Ali “apsurd” je “priča da je iza toga Mika Špiljak”.

Prates je rekao kako je na intervju pristao jer je “spreman otvoreno govoriti o onome što me budete pitali i što vas bude interesiralo”.

Novinaru Deutsche Wellea rekao je kako je s jugoslavenskom tajnom službom prvi put stupio u kontakt u Njemačkoj 1975. “Angažirao me g. Perković. Moj je zadatak bio da ga izvještavam o događajima u emigraciji”.

Po riječima osuđenoga Pratesa koji najavljuje i pokušaj obnove procesa, s Perkovićem se samo čuo “telefonom, uvijek vrlo kratko, uvijek iz telefonske govornice i to iz Muenchena. Sastajali smo se jednom do dvaput na godinu kad sam ja išao na godišnji odmor. Ja sam mu javio unaprijed kamo idem i onda bismo se sastali i par sati pričali. To je bio sav naš kontakt”, rekao je.

Tvrdi da nije dobivao plaću nego da su mu “podmireni troškovi, za telefon” i što je “morao ići iz svoga mjesta u Muenchen, to je oko 35 kilometara”. “To je bilo pokriveno”, rekao je, a više, “nit sam tražio, nit sam dobio”, kaže.

Sud u Muenchenu je utvrdio da je Prates upravo Perkoviću predao ključeve garaže koju je Đureković koristio kao tiskaru, a Perković je, kako stoji u presudi iz 2008. kojom je Prates osuđen na doživotni zatvor, ključeve predao nepoznatim osobama koje su Đurekovića 28. lipnja 1983. dočekale u garaži te su ga usmrtile.

Đureković je ubijen u garaži u bavarskome mjestu Wolfsrathausenu. Prates za Deutsche Welle opisuje kako je on pronašao Đurekovićevo mrtvo tijelo. “Otvorio sam (vrata) samo dopola i vidio sam njegove noge i krv. Krv je već bila potpuno crna, gotovo crna, odmah se vidi da je stara krv. I njegove noge. On je uvijek nosio nekakve smeđe hlače, tako da mi je odmah bilo jasno. Povirio sam iza vrata i vidio krv. Bilo mi je upravo zlo”, Pratesova je verzija događaja za koji je pravomoćno osuđen na doživotni zatvor.

Sa svojim nekadašnjim šefom Perkovićem koji u njemačkom pritvoru čeka suđenje za Đurekovićevo ubojstvo, sada nije u kontaktu, rekao je: “Sada nisam jer ne mogu bit”.

Početkom siječnja Perkovićev odvjetnik Anto Nobilo objavio je Sindičićevu izjavu da je na muenchenskom sudu “lažno teretio” Pratesa, Perkovića te Zdravka Mustača kojega je Hrvatska odbila izručiti Njemačkoj. Za svoj je muenchenski iskaz Sindičić rekao da je “dan uz ogromne prijetnje i potpuno po uputama osoba iz njemačkih vlasti”, te da nije “ništa drugo nego čista laž”.

Na suđenju Perkoviću, Prates očekuje da “ako bude sve po ovome što imam, ako mu se sudi prema mojoj presudi, bit će oslobođen”. “Imam sve dokaze da to nije bilo tako i da je i sam sudac jako puno stvari krivotvorio i da je presuda vrlo loša i da je to jedan apsurd”, kaže Prates za DW i dodaje da se osjeća nepravedno osuđenim i najavljuje borbu za obnovu postupka.

“Osjećam se žrtvom njemačkoga pravosuđa. Želim obnoviti postupak, prikupio sam sve dokaze, samo što je u Njemačkoj jedna od najtežih stvari obnoviti postupak. Nije dovoljno da imate dokaz, nego je jako jako teško uspjeti u tome”, tvrdi Prates.

Miro je bio moj prijatelj. bio mi je u kući. Potraga Interpola je bila za njim. Moja supruga ga je strpala u auto sa našom djecom koje je vozila u školu, pokrila Miru pokrivačima da ga ne bi uhode koje su vrebale za njim pripoznale, dok sam ja otišao sređivati drugi plan rada kako bi ga neprimjetno prebacili u Paragvaj. Fala dragom Bogu da se je sve izvršilo po planu. Miro je stigao gdje je trebao ići. Pokojni Mile M. i ja smo jedini koji znamo za sav taj slučaj, jer u protivnom, tajna nije tajna i ne bi bila tajna ako bi ju više od dvojice ljudi znali.

Sve je to bila naša hrvatska emigrantska ljubav, zadaća  i borba za našu Hrvatsku. Za nas žrtve nisu bile velike niti prevelike. Radili smo kako smo znali. Sve vlade svijeta su bile protiv nas. Nije bilo lako, ali iz ljubavi se je sve činilo. Iako nas nije bilo mnogo, rekao bih, oni koji smo za istu stvar radili, da smo se takmičili tko će više učiniti za Hrvatsku. Ima nas još nekoliko živih. Kada sa njima danas govorim, iako smo u godinama, svaki od nas kaže da bi to ponovno činio, jer, da je život jedan i da je Hrvatska jedna. Takav ti je bio Miro Barešić. bio je skoro svake godine u hrvatskim državotvornim publikacijam HRVAT GODINE! Mnogi su ga se tada u emigraciji odricali i izbjegavali su ga. A danas bi svak htio biti njegov prijatelj i knjigu o njemu pisati. Doći će vrijeme da ću i ja nešto o tome reći, jer sam bio žrtva skupa sa Mirom Barešićem.  Otporaš/kamenjar.com

Dragi moj Miro neka ti je Vječna Slava! Miro Barešić s nama je! Otporaš.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Podmeće li OSA Hrvatima ili Hrvati Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Gledajući ovih dana kako hrvatsko državno vodstvo dobiva pljuske s istoka i zapada, sjevera i juga, nostalgično se prisjećam rujna 1995. godine. Zašto baš rujna 1995. godine?

Ne samo zato što je te jeseni hrvatska država, nakon proljetnog oslobodilačkog Bljeska, ljetne Oluje i kasnoljetnog Maestrala u zapadnoj BiH, djelovala samouvjereno i pobjednički. A pobjeda uz demonstraciju snage i samosvijesti uvijek daje dobar osjećaj.

Sjećam se te jeseni 1995. godine prvenstveno zbog veličine izazova i hrvatskih odgovora na njih. Tada su, naime, uz hrvatsko sudjelovanje, u ovom dijelu svijeta postavljeni temelji nove runde novog svjetskog poretka nakon okončanja hladnog rata: hrvatske su vojne pobjede bile uvod u daytonski mir, SAD je započeo svoje profiliranje kao svjetske supersile i glavnog sigurnosnog menadžera Europe, Rusiji je ponuđeno časno sudjelovanje u održavanju mira, a EU je ostalo da plati račun nakon iskazane političke i vojne nemoći.

Pobjednička taktika

U tom procesu, u koji su bili uključeni najveći igrači svjetske politike, Hrvatska je mogla najesen u Daytonu i prokockati svoje ljetne pobjede. Mogla je izgubiti, na primjer, da je predsjednik Tuđman u trenutku vojne nadmoći išao oružjem vratiti Podunavlje, da nije poslušao SAD i zaustavio vojsku pred Banjom Lukom, da je zbog bosanske Posavine napustio pregovore u Daytonu, ili da je nakon što su Srbi u Daytonu dobili Republiku Srpsku izišao iz Washingtonskog sporazuma o Federaciji BiH i zahtijevao povratak hrvatskog entiteta Herceg-Bosna…

Ali mogla je izgubiti i da je Tuđman čekao da SAD ili EU ili Rusija odrede što je hrvatski interes, da do posljednjeg trenutka nije taktizirao s realnom vojnom prijetnjom na liniji okupiranog Podunavlja, da nije inzistirao da ga integrira američki general…

Izvjesno je da su se neke stvari mogle i dogovoriti i bolje i preciznije, primjerice odredbe Washingtonskog sporazuma o bošnjačko-hrvatskoj Federaciji BiH, da ga se moglo bolje ugraditi u Daytonski sporazum… Ali to je naknadna pamet.

No ono zbog čega se ovih dana s nostalgijom sjećam te jeseni 1995. godine odnosi se prvenstveno na postojanje vlastite politike i čvrsto definiranog vlastita državnog interesa u uvjetima kada se kod nas i oko nas mijenja svijet. A (i) ujesen te 1995. godine predsjednik Tuđman je znao koji mu je strateški cilj, što je moguće postići u danom trenutku i uz koje saveznike je to moguće.

Cilj je bio: zaokružiti hrvatsku državnost mirno reintegrirajući Podunavlje, osigurati hrvatskoj politici prostor za konstitutivno sudjelovanje u budućoj političkoj konstrukciji BiH i okrenuti Hrvatsku zapadnim integracijama.

Da je u tom trenutku tadašnji hrvatski ministar obrane Gojko Šušak otišao potajno ruskom ministru obrane Pavelu Gračevu tražiti da mu osigura opstojnost hrvatskog entiteta Herceg-Bosne, ovaj bi ga vjerojatno rado primio, sve mu obećao i još ga nagradio čak i ozbiljnom pinkom na nekom računu na nekim otocima.

Ali Šušak je strateško partnerstvo (iz)gradio s američkim ministrom obrane Williamom Perryjem, koji je tražio ukidanje Herceg-Bosne. Jer je znao da bi Gračevljeva Herceg-Bosna, bez slobodne Hrvatske, bila – Herceg-Jugovina.

Dok ovih dana gledam kako Andrej Plenković i Kolinda Grabar-Kitarović na čelu hrvatske države, članice NATO-a i EU-a dobivaju pljuske s istoka, zapada, sjevera i juga, čak me i ne brinu uopće trenutačni djelitelji tih pljusaka.

Brine me i pitam se postoji li u državnom vrhu netko tko zna kud plovi ovaj brod? Nije me briga hoće li Miro Cerar doći u Zagreb. Mene brine što se nakon izlaska iz arbitražnog postupka o Piranskom zaljevu hrvatska vanjska politika cijelo vrijeme pravila kao da to više nije naš problem, pustivši Sloveniju da na vlastitoj prijevari izgradi prednost u sporu.

Pupovčev kontrolni paket

Briga me i hoće li Aleksandar Vučić doći ove jeseni u Zagreb. Mene brine što Aleksandar Vučić preko Milorada Pupovca drži kontrolni paket dionica u hrvatskoj Vladi, u trenutku kada se vodi pravi rat za novi poredak na jugoistoku Europe, u koji su uključeni i svi regionalni i najveći svjetski politički igrači, uključujući SAD, Rusiju, Njemačku, Kinu…

Ne čudi me da je pretežito bošnjačka OSA snimala hrvatske političare i poslovne ljude, kako iz BiH, tako i iz Hrvatske. Iako dobro znam da i kod sebe imaju zbilja štošta za snimiti. Iako mi izgleda kao da je iza OSA-e ovaj put bila neka mnogo veća životinja. Ista ona koja je, čini mi se, bila i iza SOA-e kad su snimljeni slovenski predstavnici kako varaju u arbitraži.

Ali ja se pitam je li istina ono što OSA kaže da je snimila? Je li istina da političko vodstvo Hrvata iz BiH, u “dealu” s hrvatskim biznismenima i političarima, ispod žita, preko energetskih aranžmana s Rusijom, vraća Hrvatsku u balkanski regionalni savez?

Očekujem da te odgovore zatraži i razjasni premijer Plenković nakon povratka iz New Yorka. A dotad se želim nadati da je OSA sve loše snimila. Ili da je dobro montirala. Da je sve to samo Izetbegovićeva podvala. A ne Čovićeva (ras)prodaja posljednjih ostataka one pobjede iz jeseni 1995., uz asistenciju hrvatskog državnog vrha.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Izetbegovićev specijalni rat protiv Hrvatske

facebook komentari

Nastavi čitati

Iz Svijeta

Karl Erjavec očekuje pritisak EU-a zbog Plenkovićeva govora u UN-u

Objavljeno

na

Objavio

Slovenski ministar kaže da je nakon Plenkovićevog govora “svakom Slovencu jasno da je dijalog s Hrvatskom nemoguć”.

Slovenski ministar vanjskih poslova Karl Erjavec izjavio je u nedjelju da očekuje jak pritisak Europske komisije (EK) na Hrvatsku nakon govora premijera Andreja Plenkovića u UN-u u kojem je optužio Sloveniju za nepoštivanje međunarodnog prava.

Plenković je u četvrtak u govoru pred Općom skupštinom UN-a rekao da je Hrvatska morala izaći iz arbitraže o granici sa Slovenijom koju je Slovenija kompromitirala i upozorio da takvo “nepoštivanje međunarodnog prava” obeshrabruje ostale države da sporove rješavaju uz pomoć treće strane.

Slovenski ministar kaže da je nakon Plenkovićevog govora “svakom Slovencu jasno da je dijalog s Hrvatskom nemoguć”.

“Arbitražni sporazum je bio potpisan pod okriljem EU-a. Potptredsjednik EK-a Frans Timmermans je ponudio svoju pomoć ako ne bi došlo do dogovora s Hrvatskom o implementaciji arbitražne presude. Mislim da će naš slijedeći korak biti da ga obavijestimo o tome što se u New Yorku dogodilo”, kazao je Erjavec u razgovoru za RTV Slovenija.

Dodao je da EK ima niz instrumenata kako bi države koje ne poštuju vladavinu prava uvjerila da se ponašaju drukčije.

“Znamo što EU čini u pogledu Poljske zbog pravosudne reforme koju provodi njihova vlada. EU može zamrznuti europska sredstva takvim državama. Ipak mislim da će u slučaju Hrvatske biti dovoljan i poneki oštar poziv u Zagreb”, kazao je Erjavec.

Po njegovim riječima, da bi se arbitražna presuda provela potrebna je suradnja Hrvatske, ali Slovenija “neke stvari može implementirati sama” prihvaćanjem nekih zakona u parlamentu koje je premijer Miro Cerar najavio za ovaj mjesec.

Zbog Plenkovićeva govora Cerar je u četvrtak navečer otkazao dogovoreni susret s hrvatskim premijerom u Zagrebu 27. rujna o rješavanju hrvatsko-slovenskog graničnog prijepora.

Ljubljana smatra da je arbitražna odluka konačno rješenje koje treba primijeniti, a Zagreb traži novo bilateralno rješenje spora koji dvije države opterećuje od raspada bivše Jugoslavije 1990-tih godina.

Zašto bismo zaboravili da Slovenija laže, a da je Srbija bila agresor

facebook komentari

Nastavi čitati