Pratite nas

Gost Kolumne

Pero Kovačević: Pravna država, politička korupcija, moć i vlast

Objavljeno

na

Jedan od najvećih problema današnje hrvatske političke stvarnosti vjerojatno i temeljni problem jest nefunkcioniranje pravne države. Tri su bitna razloga nefunkcioniranja pravne države i institucija pravne države u nas. To su politička korupcija, utjecaj izvršne vlasti na pravosudne institucije te odnos između moći i vlasti.

Politička korupcija, odnosno korupcija na visokoj razini (engl. grand corruption), je prisutna među visokim državnim dužnosnicima i političarima koji imaju političku moć i koriste ju u svrhu izigravanja institucija i pravnog sustava. Stoga je ovaj oblik korupcije izrazita prijetnja demokraciji , odnosno očuvanju vladavine prava u društvu.

Temeljni oblici političke korupcije su :

– Pronevjera novca u političkom sustavu neke zemlje od strane političkih kandidata i političara na vlasti
– Netransparentnost novčanih tokova u politici
– Omogućavanje privatnom sektoru da kupi politički utjecaj
– Korupcija u izbornom postupku
– Utjecaj na pravni sustav države da neučinkovito procesuira i time štiti kaznena djela korupcije
– Utjecaj na zakonodavnu vlast da legalizira povoljniji tretman za pojedine interesne skupine.

Vlast i moć, ta se dva, naoko istovjetna pojma, razlikuju se u svojoj biti. Naime, moć je utjecaj kojega posjeduju pojedinci ili grupe da svoju volju nametnu drugima bez obzira na njihove interese ili ideje. Moć se može nametati silom, uvjeravanjem ili novcem.

Moć kao zasebna cjelina,ili društvena pojava,se pojavljuje u svim segmentima svakodnevnog života bilo u jačem,ili slabijem vidu,pa zbog toga smatram da ju je korisno proučavati. Pored toga što je dao nekoliko teorija moći Max Weber je dao i definiciju vlasti, gdje kaže da je vlast povezana direktno sa moći i da je ona njen manifest,odnosno oblik njenog izražavanja.

Posjedovanje moći, te vlast, u svakom slučaju daju ljudima osjećaj superiornosti i više vrijednosti što ljudi vrlo često znaju zloupotrijebiti,a sve zbog stjecanja vlastitih interesa. Moć se obično stiče materijalno dobrim stanjem i položajem u društvu … Ono što ovdje mene zanima jest odnos moći i političke moći, odnosno odnos moći i vlasti u Hrvatskoj.

Vlast se definira kao institucionalizirani oblik moći. Ključna riječ ovdje je “institucionalizirani.” Dakle, vlast je moć, ali institucionalizirana, a to znači da je podijeljena na političke stranke i državnu birokraciju. Vlast je moć koja je ograničena zakonom. Zato u društvima u kojima vlada ovakva podjela nije moguć demokratski deficit, ili jasnije rečeno, novinar ne može dobiti otkaz ako se našali sa premijerovom seksualnošću ili premijerkinim brošem. Ključni problem koji koči demokratizaciju hrvatskog društva jest nepostojanje jasne razlike između moći i vlasti. Problem svih problem i temeljni razlog nefunkcioniranja pravne države u Hrvatskoj je upravo u tome što je vlast moć koja u biti nije ograničena zakonom koji se provodi, koji ne pozna pojam nedodirljivih osoba.

U društvima u kojima vlada ovakva podjela nije moguć demokratski deficit, ili jasnije rečeno, novinar ne može dobiti otkaz ako se našali sa premijerovom seksualnošću ili premijerkinim brošem. Ključni problem koji koči demokratizaciju hrvatskog društva jest nepostojanje jasne razlike između moći i vlasti. Problem svih problem i temeljni razlog nefunkcioniranja pravne države u Hrvatskoj je upravo u tome što je vlast moć koja u biti nije ograničena zakonom.

Upravo zbog te činjenice provedena je kriminalna i nikad sankcionirana pretvorba i privatizacija, Ivo Sanader se ponašao kao vladar Hrvatske, a u stopu su ga pratili lokalni šerifi na razini gradova,županija i općina. Pravna država je bila gluha i slijepa, te imuna na sve njihove nezakonite poteze, afere, slučajeve i postupke. Dapače mnoga kriminalna ponašanja na svim razinama su tretirana kao loše političke i/ili poslovne odluke.

Njihova moć, kao i moć mnogih drugih općinskih ili gradskih šerifa bila je manje više- neograničena. Mogli su raditi što hoće, a tako su i činili. Razmjeri te moći su bili takvi da im nitko nije ništa mogao niti htio. Pitate se kako je to bilo moguće i zašto?

Odgovor je jednostavan, jer živimo u zemlji u kojoj je politička volja na prvom mjestu, i ako nema političke volje, nema niti akcije. I niti jedna institucija neće raditi posao za koji nema političke volje. Demokratska politička kultura nije ukorijenjena u hrvatskom društvu, a vlast se ponaša onako kako društvo dozvoljava. Hrvatsko društvo još uvijek je podložno autoritetu i kultu ličnosti.

Pritiskom Europske komisije, medija i pojedinaca pravna država čini prve korake. Krenuo je postupak protiv Ive Sanadera i nekih drugih dužnosnika. Budimo realni bio je tek početak ,igrokaz za javnost i EU,početaka koji su u slučaju Sanadera opet vraćeni na početak.

Pravna država nezakonite postupke i nezakonito ponašanje Ive Sanadera,Milana Bandića i nekih  drugih visokih bivših dužnosnika i njihovih suradnika tretira kao kriminalno djelo ali u isto vrijeme mnoga nezakonita ponašanja drugih dužnosnika tretira kao loše političke i/ili poslovne odluke.

Pitate se kako dalje?Napredak je ostvariv, ali dugotrajan proces. Kada vlast bude shvaćena onako kako je objašnjeno na početku, živjet ćemo u uređenom društvu. To je krajnja točka na kojoj demokracija može egzistirati i naprijed više ne može.

Bezbroj je otvorenih korupcijskih , kriminalnih i drugih slučajeva i afera u Hrvatskoj i Zagrebu koje godinama čekaju pravorijek pravne države. Mnoge smo već i zaboravili, naprosto zbog toga što su stare afere zamijenjene novim aferama i tako dalje. Kad konačno dobijemo odgovor pravne države na sve te afere i slučajeve, moći ćemo reći: da profunkcionirala je pravna država, a vlast je ograničena zakonom koji se primjenjuje.

Pero Kovačević

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Slijedi li uhićenje Ivice Todorića?

Objavljeno

na

Objavio

Dok budemo odgonetali smisao šminkerski sročenoga roll up-a, izgleda kako ćemo i sami biti zarolani. A kada Agrokorov dug stigne na naplatu onima koji uvijek plaćaju tuđe cehove ionako će biti kasno za kajanje.

Ovo je tekst koji sam prije mjesec dana objavio u tjedniku “Novi magazin”.

U međuvremenu je pitanje iz naslova postalo najavom očitoga. To je sada glavni kontekst koji definira i galvanizira sve događaje na hrvatskoj političkoj sceni. Odvjetnički je tim Ivice Todorića, kako se čini, putem njegovog novopokrenutog bloga, već počeo slagati obranu. Iz Sanaderovog slučaja se imalo prilike izvući pouke o nezahvalnosti obrane nekoga tko je od javnosti bio već osuđen. Zbog toga se sada napadom na Vladu želi ispasti žrtvom i pronaći saveznike u oporbi i javnom mnijenju, kako se u zatvor ne bi otišlo sa stigmom krivca. Tako se Ivica Todorić, vještim manevrom, odjednom našao na strani oporbe, kojoj daje materijal za napad na Vladu, ne bi li zauzvrat posudio nešto “nevinosti i poštenja” njihovih vođa. Čitanost bloga govori o tome kako priča ima svoju publiku, pa u slučaju da se ostane bez svega, uvijek mu ostaje opcija da uprihodi nešto od oglašavanja – možda Sberbanka u tome prepozna svoju priliku? Zgodno izabran tajming pokretanja ovog bloga uoči objave nalaza revizije govori kako će u ovom slučaju na sve strane letjeti perje, što je uvijek poželjno poradi povećanja transparentnosti, jer nam se još uvijek skriva prava stvarnost ortačkog partijanja, piše Borislav Ristić/blog.vecernji.hr

Bila je kasna jesen 2012. kada je tadašnji prvi potpredsjednik Vlade Republike Srbije započeo svoj vrtoglavi politički uspon ka sadašnjoj apsolutnoj kontroli vlasti u Srbiji, uhitivši Miroslava Miškovića, prvog srpskog tajkuna. Možda taj primjer ponajviše govori o isprepletenosti politike i poduzetništva koja krasi balkanski tip kapitalizma, koji je najzgodnije nazvati rođačkim.

U rođačkom kapitalizmu država je kum a samo rođaci smiju raditi. Kada stvar počne pucati i voda dođe do grla, politika prirodno traži put da ostane na površini kako bi zadržala kontrolu nad procesom i eventualno izbjegla zaorati po dnu zajedno s ostatkom poslovno-klanovske obitelji. Takva uhićenja, dakle, ne označavaju nekakav put ka razvrgavanju rodbinskih veza i demontaži rođačkog tipa kapitalizma, već upravo obrnuto – način da se ne ispadne kriv, samo igrokaz rođačkog kapitalizma u kome netko od rodbine solidarno strada kako bi se igra nastavila.

Sličan se igrokaz u zadnje vrijeme odvija i u Hrvatskoj. Samo u hrvatskoj varijanti to izgleda tako da se prvo ne hapsi, već se preuzme kontrola nad imovinom, pa se onda bira pogodan trenutak za uhićenje. Tako je počela kataklizma na palubi Agrokorova broda, sinonima uspješnosti hrvatskog tipa rođačkog kapitalizma, gdje je kontrolu nad krmom preuzelo vladino izvanredno povjerenstvo. Jednostavan stečaj koncerna nije dolazio u obzir, jer bi to značilo i objavu stečaja rođačkog kapitalizma, pa je Vlada preuzela kontrolu kako bi se rođaci namirili, makar pritom morali žrtvovati najboljeg od svojih. Ivica Todorić, ili jednostavnije Gazda, sve donedavno činio se čovjekom kome je samo nebo granica. Svoj je trgovinski imperij odavno utvrdio u Hrvatskoj, a uspješno se proširio i na čitavo susjedstvo. Krunom svega činila se kupovina slovenskog Mercatora u ljeto 2014. godine, otkada je o sebi počeo govoriti u trećem licu. Međutim, ta svoja širenja financirao je iz kredita, gdje je često i država priskakala kao jamac, ali je financijska konstrukcija vremenom postala opasno prenapregnuta kako su dugovi stizali na naplatu, pa sada sve prijeti završiti potpunim slomom.

Razmjere financijskih manipulacija tek se naziru kako isplivavaju podaci o namještanju poslovnih knjiga i kreativnom financiranju putem mjenica. Zbog toga se sjena sumnje spustila i na aktualnog ministra financija, koji je u ministarsku fotelju došao s mjesta izvršnog direktora u Agrokoru, zaduženog za međunarodno financiranje koncerna i odnos s investitorima. Ljudima je zbog toga teško povjerovati da on nije bio upućen u osnove tečaja iz kreativne ekonomije, kao što je sada teško voditi državne financije i pregovarati s međunarodnim financijskim institucijama nekome tko je te institucije do jučer uvjeravao da je s Agrokorom sve u redu.

Da je voda došla do grla i da je poslovni model na kojem je rastao Agrokor pred pucanjem postalo je jasno kada su ga ozbiljni financijeri počeli odbijati i kada je slamku spasa pokušao pronaći u Rusima i njihovim bankama. Iako Rusima takav specifičan model poslovanja nije potpuno nepoznat, pošto i sami njeguju svoj oligarhijsko-sibirski tip kapitalizma, uspjeli su se ovaj put dovesti u situaciju da budu nadigrani. Odbili su povući pouke iz vlastitog iskustva, pa su na Balkanu morali platiti tečaj iz kreativne ekonomije. Balkanski su rođaci nasanjkali ruske oligarhe. Bilo je pomalo dirljivo promatrati scene očaja u koji su naši žmukleri bacili šampione državnog upravljanja privredom i klanovski ustrojene ekonomije.

Kada je ruski veleposlanik u Hrvatskoj, Avram Azimov, početkom veljače, obučen u vojnu uniformu i okićen ordenjem, kao da objavljuje rat, priprijetio Agrokoru “značajnim posljedicama”, ukoliko ne budu konstruktivniji u svom odnosu prema ruskim bankama, koje su držale skoro četvrtinu Agrokorova duga, vidjelo se da igri dolazi kraj. Kada te i Rusi napuste kao nepouzdanog i od tebe ne vide nikakve koristi, već samo štetu, onda doista roniš po dnu. Azimovljev nastup svakako je imao smisao objave sloma Agrokora. Ništa se više nije moglo zatajiti, pa se u igru uključila Vlada, kako bi zaštitila bliske rođake od bijesa ojađenoga daljnjeg rođaka s istoka. Dosta je tu i domaće rodbine ostalo kratkih rukava. Usvojen je roll up model povratka duga, koji na prvo mjesto stavlja one koji Agrokoru odobre nova zaduženja. Drugim riječima, na jedan dolar pozajmice u prvi red za naplatu dolazi jedan dolar staroga duga. Treba reći da ni Rusi nisu imali jedinstven stav oko modela naplate duga koji nudi Lex Agrokor.

Tako je VTB banka, koja kod Agrokora ima za naplatu oko 350 milijuna eura duga, pristala na nove pozajmice pri zadnjem kreditiranju Agrokora, uoči turističke sezone, dok Sberbanka, koja od Agrokora potražuje 1,1 milijardu eura, pokušava sudskim putem onemogućiti taj model naplaćivanja. Na tu razliku u stavu očito je utjecala i različita vrsta izloženosti ove dvije banke. Ono što se sada čeka jest objava pravog knjigovodstvenog stanja u Agrokoru. Potom ide objava plana restrukturiranja. Potpredsjednica Dalić je u sklopu toga najavila komadanje i rasprodaju dijelova Agrokora.

Taj dio će vjerojatno “zarolati” rođaci. Najblaži oblik restrukturiranja će značiti da će se vjerovnici morati pripremiti za čekanje i pristati na otpis 60+% duga, koji će morati prihvatiti kako bi se naplatilo ostatak, ako ne žele ostati bez ičega. Stvar se u biti svodi na zahvalnicu na lijepom druženju i pruženu pomoć, te savjet da se prate oglasi i skuplja u čarapu, kako biste eventualno otkupili ono što valja od onoga što vam ponudimo. Poput priče s početka teksta, po svoj prilici će objavu pravog stanja stvari u Agrokoru pratiti uhićenje Ivice Todorića, za koje se već neko vrijeme pravi psihološka priprema u medijima. To bi trebalo amortizirati šok javnosti od objave stanja i putem pravno-političkog spektakla omogućiti politici da preuzme sve konce u ovoj igri.

Tako će poraz čitavog jednog ekonomsko-političkog modela biti pretvoren u političku prednost, koja bi se mogla kapitalizirati i na izvanrednim izborima, čiji bi rezultat trebao dovesti do konsolidiranja sadašnje političke strukture na vlasti.

Dok budemo odgonetali smisao šminkerski sročenoga roll up-a, izgleda kako ćemo i sami biti zarolani. A kada Agrokorov dug stigne na naplatu onima koji uvijek plaćaju tuđe cehove ionako će biti kasno za kajanje.

Borislav Ristić/blog.vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Nefunkcionalno pravosuđe – hrana komunističkog zloćudnog tumora

Objavljeno

na

Objavio

Da su ljevičari zloćudni tumor koji sebe hrani užasnim stanjem u hrvatskom pravosuđu (među ostalim disfunkcionalnim vladinim odjelima), koje u proteklih četvrt stoljeća i od odcjepljenja od komunističke Jugoslavije nije napredovalo u svojoj praksi prema dobro funkcionirjućem procesu koji donosi pravodobne i neovisne od političkih utjecaja rezultate, mučno je vidljivo i u Twitter reakciji bivšeg ministra pravosuđa Orsat Miljenića na govor Generala Željka Glasnovića u Hrvatskom saboru u petak, 22. rujna, piše Ina Vukić.

Obraćajući se dubokim i uznemirujućim problemima unutar hrvatskog pravosuđa, koji u suštini predstavlja nastavak istog morala koji je i ugušio normalan život u komunističkoj Jugoslaviji, Glasnović je ukazao na činjenicu da ne postoje nacionalni standardi produktivnosti kojih bi se suci i pravosuđe trebali pridržavati – kako bi pravosudni sustav donio pravdu za sve.

Glasnović je ukazao na neprihvatljivu stvarnost u kojoj neki suci donose odluke samo za dva slučaja godišnje, a drugi za stotinu, a ipak se svi tretiraju jednako ili smatraju jednako produktivnim članovima pravosuđa! Orsat Miljenić – koji je, kao bivši ministar pravosuđa imao savršenu priliku unaprijediti hrvatsko pravosuđe u funkcionalnu jedinicu pravde u Hrvatskoj, ali nije, kritizira Glasnovića te sugerira kako ga treba ušutkati!

Podsjeća li nas Miljenićeva reakcija na komunistički totalitarni režim? Sigurno da!

Hrvatska politička ljevica, odnosno bivši komunisti koji se još uvijek drže te mračne baštine, zapravo nisu zainteresirani za raspravu o onome što je ispravno ili pogrešno za Hrvatsku. Njih zanima raspravljati o vama samima, prijeteći vam – baš kao što se nekad dogođalo u Jugoslaviji. Zainteresirani su da vas ukoravaju kao neko nenormalno ljudsko biće jer promičete pozitivne promjene zbog kojih bi se tlo ispod njohovih nogu treslo i otvorilo. To je ono što čini ljevičare ljevičarima: nezaslužen osjećaj moralne superiornosti nad vama. A ako mogu prenijeti taj osjećaj moralne superiosti na druge kako bi vas ukazali lošim, oni će to i učiniti.

Tužna i uznemirujuća stvarnost unutar hrvatskog pravosuđa, koja poziva na hitne promjene kako bi se uskladilo s funkcionalnom demokracijom, leži u dugotrajnim postupcima i iznimno ogronmom zaostatku u rješavanju sudskih slučajeva. Nerazumljiva kašnjenja u sudskim postupcima (koja mogu trajati više od deset godina!) u stvari krše pravo na pravično suđenje u razumnom roku, a koje je ljudsko pravo zaštićeno člankom 6. Europske konvencije o ljudskim pravima, te je stoga vrlo važno obraćati se na ta pitanja. Činjenica da susrećemo ljude poput Miljenića koji prijeti i kritizira Glasnovića zbog njegovog cilja stvaranja stabilnijeg i učinkovitijeg pravosudnog okruženja, stvar je koja zahtijeva primjenu lustracije usmjerene na osobe poput Miljenića.

Međunarodna svjesnost o neučinkovitom i ponekad nepredvidljivom pravnom sustavu jedan je od najvećih izazova s ​​kojima se suočavaju tvrtke koje žele ulagati u Hrvatsku; i Glasnović je aludirao na tu činjenicu u svom parlamentarnom govoru u Petak 22. rujna. Međutim, Miljenić, zamotan u vlastitom stavu protiv napretka, propustio je u svojoj reakciji toj stvarnosti pružiti bilo koju važnost! No, upravo ta stvarnost koči ulaganja. Rješavanje čak i jednostavnih sudskih slučajeva prečesto i prema demokratskim standardima traje nezamislivo dugo vremena; zaostaci u rješavanju sudskih slučajeva već dugo se broje na nekoliko stotina tisuća slučajeva. Reforme su apsolutna nužnost za povećanje transparentnosti i odgovornosti unutar sudskog sustava. Standardi produktivnosti, koje je u svom govoru spominjao Glasnović, upravo su ti potrebni mehanizmi transparentnosti i odgovornosti – ali ne i u Hrvatskoj! Nije potrebno pitati zašto – svi znaju da se radi o političkoj kaljuži koju treba očistiti.

I dalje dopuštajući političarima i ljudima u društvenoj ili političkoj moći, poput Miljenića, da ignoriraju hrvatske obveze o ljudskim pravima, kao što je to pravo na pravično suđenje u razumnom roku, Hrvatska stječe svoj ugled “talk-festa” i ne donaša potrebne i stvarne društvene promjene upravo zbog sebi nametnutog načina rada neometanja, prenijetih iz pola stoljeća življenja pod komunizmom. Iako se može nadati da će Hrvatska kroz retorička nastojanja uvjeravanja desnice i neovisnih biti uspješna u ostvarivanju značajnih i trajnih promjena, upitno je da će takve inicijative za ljudska prava biti uspješne sve dok se ne riješi temeljno pitanje političke nejednakosti između njezinih demokratskih i ljevičarskih nedemokratskih članova; tj. sve dok se lustracija ne zagrije i počisti prostor za funkcionalno djelovanje demokracije.

Ina Vukić, Sydney, Australija

 

facebook komentari

Nastavi čitati