Picula: Hrvatsko pitanje je otvoreno

    10

    [dropcap]Z[/dropcap]bog goleme koncentracije senzacionalnih vijesti koje su se nizale u BiH po strani je ostala rezolucija Europskog parlamenta o BiH. Pa ipak, ovaj dokument je dobio potrebnu pozornost kod nekolicine domaćih političara koji su i u tome pronalazili opravdanje za bijes građana. Spinovanje iz tih redova bio je i pokušaj da se odvrati pozornost s vlastitih grešaka i promašaja. SDP-ov zastupnik u Europskom parlamentu Tonino Picula vrlo oprezno komentira bosansko proljeće, ali jasno detektira uzroke daytonske krize.

    • Poštovani zastupniče, kako komentirate “bosansko proljeće” i nasilje koje je započelo iz teških socijalnih pobuda te preraslo u nasilje i političku kampanju za sljedeće izbore, a neki ga uspoređuju sa zbivanjima u arapskome svijetu čiji se ishod teško može predvidjeti?

    Klonio bih se olakih usporedbi. Pogotovo jer nakon više od tri godine od početka tzv. arapskog proljeća, na prostoru od Tunisa do Bahreina, gospodarske, socijalne i političke prilike nimalo ne odgovaraju visokim očekivanjima ljudi kojima je tada prekipjelo zbog višedesetljetnog pritiska diktatorskih klika. Nesretni mladići Mohamed Bouazizi koji se samozapalio u Sidi Bouzidu, kao i Jan Palah u Pragu, postali su simboli hrabrosti iznikle iz prkosa i očaja. Međutim, u aktualnim prosvjedima u dijelu BiH zasad primjećujem samo selektivno spaljene zgrade. Čini mi se da zapaljene vatre nisu osvijetlile neki novi put u budućnost za BiH nego, nažalost, samo uništile i dio dragocjene povijesne baštine zemlje čuvane u Državnom arhivu u Sarajevu.

    • Huligani i nasilnici spalili su desetke zgrada, sukobili se s policijom. Političari su najprije pokušali ignorirati prosvjede, a kasnije i izgrede, međunarodna zajednica je pokazala zbunjenost. Nisu li ovim isplivali na površinu ozbiljniji problemi slabašnih struktura vlasti države BiH, predstavljanja, odgovornosti…?

    Nema nikakve sumnje zašto su se početne reakcije dobrog dijela BiH političara rimovale s istupima relevantih predstavnika međunarodne zajednice. Prvi ne žele nikakve, a kamoli temeljne promjene u daytonskoj tvorevini, a drugi ne znaju ili se boje otvoriti put promjenama. Međutim, nitko nema u ovoj situaciji pravo na zbunjenost i “zbunjenost”. Međunarodna zajednica je kumovala daytonskim rješenjima, a bosanskohercegovački političari su se vremenom pretvarali u nedodirljive kumove. Jedino dobro koje, zasad, uočavam u ovim sukobima je činjenica da je u BiH vrijeme dogovornog blefiranja pri kraju.

    • Predsjednik SDP-a BiH i šef diplomacije Zlatko Lagumdžija uz ostalo je vezano uz prosvjede rekao i ovo: “Valjda žele da pred pregovore budemo mekši i kažemo eto vam treći, a mi ćemo ostati u drugom spaljenom entitetu”. Ranije je pak “desničare” u Europskom parlamentu optužio da poticanjem na federalizaciju BiH rade na uspostavi trećeg entiteta. Kako to gledate budući da ste i vi glasovali za rezoluciju Europskog parlamenta u kojoj se navode načela federalizma?

    Priča o toj rezoluciji je još slojevitija. Ako na trenutak ostavimo na stranu važno spominjanje načela federalizma, ono što je trenutnog ministra vanjskih poslova i predsjednika lokalnog SDP-a naročito uzbudilo bilo je traženje Europskog parlamenta da se bosanskohercegovački Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) prilagodi trgovini s EU u skladu s ulaskom Hrvatske u njeno članstvo, a na temelju legalne i uobičajene prakse. Naime, nakon što sam još od ljeta prošle godine uspješno iskomunicirao s Europskom komisijom nastavak trgovanja Hrvatske i BiH u istom režimu prije i poslije 1. srpnja, moj amandman u rezoluciji pokušale su eliminirati nizozemska izvjestiteljica u sjeni Emina Bozkurt i slovenska zastupnica Tanja Fajon. Gospodin Lagumdžija se silno angažirao na istom poslu pa je na dan glasovanja čak poslao twitter poruku kako “večeras Europski parlament glasa o našem amandmanu kojim osporavamo zahtjev Hrvatske da im damo CESTA status”. Pustimo to što šef diplomacije ne zna točno napisati za što se ustvari zalaže, ali na press konferenciji odmah nakon izbijanja nereda upirao je prstom baš u Europarlament jer je “većinom glasova europske desnice usvojio rezoluciju koja nije obvezujuća, ali ukazuje na potrebu da BiH stegne remen, da naše gospodarstvo bude dovedeno u nepovoljnu poziciju.” Osim što je ostavio svoje jasne otiske na motivima, ministar je krivotvorio rezultat glasovanja jer su svi zastupnici socijalista i demokrata poduprli donošenje rezolucije s njemu neprihvatljivim amandmanom o trgovanju s Hrvatskom. Doduše, za amandman se trebalo izboriti. Prošao je sa samo jednim glasom više. Ovom prigodom bi zato javno želio zahvaliti kolegi Nikoli Vuljaniću koji je osigurao podršku i ljevije grupacije u EP-u.

    • BiH se nalazi u stanju stalne krize, neki kažu da je rat koji je formalno okončan 1995. samo nastavljen drugim sredstvima. Kako ga završiti, kako realizirati pravedni mir?

    Ako je moguće, a ja vjerujem da jest, odgovor na to pitanje identičan je odgovoru i na pitanje kako umjesto homogenizacije naroda, odnosno pojedinih političkih elita u BiH, postići homogenizaciju same BiH?

    BiH kao cjelinu još uvijek ne održava pozitivno definiran interes i zajednički ulog sva tri naroda i svih građana nego, uglavnom, vanjski pritisak. Svakako bi bilo poželjno da se BiH može rekonstituirati na temelju unutarnjeg konsenzusa, ali takav razvoj događaja čini se u ovom trenutku daljim nego na početku prošlogodišnjih razgovora povjerenika Fuelea s liderima političkih stranaka iz BiH.

    • Smatrate li da je to možda drastična izmjena Daytona?

    Dayton je refleks globalnih, regionalnih i tuzemnih odnosa snaga u trenutku njegova potpisivanja. Premda se situacija do danas radikalno promijenila u okruženju i u BiH samoj i dalje se zrcale zamrznuti odnosi četiri interesne skupine: Bošnjaka, Srba, Hrvata i heterogene međunarodne zajednice. Sve su te strane u BiH uporni zagovornici svoje istine, vizije budućnosti, terminologije, ali i svojeg neznanja i mitova. Budući da je bio najodgovorniji za restart postkonfliktne Bosne i Hercegovine, važno je napomenuti kako anglosaksonski Zapad nije htio ili razumio stvarnu razliku između nacije i države u ovom slučaju. To predstavlja poseban problem u odnosu prema ustroju BiH jer se proces stabilizacije doživljavao prije svega kao proces stvaranja, tj. “rekonstrukcije” nacije (nation-building) koja bi, po logici nacionalnog iskustva vodećih zapadnih zemalja, automatski značila i tvorbu države. U BiH ne može biti nation-buildinga jer ne postoji nacija, tj. narod koji treba rekonstruirati. U BiH je jedino moguće i realno ulagati u state-building, tj. izgradnju demokratskih institucija države koje će biti sposobne štititi interese svakog konstitutivnog naroda i svih građana. Dihotomija između građanskog i nacionalnog u BiH nikako nije ideološki spor nego pitanje nacionalnog interesa i različitih pogleda na ustrojstvo države.

    Ipak, što se tiče Hrvata u BiH, reducirati sve moguće probleme s kojima se suočava današnja daytonska BiH tek na obnovu rasprave o trećem entitetu bilo bi nedovoljno i promašeno.

    • Kako po vama riješiti hrvatsko pitanje, može li se to dogoditi s aktualnim trendovima u zemlji srpskog separatizma i bošnjačkog centralizma?

    Bosna i Hercegovina očito više ne ruši nacionalizam susjednih država koliko nacionalizam najvećih konstitutivnih bh. naroda. Na primjer, umjesto da vrijeme potvrdi tranzicijski karakter Republike Srpske, sjena privremenosti, na žalost, sve više pada na BiH kao cjelinu, s Federacijom kao osobito nefunkcionalnim dijelom države.

    Sjećam se kako je jednom netko pronicljiv rekao da od slovenskog, hrvatskog ili albanskog nacionalizma Jugoslavija može imati teške glavobolje, ali da joj tek srpski nacionalizam sigurno izaziva šizofreniju i paranoju. O ovome bi osobito morali voditi računa bošnjački političari kao pripadnici brojčano većinskog naroda koji mora obzirno čuvati multietnički entitet i zajedničku državu.

    Hrvatsko pitanje u BiH u osnovi je i danas otvoreno. Treba se, prije svega, čuvati da ga sami Hrvati ne zatvore nasjedanjem na nerealne projekte ili pristankom na nove loše kompromise. Zato bi najprije valjalo postići konsenzus unutar hrvatskog naroda u BiH.

    Poznato je da su interesi hrvatskih političkih stranaka u formuliranju hrvatskog pitanja u BiH i postupci predstavnika međunarodne zajednice prema Hrvatima i njihovim predstavnicima u BiH dovodili su do povremene radikalizacije stajališta o poziciji najmalobrojnijeg naroda u toj zemlji.

    Postoji ozbiljna percepcija najvećeg broja Hrvata u BiH da je njihova opstojnost u toj državi ugrožena. O korijenima te percepcije se može raspravljati, ali ona živi u toj zajednici. Hrvati u BiH mogu: a) odustati od BiH i masovno se iseliti, b) radikalizirati svoje političke opcije, c) izgubiti svoj nacionalni identitet i asimilirati se ili d) aktivnim sudjelovanjem u domaćim i međunarodnim forumima artikulirati svoje interese i za njih se boriti. Naravno da je ovo posljednje najoptimalnije i mora biti prva opcija za Hrvate u BiH!

    • Je li realno očekivati snažnije angažiranje međunarodne uprave u BiH, EU-a prije svega, da bi se BiH odmakla od ove beznadne situacije?

    Nije tajna da se BiH već duže vremena nalazi u mrtvom kutu interesa međunarodne politike. Amerikanci u svom strateškom fokusiranju na pacifičko-azijski dio globusa, kao i EU zagledan u vlastitu krizu, ovu državu ne smještaju visoko na svojim agendama. Akutna kriza u Ukrajini kao i blizina euroizbora u svibnju ne stvaraju u Bruxellesu povoljan ambijent za povećan angažman diplomatskih i financijskih resursa EU-a. Ruku na srce, izostanak ozbiljnih reformi u zemlji kao i pregovaračka zadrtost, odbili su i mnoge dokazane prijatelje BiH od daljnje potpore. Izgleda paradoksalno kako je bio izvediv povijesni sporazum u trokutu Bruxelles – Beograd – Priština o europskoj perspektivi Srbije i Kosova, a nije moguć ni minimalan kompromis između Sarajeva, Banje Luke i Mostara o europskoj budućnosti Bosne i Hercegovine. Ali ja sam već izrazio nadu da će se nakon dvostruko izborne 2014. godine u EU i BiH, otvoriti neke nove mogućnosti za deblokadu reformskog procesa u zemlji i pregovaračkog procesa s EU.

    • Ohrabruje nedavna rezolucija u čijoj ste izgradnji aktivno sudjelovali. Posebno je bilo zanimljivo vidjeti da su hrvatski zastupnici bili jedinstveni oko sadržaja unatoč velikim stranačkim prijeporima u domovini. Kako vi to gledate?

    Okolnosti bitne za pripremu i glasovanje o spomenutoj rezoluciji već sam opisao, ali potrebno je ponoviti da je bila riječ o školskom primjeru prijeko potrebnog zajedništva u zaštiti pozitivno definiranog nacionalnog interesa u važnom međunarodnom tijelu. Ulazak Hrvatske u sastav Europske unije je povijesno važan, ali njime nikako ne zaključujemo nacionalnu povijest. Dapače! Dobili smo priliku i obvezu sudjelovati u procesu odlučivanja o nama važnim temama na europskoj razini. U Europskom parlamentu, sve utjecajnijem tijelu EU, donosi se oko dvije trećine zakona primjenjivih u Hrvatskoj. Bez obzira na legitimne političke i svjetonazorske razlike između hrvatskih zastupnika u Europskom parlamentu, tamo je potrebno graditi kulturu suradnje na pojedinim točkama od osobitog značaja za zemlju iz koje dolazimo. Mislim da je takvo pitanje i zahtjevan proces rekonstrukcije daytonske Bosne i Hercegovine, a koji se neminovno mora dogoditi ne samo zbog europske budućnosti Bosne i Hercegovine, nego normalizacije stanja u toj susjednoj zemlji da njeni građani konačno mogu bolje živjeti.

    – Ali, kada se stvari razgolite, čini se da vi i Davor Stier u europskim institucijama postavljate temelje strategije Hrvatske prema BiH i Hrvatima. Zašto je nema hrvatska država?

    Mislim da nakon jednog dugog razdoblja u kojem se iz Zagreba prema BiH, i posljedično prema Hrvatima u BiH, naizmjence vodila ili loša (dobrim dijelom stranački obojena politika) ili politika pasivnog čekanja da se stvari riješe same od sebe, sazrelo vrijeme da Hrvatska kao članica EU pokaže inicijativu u traženju održivih i prihvatljivih prijedloga kako dalje u jedinoj zemlji na jugoistoku Europe bez jasnog konsenzusa o svom europskom putu. Na to nas ne obvezuje samo vlastiti Ustav, nego i sva sila geopolitičkih činjenica. Ne bih rekao da u Hrvatskoj nema svijesti o tome. Postoje čak i nedavni primjeri zajednički usuglašenih zaključaka o BiH između nositelja različitih grana vlasti. Ali to ne smije biti sporadično ili potaknuto samo izbijanjem kriza poput ove prije nekoliko dana. Zbog toga već neko vrijeme generalno zastupam i predlažem da nakon nedvojbenog uspjeha “Saveza za Europu” koji je trasirao naš put u Europsku uniju, počnemo postupno razmišljati o jednako važnom “Savezu u Europi” koji mora obilježiti naše članstvo u njoj i ostvarenje ciljeva zbog kojih smo se na taj put opravdano i odlučili.

    ZoranKrešić/vl

    facebook komentari

    • peppermintt
      • jučer sam tek otkrio taj link 🙂 ,valjda je nov

        • peppermintt

          je ovo su oni mislim markićkini 😉

    • peppermintt
      • jučer sam tek otkrio taj link 🙂 ,valjda je nov

        • peppermintt

          je ovo su oni mislim markićkini 😉

    • peppermintt

      “Ipak, što se tiče Hrvata u BiH, reducirati sve moguće probleme s kojima
      se suočava današnja daytonska BiH tek na obnovu rasprave o trećem
      entitetu bilo bi nedovoljno i promašeno.”

    • peppermintt

      “Ipak, što se tiče Hrvata u BiH, reducirati sve moguće probleme s kojima
      se suočava današnja daytonska BiH tek na obnovu rasprave o trećem
      entitetu bilo bi nedovoljno i promašeno.”

    • peppermintt

      “Mislim da nakon jednog dugog razdoblja u kojem se iz Zagreba prema BiH, i
      posljedično prema Hrvatima u BiH, naizmjence vodila ili loša (dobrim
      dijelom stranački obojena politika) ili politika pasivnog čekanja da se
      stvari riješe same od sebe, sazrelo vrijeme da Hrvatska kao članica EU
      pokaže inicijativu u traženju održivih i prihvatljivih prijedloga kako
      dalje u jedinoj zemlji na jugoistoku Europe bez jasnog konsenzusa o svom
      europskom putu. Na to nas ne obvezuje samo vlastiti Ustav, nego i sva
      sila geopolitičkih činjenica. Ne bih rekao da u Hrvatskoj nema svijesti o
      tome.”

    • peppermintt

      “Mislim da nakon jednog dugog razdoblja u kojem se iz Zagreba prema BiH, i
      posljedično prema Hrvatima u BiH, naizmjence vodila ili loša (dobrim
      dijelom stranački obojena politika) ili politika pasivnog čekanja da se
      stvari riješe same od sebe, sazrelo vrijeme da Hrvatska kao članica EU
      pokaže inicijativu u traženju održivih i prihvatljivih prijedloga kako
      dalje u jedinoj zemlji na jugoistoku Europe bez jasnog konsenzusa o svom
      europskom putu. Na to nas ne obvezuje samo vlastiti Ustav, nego i sva
      sila geopolitičkih činjenica. Ne bih rekao da u Hrvatskoj nema svijesti o
      tome.”