PISMA BRUNE BUŠIĆ (1) – Uvodna Riječ

9

UVODNA RIJEČ:

(Otvoram ovu stranicu PISMA BRUNE BUŠIĆ u kojoj ću – ne kronološkim redom – iznijeti hrpu pisama koja je on pisao Zlatku Markusu i drugima. Osobno sam poznavao Zlatka Markusa o kojem će biti riječi u ovim pismima i iz kojih će se mnogo saznati o sporu između Zlatka i Brune Bušić.
Zamolio bih one Hrvate koji imaju bilo kakovu korespodenciju sa Brunom, ako hoće da to iznesu na ovoj stranici. To je više za našu hrvatsku političku emigrantsku povijest nego za neku razonodu. Ova pisma je iznio Zlatko Markus u novini Hrvatski Tjednik koji je izlazio u Melbourne-u, Australija. Da bi se što potpunije moglo razumijeti razlog ili razlozi koji su natjerali Zlatka Markusa da ta pisma preko ovih novina iznese u javnost, priložit ću Zlatka markusa pismo uredniku HT. Otporaš.)

UREDNIŠTVU “HRVATSKI TJEDNIK” MELBOURNE.   (Hrvatski Tjednik, 11.8.1981. Strana 7.)

Dragi prijatelji,

          Lund, 21. srpnja 1981.

prema dogovoru i razgovorima koje smo imali ovdje u Lundu za vrijeme Sabora HDP-a, šaljem vam kopije pisama Brune Bušića. Nedostaje svega nekoliko pisama i spušteno je otprilike 30 redaka u kopiranim pismima, i to samo ondje gdje se spominju konkretna imena u domovini, neki događaji i akcije. Objavljivanje tih podataka samo bi štetilo.

Ova Brunina pisma u mnogočemu su vrući žurnalistički materijal prvoga reda kako ćete i samo moći ocijeniti. Objavljujem ih kao povijesno svjedočanstvo o našoj generaciji, našim stremljima, dostignućima i porazima.

Objavljujem ta pisma i zbog ljudi kao što su prof. Katalinić i Ante Primorac koji su mi javno, prof. Katalinić potpisano, a Primorac intigrantski nepotpisano, prigovorili neke svoje ocjene nisam izrekao i napisao dok je Bruno Bušić bio živ.. Ova Brunina pisma jasno i pregledno svjedoče i govore da spomenuta gospoda ne govori istinu. U pismu od 21. srpnja 1976. Bruno mi spominje moj članak iz “Danice” u kojem sam javno napisao da se s njim slažem samo u jednoj jedinoj stvari. (Radilo se o pobuni i smislu pobune.)

Moje političke ocjene Proljeća, rada dr. Savke Dabčević-Kučar, Mike Tripala i Ivana Supeka bile su, kao što je svima dobronamjernima poznato, zaista bitno različite od Bruninih.

Ne jednom i ne u jednom pismu, Bruno mi je gorko spočitavao naglašavajući uvijek, da bez obzira na to, ostajemo prijatelji. kao što sam rekao u interviewu za “Hrvatski Tjednik” prošlog Božića, Bruno i ja smo diskusiju o tim temama i ljudima donijeli sa sobom još iz Hrvatske sa našeg zadnjeg sastanka u restoranu “Vinodol” prosinca 1971. godine i u Hrvatskoj postoje ljudi koji su sjedili zajedno s nama i znaju da je bilo tako kako sam i rekao u spomenutom razgovoru za HT. Ja sam ovdje u izganstvu Bruni prigovorio da će njegove ocjene Proljeća, Savke i Mike, biti po volji smao hrvatskoj političkoj emigraciji, odnosno njezinim bolesnim ambicijama, ali i ne hrvatskoj osloboditeljskoj borbi. Bruno je teško i sa gorčinom primio taj prigovor. Razlikovali smo se, i to bitno, i u ocjeni važnosti rada prof. Vinka Nikolića, odnosno “Hrvatske Revije”.

Ova Brununa pisma, svjestan sam toga, mnogi će sada pokušati upotrijebiti protiv mene i HRVATSKOG LISTA. No, na to smo se naučili i ja i HL. Preživjeli smo mi i gore stvari. Duboko sam uvjeren da ova pisma treba objavljivati zato da bi mnoge stvari razumijeli, zato da bi smislenije  i pametnije radili i krenuli naprijed. Ne, polemike tu više nema. (Bit će je samo za prof. Katalinića i Primorca.) Nikako si ne umišljam da je sve što sam učinio bilo bezprijekorno, no od prof. Katalinića i Primorca i drugih nepotpisanih napasnika, nisam još nigdje čuo jedan stvarni i pametni prigovor na ono što je radio i pisao Zlatko Markus. Čuo sam samo laži, podvale, spletke i slično. (Prof. katalinić, na primjer, zna bolje od mene zašto sam otišao iz NH.) (“Nova Hrvatska” je novina iz Londona koju je uređivao i bio glavni i odgovorni urednik Jakša Kušan. Tu je i Bruno Bušić radio i u njoj pisao i iznosio svoje dojmove od deklaracije hrvatskog književnog jezika 1967. pa sve do svojeg bijega u emigraciju 1972., mo) Šaljem ove kopije usporedo na njega i prof. Nikolića.

Uostalom, radi se tu, kao i uvijek kada su po srijedi snažne i strastvene dispute, kakve su se javile oko nas iz 1971., o nečem puno, puno važnije.

Radi se o pitanju, dali netko i neki u hrvatskoj političkoj emigraciji, imaju makar i teoretske šanse da bi ikada postali neka vlast u Hrvatskoj i, posredno, da li netko i neki u hrvatskoj emigraciji danas i ovdje, nešto stvarno rade za hrvatsko oslobođenje. Od prvog dana, od prve sekunde svog boravka u emigraciji, zastupao sam mišljenje da nitko u emigraciji niti je imao niti ima, niti može imati, bilo kakvu šansu za osvajanje vlasti u Hrvatskoj. dapače, smatrao sam da bi to bila katastrofa za Hrvatsku, ako bi netko tu šansu imao. Mogao bi je imati, naime, samo na tuđim bajunetima i uz uvjet rasprodaje hrvatskog nacionalnog teretorija i suvereniteta. Vjerovao sam i svjedočio svoje uvjerenje nepopustljivo sve do danas, da će hrvatsko političko vodstvo nastati u domovini.

Ovo moje uvjerenje izazvalo je paniku, mržnju i bujicu laži i podmetanja ovdje u emigraciji. To sam očekivao i s tim sam računao. No bilo je puno važnije lansirati jednu takvu političku procjenu, nego dopustiti zavaravanje i nanošenje štete hrvatskoj borbi za slobodu.

Bruno je predlagao, a to se vrlo dobro vidi iz njegova pisma urednicima HL-a, (Hrvatski List je bila novina koju je pokrenuo Bruno Bušić 1978. a urednik je bio Zlatko Markus i drugi, mo) da to pitanje političkog vodstva brižno izbjegavamo kako bi se na taj način ipak umirilo emigrante i dalo im se neku nadu. Miko Tripalo je 1971. godine u jednoj replici, čini mi se baš na jedan moj tekst, naglasio i to s pravom, da se Hrvatska može konstiruirati kao država samo tamo gdje žive Hrvati, dakle, na hrvatskom povijesnom i etničkom teretoriju. Bilo je dobro i važno da se je iz njega izvukla takva ocijena. Ona je bila važeća uvijek, a bilo je nužno reći onda kao i danas. Hrvatska će biti tamo gdje je narod. Svi mi koji smo se nesrećom iselili iz nje imat ćemo tada priliku vratiti se uz uvjet priznavanja političke vlasti onima koje će narod u domovini prihvatiti i istaknuti kao svoje političko zastupstvo. (Upravo tako, Zlatko. To što si sada rekao moglo bi se svesti na onu hrvatsku narodnu: Psi laju a karavane prolaze, mo)

I danas kada pišem, pišem “za Zagreb” kako mi je nedavno rekao g. Kvaternik, (Kvaternik je, Nikola Štedul, predsjednik HDP-a, mo) iako se nalazim ovdje u emigraciji. Ja ne mogu drugačije. No, rezultati takvog pisanja su tu. Ono što je pravi Zagreb u domovini, to je zadovoljno, a profesionalni politički emigranti su ovdje nezadovoljni (Tu se ne slažem s tobom Zlatko. Mi “profesionalni politički emigraniti” smo bili nezadovoljni zato što nismo imali svoje vlastite priznate Hrvatske Države, mo) i Zlatko Markus, sva je zgoda, nema neke velike šanse da bi prestao biti crvena krpa za sve propale iluzije, tajne pohlepe, mračne snovatelje odmazde itd. Psihologija odmazde nas je već jednom pokopala i danas nitko kome je do Hrvatske ne smije dopustiti da se na toj pdihologiji gradi bilo što. uvijek sam zastupao mišljenje da će hrvatska sloboda pomoći i samim Srbima i to je mišljenje prihvaćeno kao normativno u dokumentima HDP-a na Saboru nedavno održanom ovdje u Švedskoj. Mi se ne borimo protiv, nego za. To nikad ne bi trebali zaboraviti. Nijedan zločin i nijedna nesreća ne mogu se ispraviti. Možemo samo pokušati  to da se ni nesreća ni zločini više ne ponove u Hrvatskoj. (Sa neprijateljima koji žive u Hrvatskoj i koji su protiv Hrvatske Države, to je, moj prijatelju Zlatko Markus, nemoguće, mo)

Tu je nadalje pitanje koje proizlazi iz gornje postavke. To je pitanje političke orijentacije. Hrvatska emigracija imala je godinama i decenijama takva politička uvjerenja i ideologiju, da je na najdirektniji način sama sebe svrstala u red najvećih pomagača onog kojeg je istovremeno deklarirala svojim glavnim neprijateljem. Naime, vući ratne oznake i ideologije bio je najsigurniji način da Beograd bude sretan i da se Zagrebu nanose ozbiljni politički udarac iz zasjede. Svjestan sam psihologije prkosa i “dišpeta” koja je prevladala u tim stvarima, no i ovdje se ništa ne može učiniti s negativističkim stavom.

Hrvatska je odavno trebala i ovdje i vani dobiti novo političko lice i nove lidere. Da to nije učinjeno krivi su mnogi s te naše, kako je već danas popularno i široko nazvana “šakalarske” strane. (Ovdje je potrebno reći da je upravo to bio Zlatko Markus koji je 1978. godine u novini “Danica” napisao članak “ŠAKALI I LEŠINARI”. Pošto sam bio živi svjedok tog događaja, tvrdim da je upravo taj članak Zlatka Markusa prouzrokovao hrvatsku totalnu političku POLARIZACIJU, gdje skoro više nije bilo nikakove hrvatske snošljivosti. Hrvati u emigraciji su bili potpuno podjeljeni, razdjeljeni, hrvatske novine pred Crkvom poslije sv. Mise su se parale, do tuča i sudskih obračuna je dolazilo. Zato Zlatko Markus ovdje govori “…kako je već danas (tj. kada je ovaj članak pisan 1981., dakle 3 godine kasnije, mo) popularno i široko nazvana “šakalarske” strane, mo) Beograd želi fašiste u hrvatskim redovima i oni koji im takve dostavljaju i opremaju, direktno su ili indirektno u službi Beograda.

Taj problem se je mogao riješiti, ako već nije prije, onda sigurno 1971. godine i ovdje u emigraciji prihvaćanjem domovinske politike, jer nju je prihvatio i narod u domovini. Tko sumnja u to, taj nema veze sa Hrvatskom.

Blokovsko svrstavanje Hrvatske, čija je jedina šanska za postojanjem u njezinoj neblokovskoj i neutralnoj poziciji, isto je tako zlo koje ruši naše šanse. Tu je svoju svijest i svoj rad rasporedila srednja generacija hrvatskih izbjeglica koja je hrvatsku politiku  postavila izrazito kao pitanje vezivanja uz Zapad. Ti su se ljudi danas prirodnom vezom spojili sa najstarijima i stvorili jedan vrlo slobodni blok antihrvatske, šakalarsko-lešinarske izdaje. (Ovaj gore spomenuti članak Zlatka Markusa je bio na stolu javnog tužitelja USA Stuard-a Baskina protiv desetorici Hrvata na njujorškom procesu od 16 veljače do 15 svibnja 1982. godine, mo) Hrvatska u vrijednosnom sastavu tih ljudi nije na pravom mjestu. Prije nje dolazi to da bi Hrvatska bila katolička i zapadna. Mi njamlađi vjerujemo i znamo da Hrvatska ponajprije mora biti, i to bilo pod koju cijenu. Biti egzistencionalno i biološki da bi postojala i pluralistički. Jugoslavija je smrt Hrvatske. Oni koji su stupili u dodir s trećejugoslavenstvom u ime “demokracije” počinili su najveću izdaju koja se pamti u hrvatskoj povijesti. Ti su ljudi dans preuzeli HNV-e.

Činilo mi se je nužnim izreći ovih nekolio načelnih primjedbi uz objavljivanje Bruninih pisama. Te primjedbe osvjetljuju i neke naše sporove.

Dragi prijatelji, ne možemo vjerovati onima koji skrivaju svoje namjere i izvrću činjenice. Zato objavljujem ova pisma Brune Bušića, prijatelja i suborca s nadom da će mnogima pomoći snaći se u našim političkim teškoćama i dilemama.

s hrvatskim i bratskim pozdravima
Zlatko MARKUS.

Nastavlja se …

Otporaš/kamenjar.info

facebook komentari

  • Iz jednog razgovora između Brune Bušić i Zlatka Markusa:

    Bruno: Tito podiže spomenike svojim peima i konjima, a jedva ga se može natjerati da posjeti grobove svojih roditelja. – Lažni ljubitelj umjetnosti i poklonitelj lijepi filmskih zvijezda. – Jovanka dnevno pojede po kilogram kavijara. – Titove tobožnje istinite boloesti. – Okružen strahom.

    Zlatko: O Titovom dvoru, odnosno o njegovim dvorjanima, pričaju se razne priče. Bruno, što je istina od toga? Kako Tito živi na Brijunima? Tko su njegovi gosti? Čime se on tamo bavi?

    Bruno: Poput svih diktatora i Tito je okružen člankolizima i udvoricama koji podgrijavaju i još učvršćuju njegovo uvjerenje o vlastitoj nepogrješivosti i megalomansku, nikad zatomljivu, čežnju za materijalnim dobrima.

    Izvor: Iz knjige “Bruno Bušić – Jedino Hrvatska”, strana 523.

  • Iz jednog razgovora između Brune Bušić i Zlatka Markusa:

    Bruno: Tito podiže spomenike svojim peima i konjima, a jedva ga se može natjerati da posjeti grobove svojih roditelja. – Lažni ljubitelj umjetnosti i poklonitelj lijepi filmskih zvijezda. – Jovanka dnevno pojede po kilogram kavijara. – Titove tobožnje istinite boloesti. – Okružen strahom.

    Zlatko: O Titovom dvoru, odnosno o njegovim dvorjanima, pričaju se razne priče. Bruno, što je istina od toga? Kako Tito živi na Brijunima? Tko su njegovi gosti? Čime se on tamo bavi?

    Bruno: Poput svih diktatora i Tito je okružen člankolizima i udvoricama koji podgrijavaju i još učvršćuju njegovo uvjerenje o vlastitoj nepogrješivosti i megalomansku, nikad zatomljivu, čežnju za materijalnim dobrima.

    Izvor: Iz knjige “Bruno Bušić – Jedino Hrvatska”, strana 523.

  • Bruno Bušić: 35 godina kasnije – Je li njegov san ispunjen?

    Istaknuti hrvatski intelektualac i politički prognanik iz vremena kada je
    jugoslavenska komunistička vladavina bila na vrhuncu svoje moći, Bruno
    Bušić, skupo je platio svoje neprihvaćanje temeljnih odrednica
    jugoslavenske države i odanost idejama samostalne hrvatske države.

    Proteklog tjedna hrvatski domoljubi sa sjetom su
    se prisjetili 35-e obljetnice ubojstva Brune Bušića – 16. listopada
    1978-e u Parizu. Ubojstvo je izvršio jedan ili više pripadnika neke od
    jugoslavenskih tajnih službi istog dana kada je u Rimu Karol Woytila
    izabran za novog Papu. U Jugoslaviji na čelu države i moćne partije još
    se nalazio Josip Broz Tito, pokret nesvrstanih nalazio se na vrhuncu
    političkog utjecaja. Jugoslavensko gospodarstvo bilo je u svojim zlatnim
    danima, u Splitu su se odvijale pripreme za održavanje Mediteranskih
    igara – dotada najvećeg športskog natjecanja u bivšoj državi. San o
    raspadu Jugoslavije i uspostavi samostalne hrvatske države u vrijeme
    ubojstva Brune Bušića činio se sasvim fantastičnim i potpuno
    neostvarljivim. Opširnije.

    Simbol hrvatske neovisnosti.

    U prigodi obljetnice smrti Brune Bušića, 16. listopada 1978. (6): Pokrenuo je
    hrvatski narod i upozorio svjetsku javnost na glavni hrvatski problem –
    nacionalnu slobodu i neovisnost

    ANĐELKO MIJATOVIĆ

    Bruno Bušić je, nakon odredenih priprema, s
    falsificiranom putovnicom 12. rujna 1975. prešao
    austrijsko-jugoslavensku granicu na graničnom prijelazu Šentilj, bez
    ikakvih problema. Nakon kraćeg zadržavanja u Švicarskoj (Brugg) u dr.
    Jure Petričevića i u Parizu, u London je stigao 26. rujna 1975., gdje je
    još u početku 1975. bilo sve pripremljeno za njegov dolazak. Tu je
    ubrzo dobio privremeni azil i putovnicu.

    Već po prijašnjem dogovoru, započeo je
    radom u uredništvu »Nove Hrvatske« objavljujući u tom glasilu svoje
    tekstove o povijesnoj i suvremenoj hrvatskoj domovinskoj, iseljeničkoj i
    emigrantskoj zbilji. Rad i suradnju u »Novoj Hrvatskoj« napustio je
    polovinom 1976. zbog neslaganje u nekim hrvatskim pitanjima s uredniko Jakšom Kušanom. Osim objavljenih tekstova u »Novoj Hrvatskoj«, objavljivao je još u »Hrvatskoj borbi« (HB), »Hrvatskom tjedniku »Danica«, »Hrvatskom vjesniku« (HV), »Hrvatskom listu«, »Poruci slobodne Hrvatske«(PSH), »Otporu« glavnom glasilu Nrvatskog Narodnog Otpora i drugdje.

    U 1976. i Bušić je bio angaziran u akciji zaposjednuća američkoga zrakoplova TWA 727, da bi se svijet upozorilo na neravnopravan položaj Hrvata u komunističkoj Jugoslaviji, koju je 10. -12. rujna 1976. u newjorškoj zračnoj luci izvela skupina mladih Hrvata:
    supružnici Julienne i Zvonko Bušić, Petar Matanić, Frane Pešut i Slobodan Vlašić.

    Brunino sudjelovanje u toj akciji sastojalo se u radu oko tekstova »Poziv na dostojanstvo i slobodu« i »Deklaracije Glavnog sjedista hrvatskih osloboditeljskih snaga« koji su kao letci bačani iz zaposjednutoga zrakoplova iznad USA i Francuske.

    Godine 1977., prije izbora za Hrvatsko narodno vijeće, krovnu
    organizaciju hrvatskih državotvornih emigranata, Bušić je s prijateljima
    i političkim istomišljenicima, u Švedskoj, u Lundu, sastavio i utvrdio
    sedam osnovnih načela kao polazište za sljedeće izbore za HNV: (1.)
    Nacionalno pomirenje i općehrvatsko jedinstvo; (2.) Djelatna veza Domovine
    i izbjeglištva; (3.) Razvoj vlastitih snaga i oslonac na njih; (4.)
    Nadideologijska nacionalna borba; (5.) Neutralnost u prijeporu Istoka i
    Zapada; (6.) Korištenje svih primjerenih sredstava borbe i (7.) Solidarnost
    sa svim osloboditeljskim gibanjima u svijetu.

    Na izborima za II. Sabor HNV 6. – 10. listopada 1977. godine u Bruxellesu izabran je s najviše glasova za člana Sabora i pročelnika Ureda za promidžbu i tisak. Na toj dužnosti uz ostale obveze, pokrenuo je i uredivao »Hrvatski vjesnik« HNV-a.

    Uz navedeno, Bušić je u 1977. osmislio i uvelike pridonio ostvarenju emisije švedske televizije od 2. veljače 1978. pod naslovom »Hrvati teroristi ili borci za slobodu«.

    Bušić je u emigraciju otišao sa znanjem svoga nekadašnjeg direktora i suoptuženika dr. Franje Tudmana, ostali su u vezi i povremeno razmjenjivali usmene i pisane informacije. U kolovozu 1977. sastali su se u Njemačkoj, a u kolovozu 1978. u
    Španjolskoj, kamo je Franjo Tudman putovao ilegalno. Tu su se uz ostale državotvorne Hrvate i članove HNO sastali i sa pukovnikom HOS-a Ivanom Babićem.

    Na putu u Amsterdam, gdje je trebao biti u ponedjeljak 23. listopada 1978., na sjednicu HNV-a, Bušić je stigao u Pariz. Predzadnji dan svoga života, subotu, proveo je na izletu u Pariškoj šumi. Iako je bio svjestan da mu je Udba za petama, o tome je
    bio upozoren i od francuskog redarstva, ali i od drugih policijskih sluzbi, on se nije mogao suprotstaviti svojoj neizbježnoj sudbini, doušnicima koji su ga okruživali i ubojicama koji su ga slijedili.

    Ubijen je u nedjelju večer u 23,20 sati 16. listopada 1978. u Parizu, na ulazu u zgradu u Ulici Belleville 57, gdje je namjeravao prenoćiti kod poznanika Petra Brnadića, pogoden s dva od pet ispaljenih hitaca iz pištolja »astra« kalibra 7,65 mm. Njegova smrt je posebno bolno i s velikom žalošću doživljena u iseljeništvu i u domovini, bez obzira na komunistišku presiju.

    Bušićev pogreb obavljen je 23. listopada 1978. u nazočnosti oko 1200 Hrvatica i Hrvata iz svijeta, pa i iz domovine, u privremenom grobu na pariškom groblju Pere-Lachaise, a kad je uređen Bušićev kupljeni grob, u studenom 1978. sanduk s njegovim
    posmrtnim ostatcima prenešen je u taj grob.

    Bušićevi su posmrtni ostatci 16. listopada1999., uz najveće državne počasti, pokopani na zagrebačkom groblju Mirogoju, u Dolini branitelja, gdje su pokopani mnogi nedavno poginuli hrvatski branitelji u borbi za hrvatsku neovisnost.

    Iako se je zbog razlicitih pogleda u nekim važnim pitanjima razišao s nekim ljudima u hrvatskoj emigraciji, on je, (Tko bude pratio Brunina Pisma na ovim stranicama kamenjar.herc info, mnoge će pojedinosti saznati, mo) zapravo, ukupnim svojim angažiranjem u hrvatsku emigraciju unio jednu svježinu, jednu novu snagu. Ukupnim svojim radom pokrenuo je hrvatski narod i upozorio svjetsku javnost na glavni hrvatski problem – hrvatsku nacionalnu slobodu i neovisnost.

    (Svršetak)

    Autor je doktor povijesti

    i publicist iz Zagreba.

  • Bruno Bušić: 35 godina kasnije – Je li njegov san ispunjen?

    Istaknuti hrvatski intelektualac i politički prognanik iz vremena kada je
    jugoslavenska komunistička vladavina bila na vrhuncu svoje moći, Bruno
    Bušić, skupo je platio svoje neprihvaćanje temeljnih odrednica
    jugoslavenske države i odanost idejama samostalne hrvatske države.

    Proteklog tjedna hrvatski domoljubi sa sjetom su
    se prisjetili 35-e obljetnice ubojstva Brune Bušića – 16. listopada
    1978-e u Parizu. Ubojstvo je izvršio jedan ili više pripadnika neke od
    jugoslavenskih tajnih službi istog dana kada je u Rimu Karol Woytila
    izabran za novog Papu. U Jugoslaviji na čelu države i moćne partije još
    se nalazio Josip Broz Tito, pokret nesvrstanih nalazio se na vrhuncu
    političkog utjecaja. Jugoslavensko gospodarstvo bilo je u svojim zlatnim
    danima, u Splitu su se odvijale pripreme za održavanje Mediteranskih
    igara – dotada najvećeg športskog natjecanja u bivšoj državi. San o
    raspadu Jugoslavije i uspostavi samostalne hrvatske države u vrijeme
    ubojstva Brune Bušića činio se sasvim fantastičnim i potpuno
    neostvarljivim. Opširnije.

    Simbol hrvatske neovisnosti.

    U prigodi obljetnice smrti Brune Bušića, 16. listopada 1978. (6): Pokrenuo je
    hrvatski narod i upozorio svjetsku javnost na glavni hrvatski problem –
    nacionalnu slobodu i neovisnost

    ANĐELKO MIJATOVIĆ

    Bruno Bušić je, nakon odredenih priprema, s
    falsificiranom putovnicom 12. rujna 1975. prešao
    austrijsko-jugoslavensku granicu na graničnom prijelazu Šentilj, bez
    ikakvih problema. Nakon kraćeg zadržavanja u Švicarskoj (Brugg) u dr.
    Jure Petričevića i u Parizu, u London je stigao 26. rujna 1975., gdje je
    još u početku 1975. bilo sve pripremljeno za njegov dolazak. Tu je
    ubrzo dobio privremeni azil i putovnicu.

    Već po prijašnjem dogovoru, započeo je
    radom u uredništvu »Nove Hrvatske« objavljujući u tom glasilu svoje
    tekstove o povijesnoj i suvremenoj hrvatskoj domovinskoj, iseljeničkoj i
    emigrantskoj zbilji. Rad i suradnju u »Novoj Hrvatskoj« napustio je
    polovinom 1976. zbog neslaganje u nekim hrvatskim pitanjima s uredniko Jakšom Kušanom. Osim objavljenih tekstova u »Novoj Hrvatskoj«, objavljivao je još u »Hrvatskoj borbi« (HB), »Hrvatskom tjedniku »Danica«, »Hrvatskom vjesniku« (HV), »Hrvatskom listu«, »Poruci slobodne Hrvatske«(PSH), »Otporu« glavnom glasilu Nrvatskog Narodnog Otpora i drugdje.

    U 1976. i Bušić je bio angaziran u akciji zaposjednuća američkoga zrakoplova TWA 727, da bi se svijet upozorilo na neravnopravan položaj Hrvata u komunističkoj Jugoslaviji, koju je 10. -12. rujna 1976. u newjorškoj zračnoj luci izvela skupina mladih Hrvata:
    supružnici Julienne i Zvonko Bušić, Petar Matanić, Frane Pešut i Slobodan Vlašić.

    Brunino sudjelovanje u toj akciji sastojalo se u radu oko tekstova »Poziv na dostojanstvo i slobodu« i »Deklaracije Glavnog sjedista hrvatskih osloboditeljskih snaga« koji su kao letci bačani iz zaposjednutoga zrakoplova iznad USA i Francuske.

    Godine 1977., prije izbora za Hrvatsko narodno vijeće, krovnu
    organizaciju hrvatskih državotvornih emigranata, Bušić je s prijateljima
    i političkim istomišljenicima, u Švedskoj, u Lundu, sastavio i utvrdio
    sedam osnovnih načela kao polazište za sljedeće izbore za HNV: (1.)
    Nacionalno pomirenje i općehrvatsko jedinstvo; (2.) Djelatna veza Domovine
    i izbjeglištva; (3.) Razvoj vlastitih snaga i oslonac na njih; (4.)
    Nadideologijska nacionalna borba; (5.) Neutralnost u prijeporu Istoka i
    Zapada; (6.) Korištenje svih primjerenih sredstava borbe i (7.) Solidarnost
    sa svim osloboditeljskim gibanjima u svijetu.

    Na izborima za II. Sabor HNV 6. – 10. listopada 1977. godine u Bruxellesu izabran je s najviše glasova za člana Sabora i pročelnika Ureda za promidžbu i tisak. Na toj dužnosti uz ostale obveze, pokrenuo je i uredivao »Hrvatski vjesnik« HNV-a.

    Uz navedeno, Bušić je u 1977. osmislio i uvelike pridonio ostvarenju emisije švedske televizije od 2. veljače 1978. pod naslovom »Hrvati teroristi ili borci za slobodu«.

    Bušić je u emigraciju otišao sa znanjem svoga nekadašnjeg direktora i suoptuženika dr. Franje Tudmana, ostali su u vezi i povremeno razmjenjivali usmene i pisane informacije. U kolovozu 1977. sastali su se u Njemačkoj, a u kolovozu 1978. u
    Španjolskoj, kamo je Franjo Tudman putovao ilegalno. Tu su se uz ostale državotvorne Hrvate i članove HNO sastali i sa pukovnikom HOS-a Ivanom Babićem.

    Na putu u Amsterdam, gdje je trebao biti u ponedjeljak 23. listopada 1978., na sjednicu HNV-a, Bušić je stigao u Pariz. Predzadnji dan svoga života, subotu, proveo je na izletu u Pariškoj šumi. Iako je bio svjestan da mu je Udba za petama, o tome je
    bio upozoren i od francuskog redarstva, ali i od drugih policijskih sluzbi, on se nije mogao suprotstaviti svojoj neizbježnoj sudbini, doušnicima koji su ga okruživali i ubojicama koji su ga slijedili.

    Ubijen je u nedjelju večer u 23,20 sati 16. listopada 1978. u Parizu, na ulazu u zgradu u Ulici Belleville 57, gdje je namjeravao prenoćiti kod poznanika Petra Brnadića, pogoden s dva od pet ispaljenih hitaca iz pištolja »astra« kalibra 7,65 mm. Njegova smrt je posebno bolno i s velikom žalošću doživljena u iseljeništvu i u domovini, bez obzira na komunistišku presiju.

    Bušićev pogreb obavljen je 23. listopada 1978. u nazočnosti oko 1200 Hrvatica i Hrvata iz svijeta, pa i iz domovine, u privremenom grobu na pariškom groblju Pere-Lachaise, a kad je uređen Bušićev kupljeni grob, u studenom 1978. sanduk s njegovim
    posmrtnim ostatcima prenešen je u taj grob.

    Bušićevi su posmrtni ostatci 16. listopada1999., uz najveće državne počasti, pokopani na zagrebačkom groblju Mirogoju, u Dolini branitelja, gdje su pokopani mnogi nedavno poginuli hrvatski branitelji u borbi za hrvatsku neovisnost.

    Iako se je zbog razlicitih pogleda u nekim važnim pitanjima razišao s nekim ljudima u hrvatskoj emigraciji, on je, (Tko bude pratio Brunina Pisma na ovim stranicama kamenjar.herc info, mnoge će pojedinosti saznati, mo) zapravo, ukupnim svojim angažiranjem u hrvatsku emigraciju unio jednu svježinu, jednu novu snagu. Ukupnim svojim radom pokrenuo je hrvatski narod i upozorio svjetsku javnost na glavni hrvatski problem – hrvatsku nacionalnu slobodu i neovisnost.

    (Svršetak)

    Autor je doktor povijesti

    i publicist iz Zagreba.

    • IlijaMalekin

      Hrvatskom dime vulkani, Tutnje pozemne lave, Erupcije blize se dani! Tirane hvataju strave.

      Hrvati se smrti ne boje! Bojovna krv ce se litui! Smjelo ce jurisat heroji! Vitezovi mrtvi sa zivima ce biti!

      Hrvatski pali junaci, Vi niste mrtvi, nego zivi! Vi ste besmrtnog Duha znanci! Vi ste sijaci na nasoj njivi!

      Hrvatskom sjeme ce rodit, Iz krvi prolivene vase, Ono ce narastaje plodit Kroz ere buduce nase!..

      Hrvatskom sunce ce sjati! Cvjetat ce sveta sloboda! Sretni ce biti Hrvati! I grobovi nasi, ispod naseg svoda. Zagreb. 23. listopada 1978. Na dan sahrane Brune Busica!

  • Kliknite na priloženi link, vidite skoro jednusatnu reportažu o Bruni Bušiću.

    Video: Tko je bio Bruno Busic?

    https://www.youtube.com/watch?v=IqxWw8y5JYs

  • Kliknite na priloženi link, vidite skoro jednusatnu reportažu o Bruni Bušiću.

    Video: Tko je bio Bruno Busic?

    https://www.youtube.com/watch?v=IqxWw8y5JYs

  • milanU

    Bilo bi vrlo dobro nastaviti s pismima Brune Bušića. Nadati se je da će pokretač ove rubrike shvatiti želju čitatelja i nastaviti s Bruninim pismima.