Pismo 12 generala

0

Na zahtjev djela naše publike obradit ćemo jednu staru temu koja je ovih dana, kako se zahuktava predsjednička kampanja, reaktualizirana a riječ je o umirovljenju 12 generala HV-a od strane Stjepana Mesića 2000. godine.

Prije nego što se počnemo baviti Mesićem, odnosno prije nego što počnemo prokazivati njegove laži, a što je prilični lak posao (svi članovi uključujući i pridružene članove našeg tima slažu se da je na ovom svijetu najlakše uspjeti učiniti dvije stvari: 1. natjerati žabu u vodu i 2. uhvatiti Mesića u laži), moramo po prstima dohvatiti i Kolindu Grabar Kitarović. Ona je naime pokrenula priču o tome da će generale rehabilitirati, što za nas nije sporno, ali je pritom dometnula kako su “generali pogriješili što su napisali to pismo” u čemu ona griješi, jer ide linijom manjeg otpora i povlači se ne pred činjenicama nego pred medijskim bukačima koji su spremni braniti Mesićeve teze (kao što je to učinio primjerice notorni Davor Butković u jutarnjem listu).

Ta teza je duboko pogrešna.

Argumentaciju našeg stava najbolje ćemo potkrijepiti ako stavimo poveznicu na pismo 12 generala

Pismo 12 Generala
Kao što se iz sadržaja pisma vidi, tu nema ništa sporno. Čitamo li to pismo danas, s ove vremenske distance, a budući da znamo što se događalo u međuvremenu, od izlaska ovog pisma do danas, jasno je da je sve što stoji u pismu gola i neporeciva istina. Koliko je ovo pismo kao i Mesićeva odluka da povodom ovog pisma u suprotnosti ili u skladu s “načelima NATO-a i šire” (Mesić) te “zemljama liberalne demokracije” (Butković) više ćemo reći u drugom djelu ovog teksta kad budemo obrađivali primjere nekih zemalja “NATO-a i liberalne demokracije”.

Međutim, sve ono što razlikuje Hrvatsku 2000. godine i “članice NATO-a i zemlje liberalne demokracije” jest moment stjecanja nezavisnosti, kao i način stjecanja nezavisnosti (koju smo mi krvavo izborili u teškom i nametnutom ratu u kojem je ovih 12 generala dalo veliki obol za razliku od Mesića koji je činio sve da spriječi one ciljeve koje su ostvarili ovi generali). Dakle, uzmimo za usporedbu najveću, najjaču i najvažniju članicu NATO-saveza, državu liberalne demokracije, a naravno, riječ je o Sjedinjenim Američkim Državama.
2000. godine SAD su funkcionirale kao velika savezna neovisna država već više od 220 godina. I nije i ne može biti isti kad njihov general komentira politiku, i kad neki od ovih 12 generala komentira politiku.

Podsjetimo, SAD su donijele svoju Deklaraciju o nezavisnosti  1776. godine, a rat za nezavisnost zavšio je 1783. godine. Najveći heroj američkog rata za nezavisnost general George Washington postao je predsjednik SAD-a 1789. godine, odnosno 6 godina nakon svršetka rata. Ako uzmemo da je 2000. godina bila pet godina nakon napeg rata za nezavisnost, to možemo prevesti na američke prilike i reći kako to odgovara 1788. godini. I sad, zamislite da netko u SAD-u, neki mediji i pojedinci iz svih mogućih oružja pljuju na američki rat za nezavisnost, da optužuju američke vojnike i generale, da im govore kako su zločinci, potencijalni optuženici a čitava njihova borba jedan veliki zločinački poduhvat. Mislite da bi tadašnji generali američke vojske iz te iste 1788. godine George Washington ili primjerice Horatio Gates samo tako šutjeli i bez riječi pustili da se blati njih, njihove vojnike i čitavu borbu za nezavisnost? Mi se dakle ne možemo uspoređivati s njima jer kod njih najprije ne bi bilo moguće da predsjednik postane čovjek koji je zapravo običan veleizdajnik, kao što ne bi bilo moguće da se samo 5 godina nakon rata za nezavisnost pljuje po tom istom ratu i njegovim sudionicima što u medijima što u institucijama poput parlamenta, ureda predsjednika, vladinog ureda..?

Dakle, ovih 12 generala: stožerni general u mirovini Janko Bobetko, admiral Davor Domazet-Lošo, general pukovnik u pričuvi Ivan Čermak, general pukovnik u mirovini Ivan Basarac, general pukovnik Krešimir Čosić, general pukovnik Ante Gotovina, general bojnik Damir Krstičević, general bojnik Ivan Kapular, general bojnik Mirko Norac, general bojnik Miljenko Filipović, general bojnik u mirovini Ivan Korade i general bojnik u mirovini Nojko Marinović nisu tek obični časnici i činovnici u vojsci jedne države, nego sudionici a neki od njih i heroji rata za nezavisnost, koji su stvarali tu državu i tu vojsku, i koju imaju pravo reći nešto o tom ratu i o percepciji tog rata kakva se tih olovnih 2000.-ih godina stvarala u medijima.
Zar su samo ratni dezerteri koji nisu sudjelovali u tom ratu smjeli komentirati ne politiku, nego odnos medija i politike prema tom istom ratu? Dok oni koji su sa svojim vojnicima iznijeli taj isti rat na svojim vlastitim plećima nisu to smjeli komentirati? S tim u svezi puno bi bolje bilo staviti primjerice generale Bobetka i Gotovinu u red s generalima Washingtonom i Gatesom nego s primjerice generalima McChrystalom i Dempseyem. Ali čak i kad ih se stavi u isti kontekst s ovom dvojicom generala vidjet ćete da postupak prema njima ne bi bio isti ni od strane NATO-a ni od strane američkog predsjednika, kao što je to bio slučaj s 12 generala i Mesićem.

Stoga najprije pogledajmo koji su Mesićevi stavovi i “argumenti” koje je dao Novom listu, u pero, pogađate, svom biografu Borisu Paveliću, istom onom Borisu Paveliću koji je skupa s jednim drugim Mesićevim biografom, bivšim novinarom Ferala, negdašnjim glavnim urednikom Novog lista a danas glavnim urednikom Pupovčevih srpkih “Novosti” Ivicom Đikićem i najvećim fanom i fetišistom “SAO krajine” u Dalmaciji Davorom Krilom napisao knjižicu-pamflet pod naslovom “Gotovina – stvarnost i mit” u kojem su generala Gotovinu prikazali kao zločinca, ubojicu, palikuću, razbojnika, švrecera drogom, otimačem djece itd. Dodajmo da je ta knjižica-pamflet izdana u nakladi kuće Novi liber čiji vlasnici su notorni otac i sin Goldstein. Evo Mesićevih “argumenata”:

http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/Mesic-Grabar-Kitarovic-nista-nije-naucila-u-NATO-u

Kaže Mesić: »Mislio sam da zna više o politici. Njezina je izjava konfuzna i meni potpuno neshvatljiva. Pitam se, pa što je radila u NATO-u, u kojemu je jedan od glavnih principa da se vojnici ne mogu baviti politikom?!«

Uzmimo kao primjer slučaj američkog generala Stanleya A. McChrystala. On je u lipnju 2010. godine dao jedan intervju za časopis Rolling Stone u kojem je kritizirao  i Obamu, dakle američkog predsjednika, i Richarda Holbrookea tada posebnog izaslanika za Pakistan i Afganistan, pa zatim Karla Eikenberryja američkog veleposlanika u Kabulu, Jamesa Jonesa savjetnika za nacionalnu sigurnost itd.
Najsočnije djelove tog intervjua objavio je Večernji list:

http://www.vecernji.hr/svijet/muka-mi-je-od-svakog-maila-koji-mi-posalje-holbrooke-158386

Pa pogledajmo kako se u tom konretnom slučaju postavio NATO. To je zadnji odjeljak u ovom članku:

Glasnogovornik NATO-a James Appathurai rekao je da je članak u Rolling Stoneu “neugodan”, ali je glavni tajnik NATO-a Anders Fogh Rasmunssen izjavio da “ima puno povjerenje u generala McChrystala kao NATO-zapovjednika i u njegovu strategiju”.

Drugim rječima, NATO nije tražio njegovo umirovljenje “jer se bavi politikom čime narušava principe NATO-a o kojima Kolinda Grabar Kitarović ništa ne zna”, nego je stao iza svog generala tvrdeći kako imaju puno povjerenje u njegovu strategiju i kako je on pravi čovjek za obavljanje posla.
Isto tako, Obama ga nije umirovio niti promptno izbacio iz vojske, nego ga je pozvao na razgovor (što Mesić s ovih 12 generala nije učinio)

http://www.jutarnji.hr/barack-obama-zove-na-red-zapovjednika-snaga-u-afganistanu-mcchrystala/841156/

Interesantno, i na kraju ovog članka iz jutarnjeg piše kako je NATO stao u obranu generala McChrystala.

Kako je ova stvar razrješena? Obami nije palo na pamet učiniti ono što je učinio Mesić, odreći se generala u kojeg je država uložila toliko puno, ali budući da je general McChrystal ipak prešao crtu koju ne smije, a budući da on nije heroj rata za nezavisnost države kojoj služi, Obama je pričekao istek njegovog mandata koji je bio u srpnju te iste 2010. godine. Dakle, Obama ga nije promptno smjenio nego je čekao da mu istekne mandat a onda mu nije htio produžiti mandat, nego je jednostavno na njegovo mjesto imenovao generala Davida Petraeusa, a McChrystala je vratio u Washington. Već ta mjera, ne smjene, nego neproduživanja mandata naljutila je generala McChrystala koji je sam zatražio da ga se umirovi, odnosno sam je predao molbu za umirovljenje koju su mu predsjednik i Ministarstvo obrane odobrili, ali uz uvjet da ode časno, sa svim počastima, s dva dodatna odličja ( Distinguished Service Medal  i Defense Distinguished Service Medal, odnosno medalja za osobite zasluge i medalja za osobite zasluge u obrani) te s još jednom, četvrtom generalskom zvjezdicom.
(Izvor)

Dakle, kao i uvijek, činjenice su vam izlistane pa vi dragi čitatelji sami izvlačite usporedbe o postupanju  načinu primjena sankcija, metodama i svemu ostalom, a mi ćemo se prebaciti na drugi primjer koji će jasno pokazati svu Mesićevu bjedu, dvoličnost, licemjerje i dvostruke kriterije.

Drugi primjer je iz jedne zemlje članice NATO-saveza koja sporne 2000. godine nije bila članica NATO-saveza, kojoj je od 2000. godine na čelu države i vojske čovjek koji se zove Stjepan Mesić, a drugi čovjek vojske, Načelnik Glavnog Stožera kojeg je imenovao prvi čovjek vojske, Vrhovni zapovjednik Mesić – zove se general Petar Stipetić.Također, za bolje razumjevanje valja spomenuti da je te 2000. godine došlo i do smjene vlasti na parlamentarnoj razini i da je na vlast zasjela koalicija čije gro su činile u to doba dvije najsnažnije stranke u toj koaliciji a to su Socijal-demokratska partija (SDP) i Hrvatska socijalno-liberalna stranka (HSLS). Stranka HSLS za ovaj drugi primjer je vrlo bitna jer se radilo o stranci centra u kojoj je bilo ljudi koji su naginjali blago ulijevo, i koji su nakon raskola u HSLS-u koji se dogodio nakon podizanja optužnice protiv generala Gotovine 2001. godine (a za što su, dakle za potvrdu te haške optužnice, bez znanja stranke glasali i HSLS-ovi ministri u tadašnjoj Vladi) osnovali zaseban klub zastupnika koji se zvao LIBRA (koja je kasnije spojena s HNS-om). Ta frakcija koja je naginjala blago lijevo bila je utjelovljena u potpredsjedniku Vlade Goranu Graniću i Ministru obrane Jozi Radošu. S druge strane, najprepoznatljiviji dio HSLS-a koji je naginjao blago desno utjelovljen je u Draženu Budiši i Jošku Kontiću.
Dakle, za Gorana Granića i Jozu Radoša teško će lijevi komentatori moći reći da se radi o nekakvim “desničarima, zatucanima, ognjištarcima” i sličnim izrazima kojima se oni u nedostatku argumenata najčešće služe.

Dakle, 2001. godine general Petar Stipetić u jednom svom govoru koji je održao u vojnoj odori i u funkciji Načelnika Glavnog Stožera OSRH iznio je čitav niz političkih optužbi i kvalifikacija u kojima je napao Ministra obrane Jozu Radoša da “želi uvesti diktaturu”

http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20011007/novosti.htm

U tekstu također stoji:

Radoš je “dubokom politizacijom i odstupanjem od temeljnih demokratskih načela” ocijenio Stipetićevu izjavu da “ministar obrane želi uvesti diktaturu” te onu danu u Bjelovaru u kojoj je Stipetić “hvalio neposlušnost vrhovnom zapovjedniku”. Stipetić je na Dan oslobođenja Bjelovara istaknuo “hrabrost branitelja koji su prije deset godina osvojivši vojarnu JNA odbili zapovijed vrhovnog zapovjednika Franje Tuđmana da napuste vojarnu”.

Prvo ćemo, i to odmah, rješiti ovo s Bjelovarom, gdje Stipetić bezočno laže zanemarujući kontekst, kao što smo ga već uhvatili da laže u Zovkovoj seriji “Generali” u svezi s akcijom Maslenica, kao što je lagao kad je pričao o Oluji da “u sektoru sjever nije bilo zločina za razliku od sektora jug” i slično.
Nije Franjo Tuđman kao Vrhovni zapovjednik Oružanih snaga zabranio napad na vojarnu u Bjelovaru iz čiste obijesti, ili zato što nije htio da se Hrvatska dočepa oružja koje je bilo u toj vojarni, nego zato što je postojao zamršeni vanjsko-politički kontekst cijele priče. Da na duljimo o tome, dat ćemo poveznicu na dio emisije “Markov trg” u kojoj Admiral Davor Domazet Lošo pojašnjava cijelu situaciju u vezi s bjelovarskom vojarnom:

Napomena: na ovoj istoj poveznici, a budući d aje admiral Domazet jedan od potpisnika ovog pisma, možete čuti i njegovo viđenje te situacije ovdje

Dakle, mi imamo ovdje Petra Stipetića, čovjeka u odori, koji s funkcije Načelnika GS-a drži političke govore s tribina. Što mislite, je li ga Mesić umirovio?
Naravno da nije. Nego je, zbog trvenja koji su nastali tom pričom godinu dana nakon ovog ispada Jozo Radoš morao napustiti funkciju Ministra obrane u srpnju 2002. kad ga je na tom mjestu zamjenila SDP-ovka Željka Antunović (koja je u tom mandatu najpoznatija po tome što se vozila u MIG-u trošeći novce poreznih obveznika). Stipetić je svoju funkciju napustio tek u siječnju 2003. godine radi stvari koji nemaju nikakve veze s ovim političkim govorancijama koje je izgovorio godinu i pol prije nego li je on sam otišao u mirovinu a na njegovo mjesto postavljen general Josip Lucić.

Dakle, iz navedenog možemo zaključiti kako Mesić ni u kom slučaju nije postupao prema standarima NATO-saveza, nego će prije biti da je postupao u skladu s onim “i šire” kako je to jučer odlično u svom tekstu za HR-svijet primjetio gospodin Vladimir Šumanović (Izvor)

Isto tako, iz primjera 12 generala s jedne, i Petra Stipetića s druge strane, vidimo da nisu poštovana jednaka mjerila nego da je Mesić bio vođen dvostrukim kriterijima, odnosno pismo 12 generala koje nije “politički pamflet” već pismo koje se bavi odnosom prema Domovinskom ratu čiji su potpisnici bili izravni sudionici istog, a koje Mesić proglašava “bavljenjem politikom” dok u isto vrijeme očite Stipetićeve političke govorancije tretira vjerovatno negdje u skladu s Butkovićevom “liberanom demokracijom” u kojoj “svi građani imaju pravo komentirati političke i društvene događaje” a Petar Stipetić u tom slučaju nije ni Hrvatski general, niti je Načelnih Glavnog Stožera, već je valjda, običan građanin Republike Hrvatske…

kamenjar.com

facebook komentari