PISMO IZ HRVATSKE EMIGRACIJE.

5

Pismo mojim prijateljima, Midland, Texas, dana 25 siječnja 1984 god.

Dragi prijatelji upućujem Vam ovo pismo kao jednima od hrvatskih elita u emigraciji, iako pri tome mislim na sve one Hrvatice i Hrvate koji još osjećaju hrvatski i misle o Hrvatskoj. Cilj i svrha ovog pisma je upozoriti Vas na neke glassine koje kolaju okolo, pa čak i iz one sredine iz koje sam se najmanje nadao.

kićo slabinacNaime, radi se o Kići Slabincu i njegovoj nedavnoj pjevačkoj turneji po Australiji. Zar je pjevački nastup mogao biti snažniji od Vaše međusobne suradnje i uzajmnog povjerenja!? (Kao Pročelniku Hrvatskog Narodnog Otpora, HNO mnogi istaknuti Hrvati su me zvali na telefon ili pisma mi pisali i pitali me da: zašto ja kao Pročelnik organizacije Hrvatskog Narodnog Otpora dozvoljavam članovima Otpora i Hrvatskog Državotvornog Pokreta, HDP da prosvijeduju protiv hrvatskog pjevača Kiće Slabinca u Australiji.U tu svrhu sam napisao ovo pismo. mo. Otporaš.) Izgleda da jest, jer su se neki pobunili na stav urednika HT, koji je otvoreno zastupao sudjelovanje Hrvata Australije tim nastupima. Rezultat je očevidan bio da su se mnoga poznajstva uzajmno napravila, zahvaljujući naporu pjevačkog zbora da obiđe taj daleki continent, ne da pjeva Australcima, urođenicima i raznim drugim etničkim skupinama, već da pjeva onima koji razumije i pjesmu i jezik, to jest svoj svojemu i uredniku HT Dinku Dediću, koji je mobilizirao mase Hrvatica i Hrvata, koji su se pomiješali sa pjevačkim zborom, i tako, svi zajedno, skupa kao jedan, učinili jedan neočekivani narodno/hrvatski delirij, na tom dalekom kontinentu.

Vi, prijatelji, koji nešto značite u javnom životu hrvatskog iseljeništva trebate balansirati između naših obveza prema onima sa kojima smo godinama povezani raznim dužnostima i zadaćama djelatvornim hrvatskim osloboditeljskim radom i posjetnika koji iz Domovine dolaze i obilaze pod bilo kojim motivacijama hrvatske naseobine u zapadnom svijetu. Živi dodiri su više potrebitiji nama nego njima, jer se oni izlažu opasnostima udbaških ispitivanja i rašetanja kada se povrate u Domovinu, svojim kućama.

Jas sam za oprez a ne za onaj oprez koji će svaku Hrvaticu i svakog Hrvata odvratiti od mene zato što u nju ili njega sumnjam, i na taj način ih silimo da vjeruju Udbi sve što je ova govorila , to jest da smo mi u emigraciji gori od svih paklenih đavola. U tome i jest sva igra Udbe da širi nepovjerenje među Hrvatima, koje joj je potrebno za daljnje makinacije. Nezaboravimo da se sva Udbina snaga se sastoji u SUMNJI.

Nakon svega što se nama Hrvatima dogodilo u prošloeti, izgleda da nismo ništa naučili ni na tuđim ni na vlastitim pogreškama, niti smo promijenili dio samog našeg mentaliteta, kako bi svladali svako “nemoguće” i pridobili za naš cilj one koji su nam za našu borbu neminovno potrebni, a to su Hrvati. Zato nemojmo u svakom Hrvatu gledati Udbaša iako ga Udbaš može na nas i poslati. Sjetimo se Franje Goreta i njegove osvete udbašima koji su ga poslali na Hrvate.

Mi ne možemo za račun zavijeta starim stazama mrziti svakoga, sumnjati u svakoga i osijećati se tako snažnima da možemo bez svakoga, navijestiti rat Rusima zbog njihova komunizma, Amerikancima zbog njihova antikomunizma, iako imaju sve moguće veze sa svim komunističkim zemljama, i računati samo na najuži krug suradnika za sve podhvate, pa čak i oslobođenje Hrvatske od svih nezgoda, sve dok se ne zavadimo, nitko nam ne treba, a kada se pokockamo, tj. svadimo, sve k vragu pošaljemo.

HRVATSKI NARODNI ODPORPogledajmo malo unatrag, pa ćemo vidjeti kolika je bila naša neograničena nada za predvidjeti konačni OBRAČUN između kapitalista i komunista, tj. Amerike i Rusije. Koliko je bilo naše razočaranje kada oni nađu načina sporazumijeti se na svim točkama nesporazuma! Sve su to bile nade koje se nisu mogle nikada ostvariti poradi pomanjkanja iskrenih preduvjeta. Zato mi ne trebamo graditi naše nade ondje gdje naši predšasnici nisu uspjeli. Mi trebamo graditi naše nade sa našim hrvatskim narodom, a naš narod obiluje svim kvalifikacijama: od ribara, pjevača, studenata, radnika, seljaka, vojnika, svećenika, profesora, doktora, inžinjera, svih vrsta stručnjaka, političara, pa i izroda i izdajica, a od sviju najviše ima poštena i iskrena naroda.

Jas am za dijalog sa svakim Hrvatom, a osobito sa onim iz Domovine, iako znam da u razgovoru nema pobjednika. Moja i Vaša MISIJA i naše dužnosti su ne samo biti Ambasadorima naše Hrvatske sa strancima vani, nego je još veća a to je: biti s Hrvatima iz Domovine, koji imaju manju mogućnost nešto saznati o Hrvatskoj u Hrvatskoj, nego kada dođu u posjetu k svojima u emigraciju. Zato su neki bezrazložno postali osjetljivi pri živom dodiru sa Hrvatima iz Domovine, kao da bi jedni drugima mogli neke tajne odati. Sve me to sili reći: kako bi sutra na bunkere jurišali i osvajali pedalj po pedalj našu Hrvatsku, kada se ustručavate pjevački nastup osvojiti kulturnim pristupom onima koji Vas jezikom razumiju? To se više nigdje u svijetu ne smije dogđiti!

Bogata i jaka Amerika je uspostavila veze sa velikom Kinom 1972. godine sa jednom utakmicom “Ping-Pong”, što nije američkom predsjedniku Nixonu smetalo uspostaviti diplomatske , trgovačke i kulturne veze sa Kinom. Naprotiv, ta “Ping-Pong” utakmica je širom otvorila vrata za sva buduća prijateljska nastojanja između ta dva gigantska naroda, koje uopće ništa zajedničkoga ne veže, osim uljudnosti. Mi Hrvati ne samo da nismo uljudni, nego smo i jedan narod, jednim jezikom govorimo i MORAJU nam biti zajednički interesi.

Mi za šaku izroda i izdajnika ne smijemo žrtvovati one mase Hrvata u kojima se nalazi naša hrvatska snaga, na koju mi moramo računati. Tko o tome ne misli, taj je slijepac kod svojih zdravih očiju, ali taj svrstava u đuture Hrvate u: Ustaše i komuniste, lijeve i desne, fašiste i antifašiste, mlade i stare, dobre i zle, pismene i nepismene, u prave i krive Hrvate, navješćujući rat i jednima i drugima za račun jugoslavenstva i spašavanje Jugoslavije.

Prije par dana sam primio pismo od jednog prijatelja koji mi piše doslovno: “.I tvoj Dedić ga ukakio s Kićom Slabincem i njegovom trobojnicom.”. (Taj koji je to pismo pisao je bio Pročelnik Hrvatskog Narodnog Otpora za Australiju gosp. Pero Čule. Dinko Dedić je bio glavni i odgovorni urednik Hrvatskog Tjednika. Mo, Otporaš.) Prvo, gosp. Dinko Dedić nije moj brat blizanac kojeg bih ja mogao zamijeniti a da se to ne bi primjetilo. Drugo, trobojnicu, tj. Hrvatsku trobojnicu su nosili oni koji se nisu bojali ju nositi, a svi oni koji su je nosili da bi se udvorili Hrvatima Australije, a ne svojim osobnim osjećajima, vjerujem da će to udvaranje skupo platiti kada se povrate kući, u Hrvatsku. Udba nije opraštala onima koji su se kitili hrvatskom trobojnicom, pa za sigurno neće oprostiti ni Kići Slabincu i njegovom pjevačkom zboru. Isticanje hrvatstva u bilo kojem obliku Udba je smatrala pravim pravcetim “ustašlukom”. (Kako je “ustašluk” zakonskom jugoslavenskom odredbom tada bio zabranjen, svjedoci smo da je danas zakonskom odredbom RH također zabranjen. Jugoslavije kao monstruozne i zločinačke države više nema, ali su kod mnogih ostali jugoslavenski osjećaji, osobito kod VRHA VLADE RH. Mo, Otporaš) Sada se nameće jedno pitanje koje je pok. Franji Mikuliću (1932-1983) toliko smetalo, da je morao u Domovini uvjeravati Udbu da nije Ustaša, a kada je došao u emigraciju, gdje je mislio da je pronašao svoje istomišljenike, morao se je braniti i “suradnike” uvjeravati da nije Udbaš, itd.

Neki se opet bune da je HDP (Hrvatski Državotvorni Pokret, mo) otišao u trocističke struje, skrenuo potpuno u lijevo, kuje planove sa australiskim komunistima itd., a da je Dinko uvjereni komunista. Sve su to priče za dobro spavanje, poslije kojeg se oči dobro protrljaju da bi se čistije moglo sve vidjeti. Sve dotle dok se uporno širi medju strancima istina o Hrvatskoj, hrvatska državotvorna misao, traže se prijatelji i simpatizeri za hrvatsku borbu, mene ne smeta kako tko mislio, dali desno ili lijevo. Samo ja znam da HT nije prokomunističko glasilo niti je orijentiran trockistički, niti je gosp. Dinko Dedić komunista. Niti bi HT trebao biti trockistički, jer baš tada nebi niša značio niti bi imao šta kome reći.

Dragi prijatelji ja sam uvijek mislio da mi ipak nismo više mentalno u godini 1945. Ali po reakciji koju čujem, čini mi se da neki još uvijek nisu shvatili nove naraštaje, njihove poglede na život, da se maldi ne zanose legendama: Muse Kesadžije, od Doboja Muje, Ive Sibinjanina ili Grčke Vještice, već formiraju svoje političke i socijalne poglede onako kako oni shvaćaju da ih najlakše mogu ostvariti. Niti smo mi bolje od njih niti su oni gori od nas, ali za sigurno smo jedni drugima drugačiji. Mi moramo voditi računa da nam mladi ne navijeste rat, a da do tog raskoraka ne dođe, mi neminovno moramo biti sa njima, jer i oni imaju pravo na svoje pravo.

Na kraju Vas molim da poradite na tome kako u Vašim naseobinama narod podignuti iz mrtvila, uvjeriti ga u nešto što bi ga moglo zanimati, naći neki način prodiranja u mase, uvijek pozetivno govoriti, moral i duh dizati, a ne baviti se jeftinim stvarima.

Ja Vas molim da ovih par riječi shvatite kao jedan razgovor ili osobno pismo. Ovo sam smatrao potrebnim reći, te ako ste me razumijeli i shvatili, onda ovo pismo nije bez svrhe, ako pak ne, onda Vi niste ništa izgubili.

U to ime ja Vas iskreno pozdravljam i ostajem u prijateljskim odnosima sa svima Vama.

Pročelnik Hrvatskog Narodnog Otpora, odani Vam Mile Boban.

Poslano:

– Miro Barešić
– Nikola Bilandžić
– Vlado Boras
– Dinko Dedić
– Leon Galić
– Vlado Glavaš
– Ante Ljubas
– Mile Markić
– Jozo Matković
– Karlo Sopta
– Nikola Štedul
– Velimir Sulić

facebook komentari

  • Gabro Vuskic

    Hu, hu, hu. Vrlo interesantno i daje vidovitu sliku djelovanja Hrvata u emigraciji. Teško će se ikada moći znati i saznati koliko je ovo pismo Pročelnika Hrvatskog Narodnog Otpora djelovalo na dra. Franju Tuđmana koji je došao posjetiti sjevoro/američki kontinent u lipnju 1987. godine. Tada je dr. Tuđmana posjetio Kulu Hrvatstva, Toronto, sastao se sa visikom dužnostnicima HNO i raspravljali u užem krugu kako povezati domovinske i emigrantske snage u jednu falangu za oslobođenje Hrvatske. I to se je ostvarilo osnivanjem HDZ u lipnju 1989.

  • Gabro Vuskic

    Sada u vrijeme predizborne kampanje za predsjednika RH potrebo je ovdje spomenuti i ideje koji su kristalno jasno izražene protib bilo koje i kakove Jugoslavije, imena i države koji su se duboko usijekli sinu partizana predsjednika RH Ivi Josipoviću. Izreka glasi u originalu:

    ZAUZIMANJE STAVA “OBRANA” Godina VI. Madrid, 1968, broj 97-98

    NAŠ STAV JE JASAN:

    “Rušite svaku jugoslaviju”! Činite to u ratu i bez rata, sa Rusima i Amerikancima, sa komunistima, neokomunistima i amtikomunistima, u klasičnom ili gerilskom ratu, dialektikom riječi i dinamita, ali rušite ju, jer ako jedna država nema razlog za postajanje onda je to samo i jedino JUGOSLAVIJA!”

  • Gabro, šta je s tobom? Ne javljaš se! Da se nisu uplašio? Ako jesi, kaži nam tko bi to mogao biti? Perković u Mustač u u Njemačkoj u zatvoru i na sudu. Jure Galić je ostario, iako se još nije popravio. Pričaju kada ume da nikakvo groblje neće uzeti, jer da je toliko pokvaren mogao bi i mrtvima smetati.
    Samo se ti Gabro javi.

    • Alan B’Stard

      Nema Gabre odavno, a ni Otporaša

      • Alen, slažem se s tobom. Možda im je “zimski san” duži nego drugima. Svakako mi fale. Evo ja ću ovdje nešto priložiti iz prošlosti da se vidi kroz što su sve prolazili naši Hrvati u emigraciji. Kad prošitaš, javi mi. Često puta, rekao bih uvijek, tvoje ideje Alan se poklapaju s mojima.

        PISMO OSNIVAČU HRVATSKOG REVOLUCIONARNOG BRATSTVA GEZI PAŠTI

        general Drinjanin, 2 travnja 1963.

        Braru Geza Pašti, Australija.

        (Donosim ovo generala Drinjanina pismo Gezi Pašti kojeg je Srećko Rover
        stavio u novinu Hrvatski Tjednik iz Australije, za 10 Travnja 1979.,
        strana 6. Ovo pismo se ne nalazi u knjigi “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA
        LUBURIĆA”, niti ja posjedujem kopiju pisma Geza Pašti kojeg je on pisao
        generalu. Za povijest bilo bi važno i to znati, ali nadati se je da će
        se jednog dana i to pismo pronaći. Otporaš.)

        Dragi Geza!

        Mene je Tvoje pismo jako obradovalo, a posebno zato, jer je pisano na
        stroju, pa nisam morao odgonetati hieroglife Tvojeg “švrakopisa”…(pisma starih Egipćana u vidu životinja, ljudi, predmeta itd., kako bi odgonetali smisao pisma, mo.)

        Cijenio sam bistrinu Tvojih misli, određeni revolucionarni stav, a
        pitanje, kada je netko upao ili ispao iz HOP-a, za mene je sasvim
        sporedna stvar. Ja već 32 godine upadam i ispadam, pa niti HOP što
        dobio, niti ja što izgubio…Drago mi je i to, da govoriš određenim
        tonom u ime jedne organizacije, kojoj stojiš na čelu. Mladi ljudi koji
        imaju ideja i znadu postaviti ciljeve i sprovoditi ih, znače budućnost.
        Ja sam ovih dana navršio 50-tu godinu, (general Luburić je rođen 6 ožujka 1913. a ovo pismo je pisano 2 travnja 1963. dakle 50 godina i mjesec dana, mo) a od tog 32-godišnjeg djelatnog ustašovanja. (Početkom
        ove godine javio mi se čovjek iz Hrvatske koji je kupio knjigu Pisma
        Vjekoslava Maksa Luburića, te me izročito pitao dali znam kada je i koje
        godine general Luburić došao u logor janka Pusta. Nisam znao točno.
        nagađao sam. Odgovorio sam mu: Možda 1932, a može biti i 1931. godine.
        Sada, ovdje u ovom pismu Geza Pašti general piše “…a od tog
        32-godišnjeg djelatnog ustašovanja”. Znači, uzmimo u obzir godinu kada
        je ovo pismo pisan 1963. te oduzmimo “32 godine djelatnog ustašovanja”,
        dolazimo do zaključka da je Vjekoslav Luburić, Maks, došao u logor Janka
        Pusta 1931. godine, dakle, kada mu je bilo 18 godina. Mo. MB Otporaš.)
        Jedna od najdražih uspomena mojeg života je čas, kada mi je pristupio
        naš legendarni bego na Janka Pusti i čestitao mi na izvršenoj pobuni,
        kada sam sa šakom djece razbio jednu degeneriiranu grupu u tuđini, skoro
        bez vanjskih veza, preuzeli, kako sam rekao, komandu na Janki. Tvoja
        pobuna i drugih meni miriše po mojoj prošlosti, pa kako sam uvijek bio
        neka vrst buntovnika protin nekoga i nečega, meni je to lakiše shvatiti,
        nego našim političkim “pticama”, koji su u svojoj mladosti bila neka
        vrst konzervativaca, jer su se borili , da sačuvaju samo život.

        Kada ja jednom odlučim pa napišem ono, što sam prošao kao dijete, “ima da padne na dupe” pola emigracije: malo je falilo da sam postao komunista. (Za
        ovu izreku da Maks umalo nije postako komunista, neki su me pitali dali
        znam gdje i kada je to general Luburić rekao ili nekome napisao. Jedan
        od tih je bio moj dobri i dragi prijatelj Miško Maslač (1940.2013). sada
        znamo da je to Maks pisao Gezi Paštiju u Australiju 2 travnja 1963. Mo.
        Otporaš.) Da nisam bio vjernik i da nisam vidio srpsku
        nepravdu, da mi Srbi nisu ubili oca, kada sam bio dijete, ne bi bilo
        teško gladnu hercegovačku žabu natjerati u socijalnu baru. (Po
        ovome bi se onda trebalo razmijeti i hercegovačku gladni djecu tog
        vremena, razumijeti i Juru Galiće koji je još uvijek živ i sve one koji
        su prevarom socijalizma otišli se boriti protiv svoje vlastite Hrvatske
        Države, mo. Otporaš.) Ako Ti ovo pišem, to nije slučajno,
        nego zato, jer vjerujem, da si i Ti u traženju puteva u prošlosti,
        mislio ne samo na slobodu Hrvatske, nego i na socijalnu stvar. Mi oko
        “Drine” malo suza ronimo za hrvatskim kapitalistima, koji su poderali
        tabane, tražeći po hrvatskim stazama veći komad kruha.

        Ne smeta mene, da sebi i svom narodu daješ neku važnost. Malo će Hrvati
        imati koristi od onih, koji ne vjeruju u ono što rade, ili koji sami
        svoju oslobu ne znaju braniti. Ja se ne bojim riječi “ambicija”. Ako
        samo malo turimo nos u povjesnicu svijeta, svugdje ćemo naći tu čarobnu
        riječ, pa čak i kod sv. Franje i sv. Terezije – ambicija je sasvim točno
        definirana. Ja ću shvatiti ljude, koji promjene ideju i rađe prihvatiti
        takove, nego one, koji radi siromaštva duha uopće ideju nemaju, pa je i
        ne mogu promijeniti…jedva je bilo velikih ljudi, koji se nisu jednog
        dana našli napušteni, a posebno je to u hrvatskoj emigraciji bilo lako
        na svakom koraku. Htio sam tim reći, da si ne praviš previše iluzije u
        sigurnost onih koji s Tobom rade i kojima su povjereni razni zadatci…”

        Eto, tako je pisao pokojni Maks Luburić, general Drinjanin mladom Gezi
        Paštiju, te je svojom marljivošću pokojni Maks Luburić pridonio jačanju
        duha hrvatski buntovnika.